Javna uprava i ljudska prava (11)

Komentariši Go to comments

Javna uprava i ljudska prava

 

1. UVOD

 

U skladu sa ustavnopravnim položajem, organi javne uprave dužni su da poštuju, štite i promovišu ljudska prava i osnovne slobode zagrantovane ustavom. Zaštita ljudskih prava ostvaruje se u javnoj upravi kroz njezine funkcije izvršavanja zakona i vođenja postupaka u kojima se odlučuje o pravima i obavezama građana i pravnih osoba. Stoga javna uprava ima značajnu ulogu u zaštiti i promociji ljudskih prava u Bosni i Hercegovini.

Javna uprava u Bosni i Hercegovini je u post-konfliktnom periodu i u periodu tranzicije svakako bila pod uticajem brojnih otežavajućih faktora koji utiču na reformske procese. Kao glavni otežavajući faktori posebno se prepoznaju izraženo ispoljavanje monopola politike nad upravom, pojava kvantitativnog umjesto kvalitativnog rasta uprave uz multiplikaciju horizontalnih i vertikalnih nivoa vlasti, nepovoljna kadrovska struktura, kao i nedostaci u postojećoj ustavno-pravnoj strukturi koja je sa sobom donijela snažnu ekspanziju sadržajnih odgovornosti uprave.[1]

Prema zadnjoj Ocjeni stanja demokratije i vladavine prava koju je izvršila SIGMA[2] javna uprava se karakteriše neefikasnošću na državnom nivou i politizacijom na entitetskom nivou. Brojni nivoi vlasti, broj zaposlenih i unutrašnja organizacija, čine upravu u cijelini velikim opterećenjem domaćih resursa.

Ovi ali i drugi brojni razlozi su uzroci da je još uvijek rano govoriti da je Bosna i Hercegovina ostvarila principe dobre uprave i pored činjenice da su poduzeti strateški napori usvajanjem Strategije za reformu javne uprave.

Upravo stoga će ovaj rad pokušati da identificira ulogu javne uprave u promociji i zaštiti ljudskih prava, javne uprave koja se bazira na principima dobre uprave kako bi se na osnovu prepoznatih indikatora ocijenili preduslovi i sposobnost javne uprave u Bosni i Hercegovini da ispuni svoje obaveze u oblasti ljudskih prava.

 

2. ULOGA JAVNE UPRAVE U OSTVARIVANJU LJUDSKIH PRAVA

 

Ostvarivanje većine ljudskih prava zahtjeva aktivnu ulogu vlasti. Djelovanje vlasti u većini slučajeva se odnosi na provođenje zakona i politika i provođenje drugih aktivnosti od različitih segmenata javne uprave. Ove aktivnosti su usmjerene na obaveze da se poštuju, štite i ostvaruju ljudska prava. Javna uprava i ljudska prava se međusobno nadopunjuju. Principi ljudskih prava osiguravaju smjernice za rad javne uprave i drugih političkih i društvenih aktera. Pored toga, principi ljudskih prava predstavljaju izvor informacija za izradu pravnog okvira, javnih politika, programa i javnih budžeta. Sa druge strane, bez javne uprave bazirane na principima „dobre uprave“[3] ljudska prava se ne mogu poštovati i štititi na odgovarajući način. To uključuje postojanje odgovarajućeg pravnog okvira i institucija ali i upravnih procesa spremnih da odgovore na prava i potrebe svih članova društva.

Kada govorimo o javnoj upravi govorimo o javnom upravi u smislu upravljanja. Javna uprava se shvata kao ona uprava koja je „ dobila od političkih vlasti ovlasti i sredstva potrebna za zadovoljavanje općih interesa.“

Iako ne postoji univerzalna definicija pojma dobre uprave, u zavisnosti od konteksta neki osnovni principi su ipak zajednički svim definicijama[4] a to su: učešće javnosti u donošenju odluka, transparentnost, odgovornost, vladavina prava, učinkovitost, ravnopravnosti i slično.

Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda je u svojoj Rezoluciji broj 2000/64 „Uloga dobre uprave u promociji ljudskih prava“[5] zaključilo da je dobra uprava osnova sine qua non za promociju ljudskih prava.

Principi dobre javne uprave su stoga ključni kako bi se uspostavilo pozitivno okruženje za ostvarivanje ljudskih prava. Principi dobre javne uprave su bazirani na osnovnim dokumentima o ljudskim pravima.

Tako je pitanje pravne sigurnosti regulisano članovima 4 i 8 ICESCR[6], ravnopravnost članovima 1 i 2 UDHR[7], 3 i 14 ICCPR[8], 2,3 i 7 ICESCR, članom 14 i Protokolom 12 ECHR[9] te članovima 20 i 27 ESC[10], učešće javnosti članovima 6, 8, 14, 21 i 29 UDHR, 6, 9, 13, 16 i 25 ICCPR, 5, 6 i 13, P3 ECHR i 15 i 22 ESC i tako dalje.

