Prava djece (11)

11. Prava djece

 

Savremeni svijet, u kojem dominira princip hijerarhijski ustrojenog sistema pravila na osnovu kojeg se štite prava, ali I insistira na dužnostima svakog građanina pojedinačno, uprkos svim navedenim prednostima još nije uspio da nađe mehanizme potpune zaštite onih grupa stanovništva koji su najizloženiji potencijalnoj diskriminaciji i zlostavljanju.

Djeca neizostavno spadaju u ovu grupu, ali uprkos desetinama pravnih propisa koja im garantuju niz prava i sloboda, mediji u BiH svjedoče o učestalim primjerima njihove ugroženosti, prvenstveno kroz priče o zloupotrebi djece zarad prisilnog prosjačenja, maloljetničku delinkvenciju i seksualno zlostavljanje.

Problem djece koja žive i rade na ulici dugo je bio problem koji nije rješavan sitematski zbog nemogućnosti svih relevantnih ustanova da djeluju usaglašeno i planski. U bh. medijima su se tokom 2011. godine mogle pročitati sporadične priče o djeci-prosjacima u različitim gradovima u državi, ali ozbiljne  intervencije nadležnih institucija i službi nije bilo. Javnost je saznavala uglavnom o djeci kojoj je ulica drugi dom, koja ne idu u školu, I koju uglavnom roditelji primoravaju da prosi kako bi na kraju dana taj novac dala njima.

U pričama se obično ponavljaju razlozi ovakvih sudbina djece – navodi se da su njihove porodice siromašne i, obično, nisu uključene u redovne životne tokove društva, a nije rijedak slučaj i da su roditelji mališana-prosjaka alkoholičari ili nasilnici. Ovi tekstovi su mahom markirali osnovne zadatke koje nadležne službe moraju pod hitno ispunjavati, podsjećajući na potrebe postojanja objedinjenih evidencija sa imenima prosjaka, potom efikasniji sistemi njihovog nadzora i sankcionisanja, a zatim i otvaranje prihvatnih centara.

Ipak, u poređenju sa brojem tekstova koji su pisani o drugim temama, njihovim sadržajem i ponuđenim obimom informacija, analizom se zaključuje da su se mediji izuzetno rijetko bavili pitanjem prava djece, njihovim statusom u društvu i projekcijama budućih pozicija.

Bez obzira na to da se u dnevnoj medijskoj komunikaciji često pominje koliko je važno osigurati kvalitetan život djeci, te im omogućiti da postanu punopravni građani, čija se prava od rođenja moraju poštovati, sudeći po obimu i sadržaju napisa o ovoj temi tokom prošle godine u bh. medijima, ova tema baš I nije od tolike, presudne važnosti za bh. društvo..

Naime, tekstovi o ovim pitanjima su izuzetno rijetki, objavljuju se sporadično – u dnevnim medijima uglavnom kao vijest o događaju na kojem se pričalo o djeci ili su se ona samo pomenula, dok su sedmične novine imale nekoliko intervjua sa osobama koje se bave ovim pitanjima[1]. Novinari na postavljena pitanja u ovakvim slučajevima obično dobijaju opšte poznate tvrdnje kao odgovore („Ovo je delikatan problem u smislu da li dati novac djeci koja prose. S jedne strane, pomažete da se ovaj fenomen nastavi, a s druge strane djeca mogu biti kažnjena, ako ne dobijaju novac. Zato se tome treba imati sveobuhvatan pristup, utvrditi korijene problema, tražiti organizatore.”[2]), bez jasnih naznaka rješavanja problema, nedvosmislenog adresiranja institucija koje su odgovorne za ove probleme.

U pisanju medija o ovoj temi javlja se još jedan problem – naime, suprotno zagovaranoj ideji o jednakom poštovanju prava svakoga pojedinačno, jednakosti, te osuđivanja diksriminacije bilo koje vrste, čini se da su mediji u 2011. godini nenamjerno i nepažljivo prekršili veliki broj ovih pravila upravo izvještavanjem o djeci. Naime, u većini tekstova koji tretiraju pitanja prosjačenja, sitnih prevara i krađa, mediji naglašavaju da je maloljetni počinilac – Rom. Istovremeno, ako se u priči ne radi o Romu, novinar će tu činjenicu prećutati, odnosno neće je napomenuti kao što učini kada je riječ o pripadnicima ove etničke skupine. Ovakav novinarski pristup podrazumijeva diskriminaciju i neminovno dovodi do utvrđivanja već postojeće, čvrsto utemeljene predrasude o Romima kao beskućnicima i prosjacima.

