Politička pravda (11)

9. Politička pravda

 

Transparency International je u svom izvještaju o načinu finansiranja političkih partija u Bosni i Hercegovini utvrdio da je ono najvećim dijelom netransparentno. Ovakvu praksu omogućavao je nedovoljno reformisan sistem javnih institucija, prava i zakona. Zbog propusta u državnom Zakonu o finansiranju političkih partija, partije su lako uspijevale da dobijaju velike donacije iz inostranstva, a da ih im nije potrebno objašnjenje za koje svrhe su oni namijenjeni, ko ih je poslao, niti kako će se trošiti. Zbog toga su veliku medijsku pažnju izazvale najavljivane izmjene ovog većine tačaka ovog Zakona.

Ovu temu je izuzetno profesionalno pratilo „Oslobođenje“, bez nepotrebnih ličnih upliva i komentara autora. Ovaj list se jasno istakao redovnim pokrivanjem svakog događaja koji je bio u vezi sa ovom pravnom akcijom. Tako početkom decembra piše o konkretnim izmjenama koje se predlažu, poput obligacije stranaka da prijave sve svoje izvore prihoda, kako iz zemlje, tako i iz inostranstva (prema još važećem aktu, do sada su  se izvori izvana mogli lako zloupotrebljavati zbog jednostavne procedure njihovo razbijanja na niz donacija od kojih je svaka manja od 50 KM, na primjer, pa se stoga nisu morale ni prijavljivati, što bi značilo da stranka može imati veliki prihod koji ne mora prijaviti). Kroz dešavanja krajem godine, bilo je očigledno da se teži i daljem velikom izdvajanju budžetskog novca za svaku partiju, a političari su i dalje bili zagovarači prava primanja donacija iz inostranstva bez ograničenja.[1] Izmjene državnog zakona podržalo je i Vijeće grupe evropskih država protiv korupcije – GRECO[2]. Novine su se ovim događajem bavile često, posebno pred kraj godine kada su počele učestale akcije, javne rasprave i komentari u vezi sa njihovim promjenama.. Zahvaljujući prilježnosti novinara Oslobođenja, ova procedura je bila detaljno ispraćena, a time i objašnjena čitaocu. Pratili su temu objektivno, izvještavajući o razvoju događaja i postepenih prijedloga promjena Zakona.

Za razliku od ovih novina, Dnevni avaz je u svojim izvještavanjima o ovoj temi očigledno istrajavao u pokušajima da kroz nepotrebno višestruko insistiranje na činjenici da je SDA (Stranka demokratske akcije – direktni politički protivnik stranke vlasnika Dnevnog avaza Fahrudina Radončića) u prethodnim godinama kršila Zakon o finansiranju političkih stranaka, uzevši na taj način nezakonito nekoliko desetina hiljada maraka za stranku, pri tom ne navevši da su to radile skoro sve stranke u državi, kako je Centralna izborna komisija i otkrila (Avaz je objavila ovu vijest početkom godine[3]). Na ovaj način djelimično prikazana istina postaje prilagođena onome ko ima moć širenja vijesti, te samim tim moć uticaja na javno mnijenje. Ovakav pristup novine neminovno predstavlja grubi udar na povjerenje čitaoca u novinu, posebno imajući u vidu da se sopstveni čitaoci na taj način čine jedinkama preferiranog biračkog ukusa.[4]

Krajem novembra počela su intenzivniji razgovori o izmjenama ovog zakona. Glavna ideja ministarstva pravde je bila da se pojača kontrola i sankcija prema strankama koje prekrše zakon, a što upućuje i na jaču ulogu službi revizije.[5] Prije ove priče, mediji su pratili trošenja budžetskog novca podijeljenog stranačkim klubovima, svjedočeći o nelegalnostima koje su se dešavale pod okriljem neizmijenjenog zakona.[6] Kao dominantan, u većini medija primjetan je trend trenutačnih, povremenih vijesti o ovoj grupi tema, što čitaocu onemogućava da kroz jedan kratak tekst u dnevnim novinama spozna širu sliku o stvarnim količinama novca koji se izdvaja iz džepova građana BiH, načinima na koji se on troši ili kako se, te da li uopšte, sankcionišu oni koji zakon ne poštuju.