Bazirajući se na Rezoluciji 2005/68 Vijeća za ljudska prava[11], Ured Visokog komesara za ljudska prava UN-a (OHCHR) je proveo Istraživanje sa ciljem da ispita odnos između dobre uprave i ljudskih prava i navede praktične primjere. OHCHR[12] je na osnovu izvršene analize kategorizirao osnovne veze između dobre uprave i ljudskih prava u četri glavne oblasti:

  • Demokratske institucije
  • Učešće javnosti u donošenju odluka
  • Pružanje usluga i vladavina prava
  • Borba protiv korupcije

Ovi indikatori će poslužiti i za analizu stanja javne uprave u Bosni i Hercegovini u kontekstu njenih kapaciteta da primjene principe dobre uprave odnosno da aktivno rade na zaštiti ljudskih prava.

 

            2.1 Demokratske institucije

 

Postojanje demokratskih institucija je osnovni preduslov za ostvarivanje ljudskih prava. Ocjena demokratičnosti institucija javne uprave u Bosni i Hercegovini su pod uticajem brojnih faktora koji su posljedica “trostruke tranzicije”. Sva tri elementa ove tranzicije: politička, ekonomska i socijalna, imale su utjecaja na društvenu dinamiku u Bosni i Hercegovini a samim tim i na funkcionisanje javne uprave. Stoga je neophodno razmatrati javnu upravu kao dio demokratskih institucija kroz prizmu tranzicije, potrebe za reformom i drugih elemenata neophodnih za funkcionisanje javne uprave.

 

            2.1.1 Izazovi depolitizacije javne uprave

 

Vijeće za implementaciju mira je na sastanku u Madridu, održanom 1998. godine zaključilo da je „stvaranje profesionalne i apolitične javne uprave vitalna komponenta bilo koje efektivne i funkcionalne države.“[13] Jedan od načina za postizanje ovog cilja jeste usvajanje zakona o državnoj službi,  koji će regulisati odvajanje političkog utjecaja od javne uprave i što predstavlja jedan od uslova za euro-atlanske integracije predstavljen u Mapi puta za Bosnu i Hercegovinu.

Međutim, pored usvajanja zakona, politizacija „javne uprave“ je i dalje realan problem u Bosni i Hercegovini i predstavlja prepreku za uspostavljanje profesionalne javne uprave. Prema Izvještaju o napretku Bosne i Hercegovine u 2011. godini[14] „nije ostvaren  napredak u pravcu razvoja stručne i depolitizovane državne službe,“ dok je prema Izvještaju SIGMA-e[15] politizacija posebno izražena na entitetskom nivou.

U nastavku će biti analizirani pozitivno-pravni aspekti koji utiču na (de)politizaciju javne uprave kao preduslov za uspostavljanje javne uprave koja se bazira na principima vladavine prava.

 

            2.1.1.1 Zabrana djelovanja državnih službenika u političkim strankama

 

Jasno definisane dužnosti i prava državnih službenika omogućuju uspostavljanje sistema koji državne službenike odvaja od uticaja politički stranaka. Značajno je naglasiti da sva četiri zakona[16] navode zabranu javnog ispoljavanja političkih uvjerenja od strane državnih službenika, te zabranjuju članstvo državnih službenika u upravnim i drugim tijelima političkih stranaka. Povreda ovih odredbi zakona povlači disciplinsku odgovornost mada nije sasvim jasno da li se prekršajne odredbe federalnog zakona odnose na povredu od strane državnih službenika. Zanimljivo je naglasiti da državni zakon predviđa samo novčanu kaznu,[17] federalni zakon predviđa kazne koje se kreću od javne disciplinske opomene do prestanka radnog odnosa u državnoj službi, dok zakon u RS ne predviđa nikakve kazne. Državni i federalni zakon regulišu i situaciju u kojoj je državni službenik kandidovan na neku javnu funkciju na koju se bira direktno ili indirektno. U tom slučaju smatrat će se da je državni službenik u odsustvu. Od trenutka kada je imenovan na položaj u bilo kojem zakonodavnom ili izvršnom organu na bilo kojem nivou vlasti u Bosni i Hercegovini rukovodeći državnih službenik je dužan dati ostavku dok se ostali državni službenici vraćaju na isto radno mjesto nakon neuspjeha na izborima, završetka mandata ili prestanka funkcije u zakonodavnom ili izvršnom organu.[18]

 

            2.1.1.2 Popunjavanje upražnjenih mjesta državnih službenika u organima javne uprave

 

Ograničavanje uloge politike u zapošljavanju državnih službenika ključno je za depolitizaciju rada državnih službenika. U ime organa javne uprave kao poslodavca nastupa rukovodilac institucije koje u najvećem broju slučajeva imenuje određeni zakonodavni ili izvršni organ. Uticaj koje ove osobe mogu da imaju prilikom popunjavanja upražnjenih mjesta državnih službenika u organima javne uprave direktno mogu uticati na politizaciju, odnosno depolitizaciju rada državnih službenika.

