Pravo na udruživanje u sindikate i pravo na štrajk (11)

3. Pravo na udruživanje u  sindikate i pravo na štrajk

 

 

Član 8. PESK:

1. Države članice ovoga Pakta se obvezuju da će osigurati:

a) svakome pravo da, radi unaprjeđenja i zaštite svojih ekonomskih i socijalnih interesa, osniva sindikate i pristupi sindikatu po svom izboru, u zavisnosti jedino od pravilia određene organizacije. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti ostvarenju toga prava, osim onih koja su propisana zakonom i koja su u demokratskom društvu prijeko potrebna radi interesa državne sigurnosti ili javnog reda, ili zaštite prava i sloboda drugih;

b) pravo sindikata na osnivanje nacionalnih federacija ili konfederacija i pravo konfederacija na osnivanje ili pridruživanje međunarodnim sindikalnim organizacijama;

c) pravo sindikata na slobodu djelovanja, uz samo ona ograničenja koja propisuje zakon i koja su u demokratskom društvu prijeko potrebna radi interesa državne sigurnosti ili javnog reda, ili radi zaštite prava i sloboda drugih;

d) pravo na štrajk, uz uvjet da se on vodi u skladu sa zakonima određene zemlje.

2. Ovaj član ne zabranjuje nametanje zakonskih ograničenja u ostvarivanju toga prava pripadnicima oružanih snaga ili policije ili državnih službi.

3. Ništa u ovom članku ne daje pravo državama članicama Konvencije Međunarodne organizacije rada iz 1948. o slobodi sindikalnog udruživanja i zaštiti prava na udruživanje, da poduzmu zakonske mjere ili da primijene zakon na način kojim bi se ugrozila garancije predviđena tom Konvencijom.

ILO komitet je dosta pažnje posvetio pitanju prava na štrajk kao jednom od fundamentalnih prava radnika, te je u Konvenciji br. 87 o slobodi udruživanja i zaštite prava na organizaciju (iz 1948. godine) zabranio državi članici odstupanje od obaveza iz ove konvencije.[1] Također, u Pregledu odluka i principa Komiteta o slobodi udruživanja ILO je ponudio i svoje tumačenje prava na štrajk, uglavnom vezujući ga za pravo radnika na organiziranje:

522. Pravo na štrajk je jedno od osnovnih sredstava putem kojeg radnici/ce i njihove organizacije mogu promovisati i braniti svoje ekonomske i socijalne interese.

523. Pravo na štrajk je bitna posljedica prava na organizaciju zaštićenog Konvencijom broj 87.

576. Pravo na štrajk može biti ograničeno ili zabranjeno: (1) u javnim servisima samo za one javne službenike/ce koji obavljaju vlast u ime države; ili (2) u neophodnim servisima u strogom smislu pojma (to jeste, servisima čije ometanje bi ugrozilo živote, ličnu sigurnost ili zdravlje cijelog ili dijela stanovništva).[2]

Imajući u vidu da je ILO organizacija koja funkcionira na trojnom dijalogu između vlada, poslodavaca/kinja i radnika/ca, još uvijek postoji nedostatak konsenzusa u definisanju prava na štrajk.

Od četiri ILO konvencije koje se bave pravom radnika i poslodavaca na organizovanje i udruživanje u sindikate Bosna i Hercegovina je do sada ratificirala tri Konvencije (br. 87, 98 i 135). U pogledu implementacije ratifikovanih konvencija ILO komiteti stručnjaka su uputili 17 individualnih opažanja. Također, u vezi sa implementacijom ILO konvencije br. 87 izdata su i tri opažanja na Međunarodnim konferencijama rada. ILO je do sada izdao najviše opažanja u pogledu Konvencije br. 78, Konvencije o pravu na udruživanje i zaštitu prava organiziranja.