Rijetki tekstovi koji se bave detaljnijom analizom šire slike, sa ilustracijama kroz pojedinačne podatke o izdavanjima, prenošeni su u dnevnim listovima, opet uglavnom u Oslobođenju, koji je ovoj temi, nesumnjivo, posvetio najveću pažnju.[7] Na ovaj način je dnevni list prevazišao ograničenja koja diktira dnevno novinarstvo – brzo djelovanje bez analize podataka, brza obrada podataka, obimne informacije i mali prostor. Sve to diktira ograničene mogućnosti ponude detaljnije sliku o cijeloj temi čitaocu. Ove prirodne ograničenosti dnevnog novinarstva uspješno su prevaziđene saradnjom sa medijima koji se bave istraživačkim novinarstvom, te uz njihovu pomoć Oslobođenje je uspjelo dati svojim čitaocima širu sliku o načinu finansiranja političkih partija u BiH, te količini novaca koji građani izdvajaju za svoje političare i njihove partijske aktivnosti.

Rame uz rame sa temom izmjene zakona o finansiranju političkih stranaka stoji i tema koja je u proteklih nekoliko godina od izuzetne važnosti za cijelo bh. društvo. Korupcija, nepotizam i mito česte su degradativne pojave u društvima u tranziciji. U Bosni i Hercegovini, koja se obično nalazi na 90. mjestu po pitanju percepcije korupcije, od oko 175 svjetskih zemalja, korupcija je jedna od najčešćih dnevnih tema. S obzirom da je korupciju teško dokazati pred sudom, a samim tim i u medijskim tekstovima, mediji nerijetko sa zadrškom prenose navode o nečijoj umiješanosti u bilo koje koruptivno djelo, posebno imajući u vidu činjenicu da se to čini bez provjerenih dokaza. A kada se te okolnosti dovedu u kontekst sa osobom koja obavlja neku javnu funkciju u upravi, ličnosti sa političke scene ili drugi pojedinci koji su na privilegovanom položaju u društvu, koji podrazumijeva moć i novac, situacija se komplikuje, ali istovremeno postaje medijski privlačna, što znači veću prodaju.

Zbog toga mediji ne odustaju od objavljivanja sadržaja koji podrazumijevaju korupciju, mito i nepotizam, pa ove pojave pominju kao dijelove izvještaj koji se tiču svih dijelova društva, počev od politike,[8] preko obrazovanja,[9] do javne uprave.[10] Oni se nalaze u svim oblicima novinarskog izraza, od vijesti[11] i izvještaja,[12] preko intervjua, do komentara[13] i kolumne. Nekada se ove teme spomenu ovlaš, kao stalni podsjetnik njihove sveprisutnosti u svakodnevici,[14] a nekad je riječ i o konkretnim slučajevima koji teže svojim sudskim epilozima.[15]