Prijem u radni odnos državnih službenika regulisan je zakonima o državnoj službi i nizom podzakonskih akata koji regulišu postupak prijema. Postupak prijema državnih službenika se bazira na principu javnog oglašavanja upražnjenih mjesta državnih službenika a postupak provode komisije za izbor. Prijem državnih službenika je različito regulisan na državnom odnosno na entitetskom nivou. Dok se na državnom nivou naglašava uloga Agencije za državnu službu BiH, a umanjuje uloga rukovodioca institucije, entitetski zakoni daju prednost rukovodiocu institucije u postupku prijema državnih službenika. Tri su osnovna elementa koja mogu da utiču na (de)politizaciju rada državnih službenika i to:

  • Sastav komisije za izbor državnih službenika;
  • Kriteriji za donošenje odluke o odabiru kandidata sa liste uspješnih kandidata;
  • Mandat rukovodećih državnih službenika.

U skladu sa odredbama Zakona o državnoj službi u institucijama BiH uloga Agencija za državnu službu BiH je posebno naglašena u prijemu državnih službenika[19] dok rukovodeće državne službenike[20] imenuje rukovodilac institucije. Agencija na zahtjev institucije u kojoj postoji potreba za popunjavanjem upražnjenog mjesta oglašava upražnjeno mjesto, imenuje komisiju za izbor, te u skladu sa rezultatom koji je kandidat postigao na javnom konkursu postavlja državnog službenika. Komisiju za izbor čini pet članova od kojih su dva državna službenika iz institucije na koju se javni konkurs odnosi, a tri se biraju sa liste nezavisnih eksperata (i ne mogu biti zaposlenici te institucije). Komsija za izbor utvrđuje listu uspješnih kandidata i u slučaju državnih službenika, Agencija imenuje kandidata koji je ostvario najveći broj bodova na javnom konkursu. U slučaju rukovodećih državnih službenika rukovodilac institucije ima potpunu slobodu da sa liste uspješnih kandidata imenuje izvršioca. Ovo diskreciono pravo omogućuje rukovodiocu da zanemari redoslijed na listi i da izabere bilo kojeg kandidata. Ipak odluka je ograničena listom uspješnih kandidata a koje je na osnovu javnog konkursa sačinila komisija za izbor. Ukoliko u roku od 30 dana ne imenuje osobu sa liste, Agencija imenuje prvu osobu sa liste uspješnih kandidata. Zakon ne predviđa mandat za bilo kojeg rukovodećeg državnog službenika.

Entitetski zakoni u prijemu državnih službenika predviđaju veću ulogu rukovodioca institucije u prijemu državnih službenika. Nadpolovičnu većinu članova komisija koje provode konkursnu proceduru čine zaposlenici institucije koja prima državne službenike.

U Republici Srpskoj Agencija za državnu upravu sačinjava listu uspješnih kandidata i sačinjava prijedlog za postavljenje najuspješnijeg kandidata. Prijedlog za postavljenje se za državne službenike dostavlja rukovodiocu institucije, dok se prijedlog za postavljenje rukovodećih državnih službenika dostavlja Vladi RS.

Sa tri različita zakona uspostavljena su tri različita sistema popunjavanja radnih mjesta državnih službenika. Iako su sva tri sistema bazirana na provođenju javnog konkursa uočavaju se značajne razlike koje mogu da imaju utjecaja na (de)politizaciju rada državnih službenika. Zakonom o državnoj službi u FBiH rukovodilac ima značajnu ulogu prilikom odabira državnih službenika i može imati utjecaja na rad komisije za izbor. Iako se državni službenici ne biraju na mandatni period, zakon omogućava rukovodiocu institucije da zanemari ostvarene bodove što znači da najbolji kandidat nema garancije da će biti i primljen. Uloga Agencije za državnu službu FBiH ogleda se u imenovanju članova komisije i davanju mišljenja na provedeni postupak. Ova činjenica dovodi u pitanje moguću politizaciju procesa zapošljavanja, jer je uloga rukovodioca presudna.