Što se tiče Konvencije br. 98, Konvencije o pravu na organizaciju i kolektivno pregovaranje, Komitet stručnjaka je do sada izdao 5 opažanja. U prvi plan izlaze pitanja vezana uz nedostatak podataka te je komitet od države tražio da dostavi statističke podatke o broju kolektivnih ugovora koji su zaključeni na teritoriji Bosne i Hercegovine, kao i objašnjenja šta oni tačno pokrivaju.[3] Takođe, često je ponavljana i važnost ohrabrivanja i promoviranja razvoja dobrovoljnog pregovaranja između organizacija radnika i poslodavaca, te se od Bosne i Hercegovine konstantno zahtijeva da pruži informacije o mjerama koje poduzima u tom smjeru. Međutim, pored ovih opštih primjedbi pojavile su se i neke specifične zabrinutosti[4] na osnovu prijava Saveza samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine i Saveza sindikata Republike Srpske, a u vezi sa različitim vrstama pritisaka i zastrašivanja u nedavno osnovanim privatnim preduzećima radi sprječavanja radnika u osnivanju sindikalnih organizacija. Takođe, Komitet je primijetio da su vlasti BiH u svom izvještaju naglasile da javne vlasti ne mogu uticati niti osigurati organizovanje sindikata u privatnom sektoru. Nadalje, značajno je naglasiti da čak ni cjelokupno radno zakonodavstvo na teritoriji Bosne i Hercegovine nije usklađeno sa Konvencijom o pravu na organizaciju i kolektivno pregovaranje. Takođe, Komitet je istakao neophodnost uspostavljanja nekih oblika zakonodavstva na državnom nivou, naročito u pogledu usvajanja Zakona o ekonomskom i socijalnom vijeću BiH što bi dalje poboljšalo situaciju sa dobrovoljnim pregovaranjem.

U pogledu Konvencije br. 135, Konvencije o radničkim predstavnicima ILO komitet stručnjaka je objavio svoje prvo opažanje/primjedbu u 2010. godini.[5] U ovom opažanju/primjedbi Komitet se najviše fokusirao na izlistavanje odredbi o zaštiti predstavnika radnika koje je Bosna i Hercegovina nabrojala u svom izvještaju, te je zatražio prevode relevantnih propisa kako bi mogao ocijeniti njihovu usklađenost sa konvencijom. Takođe, Komitet je istakao i činjenicu da je kroz komunikaciju sa Savezom samostalnih sindikata BiH i Savezom sindikata Republike Srpske saznao za otpuštanje sindikalnih predstavnika bez prethodnog obaveznog odobrenja Ministarstva rada i socijalne politike Federacije BiH. Nadalje, iz istih izvora Komitet je istakao i saznanje da je, iako Zakon o radu Federacije BiH sadrži odredbe o zabrani diskriminacije, bilo nemoguće dokazati kršenje ovih odredbi pred sudom jer je diskriminacija obično skrivena. Komitet je od vlade Federacije zatražio da se izjasni o odredbama koje su naznačili sindikati. Nadalje, ističući da je svjestan sveobuhvatne odredbe o zabrani diskriminacije u vezi sa članstvom i aktivnostima u sindikatima u Zakonu o radu Brčko Distrikta, Komitet je iznio i primjedbu da zakonodavstvo Brčko Distrikta ne sadrži odredbe o sankcioniranju poslodavaca u slučajevima anti-sindikalne diskriminacije. S tim u vezi je od Bosne i Hercegovine zatraženo da se izjasni o postojanju ili nepostojanju sankcija za anti-sindikalnu diskriminaciju.

 

3.1. Zakonodavstvo Bosne i Hercegovine u pogledu prava na udruživanje u sindikate i prava na štrajk

 

Kako je već pomenuto, pravo na udruživanje u sindikate i pravo na štrajk je priznato u članu 11. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama. S obzirom da Evropska konvencija ima direktnu primjenu u Bosni i Hercegovini i da katalog prava izlistan u članu II/3 Ustava BiH direktno prati katalog prava iz Evropske konvencije možemo zaključiti da odredba iz člana II/3(i) sloboda mirnog okupljanja i sloboda udruživanja sa drugima obuhvata i pravo na udruživanje u sindikate i pravo na štrajk.

