Pravo na pravično suđenje (08)

7. Pravo na pravično suđenje i stanje u pravosuđu

 

 

Pravosudni sistem u Bosni i Hercegovini čini kompleksna administracijska struktura. Pored Suda BiH, koji kroz tri odjeljenja procesuira slučajeve suđenja za ratne zločine, organizirani kriminal i opći kriminal, u BiH djeluju ustavni sudovi i vrhovni sudovi na entitetskim nivoima, te kantonalni (Bihać, Novi Travnik i Sarajevo) i okružni sudovi (Banja Luka i Bijeljina). Na općinskom nivou djeluje Općinski sud Žepče, a na nivou Brčko distrikta Apelacioni sud Brčko distrikta i Osnovni sud Brčko distrikta.

Izvještavanje medija o sudskim procesima na općinskom, kantonalnom, entitetskom i državnom nivou još uvijek ne protiče sasvim transparentno i sudskim izvještavanjima, posebno kada je riječ o izvještavanjima sa suđenja za ratne zločine, mediji i dalje izvještavaju u skladu sa svojom uređivačkom politikom, koja je, uglavnom, nacionalistička ili zastupa parcijalne interese jedne nacionalne grupe. Sudski proces,i bilo da se radi o ubistvima, raznim oblicima nasilništva, ili ratnim zločinima, veoma su prisutni u bh. štampanim medijima.

Ova je kategorija na drugom mjestu po zastupljenosti sa 2.505 tekstova ili 19 posto od ukupnog broja selektiranih novinskih tekstova za analizu. U okviru ove kategorije, mediji su najviše izvještavali o suđenjima i presudama za razne kriminalne radnje (941 tekst), zatim o suđenjima za ratne zločine (882), o suđenjima i presudama za ubistva izvještavali su 376 puta, dok su uopćeno o radu sudova i reformi pravosuđa pisali 306 puta.

 

7.1. Suđenja za ratne zločine

 

Rezultati monitoringa medija pokazuju da teme ratnih zločina i suđenja optuženima za ratne zločine i dalje imaju snažan utjecaj u podržavanju nacionalističkih ideologija, entitetske polariziranosti i pokazuje se kao odličan instrumentarij u dodatnom širenju istih. Ovakva slika jasno ukazuje na nepostojanje transparentnosti i kvalitetne suradnje između sudova i medija gdje mediji često kreiraju vlastitu sliku onoga što slučajevi za ratne zločine predstavljaju i način na koji se vode i procesuiraju na sudu. Ovo je posebno vidljivo prilikom izvještavanja o radu Suda BiH. Dnevni list je u svom članku kritizirao rad suda: “SUD BiH postao politički, po uzoru na Haag (naslov): Predsjednik Saveza logoraša Republike Srpske Branislav Dukić ocijenio je da je oslobađajuća presuda za Šefika Alića pred Sudom BiH poražavajuća i sramna za srpske žrtve te da potvrđuje da je taj sud postao politički.” [1]

Branko Mitrović, okružni tužilac za procesuiranje ratnih zločina iz Banja Luke, na konferenciji Centra civilnih inicijativa (CCI), povodom prezentacije dokumenta “Procesuiranje ratnih zločina u BiH: zaključci i preporuke”, izjavio je kako u BiH ne možemo biti zadovoljni dosadašnjom dinamikom procesuiranja predmeta ratnih zločina.[2]

Nacionalistički diskurs dosta je vidljiv u načinu izvještavanja Glasa Srpske sa vrlo dominantno prisutnim prefiksom srpski: “Vode istrage samo protiv Srba: Inisistiramo na promjeni odnosa prema pitanju procesuiranja ratnih zločina u RS jer su vlasti FBiH osmislile kampanju s ciljem da samo Srbe prikažu kao zločince, a Bošnjake kao žrtve i tako osnaže u namjeri za ukidanjem RS…”[3] ili “U BiH osporavaju srpske žrtve”.[4]