Ilustrativno za navedenu tvrdnju, u većini pojedinačnih tekstova, čak i ukoliko se čuje direktan glas prosjaka, dakle ako se radi o reportaži u kojoj novinar prenosi razgovor sa sagovornikom sa ulice, za primjer se uzme zanimljivost, ekstremni primjer koji će biti čitan – na primjer – da prosjaci u stvari uopšte nisu siromašni, već da raspolažu znatnim imetkom[3].

Neki mediji su u više navrata pominjali problem prosjačenja[4], uvijek se referišući na iste, osnovne probleme vezane za ovu temu, a to su: izuzetno visok broj prosjaka na ulicama gradova u BiH koji ima tendenciju daljeg rasta, nemoć sistema ustanova koje bi trebalo da u koordiniranim postupcima postepeno rješavaju ove probleme, nepostojanje evidencije ljudi koji postaju prosjaci i onih koji se tim bave dugo vremena. skoro u svim tekstovima se pominje da je ova oblast uređena zakonom, ali su sankcije obično neprimjenjive na terenu[5], pa se čini da zakon i njegove odredbe ne korespondiraju sa stvarnošću, te da se čini da su prilagođene drugačijim institucionalnim sistemima.

Ni u jednom tekstu koji je analiziran za ovu priliku, nije ponuđeno konkretno rješenje problema, niti data puna informacija o stvarnoj situaciji u kojoj se nalazi ova grupa stanovništva, već su u izvještajima uvijek u pitanju periodične statistike dobijene od policije u trenutku završetka akcije hapšenja prosjaka[6] ili nakon analize stanja i popisa koje uradi neka od odgovornih institucija. Primjetno je da novinari pri izvještavanju o ovim temama ne koriste ništa osim faktografskih formi izvještavanja, niti pokušavaju dati odgovor na pitanje zašto. Rijetki su i beletristički pristupi koji bi, posebno kroz tzv. “tople ljudske priče”, reportaže koje bi oslikavale živote ovih ljudi, dale dodatne odgovore o razlozima vođenja takvog života iz prve ruke, te pomogle javnosti da se informiše o svojim sugrađanima.[7]

Socijalni okviri u kojima se najčešće dešavaju ovakve društvene pojave se ne razmatraju, već se samo ovlaš ponavljaju kao oni u kojima vlada neimaština ili nefunkcionalna porodica.

Dio medijskih natpisa bila je i tema seksualnog zlostavljanja djece. Isključivo zbog ovakvih priča javnost je tokom godine saznavala za tragedije koje su se dešavale ovoj djeci.

U bh. društvu, sa niskim nivoom obrazovanja i visokim stepenom siromaštva, ovakvim okolnostima stečeni su osnovni preduslovi za razne oblike zanemarivanja djece. Ovi su slučajevi česti, ali se o njima malo govori, a i tada se to čini letimično, površno, koristeći se djelomičnim podacima i javljajući se samo kada na to podsjete zvanični datumi obilježavanja dana djeteta (20. novembar), na primjer, ili dana dječije nedjelje (RS 3-9. oktobar). To su dani koji mediji rezervišu da, kroz zvanične podatke koje im ponude nadležne institucije, u svojim medijima objave vijest ili izvještaj, a znatno rjeđe reportažu, intervju, i nikada detaljniju interpretaciju i analizu postojećeg stanja u oblasti. Objavljuju se dijelovi zvaničnih govora, poziva, ali se nakon toga odustaje, tako da ni u jednim od posmatranih medija nismo primjetili tendenciju praćenja razvoja događaja od trenutka kada se ustanovi situacija na terenu, preko pravljenja strategije i planova, do njihove realizacije, već to samo ostaje na pukom prenošenju zvaničnih ili nezvaničnih podataka i citiranju govora zvaničnika.[8] Potpuniji angažman medija sa ciljem intenzivnijeg upoznavanja građana sa ovim problemom, a potom i njegovog rješavanja, nije postojao.

U sličnom obimu u kojem su pratili probleme prosjačenja, mediji u BiH su tokom 2011. godine pratili i druge teme u vezi sa problemima sa kojima se susreću djeca. U tu grupu spada maloljetnička delinkvencija sa nizom svojih pojavnih oblika.

