Državljanstvo (08)

4.15. Državljanstvo

 

Član 15 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima:

Svako ima pravo na neko državljanstvo.

Niko ne sme biti samovoljno lišen svog državljanstva niti prava da promeni državljanstvo.

Član 24, stav 3 PGP:

Svako dijete ima pravo da stiče neko državljanstvo.

                                                                             (Sl. list SFRJ, br. 7/71)

 

4.15.1. Opća razmatranja

 

Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima predviđa pravo svakog čoveka na državljanstvo, kao i zabranu proizvoljnog oduzimanja državljanstva i uskraćivanja prava na promenu državljanstva (čl. 15). PGP ne govori posebno o pravu na državljanstvo. Ipak, član 24 PGP, koji se bavi položajem deteta, u stavu 3 garantuje pravo svakog deteta na sticanje državljanstva. Ova odredba samo obavezuje države da novorođenoj deci omoguće sticanje državljanstva, a ne nužno da svakom detetu daju svoje državljanstvo. Način i uslovi sticanja državljanstva regulisani su unutrašnjim propisima države. U svakom slučaju, ne sme se praviti diskriminacija između novorođene dece.[1]

Evropska konvencija o državljanstvu[2] postavlja osnovne principe, pravila i preporuke koji se odnose na državljanstvo.[3] Bosna i Hercegovina je potpisala ovu konvenciju 31. marta 2006. godine, međutim još uvijek je nije ratifikovala.

Ustav Bosne i Hercegovine u članu 1, stav 7, propisuje uslove pod kojima Parlamentarna skupština BiH, te entiteti, mogu da reguliraju pitanje državljanstva BiH. Tako Ustav BiH osigurava da: Nijednoj osobi neće se uskratiti državljanstvo Bosne i Hercegovine ili nekog od entiteta na osnovu spola, rasne pripadnosti, boje kože, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, pripadnosti nacionalnoj manjini, vlasništva, rođenja ili drugog statusa. (član 1, stav 7, tačka b). Također, Ustavom je regulirano da osobe koje su prije izdvajanja Bosne i Hercegovine iz Socijalističke federativne republike Jugoslavije bile državljani Republike BiH jesu državljani Bosne i Hercegovine, a da Parlamentarna skupština BiH treba regulirati državljanstvo onih osoba koje su naturalizovane nakon 6. aprila 1992. godine. (član 1, stav 7, tačka c).

U Bosni i Hercegovini je na snazi Zakon o državljanstvu Bosne i Hercegovine[4] koji u skladu sa Ustavom BiH regulira pitanja stjecanja i prestanka državljanstva BiH. Također, imajući u vidu dvoentitetsko uređenje BiH, zakoni o državljanstvu postoje i na nivou entiteta s tim što su isti u skladu sa Zakonom o državljanstvu BiH. Zakon o državljanstvu BiH svojim odredbama ne odstupa od načela propisanih u Evropskoj konvenciji o državljanstvu.

 

4.15.2.  Stjecanje državljanstva Bosne i Hercegovine

 

Prema članu 5 Zakona o državljanstvu BiH, državljanstvo Bosne i Hercegovine stiče se porijeklom, rođenjem na teritoriji BiH, usvajanjem, naturalizacijom i međunarodnim sporazumom.

Dijete će steći državljanstvo Bosne i Hercegovine porijeklom, bez obzira na teritorij gdje je rođeno, ukoliko su mu oba roditelja državljani BiH u trenutku rođenja, dok u slučaju kada je jedan roditelj državljanin BiH, dijete stiče državljanstvo porijeklom ako je rođeno na teritoriji BiH (član 6, stav 1 i 2). Također, radi izbjegavanja apatridije, zakonodavac je regulirao i sticanje državljanstva u slučaju kada je jedan roditelj državljanin BiH, a dijete rođeno u inostranstvu. Tada se državljanstvo Bosne i Hercegovine stiče samo ako će dijete u suprotnom ostati bez državljanstva. U tom slučaju, uvjet je da dijete do vremena kada napuni 23 godine bude registrovano kod kompetentnih vlasti BiH i da ima stalno mjesto boravka na teritoriji Bosne i Hercegovine (član 6, stav 3 i 4).

Stjecanje državljanstva naturalizacijom regulirano je članom 9 Zakona. Stranac može na taj način steći državljanstvo Bosne i Hercegovine ukoliko ima napunjenih 18 godina starosti, prijavljeno stalno mjesto boravka na teritoriju BiH i to najmanje osam godina prije podnošenja zahtjeva, ako poznaje jedan od jezika ustavotvornih naroda Bosne i Hercegovine, a da mu istovremeno nije izrečena mjera protjerivanja ili udaljavanja sa teritorija BiH, te da nije osuđivan za krivična djela sa predumišljajem na duže od tri godine u periodu od osam godina od podnošenja zahtjeva.

Član 10 Zakona regulira stjecanje državljanstva olakšanom naturalizacijom u slučajevima kada je stranac bračni drug državljanina Bosne i Hercegovine. U tom slučaju, stranac može steći državljanstvo Bosne i Hercegovine ukoliko je u braku sa državljaninom Bosne i Hercegovine pet godina prije podnošenja zahtjeva i ukoliko ima stalno mjesto boravka u BiH, najmanje u posljednje tri godine. Istovremeno, propisano je da se stranac odriče svog ranijeg državljanstva nakon stjecanja bosanskohercegovačkog državljanstva, ukoliko ne postoji bilateralni sporazum između Bosne i Hercegovine i države čiji je državljanin prije bio.