“Samo se Srbima i Hrvatima sudi: Pravosuđe, sudstvo i nadležna tužilaštva u BiH u jednom dijelu uopće ne funkcioniraju, a u drugom se procesuiraju selektivno prema principu nacionalne pripadnosti”, ocijenilo je Udruženje Croatia libertas. “Nad Hrvatima i Srbima se pokreću postupci, ali nad Bošnjacima ne. Iako su prijavljeni za ratne zločine, tužilaštva ne pokreću procese u skladu sa zakonom i preporukom Medunarodnog suda za ratne zločine (ICTY)”, saopšteno je iz Udruženja.”[5] „Sud BiH ima jednostran pri­stup ratnim zločinima i stalo mu je da ovdašnju javnost i međunarodnu zajednicu uvjere da je Republika Srpska (RS) nastala na ratnom zločinu i genocidu”, izjavio je predsjednik Boračke organizacije RS-a, Pantelija Ćurguz, a prenijelo je Oslobođenje.[6]

Premijer Republike Srpske, Milorad Dodik, izjavio je prilikom posjete Gradiški kako „treba obilježavati dan stradanja Srba u akciji Hrvatske vojske ‘Bljesak’ kako bi se ukazalo na potrebu da se, naveo je, procesuiraju zločini počinjeni tom prilikom, javila je Fena.” [7]

Kada je riječ o praćenjima pojedinačnih sudskih slučajeva i suđenja za ratne zločine mediji su, između ostalih, intenzivno pratili suđenja Rasimu Deliću (Dnevni avaz: 07.04., 15.04., 16.04., 17.04., 23.04., 04.05., 08.05.2008., Dnevni list: 05.03.2008., Glas Srpske: 12.-13.04.2008., Oslobođenje: 09.04., 11.04., 18.04., 22.04., 26.04., 08.05.2008., BH Dani: 18.04., 04.04.2008.), optuženom za zločine mudžahedina u centranoj Bosni i Iliji Jurišiću, za napad na vojnike JNA, tzv. Tuzlanska kolona (BH Dani: 16.05.2008., Dnevni avaz: 23.02., 27.02., 01.04., 06.04., 11.04., 12.04., 14.04., 11.04., 22.05.2008., Dnevni list: 11.01., 16.01., 18.01., 22.01., 23.01., 23.02.2008., Nezavisne novine: 23.02., 01.04.2008., Oslobođenje: 23.02., 26.02., 11.04., 17.05., 23.05.2008., Glas Srpske: 26.02., 28.03., 11.04., 12.-13.04.2008.), te reagirali na oslobađajuću presudu Ramušu Haradinaju (Dnevni avaz, 12.04.2008., Nezavisne novine, 05.04.2008., Reporter 09.04., 16.04.2008., Glas Srpske, 04.04., 05.-06.04.2008.) “Teško je i početi priču o oslobađajućoj presudi izrečenoj Ramušu Haradinaju (Ramush) po optužnici u 37 tačaka, koja ga tereti za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja. Kompletan je proces, po mnogo čemu, bio prava lakrdija i ostavio je mrlju na Međunarodnom tribunalu za zločine na području bivše Jugoslavije (ICTY). Neposredni rezultat presude je širenje, a nikako sužavanje ogromnog jaza koji postoji između dvije uključene etničke grupe.” [8]

“Da beogradski proces Ilije Jurišića ima sve odlike montiranog, svjedoče i pritisci kojima je izložen u zatvoru. Kada se, nakon devetomjesečnog pritvora u beogradskom Okružnom zatvoru, pojavio pred sudskim vijećem Okružnog suda u Beogradu, Ilija Jurišić je svoju odbranu počeo ovako: ‘Nisam nikakav kriminalac, pogotovo nisam ratni zločinac. Do sada u životu nikad nisam sudski odgovarao. Bukvalno rečeno, ja nemam ni ukor razrednog starješine u svom životu’.” [9]

Dnevni list i Glas Srpske su dosta izvještavali o tužbi logoraša Republike Srpske za naknadu nematerijalne štete i zločine počinjene u logorima u FBiH (Dnevni list, 09.01., 13.01., 21.01.2008.; Glas Srpske, 26.-27.01.2008.).