Rukovodeće državne službenike u RS postavlja Vlada RS  na mandatni period od 5 godina, te stoga i Vlada ima direktnog utjecaja na rad tih rukovodećih državnih službenika. Ovim je naglašena uloga Vlade RS na (re)izbor što predstavlja realnu mogućnost politizacije rada rukovodećih državnih službenika u RS.

U zadnje vrijeme činjenica da rukovodeći državni službenici zaposleni u institucijama BiH i FBiH nisu imenovani na mandatni period dovodila se u pitanje u javnom diskursu. Argumentovano je da ministri nisu u mogućnosti da provode ciljeve svoje politike zbog činjenice da nemaju direktnog utjecaja na svoje pomoćnike niti su u mogućnosti da imenuju druge pomoćnike ukoliko neko mjesto nije upražnjeno. Ipak ovakve argumente bi trebalo odbaciti posebno zbog mehanizama koji su predviđeni u skladu sa zakonima o državnoj službi u situacijama neizvršavanja ili nesavjesnog i nemarnog vršenje povjerenih poslova i zadataka.

 

            2.1.1.3 Presuda Ustavnog suda FBiH u predmetu U-29/09

 

Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o Zahtjevu za utvrđivanje ustavnosti u Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine, u predmetu U-29/09,[21] donio je presudu da odredba člana 1 stav 1 Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosni i Hercegovine u dijelu koji glasi: “kantona, grada i općine” nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Naime, Sud je utvrdio da Zakon definiše radno-pravni status državnih službenika u organima državne uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, kantona, grada i općine što spada u pitanja socijalne politike. Odredbom člana III.2 Ustava Federacije Bosne i Hercegovine propisana je zajednička nadležnost Federacije i kantona, a odredbe člana III.3 propisuju način ostvarivanja tih zajedničkih nadležnosti. Socijalna politika, u skladu sa odredbom člana III.2. e), spada u zajedničku nadležnost. Ovom Presudom je primjena odredaba Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine na državne službenike u kantonima, gradovima i općinama proglašena nesutavnom, jer prije donošenja Zakona nije postignut dogovor između federalne i kantonalnih vlasti.

Do danas ova presuda nije provedena o čemu je Ustavni sud FBiH donio Rješenje o neizvršenju[22] te ovo pitanje još uvijek dovodi do pravne nesigurnosti u statusu, pravima i obavezama državnih službenika u kantonalnim, gradskim i općinskim službama uprave. Dogovor o primjeni federalnog Zakona nije postignut, a neki kantoni[23] su već izradili radne verzije kantonalnih zakona. Evropska komisija u Izvještaju o napretku također ukazuje na činjenicu da ovo predstavlja rizik od dodatne rascjepkanosti sistema državne službe širom zemlje.

 

            2.1.1.4 Nacionalna zastupljenost državnih službenika

 

Sva tri zakona o državnoj službi sadrže odredbe koje se odnose na nacionalnu strukturu državnih službenika. Zakon o državnoj službi u institucijama BiH i Zakon o državnim službenicima RS koriste formulaciju da struktura državnih službenika u državnoj službi „okvirno odražava nacionalnu strukturu“ prema posljednjem popisu stanovništva. Zakon o državnoj službi u Federaciji BiH koristi formulaciju “Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi zajedno sa ostalima i građani Bosne i Hercegovine biće proporcionalno zastupljeni”, koja je imprativne naravi. Venecijanska komisija je u svom Mišljenju na Nacrt Zakona o državnoj službi u institucijama BiH[24] smatrala da je ovakva formulacija u skladu sa standardima Vijeća Evrope dok je brisanje riječi „okvirno“ smatrala suprotnim sa principom ne-diskriminacije. Analognom primjenom ovog mišljenja na Zakon o državnoj službi u FBiH  korištenje pomoćnog glagola „biće“ koji ima imperativni karakter ostavlja prostora za diskriminaciju.

Međutim, ukoliko uzmemo u obzir činjenicu da rukovodilac institucije ima diskreciono pravo da sa liste uspješnih kandidata odabire bilo kojeg  kandidata onda se može zaključiti da se na ovaj način može osigurati nacionalna struktura zaposlenih.

Sa druge strane na nivou BiH i RS ne-imperativni karakter odredbe o strukturi zaposlenih zajedno sa principom zapošljavanja samo najboljeg kandidata ne osigurava mehanizam za osiguranje strukture državnih službenika u skladu sa zadnjim popisom. Ipak podaci Agencije za državnu službu BiH na dan 01.09.2011. godine ukazuju na činjenicu da struktura državnih službenika odražava nacionalnu strukturu.[25]

Postavlja se pitanje dopuštenosti davanja prednosti kandidatima zbog njihove nacionalne pripadnosti iz ugla nediskriminacije. Kao što je već naglašeno rukovodilac u FBiH može dati prednost kandidatu koji pripada nedovoljno zastupljenoj nacionalnosti, dok zakoni na nivou BiH i RS ne regulišu ovo pitanje.