Emigranti koji su se vratili u BiH, kao i prva i druga generacija njihovih potomaka koja su se vratila u BiH, imaju pravo na stjecanje državljanstva Bosne i Hercegovine bez potrebe da ispunjavaju uslov o prijavljenom stalnom mjestu boravka na teritoriji BiH najmanje osam godina prije podnošenja zahtjeva (član 12).

 

4.15.3. Prestanak državljanstva Bosne i Hercegovine

 

Zakon osigurava da, ni pod kojim uvjetom, državljanstvo Bosne i Hercegovine se ne može izgubiti, ukoliko bi time osoba ostala bez državljanstva, odnosno bila apatrid. Na ovaj način zakonodavac je regulirao pitanje apatridije i izbjegao mogućnost njenog pojavljivanja, što je u skladu sa Evropskom konvencijom o državljanstvu. Član 16 Zakona propisuje moguće načine prestanka državljanstva Bosne i Hercegovine i to po sili zakona, odricanjem, otpustom, oduzimanjem i na osnovu međunarodnog sporazuma.

Slučaj prestanka državljanstva po sili zakona nastaje kada osoba dobrovoljno stekne drugo državljanstvo, a da istovremeno ne postoji bilateralni sporazum između Bosne i Hercegovine i države čije državljanstvo stiče (član 17). Međutim, pojedine političke snage u BiH smatraju ovaj član spornim, naročito radi statusa bh. dijaspore, imajući u vidu da značajan broj ima i državljanstvo države sa kojom BiH nema potpisan bilateralni sporazum. Punoljetna osoba ima pravo da se odrekne državljanstva Bosne i Hercegovine ukoliko živi u inostranstvu i stiče državljanstvo druge države. Dijete ima pravo na prestanak državljanstva Bosne i Hercegovine odricanjem na zahtjev oba (ili jednog roditelja u slučaju da je drugi mrtav, ili izgubio roditeljsko pravo) roditelja čije je državljanstvo prestalo odricanjem (član 19).

Do oduzimanja državljanstva Bosne i Hercegovine dolazi u slučajevima kada je isto stečeno prevarom, na osnovu lažnih informacija ili skrivanjem bitnih činjenica vezanih za podnosioce zahtjeva. Također, u slučaju kada je državljanin osuđen pravosnažnom presudom suda u BiH radi narušavanja ustavnog poretka i sigurnosti Bosne i Hercegovine, te ukoliko je osuđen radi članstva u organizaciji koja preduzima takve radnje ako iste štete vitalnim interesima Bosne i Hercegovine. Državljanstvo Bosne i Hercegovine se oduzima i u slučaju kada je državljanin osuđen pravosnažnom presudom suda u BiH za krivično djelo krijumčarenja vatrenog oružja, narkotika, eksploziva, radioaktivnog materijala, ilegalni prevoz i trgovinu materijalima i opremom za proizvodnju oružja i sredstava masovnog uništenja, te ilegalni ulazak u BiH, krijumčarenje i trgovinu ljudima, ukoliko takve radnje štete vitalnim interesima Bosne i Hercegovine (član 23). Za pitanje revizije državljanstava koja su dodijeljena strancima u BiH, u periodu od 6. aprila 1992. godine do 31. septembra 2006. godine, zadužena je državna Komisija za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana u BiH. Komisija je od 1808 revidiranih slučajeva, oduzela 681 državljanstava, a 41 osoba, kojoj je oduzeto državljanstvo, podnijela je tužbu Sudu Bosne i Hercegovine. Trenutno je 34 predmeta u toku. Slučaj Imad al Husina (Abu Hamza) jeste jedan od predmeta koji se našao pred Ustavnim sudom BiH (AP-1222/07) u vidu apelacije na odluku Suda BiH (Presuda Suda Bosne i Hercegovine, broj U-1172/07 i Presuda Suda Bosne i Hercegovine, broj Uvl-03/08).

---

[1] Ljudska prava u Srbiji, Beogradski centar za ljudska prava, Beograd, 2008.

[2] European Convention on Nationality, Strasbourg, 6. XI 1997., http://www.coe.int.

[3] Osnovni principi Evropske konvencije o državljanstvu jesu da svaka zemlja svojim unutrašnjim pravom propisuje ko će biti njen državljanin i da to pravo, ukoliko je u skladu s međunarodnim konvencijama na snazi, međunarodnim običajnim pravom i opće prihvaćenim pravnim principima u materiji državljanstva, treba da prihvate i ostale države (član 3). Prema Konvenciji, svako ima pravo na državljanstvo, apatridija treba da bude sprečavana i suzbijana, niko ne može biti proizvoljno lišen državljanstva, a brak i prestanak braka između državljanina države ugovornice i stranca, kao i promjena državljanstva jednog od supružnika tokom braka ne mogu automatski uticati na državljanstvo drugog bračnog druga (član 4). Pravni poreci država ugovornica u oblasti državljanstva ne mogu sadržavati diskriminatorna pravila po osnovu pola, religije, rase, boje kože, nacionalnog ili etničkog porekla, a zabranjeno je i diskriminatorno ponašanje države prema njenim državljanima bez obzira da li su državljanstvo stekli rođenjem ili naknadno (član 5).

[4] Službeni glasnik BiH, br. 4/97, 13/99, 6/03 i 14/03.