„…Hrvatski logoraši Domovinskog rata najavili su tužbu protiv BiH zbog svih patnji i stradanja koje su pretrpjeli tijekom godina provedenih u zatočeništvu u logorima pod kontrolom Armije BiH i Vojske RS-a“. [10]

“Biljana Plavšić, nakon nepunih šest godina odslužene kazne, u augustu 2008. godine godine izlazi iz zatvora?!“, naslov je teksta u kojem stoji kako će „Biljana Plavšić, jedina žena koju je Haški tribunal osudio za zločine protiv čovječnosti, najvjerovatnije izaći iz zatvora“. Članovi odbora za puštanje na slobodu Biljane Plavšić, Svetozar Mihajlović i Ostoja Knežević, boravili su u švedskom zatvoru Hinseberg u posjeti bivšoj predsjednici Republike Srpske kako bi se s njom dogovorili o zahtjevu za prijevremeno puštanje na slobodu. [11]

Časopis Novi reporter izvještavao je o donošenju oslobađajuće presude Naseru Oriću: “Pomilovanje: Prosto rečeno, Žalbeno veće ‘poderalo je ionako ‘sakatu’ optužnicu Haškog tužilaštva, te ozbiljno naružilo Pretresno veće koje se ni samo nije previše trudilo da razjasni nejasnoće koje je pred sudije iznelo Tužilaštvo tokom trajanja suđenja. Prema mišljenju onih koji su pratili tok suđenja, dokazi i svedoci na način kako ih je Tužilaštvo izvelo nisu tako ubedljivo teretili Orića. Naročito su bile groteskne situacije u kojima su pojedini svedoci Tužilaštva govorili sve najbolje o optuženom…Naser Orić vratio se četvrtog jula po podne iz Haškog tribunala u BiH kao slobodan čovek. Na sarajevskom aerodromu sačekali su ga kao ‘heroja’ njegovi saborci. Oni su sada još uvereniji neko više, neko manje da imaju razloga da budu zadovoljni nakon oslobađajuće presude Oriću koju je donelo petočlano Žalbeno veće Haškog tribunala, tim pre što ni Tužilaštvo BiH do sada nije pokazalo ni najmanje volje da optuži nekog od ‘orićevaca’.” [12]

Sličnim intezitetom izvještavao je Glas Srpske: “Sramota Haškog tribunala: Žalbeno vijeće Haškog tribunala oslobodilo je ratnog komandanta bošnjačkih snaga u Srebrenici Nasera Orića odgovornosti za ratne zločine počinjene nad Srbima tokom 1992. i 1993. godine…Portparol Tužilaštva za ratne zločine Srbije Bruno Vekarić izjavio je da odluka Apelacionog vijeća Haškog tribunal da oslobodi Orića neće doprinijeti pomirenju u region,” [13], te Dnevni list “Naser Orić oslobođen svih optužbi:… Odvjetnik Miroslav Mikeš smatra da je oslobađajuća presuda Naseru Oriću ‘krah smisla Haškog tribunala onako kako je predvidio UN kad ga je osnovao. Odluke suda se inače ne komentiraju, ali je evidentno da je najveći broj Srba optužen u Hagu, zatim Hrvata i najmanji broj Bošnjaka'”. [14]

Jednako je praćen i rad sudova o broju procesuiranih slučajeva za ratne zločine. Tako Nezavisne novine izvještavaju kako je „MUP RS od 1992. godine podnio tužilaštvima 705 krivičnih prijava protiv 6.701 osobe osumnjičene za ratne zločine nad 21.283 žrtve”. Tom je prilikom Gojko Vasić, načelnik Uprave kriminalističke policije Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, izjavio kako je nezadovoljan dinamikom pojedinih istraga.” [15]

“Tužiteljstvo BiH ima podatke o zločinima nad Srbima“, izvjestilo je Oslobođenje, pozivajući se na izjavu člana Tima za istraživanje i dokumentiranje kaznenih djela ratnog zločina pri Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Srpske, Radovana Pejića, koji je najavio kako „su svi podaci o zločinima nad Srbima u Čapljini i Stocu poznati Tužiteljstvu BiH i da se sada čeka procesuiranje.” [16]

Među značajnijim događajima bilo je hapšenje Radovana Karadžića optuženog za ratne zločine počinjene tokom rata u BiH. Ovakav događaj kreirao je pogodnu platformu za ispoljavanje nacionalističke, fašističke i homofobne retorike u medijima, pa sve do korištenja neprihvatljive terminologije. Jedan od primjera je izvještavanje Dnevnog avaza. “Krvolok optužen za genocid i zločine protiv čovječnosti: Karadžić je optužen pred Haškim tribunalom za genocid, umiješanost u genocid, likvidacije, ubistva, kažnjavanja, deportaciju, nehumane akte i ostale zločine počinjene prema Muslimanima”.[17]