Dakle, analizom niza tekstova o ovim temama, došli smo do nekoliko glavnih zaključaka:

• izvještaji i vijesti su rijetki, a i kada su objavljeni siromašni su podacima;
• mediji se oglašavaju o ovoj temi tek kada neki zvaničnik u svom govoru ili drugom obraćanju javnosti pomene djecu i povrede njihovog prava[9];
• uvijek se ističe zabrinutost zbog trenda konstantnih povećanja stope delinkvencije, te poneki pokušaj rješavanja ovog problema.[10]

U analizi je primjećeno da su teme iz ove oblasti kojima su se mediji najintenzivnije bavili bile one koje su objavljivane na stranama crne hronike, odnosno najteža krivična djela silovanja ili drugog oblika fizičkog zlostavljanja koja su počinila djeca međusobno[11] ili koja su počinjena nad djecom od strane odraslih.[12] Ovdje pripada i tema koja je i ove godine bila posebno interesantna medijima zbog svoje posebne osjetljivosti – priča o seksualnom zlostavljanju u katoličkim ustanovama.[13]

S obzirom na sadržaje tekstova koji su se bavili temom dječijih prava i njihovog poštovanja tokom 2011. godine, primjetno je da ih je bilo skoro pa duplo više od priča koje su se bavile drugim segmentima zaštite ili kršenja dječijih prava. Pregledavajući sadržaj, zaključeno je da su se događaji rijetko kada duplirali, pa možemo zaključiti ili da je broj slučajeva seksualnog zlostavljanja među djecom veći od broja slučajeva drugih kršenja prava djeteta ili da su domaći mediji zainteresovaniji za objavu ovakvih priča, ma koliko one bile neprijatne i neprihvatljive za čitaoca.

Pri objavljivanju ovih tekstova i pratećih fotografija redakcije su uglavnom poštovale čuvanje identiteta djece o kojima su novinari pisali, nisu objavljivali njihove fotografije, već su se u tekstovima mogli naći samo inicijali djeteta, a fotografije su bile tek ilustracije, a ne stvarni prikazi učesnika događaja.

Novinari su se koristili neutralnim rječnikom, bez pretjeranih kvalifikacija djela ili stavljanja  neprihvatljivih naslovnih blokova.

---

[1] „Moramo napasti organizatore i profitere“, 04.11.2011., Dani,  strane 52 – 55.

[2] Ibid.

[3] „Luksuznim mercedesom dolazi u prosjačenje“, Dnevni avaz, 03.11.2011., strana 15.

[4] „Sve više djece prosjači“, Nezavisne novine“, 01.04.2011, strana 13.

„Cvjeta prosjačenje“,  Nezavisne novine, 03.11.2011., strana 14.

„Najviše mališana prosi u Prijedoru“, Nezavisne novine, 13.052011., strana 9.

„Stotine prosjaka na ulicama“, Nezavisne novine“, 30.072011., strana 11.

[5] „Na sarajevskim ulicama dnevno više od 500 prosjaka“, Dnevni list, 21.10.2011., strana 12.

[6] „Prodala kćerku, a tuđu djecu tjerala da prose“, Oslobođenje, 19.03.2011., strana 8.

„Maloljetnu pastorku  prodao za 400 KM“, Oslobođenje, 26.02.2011., strana 10.

[7] „Zaštita od života“, Reporter, 07.09.2011., strane 20-24.

[8] „Djeca ne smiju biti zanemarena“, Nezavisne novine“, 03.10.2011.; strana 9.

[9] „Za godinu procesuirano 12 maloljetnika“, Dnevni list, 30.09.2011., strana 16.

[10] „Policijski čas za maloljetnike“, Nezavisne novine, 16.11.2011., strana 10.

[11] „Djecu ponižavali i gurali im štapove u stražnjicu“, Dnevni avaz, 21.12.2011., strana 16.

[12] „Roditelji čekaju direktorovu odluku“, Dnevni avaz, 21.12.2011., strana 16.

„Iluzorno je misliti da u BiH nema očeva napasnika“, Dnevni avaz, 21.11.2011., strana 9.

„Svako peto dijete seksualno zlostavljano“, Nezavisne novine, 22.11.2011., strana 5.

„Socijalni radnik uhapšen zbog zlostavljanja dječaka“, Nezavisne novine, 24.06.2011, strana 4.

[13] “Tisuće djece seksualno zlostavljano u sjemeništima“, 17.11.2011., strana 24 i 25.