Što se tiče državnih zakona treba pomenuti i Zakon o zabrani diskriminacije[6] koji u svom članu 2 kao osnov za zabranu diskriminacije direktno navodi članstva u sindikatu ili drugom udruženju, te u stavu 2, ističe da se zabrana diskriminacije primjenjuje na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, i u javnom i privatnom sektoru, u svim oblastima, a između ostalog i na zaposlenje i članstva u profesionalnim organizacijama. Što se tiče Zakona o ravnopravnosti spolova BiH[7] on ne izlistava direktno zabranu diskriminacije po ovom osnovu, ali zato ističe posebnu ulogu sindikata i udruženja poslodavaca u osiguranju jednake zaštite prava na rad i uvjeta pri zapošljavanju te osigurava nepostojanje bilo direktne ili indirektne diskriminacije na osnovu spola među svojim članovima.[8]

Na nivou države, a u vezi osiguranja prava na udruživanje u sindikate i pravo na štrajk postoji još i Zakon o radu u institucijama BiH koji doduše u članu 6 direktno ne navodi zabranu diskriminacije po osnovu udruživanja u sindikate. Međutim, u članovima 3. do 5. regulira se pravo uposlenika/ca da se po svom slobodnom izboru organiziraju u sindikat ili se u njega učlane, te zabranjuje se stavljanje uposlenika/ce u bilo kakav nepovoljan položaj zbog članstva u sindikatu. Sindikat se može osnovati bez ikakvog prethodnog odobrenja, a njegova zakonita djelatnost se ne može trajno ili privremeno zabraniti. Poslodavcima/kinjama je zabranjeno miješanje u uspostavu, funkcioniranje ili upravljanje sindikatom, kao i kontroliranje sindikata putem pružanja pomoći ili zagovaranja. Također, Zakon definira i reprezentativni sindikat[9] što u stvari podrazumijeva sindikat registriran na razini Bosne i Hercegovine koji mora potvrditi Vijeće ministara BiH na prijedlog Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine, što, ako se pozovemo na diskusije i probleme oko registracije i autorizacije za postojanje sindikata koje je vodio ILO Komitet u vezi sa primjenom Konvencije 98, potencijalno može biti jako problematično. Takođe, problematično je i to što je u nekim oblastima jedino reprezentativnom sindikatu dozvoljeno djelovanje u ime uposelnika/ca. Jednom kada je potvrđen, reprezentativni sindikat ima pravo biti konsultiran prije donošenja općeg akta koji se tiče radnog statusa i plaće njegovih članova/ica, pratiti postupa li poslodavac/kinja u skladu sa propisima koji štite radne odnose, prijaviti svaku povredu propisa upravnom inspektoru/ici, pomagati i zastupati zaposlenike/ce na njihov zahtjev u slučajevima povreda njihovih prava, disciplinskog postupka ili postupka naknade štete. Također, reprezentativni sindikat je taj koji može organizirati i sprovesti štrajk u svrhu zaštite i ostvarivanja ekonomskih i socijalni interesa uposlenika/ca.