Međutim, iako izuzetno oprezni u navodima, mediji se često kreću po sigurnom tlu uopštavanja, koje rezultuje duplim dobrom za medij: sa jedne strane, korupcija je pomenuta, što znači da je i znatiželja javnosti formalno zadovoljena – iako se obično ni do kakvog jasnog odgovora o korupciji ne dođe u tekstu. Sa druge strane, ovakav pristup omogućava i zaštitnički stav prema preferiranim sagovornicima. Ovakav zaštitnički odnos novinara ili medijske kuće sa gostom često može biti sasvim očigledan čitaocu, pa se može desiti da se takvi tesktovi čitaju sa jasnom sviješću o političkom stavu uredništva. To za novinu ne može biti dobar izbor. Primjer ovakvog intervjua očigledan je u mostarskom Dnevnom listu, čiji novinar u božićnom trobroju razgovora sa Mladenom Ivankovićem-Lijanović, političarom iz reda hrvatskog naroda, i, osim ostalih, postavlja uopšteno pitanje o nepotizmu, povlačeći se tako na sigurnu teritoriju nezamjeranja sagovorniku, te ga pita: „Optužuju Vas i za nepotizam, odnosno da na važnije funkcije imenujete rodbinu i prijatelje? Vaš komentar?“ Na šta sagovornik uzvraća istovjetnom vrstom odgovora u kojem ispravlja navodno netačnu sliku javnosti o pojmu nepotizma: „Svugdje u svijetu svaki gospodarstvenik ili ravnatelj želi imati na rukovodnom mjestu osobu koja je sposobna i odgovorna s odličnim referencama. Problem nastaje kad se na takvo mjesto zaposli netko tko te reference nema. Onda je to nepotizam. Mi ni na jedno mjesto nismo zaposlili nekoga tko nema odgovarajuće uvjete, zato mislim da nije riječ o nepotizmu. Mi smo velika obitelj i imamo mnogo prijatelja i poznanika i Lijanovići post oje nekoliko desetljeća, tako da se uvijek i svakome može dokazati neka veza s Lijanovićima.“ Novinar na ovakav odgovor ne reaguje, već samo dodirne važnu temu nepotizma, da sagovorniku vrijeme i prostor da ubijedi čitaoca u svoju istinu, i brzo se povlači sa skliskog tla. Bez daljih pokušaja da temu sasvim rasvijetli, temu skreće na ležerne poruke građanima za praznike, te na taj način se čini kao da daje efektivan kraj propagandnog materijala za stranku Ivankovića Lijanovića i njega lično.[16] I drugi listovi su izuzetno često pominjali i direktno za nepotizam prozivali političare,[17] ali nažalost većina njih u svojim tekstovima rijetko kada ima tzv. „drugu stranu“, odnosno osnovni novinarski postulat sa ciljem predstavljanja svih strana u konkretnom slučaju, bez zauzimanja stava ili presuđivanja u priči, bez obzira na to da li ona ima ili nema argumente za konačan zaključak. Netipično za pisanje bh. medija, ali krajnji zaključak bi se ipak morao ostaviti javnosti na izbor.

Jedna od priča o direktnim optužbama za nepotizam je bilo imenovanje Mirsada Nikšića, brata premijera Vlade Federacije BiH Nermina Nikšića, za vršioca dužnosti izvršnog direktora za upravljanje i održavanje u Javnom preduzeću Autoceste Federacije BiH.[18] Mediji su i na ovom slučaju pokazali neistrajnost, s obzirom na činjenicu da je ova priča pokrivana tokom nekoliko dana, kada je bila glavna vijest. Nakon objašnjenja premijera Nikšića da neće smijeniti brata sa funkcije na koju je postavljen, jer zakon svjedoči da nisu u sukobu interesa, mediji su prestali da se bave ovom temom.

Prethodna godina svjedočila je i nekolicini afera, odnosno društvenih događaja koji sup o svom karakteru, sadržaju i učesnicima bili javnosti zanimljivi i iznenađujući.

Pod medijskim reflektorima našle su se priče o navodnim putovanjima supruge premijera i poslanika Republike Srpske Vladinim avionom u šoping u inostranstvo,[19] potom afera o izvozu oružja banjalučke fabrike „Kosmos” u države pod embargom[20] ali su mediji ipak sa posebnom pozornošću pratili dvije afere, prvenstveno zbog činjenice da su se njihovi akteri tada nalazili na vodećim političkim pozicijama u svojim partijama, ali i u zemlji, kako nakon, tako i tokom vođenja procesa.

Prva je bila afera “Reket” u kojoj je Nihad Imamović, tadašnji direktor ASA Holdinga, firme koja se bavi nizom poslova, od kojih je jedan od najvećih uvoz i generalno zastupništvo vodećih proizvođača automobila, prijavio pokušaj iznude 2,2 miliona KM. Imamović je svojom optužbom teretio članove rukovodstva SDP-a, Damira Hadžića i Zlatka Lagumdžiju. Sredinom godine državni sud, u čijoj nadležnosti je bio ovaj predmet, prebacuje nadležnost na Kantonalni sud u Sarajevu, a istragu protiv utjecajnih političara – obustavlja[21].

Kroz medije su se tokom godine provlačili i drugi slučajevi ucijene u kojima su glavni učesnici bili neki od vodećih bosanskohercegovačkih političara,[22] ali nijedan nije dobio svoj sudski epilog, kako se to desilo u slučaju afere “reket”.