Evropski sud pravde je u predmetima Kalanke,[26] Marschall[27] i Abrahamasson[28] razmatrao davanje prednosti sa ciljem osiguravanja ravnopravne zastupljenosti spolova, kojom prilikom je utvrdio da se u tim predmetima radi o diskriminaciji budući da se ovom mjerom prednost daje „samo zbog spola kandidata“.[29] Evropski sud pravde je dozvolio davanje prednosti da se, ukoliko su dva kandidata jednakih kvalifikacija, prednost može dati kandidatu manje zastupljenog spola. Analognom primjenom ovog shvatanja na odredbe o nacionalnoj zastupljenosti u zakonima o državnoj službi moglo bi se dovesti u pitanje usklađenosti ovih odredbi sa principom ne-diskriminacije.

Ovo shvatanje Evropskog suda pravde primijenjeno je u Zakonu o državnoj službi u organima uprave Distrikta Brčko BiH[30] koji u članu 26 stav 2 omogućava davanje prednosti samo u slučaju iste zbirne ocjene i ukoliko ne dovodi do zloupotrebe koja može dovesti do izbora manje stručnog kandidata.“

 

            2.1.2 Reforma javne uprave

 

Bazirano na prepoznatim problemima u funkcionisanju javne uprave Bosna i Hercegovina je 2006. godine usvojila Strategiju reforme javne uprave,[31] dokument koji sadrži smjernice za jačanje općih upravnih kapaciteta.[32] Usvajanje Strategije je viđeno kao ispunjavanje obaveza Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju[33] (SSP), odnosno člana 8 koji dovodi u vezu proces pridruživanja i upravne, tj. administrativne reforme u Bosni i Hercegovini.

Strategija reforme javne uprave je sveobuhvatan i univerzalan dokument koji pruža strateški okvir za navedenu reformu. Fokusiran je na unaprijeđenje općih upravnih kapaciteta, tačnije načina na koji je državna uprava organizovana, kako kreira politike, sačinjava i izvršava budžet, zapošljava i obučava kadrove. Svi ciljevi Startegije su kompatibilni sa karakteristikama dobre uprave koja treba da pruža sve usluge na način koji je u skladu sa standardima ljudskih prava. Prema zadnjem Polugodišnjem izvještaju o napretku[34] Ureda za reformu javne uprave BiH ukupna implementacija mjera iz Akcionog plana 1 iznosi 52,28%, dok napredak u implementaciji uperiodu 01.01.–30.06.2011. godine iznosi svega 3,04%.  Mora se naglasiti da se u praćenju provođenja Strategije mjere progresni indikatori dok indikatori učinka još uvijek nisu dostupni. Kao jedno od mogućih izvora saznanja o učinku reforme može se navesti istraživanje koje je proveo Centar za humanu politiku[35] u prvoj polovini 2008. godine a koje ukazuje na nepovjerenje građana prema javnoj upravi. Iskustva građana u kontaktu sa javnom upravom, prema izvještaju Centra za humanu politiku, najčešće se opisuju pojmovima neprofesionalnost, neefikasnost, korupcija i politizovanost. Tako se može zaključiti da na percepciju građana o radu javne uprave mogu da utiču i drugi faktori, čini se da još uvijek nije urađeno dovoljno kako bi se ovo stanje ispravilo.

Kao glavnu prepreku Ured koordinatora vidi nefunkcionisanje političke koordinacije i definiranje statusa entitetskih koordinatora za reformu javne uprave kao samostalnog radnog mjesta (što od 2007. godine Ured koordinatora traži od entitetskih vlada).[36]

Iako je strateški pristup koji je usvojen u Bosni i Hercegovini za svaku pohvalu istraživanje[37] koje je provela Asocijacija Alumni Centra za interdisciplinarne postdiplomske studije (ACIPS)  ukazuje na osnovne prepreke koji sprečavaju provedbu ovog dokumenta. To se posebno odnosni na nepostojanje političke volje za koordinisanom reformom javne uprave, na činjenicu da se proces reforme javne uprave u Bosni i Hercegovini usporava, te da se u reformu javne uprave ušlo bez odgovarajuće pripreme u pogledu obrazovanja i obuke njenih ključnih aktera.

 

            2.2 Učešće javnosti u donošenju odluka javne uprave

 

Organizacije civilnog društva smatraju se jednim od bitnih dijelova demokratskog društva. One svojim znanjima i saznanjima o potrebama grupa koje zastupaju mogu da doprinesu da proces donošenja odluka bude stručan i usmjeren ka zadovoljavanju potreba razlitičitih grupa. Istovremeno uključivanjem organizacija civilnog društva u procese donošenja odluka smanjuju se troškovi budući da predstavnici ovih organizacija mogu da iznesu pitanja koja su od značaja za grupu koju predstavljaju.