Zakon o radu u institucijama BiH regulira pravo na štrajk čija organizacija i sprovođenje je dozvoljeno svakom reprezentativnom sindikatu u skladu sa Zakonom o štrajku i drugim propisima na snazi, a u svrhu zaštite i ostvarivanja ekonomskih i socijalnih prava i interesa uposlenika/ca.[10] Organizacija štrajka je dozvoljena pod uvjetom da je sporno pitanje upućeno poslodavcu i da je prošao rok od 15 dana od upućivanja tog pitanja, da se do tog dana sporno pitanje nije riješilo i da je poslodavac pismeno, 48 sati unaprijed, obaviješten o štrajku. Ovdje se treba istaći problem nejasnoće na koji se Zakon o štrajku odnosi ova odredba jer na državnom nivou takav zakon ne postoji. Zakon predviđa i izuzetke od dozvole učešća u štrajku uposlenika/ca u slučajevima kada je uposlenik/ca postigao/la sporazum o rješavanju spornog pitanja arbitražom, te ako uposlenik/ca radi u osnovnim službama ili službama održavanja koje određuje poslodavac nakon konsultacije sa reprezentativnim sindikatima (što potencijalno, mada ne nužno, može biti problematično). U slučaju da se uposlenik/ca ponaša u suprotnostima sa ovim izuzecima ili ako za vrijeme štrajka namjerno ili krajnjom nepažnjom nanese štetu poslodavcu/kinji smatrat će se da čini težu povredu službene dužnosti te zbog toga može dobiti otkaz ugovora o radu bez poštivanja otkaznog roka, a poslodavcu/kinji će biti dužan/a namiriti prouzrokovanu štetu u cjelokupnom iznosu. Međutim, ako uposlenik/ca sudjeluje u štrajku u skladu odredbama ovog Zakona neće se smatrati da vrši povredu služben dužnosti, niti smije biti stavljen u nepovoljniji položaj od drugih uposlenika/ca zbog organiziranja ili učešća u štrajku. Također, ovaj Zakon zabranjuje prisiljavanje uposlenika/ca na učešće u štrajku. Na kraju, treba još istaći da je u članu 102. ovog Zakona predviđena novčana kazna za poslodavca u slučajevima ako uposleniku/ci onemogući pravo na štrajk ili ga/ju stavi u nepovoljan položaj zbog organizacije ili sudjelovanja u štrajku. Doduše, treba primijetiti da su određeni iznosi ovih kazni, iako čak nedavno i uvećani u izmjenama i dopunama iz 2010. godine, prilično simbolični (od 800 do 3.000 KM) što postavlja pitanje efikasnosti ove odredbe.

Zakon o radu u institucijama BiH reguliše i način zaključivanja kolektivnog ugovora u pisanom ugovoru između uposlenika/ca i poslodavca/kinje.[11] Uz uslove da imaju punomoć svakog pojedinačnog sindikata odnosno poslodavca/kinje, u ime uposlenika/ca mogu pregovarati sindikat ili više sindikata, dok u ime poslodavca/kinje mogu pregovarati jedan ili više poslodavaca/kinja ili udruženje poslodavaca/kinja.

Takođe, prema Zakonu o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine[12] i državni službenici/e imaju pravo osnovati ili se učlaniti, ali ne i biti obavezni da se učlane, u sindikat ili profesionalno udruženje u skladu sa zakonom, te imaju pravo štrajkovati u skladu sa zakonom. Opet, ovdje baš nije najjasnije na koji se zakon pozivaju ove odredbe, te koji zakon reguliše način udruživanja u sindikate i način organiziranja štrajka državnih službenika u institucijama BiH.

Što se tiče uposlenika/u državnim službama na entitetskim nivoima i u Brčko Distriktu prava na udruživanje u sindikate i pravo na štrajk uređuju Zakon o državnoj službi Federacije Bosne i Hercegovine,[13] Zakon o administrativnoj službi u upravi Republike Srpske[14] i Zakon o državnoj službi u organima uprava Brčko Distrikta.[15] Kao što je to slučaj i sa Zakonom o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine, Zakon o državnoj službi Federacije Bosne i Hercegovine ne uređuje načine organizovanja štrajka. Naime, na isti način kao što to predviđa Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine, Zakon o državnoj službi Federacije BiH priznaje pravo državnim službenicima da se učlane u sindikat ili profesionalno udruženje u skladu sa zakonom, te da štrajkuju u skladu sa zakonom.[16] Opet naravno bez ikakvih naznaka na koji se zakon pozivaju, a Zakon o štrajku u Federaciji Bosne i Hercegovine,[17] pored štrajka u vojsci i pripadnika ministarstava unutarnjih poslova, direktno izostavlja i pripadnike organa uprave i službi za upravu u Federaciji Bosne i Hercegovine. Ovaj problem iznio je i ILO u svom zadnjem Direktnom zahtjevu u vezi sa ILO konvencijom br. 87. U Republici Srpskoj, u Zakonu o administrativnoj službi Republike Srpske u članu 85. stav 1 tačke 7 i 8, ova prava su priznata na isti način kao u gore pomenuta dva zakona, tj. opštim odredbama koje priznaju pravo na štrajk i udruživanje u sindikate u skladu sa zakonom. U Zakonu o štrajku[18] u Republici Srpskoj nema ograničavanja niti izostavljanja pripadnika bilo koje službe ili organa po pitanju organizovanja štrajka. Pravo na udruživanje u sindikate i pravo na štrajk zaposlenih u državnoj službi u organima uprave Brčko Distrikta priznato je Zakonom o državnoj službi u organima uprave Brčko Distrikta,[19] dok je način organizacije štrajka u tijelima Brčko Distrikta reguliran Zakonom o štrajku Brčko Distrikta.[20]

