Pravo na život (11)

 4.2  Pravo na život

 

U pogledu prava na život ponovno treba naglasiti da član 11 Ustava Republike Srpske još uvijek nije usklađen sa Protokolima br. 6 i 13 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. U tom smislu Izvještaj o napretku Bosne i Hercegovine u 2011. godini navodi da „Ustav Bosne i Hercegovine i Ustav Federacije BiH zabranjuju smrtnu kaznu. Odredba o smrtnoj kazni u Ustavu Republike Srpske se ne primjenjuje, ali ju je potrebno ukinuti“[1].

U odnosu na 2008. godinu došlo je do određenih izmjena u krivičnom zakonodavstvu samo u članovima koji nisu direktno vezani za problematiku prava na život[2] dok je po pitanju samovoljnog lišenja života potrebno spomenuti, da je u Federaciji BiH došlo do Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o policijskim službenicima Federacije BiH (Sl. novine Federacije BiH br. 48/11). Zakonodavstvo u pogledu obaveze države da štiti život od rizika po zdravlje i drugih rizika po život takođe je inovirano u nekoliko segmenata indirektno vezanih za pravo na život[3].

Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu je u pogledu kršenja prava na život do sada donio jednu Odluku o nedopustivosti od 18. 11. 2008., Aplikacije br. 38703/06, 40123/06, 43301/06, 43302/06, 2131/07 i 2141/07 protiv Bosne i Hercegovine i jednu presudu u predmetu Palić protiv BiH (Aplikacija br. 4704/04) od 15. 02. 2011. gdje je Sud presudio da nije bilo kršenja člana 2, 3 i 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava.

Godišnji Izvještaj o rezultatima aktivnosti ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine za 2010. godinu navodi da se Instituciji ombudsmena za ljudska prava u BiH obratio određeni broj građana ali i pripadnika policijskih snaga sa žalbom na funkcioniranje policije, između ostalog, u tri segmenta vezana za pravo na život i to: neefikasnost postupanja policije u slučajevima prijave građana, prekomjerne upotrebe sile i rad unutrašnje kontrole[4]. Godišnji Izvještaj takođe spominje i određeni broj neočekivanih smrti u KPZ Zenica i to dva smrtna slučaja u dva dana (8. i 9. mart 2010.) i treći smrtni slučaj koji se desio u julu 2010. gdje su ombudsmeni zatražili da se provede istraga o njihovoj smrti i da se rezultati tih istraga dostave kako bi bi se isključile tvrdnje članova porodice da su ovi slučajevi posljedica nemara zbog odsustva nadzora nad ovim licima. Sličan slučaj dogodio se i u KPZ Tuzla, odjeljenje Orašje, gdje je u kratkom vremenskom roku od predoziranja drogom umro prvo zatvorski čuvar, a zatim i osuđenik[5].

 

Poglavlje 3. u Izvještaju – Ograničenje i derogacija ljudskih prava

 

U pogledu ograničenja i derogacije ljudskih prava neophodno je naglasiti da država Bosna i Hercegovina još uvijek u svom Ustavu nema regulirano pitanje vanrednog stanja, iako su takve odredbe sadržane u entitetskim ustavima i to u Ustavu Federacije BiH (član 9) i Ustavu Republike Srpske (član 70). Sve navedeno upućuje, da je potrebno na adekvatan način regulirati pitanje vanrednog stanja i posebno pitanje, koje će na jasan način propisati koji organ će proglasiti vanredno stanje i vršiti zakonodavnu i izvršnu vlast u uvjetima „rata ili druge javne opasnosti“ koja ugrožava opstanak bosanskohercegovačke nacije, sukladno odredbama člana 15. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

---

[1] Izvještaj o napretku Bosne i Hercegovine u 2011., Brisel , 12.10.2011. SEC (2011)1206, str. 14

[2] U odnosu na 2008. godinu došlo je do Izmjena i dopuna krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (Službeni glasnik BiH 08/10)[2], dok je u Federaciji BiH donesen Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Federacije BiH (Sl. novine FBiH br. 42/10) i Zakon o dopunama Krivičnog zakona Federacije BiH (Sl. novine FBiH br. 42/11) gdje je došlo do izmjena samo u pojedinim članovima indirektno vezanim za pravo na život. Zaštita života zatvorenika i pritvorenika inovirana je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji BiH (Službene novine Federacije BiH, br. 42/11). Republika Srpska je takođe pored Krivičnih zakona br. 49/03 i 70/06 donijela i krivični zakon br. 73/10, dok je Zakon o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija ostao isti (br. 64/01 i 24/05). Brčko Distrikt je pored Krivičnog zakona Brčko Distrikta br. 10/03 i 06/05 donio i Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona br. 21/10, Zakon o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera u Brčko Distriktu BiH br. 31/11.

[3] U Federaciji Bosne i Hercegovine radi se o Zakonu o zaštiti okoliša (Službene novine FBiH 33/03; Zakon o zaštiti okoliša – izmjene i dopune (Službene novine FBiH 39/09); U Republici Srpskoj radi se o Zakonu o zaštiti životne sredine (Sl. glasnik RS 28/07); Zakon o zaštiti životne sredine (Sl. glasnik RS 41/08) – izmjene i dopune i Zakon o zaštiti životne sredine (Sl. glasnik RS 29/10) – izmjene i dopune; U Brčko Distriktu su sadržani Zakon o zaštiti životnog okoliša (Sl. glasnik BD 24/04); Zakon o zaštiti životnog okoliša (Sl. glasnik BD 01/05) – izmjene i dopune; Zakon o zaštiti životnog okoliša (Sl. glasnik BD 19/07) – izmjene i dopune; Zakon o zaštiti životnog okoliša (Sl. glasnik BD 09/09) – izmjene i dopune.

[4] „Od ukupnog broja zaprimljenih žalbi (72), 11 žalbi su ombudsmeni ocijenili kao neosnovane, u osam slučajeva ostvarena je zaštita u toku intervencije ombudsmena ili medijacijom, dok je u jednom slučaju donesena odluka o kršenju prava. Stranke su u devet slučajeva izrazile nezainteresiranost za daljnje vođenje postupka pred Institucijom ombudsmena zbog čega su ovi predmeti odlukom ombudsmena zatvoreni“. Godišnji Izvještaj o rezultatima aktivnosti ombudsmena za ljudska prava BiH za 2010., str. 46

[5]„Prvi slučaj je samoubistvo A.S. koji je pronađen mrtav u WC-u … dok se dan kasnije desio slučaj samoubistva A.Č. koji se nalazio na izdržavanju kazne zatvora od jedne godine. Treći smrtni slučaj desio se u juču 2010. kada je osuđenik S.H. zapalio madrac u sobi, a zatim podlegao od zadobijenih opekotina“. Ibidem, str. 96