U Bosni i Hercegovini usred relativno kratkog postojanja organizacija civilnog društva postoje brojne prepreke za puno učešće u procesima donošenja odluka. Prepreke ka održivijoj politici uticaja su nedostatak socijalnog kapitala, manjak javnog poverenja i nedovoljno razvijene vještine zastupanja i lobiranja kod profesionalnih kadrova OCD-a.[38] Sa druge strane politike koje su razvijene sa ciljem uključivanja organizacija civilnog društva nisu dovele do željenih rezultata.

Uključenost organizacija civilnog društva u različite korake procesa odlučivanja razlikuje  ovisnosti od jačine sudjelovanja. Postoje četiri nivoa sudjelovanja, od najnižeg do najvišeg. To su: informisanje, konsultacije, dijalog i partnerstvo.[39]

 

            2.2.1 Informisanje

 

Informisanje je najniži stepen uključenosti koji se sastoji od jednokanalnog načina komuniciranja u procesima donošenja odluka. Kao jedan od najosnovnijih i najpouzdanijih kanala informisanja smatra se objava odluka u Službenom glasniku BiH odnosno službenim novinama na različitim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini. Ipak ovaj oblik informisanja javnosti o javnim informacijama nije potpun budući da je ograničen naknadom koja se mora izdvojiti za kupovinu papirnatog izdanja ili kredencijala za pristup online izdanjima. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o Službenom glasniku BiH[40] dodat je član 5a. kojim su zakoni i podzakonski akti objavljeni na web-stranici Službenog glasnika Bosne i Hercegovine postal besplatno dostupni javnosti. Iako ovaj korak pozitivno utiče na slobodu pristupa javnim informacijama ovaj član se restriktivno tumači te je besplatan pristup dostupan samo za one brojeve Službenog glasnika BiH  koji su objavljeni nakon broja 103/09. Istovremeno, iako se na ovoj web-stranici objavljuju i Službene novine FBiH  i Službene novine Kantona Sarajevo pristup ovim brojevima nije besplatan za javnost.

Službeni glasnik RS je također samo dostupan za registriovane korisnike dok službene novine nekih kantona nemaju web prezentacije. Svijetli primjer su Službene novine Tuzlanskog kantona[41] i Službene novine Bosansko-podrinjskog kantona,[42] koje nude besplatan pristup elektronskom izdanju. Ipak može se zaključiti da brojne vlade i zakonodavna tijela čine napore kako bi se što veći broj propisa mogao preuzeti sa njihovih web prezentacija, mada je praksa raznolika, a ovi izvori informacija nisu uvijek pouzdani.

 

            2.2.2 Konsultacije

 

Vijeće ministara Bosne i Hercegovine usvojilo je Jedinstvena pravila za izradu pravnih propisa u institucijama Bosne i Hercegovine u septembru 2006. godine, koja jasno predviđaju učešće nevladinog sektora u procesu izrade temeljnih pravnih akata države. Pravilima je predviđeno da je obavezno konsultovanje u izradi pravnih akata i sa privatnim osobama predstavljenim od registriranih udruženja građana.[43] Ipak, u praksi se pokazalo da ni ova Pravila nisu primjenjivana u smislu upućivanja formalnog javnog poziva za konsultacije u legislativnom procesu.

Vijeće ministara usvojilo je 2006. godine pravila koja reguliraju postupak za konsultacije s javnošću i organizacijama, po kojima postupaju ministarstva i druge institucije Bosne i Hercegovine pri izradi pravnih propisa. Donošenjem ovih Pravila uspostavljen je okvir za institucionalnu saradnju organizacija civilnog društva i državnih ministarstava u oblasti zakonodavne politike. Pravila po prvi put omogućuju organizacijama civilnog društva da daju mišljenje i svoje doprinose na nacrte zakona. Ipak, istraživanje ACIPS-a pokazuje kako je primjena  Pravila za konsultacije i uključenje civilnog društva u procese odlučivanja i dalje zanemarljivo i neznatno.[44] Kao jedini primjer dobre prakse moglo bi se navesti Ministarstvo pravde BiH koje je usvojilo podzakonski akt[45] kojim se reguliše primjena Pravila u praksi u izradi pravnih propisa od strane Ministarstva pravde BiH. U zvaničnom Izvještaju[46] o provođenju Pravila za konsultacije u izradi pravnih propisa u institucijama BiH koje je izradio Sektor za strateška planiranja, koordinaciju pomoći i evropske integracije Ministarstva pravde BiH zaključuje se da se u većini ministarstava, ali i drugim institucijama BiH, Pravila za konsultacije djelimično provode. Autori i sami zaključuju da je “time građanima i organizacijama civilnog društva uskraćena mogućnost potpunog, blagovremenog i odgovarajućeg  informisanja, konsultovanja ili učestvovanja  te izostanak  njihovog doprinosa  u oblikovanju i  provođenju javnih politika, te propuštena prilika poboljšanja povjerenja javnosti u rad institucija BiH.”