Balkanska istraživačka mreža (Balkan Investigative Reporting Network – BIRN BiH) i Fondacija Konrad Adenauer, na bazi monitoringa i analize medijskih natpisa o hapšenju Radovana Karadžića, za period 24. jul – 31. jul 2008. godine, izdali su publikaciju „Historija u sjeni senzacije – Regionalni mediji o hapšenju Radovana Karadžića“. Na promociji u Sarajevu, istakla je urednica ove knjige, Nidžara Ahmetašević: “Generalni zaključak publikacije jeste da se u vremenu odmah nakon hapšenja Karadžića pisanje odmiče od suštine priče i okreće senzacionalizmu“. „Ono što smo vidjeli kroz monitoring jeste da je i dalje u regionu prisutna politička propaganda u medijima… Također se može konstatovati da su mediji, zaokupljeni utrkom za ekskluzivnim vijestima, zaboravili žrtve, pa donekle i pravila profesije”, kazala je Ahmetašević. Rad na publikaciji počeo je već u septembru 2008. godine, dodala je Ahmetašević, a urađen je monitoring preko 1.000 članaka iz dvadesetak sedmičnih i dnevnih novina.[18]

 

7.2. Suđenja i presude za ubistva

 

Suđenja i presude za ubistva su na trećem mjestu po brojnosti nakon suđenja za nasilništva, organizirani kriminal, korupciju, kao i tekstove koji su se odnosili na suđenja za ratne zločine. Dva događaja, koja su obilježila prošlu godinu kada je riječ o medijskom izvještavanju, intezitetu i kontinuitetu praćenja, jesu ubistvo Denisa Mrnjavca (Dnevni avaz, 09.02., 16.02., 21.02.2008., Nezavisne novine, 18.02., 19.02., 20.02.2008., BH Dani, 15.02.2008. – devet članaka, Oslobođenje,16.02.2008., Glas Srpske, 12.02., 16.-17.02.2008., Dnevni list, 14.02.2008. – tri članka, 13.02.2008. – dva članka, 12.02.2008., Dnevni avaz, 07.02., 09.02.2008. – tri članka, 11.02., 12.02.2008. – četiri članka, 13.02., 16.02.2008. – dva članka, 20.02.2008. – dva članka, 26.02.2008., Nezavisne novine, 09.02., 11.02.2008. – dva članka, 12.02.2008. – dva članka, 14.02.2008. – tri članka, 23.02.2008. – dva članka, 26.02.2008., Oslobođenje, 09.02.2008. – tri članka, 12.02., 13.02., 14.02., 16.02.2008. – dva članka, 20.02.2008. – dva članka, 21.02.2008. – dva članka, 23.02.2008. – tri članka, 24.02.2008., Start BiH, 19.02.2008. – dva članka, Glas Srpske, 07.02.2008. – veoma mali tekst, 13.02.2008., BH Dani, 22.02.2008. – tri članka, Reporter, 20.02.2008. – dva članka, Start BiH, 19.02.2008.,  Nezavisne novine, 15.02.2008. – tri članka, 15.02.2008., Oslobođenje, 12.02.2008., Slobodna Bosna, 14.02.2008.,  Oslobođenje, 12.02.2008., Dnevni list, 14.02.2008. – četiri članka, 13.02.2008. – tri članka, 11.02., 12.02.2008. – tri članka, 22.02.2008., Dnevni list, 24.02.2008. – dva članka, 28.02.2008. – dva članka, 15.02., 20.02.2008.) i ubistvo Ljubice Spasojević-Đokić (Nezavisne novine, 22.01.2008., Dnevni avaz, 21.01.2008., Glas Srpske, 22.01., 23.01., 28.01.2008., Dnevni list, 22.01., 23.01., 24.01., 28.01.2008., Nezavisne novine, 08.05., 09.05., 16.05.2008., Oslobođenje, 06.05., 07.05.2008. – dva članka, 09.05., 16.05.2008., Dnevni avaz, 06.05., 21.05.2008.), odnosno suđenja za pomenuta ubistva.

Krajem januara 2008. godine, u sarajevskom naselju Hrasno, dvojica su maloljetnika počinila ubistvo tako što su benzinom polili i zapalili sedamdesetdvogodišnjugodišnju Sarajku, Ljubicu Đokić – Spasojević. Početkom februara, u tramvaju u užem centru Sarajeva, nožem je izboden sedamnaestogodišnji Denis Mrnjavac. Ubistvo koje je počinio maloljetni Nermin S. (17) uz saučesništvo Ademira Lelovića (18) i Berina Talića (18), podiglo je grad na noge. Dva ubistva na početku godine, svako od njih brutalno na svoj način, u prvi plan su stavili (ne)sigurnost građana i problem maloljetničke delinkvencije. Iz nezadovoljstva građana gradskim vlastima izrodili su se i prvi masovni građanski protesti gdje su tražene ostavke gradskih i kantonalnih funkcionera.