U pogledu regulisanja prava na udruživanje u sindikate i pravo na štrajk na entitetskim nivoima i u Brčko Distriktu bitno je izdvojiti Zakon o radu u Federaciji BiH,[21] Zakon o vijeću uposlenika Federacije Bosne i Hercegovine,[22] Zakon o štrajku Federacije BiH,[23] Zakon o radu Republike Srpske – prečišćeni tekst,[24] Zakon o štrajku Republike Srpske,[25] Zakon o savjetima radnika Republike Srpske,[26] Zakon o ekonomsko-socijalnom savjetu Republike Srpske,[27] Zakon o radu Brčko Distrikta – prečišćeni tekst[28] i Zakon o štrajku Brčko Distrikta.[29]

Zakon o radu u Federaciji Bosne i Hercegovine,[30] Zakon o radu Republike Srpske[31] i Zakon o radu Brčko Distrikta[32] u opštoj odredbi o zabrani diskriminacije direktno navode članstvo ili nečlanstvo u sindikatu kao osnovu za zabranu diskriminacije. Pravo na učlanjenje u sindikate definišu Zakon o radu Federacije BiH,[33] Zakon o radu Republike Srpske,[34] te Zakon o radu Brčko Distrikta[35] gotovo na identičan način kako je to urađeno u Zakonu o radu u institucijama Bosne i Hercegovine. Prema ovim odredbama uposlenici/ce imaju pravo, po svom slobodnom izboru organizovati sindikate, te se u njih učlaniti ili isčlaniti. Također i poslodavci/kinje imaju pravo, po svom slobodnom izboru, osnovati udruženja poslodavaca/kinja, te se u njih učlaniti ili isčlaniti. Uposlenik/ca odnosno poslodavac/kinja ne može biti stavljen/a u nepovoljniji položaj zbog članstva ili nečlanstva u sindikatu, odnosno udruženju poslodavaca/kinja. I sindikat i udruženja poslodavaca/kinja mogu se osnovati bez ikakvog prethodnog odobrenja, te se njihova zakonita djelatnost ne može trajno ili privremeno zabraniti. Poslodavcima/kinjama ili udruženjima poslodavaca/kinja zabranjeno je miješanje u uspostavljanje, funkcioniranje ili upravljanje sindikatom, zagovaranje ili pružanje pomoći sindikatu s ciljem kontroliranja takvog sindikata. Također i sindikatima je zabranjeno miješanje u uspostavljanje, funkcioniranje ili upravljanje udruženjima poslodavaca/kinja. U ovom smislu značajne su i odredbe Zakona o radu Federacije BiH[36] i Zakona o radu Republike Srpske,[37] koje zabranjuju poslodavcu/kinji da bez prethodne saglasnosti nadležnog ministarstva za rad otkaže ugovor o radu sindikalnom povjereniku/ci za vrijeme obavljanja njegove/njene dužnosti i šest mjeseci nakon obavljanja te dužnosti u Federaciji BiH, odnosno godinu dana u Republici Srpskoj. Član 78 Zakona o radu Brčko Distrikta zabranjuje poslodavcu/kinji otpuštanje sindikalnih povjerenika/ca bez prethodnog konsultiranja sa sindikatom za vrijeme obavljanja njegove/njene dužnosti ili tokom tri mjeseca nakon što je sindikalni povjerenik/ica završio/la obavljanje svoje dužnosti. ILO komitet je u svojim individualnim opažanjima/primjedbama u vezi Konvencije br. 98 izrazio svoju zabrinutost u vezi sa ovim odredbama. Ove odredbe ipak dozvoljavaju otpuštanje sindikalnih predstavnika/ca, te potencijalno mogu biti zloupotrijebljene. Značajno je istaknuti i to da  član 139 Zakona o radu u Federaciji BiH predviđa mogućnost da na zahtjev uposlenika/ce izabranog/e na profesionalnu funkciju u sindikatu prava i obaveze iz radnog odnosa miruju, a najduže četiri godine, od dana izbora odnosno imenovanja.