 

            2.2.3 Dijalog

 

Vijeće ministara Bosne i Hercegovine usvojilo je u aprilu 2007. godine Sporazum o saradnji između Vijeća ministara i nevladinog sektora u Bosni i Hercegovini.[47] Sporazumom je istaknuta evidentna i hitna potreba da nevladine organizacije i državna vlada izgrade održiv i djelotvoran institucionalni okvir za suradnju i konstruktivan i produktivan dijalog. U tom smjeru najznačajnija stvar bila je osnivanje Ureda za saradnju s nevladinim sektorom u aprilu 2008. godine unutar organizacionog ustrojstva Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine[48]. Inicijativa za bolju i humaniju inkluziju (IBHI) u svojoj analizi potpisivanje sporazuma navodi kao pozitivan primjer uspješnog partnerstva i zaključuje da „potpisivanje Sporazuma, kao i uključivanje nevladinog sektora od strane Direkcije za ekonomsko planiranje u izradu strateških dokumenata (Strategija socijalnog uključivanja u BiH, Razvojna strategija BiH) ukazuju da su preduzeti određeni koraci u skladu sa pozitivnom evropskom praksom, međutim ne možemo zanemariti značajno kašnjenje (i kaskanje) u tom pogledu[49]“.

Ipak, i pored pozitivnih pomaka, može se zaključiti da je u ovom trenutku teško govoriti o zadovoljavajućem nivou ostvarane participacije u procesima odlučivanja od strane organizacija civilnog društva. U isto vrijeme razvijenost civilnog društva je konkretan pokazatelj moderniziranosti političke zajednice, a upravo to nedostaje u gotovo svim istočnoevropskim društvima u tranziciji, pa i u BiH.[50] Za svaku pohvalu je činjenica da su organizacije civilnog društva prepoznate u brojnim propisima kao aktivni učesnici u donošenju odluka, ali očito je da primjena ovih obaveza još uvijek zavisi od spremnosti donosilaca odluka (odnosno u ovom kontekstu državnih službenika) da poduzmu aktivnosti kako bi se osigralo učešće organizacija civilnog društva.

 

            2.2.4 Partnerstvo

 

Partnerstvo između javne uprave i nevladinih organizacija bazira se principima javno-privatnog partnerstva. Javno-privatno partnerstvo podrazumijeva udruživanje finansijskih sredstava, znanja i stručnog iskustva u cilju pružanja usluga za krajnje korisnike. Potpisivanjem Sporazuma između Vijeća ministara i nevladinog sektora u BiH uspostavljen je okvir za djelovanje u oblasti saradnje.

U izradi i provođenju brojnih strateških dokumenata mogu se prepoznati modeli uspješnog partnerstva.[51] Fondacija za socijalno uključivanje u Bosni i Hercegovini[52] predstavlja dobar primjer partnerstva u provedbi aktivnosti Strategije socijalnog uključivanja jer se partnerstvo ostvaruje na nivou odlučivanja (Upravni odbor Fondacije čine predstavnici institucija i nevladinih organizacija) dok jedan od opštih uslova za finansiranje projekata iz Fonda[53] predstavlja „učinkovito partnerstvo u implementaciji sa bar jednom institucijom iz javnog sektora.“

Partnerstvo koje je ostvareno u oblasti sprečavanja i borbe protiv nasilja u porodici je  jedan od primjera dobre prakse iako je borba za ostvarivanje partnerstva trajala skoro 15 godina.

Nevladine organizacije upravljaju radom sigurnih kuća[54] i SOS linijama[55] za žrtve nasilja u porodici. Institucije koje su nadležne za sprovođenje zakona o zaštiti od nasilja u porodici[56] su prepoznale značaj rada i kapacitete nevladinih organizacija koje upravljaju sigurnim kućama te su predstavnici tih nevladinih organizacija uključeni u kreiranje politika u ovoj oblasti ali i u provedbi aktivnosti na suzbijanju i borbi protiv nasilja u porodici. Nevladine organizacije su finansiranje sigurnih kuća osiguravale uglavnom iz donatorskih sredstava i u zadnje vrijeme kroz grantove entitetskih vlada. Međutim novim zakonskim rješenjima predviđeno je da se finansiranje sigurnih kuća osigura iz budžeta entitetskih vlada i opština u Republici Srpskoj odnosno kantona i općina u Federaciji BiH.[57]

 

            2.3 Vladavina prava

 

Vladavina prava ograničava djelovanje vlasti putem opštih i za sve jednako važećih zakona te ih čini preglednim i predvidivim za građane. Poštivanje principa vladavine prava od strane javne uprave još uvijek predstavlja pitanje na koje se ne može dati cjelovit odgovor.