Prva zanimljiva činjenica odnosi se na medijsko izvještavanje o ova dva događaja i karakteriše je senzacionalizam i etničko-nacionalno karikiranje. U slučaju ubistva starice, većina medijskih objava počivala je na sličnoj matrici: „Dvojica maloljetnika romske nacionalnosti u sarajevskom naselju Hrasno napali staricu, a potom je posuli benzinom i zapalili“. Iako je u pitanju maloljetnički kriminal, koji se tokom 2008. godine u BiH pokazao u nekoliko ružnih epizoda, gotovo svi su mediji u ovom slučaju isticali nacionalni identitet maloljetnih počinilaca zločina. (Navest ćemo samo neke primjere gdje se pominje konstrukcija „maloljetni Romi“, i to su: Dnevni avaz, 21. januar 2008., strana 14 i 22. januar 2008., strana 17; Nezavisne novine, 22. januar 2008., strana 3; SAN, 22. januar 2008., strana 7; Euroblic, 22. januar 2008., strana 15; Večernje novosti, 22. januar 2008., strana 13; Oslobođenje, 23. januar 2008., strana 22; Glas Srpske, 23. januar 2008., strana 8). S druge strane, u slučaju ubistva Denisa Mrnjavca, pojedini mediji iz Hrvatske (posebno televizija Nova i agencija HINA) su isticali kako je Denis Mrnjavac Hrvat i kako su maloljetnici koji su ga ubili Bošnjaci.

Općinski sud u Sarajevu je početkom oktobra 2008. godine izrekao prvostepenu presudu u procesu koji se vodio protiv izvršitelja ubistva Denisa Mrnjavca. Kako stoji u presudi, „sedamnaestogodišnji Nermin S. proglašen je krivim za počinjeno ubistvo Denisa Mrnjavca te je osuđen na 9,5 godina zatvora“. Njegovim pomagačima sudi se u odvojenim procesima. Početkom 2009. godine, Kantonalni sud u Sarajevu donio je odluku da se prvostepenska presuda, kojom se Nermin Sikirić osuđuje na devet godina i šest mjeseci zatvora, preinači, te da se optuženom poveća kazna, zatraživši punu kaznu od 10 godina zatvora. Na odluku se žalila i odbrana koja je tražila ponovno suđenje i manju kaznu.

 

7.3. Suđenja i presude za druge kriminalne radnje

 

Pod drugim kriminalnim radnjama podrazumijevaju se provale, krađe, ugrožavanje javne sigurnosti, utaje poreza, trgovina ljudima i drugo.

Mediji su najviše pažnje posvetili suđenju „organiziranoj kriminalnoj grupi“ na čijem se čelu nalazi Muhamed Ali Gaši. U jednom od tekstova, koji je objavio sarajevski magazin BH Dani, stoji: “Istraga koju Kantonalno tužilaštvo Sarajeva vodi protiv Muhameda Alija Gašija povodom osnovanih sumnji za neka od najtežih krivičnih djela istovremeno otkriva labirint moći, straha, korupcije i kriminala kojim se mijenjaju davno usvojeni urbanistički planovi i legalizira nepojmljiva drskost u bespravnoj gradnji. BH Dani donose hronologiju nastanka Gašijevog poslovnog objekta u centru Sarajeva kojem su gradski moćnici namijenili – legalizaciju…”[19]

Suđenje je vođeno pred Vijećem Kantonalnog suda u Sarajevu kojim predsjedava sutkinja Dalida Burzić, a uz Muhameda Gašija, optuženi za udruživanje u zločinačku organizaciju radi vršenja više krivičnih djela jesu i Aziz Gaši, Mirsad Krasnić, Amir Kasumić, Engin Proha, Muharem Čaušević, Edin Hot i Sinan Ljuca. Ova se grupa, od početka godine, nalazila u pritvoru sarajevskog Kazneno-popravnog zatvora. Optužnica obuhvata i Adnana Alomerovića i Ljirima Bitićija, koji su u bijegu i za kojima je raspisana potjernica. Suđenje se odvijalo pod jakim obezbjeđenjem sudske policije. U 12 tačaka optužnice, koja je podignuta 30. jula ove godine, braći Gaši i ostalima stavlja se na teret veliki broj krivičnih djela, kao što su iznuda, nasilničko ponašanje, bespravna gradnja, utaja, te ubistvo Ramiza Delalića. Optužnicom je obuhvaćeno više od stotinu svjedoka i blizu 1.000 materijalnih dokaza koji trebaju biti uloženi na suđenju.