Zakon o radu Republike Srpske određuje reprezentativnost sindikata i udruženja poslodavaca/kinja, te način utvrđivanja i preispitivanje utvrđivanja njihove reprezentativnosti.[38] Tako se sindikat smatra reprezentativnim ako je osnovan i djeluje na načelima sindikalnog organiziranja i djelovanja nezavisno od državnih organa i poslodavaca/kinja i pretežno se finansira iz članarine i drugih sopstvenih sredstava.[39] Reprezentativni sindikat kod poslodavca mora imati u svom članstvu najmanje 20% zaposlenih od ukupnog broja zaposlenih kod poslodavca/kinje,[40] odnosno reprezentativni sindikat u grani ili djelatnosti mora imati u svom članstvu najmanje 20% zaposlenih u toj grani ili djelatnosti.[41] Ovaj zakon još samo priznaje reprezentativni sindikat na nivou Republike Srpske koji u svom članstvu ima najmanje 20% od ukupno zaposlenih u Republici Srpskoj prema podacima Republičkog zavoda za statistiku.[42] S druge strane, udruženje poslodavaca/kinja se smatra reprezentativnim ako je upisano u registar u skladu sa zakonom[43] i ako je u njega učlanjeno ne manje od 20% poslodavaca od ukupnog broja poslodavaca u privrednim granama ili djelatnostima, na nivou Republike Srpske, koji zapošljavaju najmanje 20% zaposlenih u od ukupnog broja zaposlenih u privrednim granama ili djelatnostima Republike Srpske.[44] Reprezentativnost sindikata kod poslodavca utvrđuje poslodavac u prisustvu predstavnika/ca zainteresiranih sindikata, odnosno nadležni ministar na prijedlog Odbora za utvrđivanje reprezentativnosti sindikata i udruženja poslodavaca/kinja (Odbor za reprezentativnost) u slučaju ako im nije utvrđena reprezentativnost u roku od 15 dana od podnošenja zahtjeva ili ako smatra da reprezentativnost sindikata nije utvrđena sa ovim zakonom.[45] Na prijedlog Odbora za reprezentativnost nadležni ministar utvrđuje i reprezentativnost sindikata na nivou Republike Srpske, ili u grani ili djelatnosti, te reprezentativnost udruženja poslodavaca/kinja na nivou Republike Srpske, ili u grani ili djelatnost.[46] Odbor za reprezentativnost se sastoji od po tri predstavnika/ce Vlade Republike Srpske, reprezentativnog sindikata i reprezentativnog udruženja poslodavaca/kinja.[47] Naravno ovdje je malo zbunjujuće kako objasniti način kako su reprezentativnost sindikata i udruženja poslodavaca/kinja stekli predstavnici u Odboru za reprezentativnost kad su oni ti koji tek trebaju da odlučuju o reprezentativnosti. Iako sa odabirom 9 članova u Odboru potencijalne manipulacije su minimizirane, ni ovaj način utvrđivanja reprezentativnosti nije lišen mogućnosti manipulacije.