Sličnu sudbinu, i to u istom trenutku, početkom juna, doživjela je i istraga protiv sadašnjeg predsjednika Republike Srpske, Milorada Dodika. Protiv njega je državno tužilaštvo vodilo postupak po optužbi da je, sa drugim funkcionerima, preplatio izgradnju Administrativnog centra Vlade RS-a i izdvojio više od 200 miliona KM.[23] Slično sudbini koja je zadesila slučaj “reket”, i slučaj “Dodik” je usmjeren na niži nivo, te predat u nadležnost Specijalnom tužilaštvu RS-a. Uprkos važnosti događaja, mediji se ovom pričom nisu bavili niti jedan dan duže, nego što je su to od njih zahtijevala pravila novinarstva – nakon što su o tome obavijestili javnost, do kraja godine se ovaj događaj tek sporadično pominjao i to uglavnom kao jedan od slučajeva koji ilustruju nivo (ne)uspješnosti rada pravosuđa.

---

[1] „ CIK-u smetaju uplate donacija na račune?“, Oslobođenje, 04.12.2011., strana 3.

„Mjesečno 250 KM za SNSD“, Oslobođenje, 21.11.2011., strana 7.

[2] „Kontrola finansiranja“, Oslobođenje, 21.11.2011., strana 2.

[3] „Potvrđeni rezultati izbora“, Nezavisne novine, 03.01.2011., strana 3.

[4] „Crni fondovi vladajućih stranaka sve veći!“, Dnevni avaz, 26.12.2011., strana 9.

[5] “Jača kontrola poslovanja stranaka”, Oslobođenje, 20.11.2011., strana 3.

[6] „ Propada oko 130.000 KM“ Dnevni avaz, 12.07.2011., strana 15.

[7] „Prvo sebi, pa ostalima“, Oslobođenje/Centar za istraživačko novinarstvo, 13.06.2011., strane 6 i 7 ;

„Pola milion maraka! Zašto!?“, Oslobođenje, 22.02.2011., strana 9.

[8] Špirić i Zirojević zapošljavaju osobu koja bježi od istrage“, Dnevni avaz, 03.01.2011., strana 9.

[9] „Džombić i kasipović za reviziju imovine profesora“, Nezavisne novine, 18.12.2011., strana 8.

„Katastrofa na Univerzitetu“, Nezavisne novine, 15.11.2011., strana 12.

[10] „Sinu šehida odbijenica, sinu općinskog vijećnika posao!“, Dnevni avaz, 06.04.2011., strana 7.

[11] „Radivojević bez komenatar o nepotizmu“, Dnevni avaz, 08.06.2011., strana 6.

[12] „Borasov brod izgubio kompas u nemirnim političkim vodama“, Dnevni list, 09.06.2011., strana 14 i 15

[13] „Nepotizam i korupcija“, Dnevni avaz, 19.08.2011., strana 3.

[14] „Opasno flertovanje“, Dnevni avaz/Sedmica, 15.10.2011., strana 11.

[15] „Zatražene istrage Tužilaštva i SIPA“, Oslobođenje,  14.10.2011., strana 4.

[16] „Umjesto Hrvata, Srbin predsjedatelj Vijeća ministara BiH“, Dnevni list, 24., 25. i 26.12. 2011., strane 6 i 7.

[17] „Behmenov sin završio u UO Filozofskog fakulteta“, Dnevni avaz, 19.08.2011., strana 4.

[18] „Moj brat ne može biti kažnjen zato što sam ja premijer“, Dnevni list, 19.07.2011., strana 3.

[19] „Supruge premijera i poslanika RS Vladin avion koristile za šoping turu do Beča?!“, Dnevni avaz/Sedmica, 12.11.2011., strana 2.

[20] „“Kosmos“ je rakete prodavao Gadafiju“, Dnevni avaz, 18.11.2011., strana 9.

[21] “Reket koji to nije”, 08.06.2011., Oslobođenje, strana 4.

[22] „Bakira Izetbegovića u šaci imaju i Amerikanci i Tihić?“, 18.11.2011., Dnevni list, strana 8.

[23] Dodik na nižem nivou, reket iduće sedmice“, 04.06.2011., Oslobođenje, strana 4.