 

7.4. Rad sudova

 

Što se tiče rada sudova, najviše tekstova zabilježeno je o radu sudija/sutkinja, o mehanizmima njihovog izbora, njihovim smjenama radi zloupotrebe položaja, te reformi pravosuđa. U nekoliko navrata mediji su izvještavali i o različitim strategijama i inovacijama u radu sudova, prvenstveno u slučajevima ratnih zločina.

Mediji su redovno izvještavali o radu sudova kada je riječ o periodičnim i godišnjim izvještajima procesuiranih sudskih slučajeva i riješenih predmeta. “Vrhovni sud Federacije BiH prošle godine riješio je 4.557 predmeta, što smatram veoma dobrim rezultatom s obzirom na to da smo zaostatke smanjili za 18 posto. U tom periodu primili smo 3.407 novih predmeta, dok su iz 2006. godine zaostala 6.533 slučaja, kazao je jučer na pres-konferenciji Amir Jaganjac, predsjednik Vrhovnog suda FBiH. Prošle godine riješeno je 13 predmeta ratnih zločina, suđeno je za 125 ubistava, a izrečeno je ukupno 1.037 godina zatvora.”[20]

“Van zatvora 105 osuđenika (naslov): Stotinu pet osuđenika s područja Zenice, koji svoju kaznu moraju odslužiti u Kazneno-popravnoj ustanovi u Busovači, nalaze se kod svojih kuća i nisu otišli na izdržavanje jer za njih nema mjesta u tom zatvoru, kazala je predsjednica Općinskog suda Zenica Dijana Ajanović. Primljeno je samo 11 osuđenika, a čak 230 puta smo zabilježili vraćanje s kapije KPZ-a Busovača kaže Ajanović.”[21]

Dnevni avaz je dosta prostora poklanjao kritikama rada sudova, načinima procesuiranja ratnih zločina i reformi pravosuđa: “Dovoljno garancija da nevini neće biti osuđeni: Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH (VSTV BiH) poziva sve političare i zvaničnike u BiH da u svojim istupima podrže izgradnju nezavisnog, nepristrasnog i profesionalnog pravosuđa, a ne da rade suprotno, kazao je jučer za ‘Dnevni avaz’ Zekerija Mujkanović, potpredsjednik VSTV-a, reagirajući na izjavu premijera RS Milorada Dodika da je ‘Sud BiH osnovan s namjerom da disciplinuje Srbe i Hrvate'“.[22]  “Tužilaštvo ne smije štititi političke licemjere: Supruga jednog pripadnika ‘alžirske grupe’ Hadža Boudele (Boudellaa), Nađa Dizdarević, od novinara ‘Dnevnog avaza’ jučer je saznala za Naredbu Kantonalnog tužilaštva Sarajevo. Prošlog ponedjeljka podnijela sam apelaciju Sudu za ljudska prava u Strazburu protiv BiH, FBiH i Tužilaštva BiH, jer su više od dvije godine opstruirali moju krivičnu prijavu protiv Lagumdžije i ostalih odgovornih za deportaciju.”[23];  “Sramno je da je Sud BiH na stranim donacijama: Predsjednik Helsinškog odbora za Republiku Srpsku (RS) Branko Todorović rekao je za agenciju Justice Report da su najčešća kršenja ljudskih prava u BiH etnička i religijska diskriminacija, koje su sistematske, prenosi Srna. On smatra da procesuiranje ratnih zločina ne ide očekivanim tempom i da Vijeće ministara BiH treba otvoriti to pitanje”[24].