Upis sindikalnih organizacija u registar, putem Pravilnika o upisu sindikalnih organizacija u registar,[48] regulisan je jedino u Republici Srpskoj. Kako je već problematizovao ILO komitet u svom zadnjem direktnom zahtjevu upućenom Bosni i Hercegovini u vezi implementacije ILO konvencije br. 78, ovaj Pravilnik kao najširi oblik organizacije sindikata u Republici Srpskoj priznaje samo asocijacije sindikata organiziranih na nivou Republike Srpske.[49] Na nivou Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Brčko Distrikta još uvijek nema pravilnika koji direktno regulišu registraciju sindikalnih organizacija, pa se ona vrši u skladu sa važećim zakonima o udruženjima i fondacijama.

Zakoni o radu također predviđaju još jedan vid organiziranja radnika/ca, a zastupanja njihovih ekonomskih i socijalnih prava i interesa. To su vijeća uposlenika, odnosno savjeti radnika, koji se mogu osnovati na zahtjev najmanje 20% uposlenika ili sindikata kod poslodavca u Federaciji BiH, odnosno najmanje jedna trećina radnika ili nadležni organi sindikata koji u svom članstvu imaju najmanje 20% radnika zaposlenih kod poslodavaca u Republici Srpskoj. Ova vijeća/savjeti se mogu osnovati kod poslodavaca koji imaju u radnom odnosu najmanje 15 uposlenika (osim uposlenika u vosjci, policiji, organima uprave i službama za upravu u Federaciji BiH, odnosno vojsci, policiji i organima pravosuđa i uprave u Republici Srpskoj). Posebni zakoni, Zakon o vijeću uposlenika Federacije BiH[50] i Zakon o savjetima radnika Republike Srpske[51] regulišu način i postupak osnivanja vijeća uposlenika/savjeta radnika i pitanja u vezi sa radom i djelovanjem istih. U svom zadnjem direktnom zahtjevu u vezi sa primjenom ILO Konvencije br. 78, ILO komitet je ponovo izrazio zabrinutost oko potencijalnog zakonodavnog privilegovanja vijeća uposlenika/savjeta radnika u odnosu na sindikate. S druge strane interesantno je pomenuti da je tokom analize razlika u djelovanju vijeća uposlenika/savjeta radnika i sindikata ICVA u svom izvještaju došla do zaključka da u suštini paralelizma djelovanja vijeća/savjeta i sindikata nema, te da je u interesu zapolenika da djeluju i kroz vijeće/savjete i da se učlane u sindikate.[52] Sudske prakse u ovom pogledu nema tako da je zaista teško ocijeniti da li se radi samo o površnom čitanju zakona (kako to ICVA ističe) ili pak ipak postoji neki paralelizam odnosno privilegovanje jednog u odnosu na drugo.

---

[1] Član 8 Konvencije.

[2] ILO, Committee on Freedom of Association, Freedom of association – Digest of decisions and principles of the Freedom of Association Committee of the Governing Body of the ILO. Fifth (revised) edition, 2006, dostupno na

http://www.ilo.org/wcmsp5/groups/public/—ed_norm/—normes/documents/publication/wcms_090632.pdf, (pristupljeno 30.12.2011.godine).

[3] Vidi npr. ILO, CEACR: Individual Observation concerning Right to Organise and Collective Bargaining Convention, 1949 (No. 98) Bosnia and Herzegovina (ratification: 1993) Published: 2010, dostupno na

http://www.ilo.org/ilolex/cgi-lex/pdconv.pl?host=status01&textbase=iloeng&document=11420&chapter=6&query=Bosnia%40ref&highlight=&querytype=bool, (pristupljeno 30.12.2011. godine), svim individualnim opažanjima/primjedbama se može pristupiti preko http://www.ilo.org/ilolex/cgi-lex/commentplus.pl?Bosnia@ref.

[4] Vidi Report of the Committee of Experts on the Application of Conventions and Recommendations, Right to Organise and Collective Bargaining Convention, 1949 (No. 98) Bosnia and Herzegovina (ratification: 1993), Direct request , CEACR 2009/80th Session, dostupno na

http://webfusion.ilo.org/public/db/standards/normes/appl/appl-displaycomment.cfm?hdroff=1&ctry=0338&year=2009&type=R&conv=C098&lang=EN, (pristupljeno 30.12.2011. godine).

[5] ILO, CEACR: Individual Observation concerning Workers’ Representatives Convention, 1971 (No. 135) Bosnia and Herzegovina (ratification: 1993) Published: 2010, dostupno na

http://www.ilo.org/ilolex/cgi-lex/pdconv.pl?host=status01&textbase=iloeng&document=11741&chapter=6&query=Bosnia%40ref&highlight=&querytype=bool, (pristupljeno 30.12.2011. godine).

[6] Zakon o zabrani diskriminacije u Bosni i Hercegovini, „Službeni glasnik BiH“ broj: 59/09.

[7] Zakon o ravnopravnosti spolova u Bosni i Hercegovini – prečišćeni tekst, „Službeni glasnik BiH“ broj: 32/10.

[8] Član 14.2 Zakona o ravnopravnosti spolova u BiH, ibidem.

[9] Članovi 92 do 94.

[10] Članovi 95 do 97.

[11] Članovi 90 i 91.

[12] Član 15, stav 1 alineje h) i i), Zakona o državnoj službi u institucijama BiH, „Službeni glasnik BiH“ broj: 12/02, 19/02, 8/03, 35/03, 4/04, 17/04, 26/04, 37/04, 48/05, 2/06, 32/07, 50/08, 43/09 i 8/10.

[13] „Službene novine FBiH“ broj: 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05 i 8/06, izmjene i dopune od 20.12.2011. u trenutku pisanja izvještaja nisu objavljene u Službenim novinama FBiH.

[14] „Službeni glasnik RS“ broj: 16/02, 62/02, 38/03, 42/04, 49/06 i 20/07.

[15] „Službeni glasnik Brčko Distrikta“ broj: 28/06, 29/06, 19/07, 2/08, 9/08, 44/08 i 25/09.

[16] Član 18 stav 1 alineje h) i i).

[17] „Službene novine Federacije BiH“ broj: 14/00.

[18] „Službeni glasnik RS“ broj: 111/08.

[19] Član 7 stav 1 alineje f) i l).

[20] „Službeni glasnik BD“ broj: 3/06.

[21] „Službene novine Federacije BiH“ broj: 43/99, 32/00, 29/03.

[22] „Službene novine Federacije BiH“ broj: 38/04.

[23] „Službene novine Federacije BiH“ broj: 14/00.

[24] „Službeni glasnik RS“ broj: 55/07.

[25] „Službeni glasnik RS“ broj: 111/08.

[26] „Službeni glasnik RS“ broj: 26/01.

[27] „Službeni glasnik RS“ broj: 110/08.

[28] „Službeni glasnik BD“ broj: 19/06, 19/07 i 25/08.

[29] „Službeni glasnik BD“ broj: 3/06.

[30] Član 5 Zakona o radu Federacije BiH.

[31] Član 5 Zakona o radu RS.

[32] Član 4 Zakona o radu BD.

[33] Članovi 9-11.

[34] Članovi 6-9.

[35] Članovi 5-8.

[36] Član 93.

[37] Član 131.

[38] Članovi 142-157.

[39] Član 142 Zakona o radu RS.

[40] Član 143 ibidem.

[41] Stav 1 član 144 ibidem.

[42] Stav 2 član 144 ibidem.

[43] Član 145 ibidem.

[44] Član 146 ibidem.

[45] Član 147 ibidem.

[46] Član 148 ibidem.

[47] Član 149 ibidem.

[48] „Službeni glasnik RS“ broj: 101/06.

[49] Član 2 Pravilnika o upisu sindikalnih organizacija u registar, „Službeni glasnik RS“ broj: 101/06.

[50] Zakon o vijeću uposlenika, „Službene novine Federacije BiH“ broj: 38/04.

[51] Zakon o savjetima radnika, „Službeni glasnik RS“ broj: 26/01.

[52] ICVA, Primjena Evropske socijalne povelje kroz zakone i praksu u BiH i standardi za donošenje Zakona o finansijskoj socijalnoj pomoći, 2010., str. 1, ibidem.