“Pravo i pravda: Grad na Neretvi potresla je vijest o trećoj po redu oslobađajućoj presudi u slučaju „Vranica“ protiv zapovjednika Vojne policije HVO-a Mostar Željka Džidića Džide i ostalih. Mada je Mostarcima sasvim poznato da su većina iz grupe optuženih bili gospodari života i smrti u njihovom gradu tokom ratne 1993. godine, presuda sudije Slavka Pavlovića, ipak, konstatira suprotno.”[25]

“Protesti pred Sudom BiH iduće sedmice: Udruženje “Istina Kalinovik 92” iduće sedmice organizirat će proteste pred Sudom BiH zbog jučerašnje odluke tog suda da Đorđislava Aškrabu i Neđu Zeljaju pusti da se brane sa slobode. Porodice nestalih, preživjele žrtve i svjedoci ogorčeni su takvom odlukom i od svih relevantnih institucija u BiH tražit ćemo da se optuženi vrate u pritvor.”[26]

“Čorbo: U Bijeljini mogu biti mirni samo počinioci zločina: Helsinški odbor za ljudska prava RS nezadovoljan je radom pravosuđa na istragama i procesuiranju zločina koji su se desili 1992. u Bijeljini, kazao je Sadik Pazarac, predstavnik HO, na okruglom stolu u Bijeljini o temi ‘Značaj i uvjeti procesuiranja ratnih zločina’, koji je organizirala Misija OSCE-a u BiH. Salem Čorbo, predsjednik Udruženja ‘Povratak’, naglasio je da je nezadovoljan radom Okružnog tužilaštva, ističući da u Bijeljini mogu biti mirni samo oni koji su zločine počinili.”[27]

Slučaj „Alžirska grupa“, gdje se čelnici BiH iz perioda vladavine Alijanse za promjene (2000. – 2002.) terete za predaju šest osoba američkim vlastima, zauzimao je dosta medijskog prostora: “Zašto Tužilaštvo ne procesuira Lagumdžiju, Limova i ostale? Zašto Tužilaštvo ne procesuira Lagumdžiju, Limova i ostale? Nađa Dizdarević, supruga jednog od bh. državljana zatočenih u američkoj bazi Gvantanamo na Kubi, podnijela je apelaciju Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strazburu protiv BiH i FBiH zbog ‘odugovlačenja u procesuiranju odgovornih’ za predaju šest osoba američkim vlastima, koje su nakon toga prebačene na Kubu.”[28]

U Mostaru su predstavnici Posebnog odjela za ratne zločine Tužilaštva BiH predstavili novi pristup i novu strategiju u procesuiranju optuženih za ratne zločine. Nova strategija predviđa selektivan pristup, po kojem prednost dobijaju oni predmeti koji se odnose na najveće zločine počinjene protiv svakog od tri konstitutivna naroda. U dosadašnjih 16 godina za ovakve zločine u BiH procesuirano je 250 osoba.[29]

---

[1] Dnevni list, 12. april 2008.

[2] Nezavisne novine, 24. april 2008.

[3] Glas Srpske, 28. februar 2008.

[4] Glas Srpske, 25. februar 2008.

[5] Nezavisne novine, 4. april 2008.

[6] Oslobođenje, 6. maj 2008.

[7] Oslobođenje, 2. maj 2008.

[8] Glas Srpske, 05.-06. april 2008.

[9] BH Dani, 16. maj 2008.

[10] Dnevni list, 19. februar 2008.

[11] Slobodna Bosna, 15.05.2008.

[12] Reporter, 9.07.2008.

[13] Glas Srpske, 4.07.2008., Glas Srpske, 5. i 6.07.2008.

[14] Dnevni list, 4.07.2008.

[15] Nezavisne novine, 5.03.2008.

[16] Oslobođenje, 16.06.2008.

[17] Dnevni avaz, 31. jul 2008.

[18] Više o publikaciji i projektu na stranici http://www.bim.ba/bh/1/50/16608/

[19] BH Dani, 25.05.2008.

[20] Dnevni avaz, 9. februar 2008.

[21] Dnevni avaz, 23. februar 2008., Nezavisne novine, 25. februar 2008.

[22] Dnevni avaz, 26. jun 2008.

[23] Dnevni avaz, 25. jun 2008.

[24] Dnevni avaz, 19. jun 2008.

[25] Dnevni avaz, 18. jun 2008.

[26] Dnevni avaz, 14. jun 2008.

[27] Dnevni avaz, 13. jun 2008., 15. jun 2008.

[28] Dnevni avaz, 11. i 26.  jun 2008.; Slobodna Bosna, 26. jun 2008., Nezavisne novine, 25. jun 2008.

[29] Dnevni list, 5. septembar 2008., strana 4