Upravni postupak predstavlja osnovu za osiguranje efikasnosti, učinkovitosti i predvidljivosti javne uprave prilikom pružanja javnih usluga. Strategija za reformu javne uprave predviđa aktivnosti kojim teže jačanju upravnog odlučivanja kao ključne komponente interakcije između uprave i građana, te da ga se učini funkcionalnim, pouzdanim, efikasnim, transparentnim i odgovornim sredstvom moderne javne uprave usmjerene ka građanima. Zakoni o upravnom postupku[58] predstavljaju relativno napredne pravne tekstove. SIGMA je naglasila da se ovi zakoni parcijalno provode od strane osoba koje vode upravni postupak. Kao indikator za ovu tvrdnju mogu se navesti brojni predmeti koje su pokrenuti prema zakonima o upravnim sporovima odnosno broj žalbi koje su podnesene Ombudsmanu. Iako je broj postupaka smanjen za 45% nakon donošenja novih zakona o upravnom postupku broj je zabrinjavajući (samo početkom 2006. godine iznosio je 18.140 na svim sudovima u BiH ).

U toku 2010. godine Institucija Ombudsmena za ljudska prava je zaprimila 512 predmeta u kojima se građani žale da se upravni postupci pokrenuti po njihovim zahtjevima pred organima  uprave vode suprotno odredbama zakona o upravnom postupku. I dalje je prisutan visok stepen kršenja prava građana u radu javne uprave, gdje organi uprave često postupaju suprotno  principima upravnog postupka, a posebno principima „efikasnosti i ekonomičnosti“. Ombudsmeni u svom Izvještaju zaključuju da je sistem javne uprave u BiH opterećen dugotrajnošću postupaka, što upravu u cjelini čini neefikasnom i u konačnici ugrožava građane u ostvarivanju njihovih ustavom garantiranih prava.

Istovremeno SIGMA primjećuje da primjena zakona ostaje veliki problem. Kao jedan od razloga se navodi neprepoznavanje društvenog i političkog značaja određenih zakona od strane zaposlenika u javnoj upravi. Kao jedan od očitih primjera različite primjene propisa bi se mogla navesti primjena zakona o slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini.[59]

Bosna i Hercegovina je prva država u regiji koja je 2000. godine dobila Zakon o slobodi pristupa  informacijama,[60] prvo na državnom nivou, a zatim 2001. godine i u oba entiteta, Federaciji BiH[61] i Republici Srpskoj.[62] Iako zakon jasno propisuje obaveze za postupanje organa uprave kada zaprime zahtjev za pristupanje informacijama ove obaveze u postupanju organa uprave u velikom broju slučajeva nisu poštovane.

Institucija Ombudsmana za ljudska prava Bosne i Hercegovine u 2010. godini je zaprimila 226 žalbi koje se odnose na slobodu pristupa informacijama. Prema Godišnjem izvještaju za 2010. godinu[63] najčešći slučajevi kršenja prava u oblasti slobode pristupa informacijama su nepostupanje organa u zakonskom roku od 15 dana, nepoštivanje zakonske odredbe o formi odlučivanja (pismeno rješenje sa svim elementima shodno odredbama Zakona o upravnom postupku),  te izostanak pouke o pravnom lijeku. Također, odbijeni zahtjevi za pristup informacijama često ne sadrže obrazloženje razloga odbijanja niti obrazlaganje testa javnog interesa, nego najčešće sadrže samo konstataciju da se zbog zaštite privatnosti trećih lica odbija dati informacija. Na slične probleme ukazalo je Istraživanje Transparency International BiH[64] koje je objavljeno u septembru 2011. godine.

Također, kao mogući uzrok za neefikasnu provedbu zakona se navodi i nepostojanje sankcija.  Parlamentarna skupština BiH je usvojila Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o slobodi pristupa informacijama u BiH,[65] ugradivši novi odjeljak Zakona kojim se propisuju kaznene odredbe.  Ipak, entitetski zakoni još uvijek nisu propisali kaznene odredbe, što dodatno usložnjava pristup informacijama u Bosni i Hercegovini.

Kao primjer nedosljedne primjene pravnih propisa mogla bi se navesti Pravila za konsultacije i već spomenuta analiza ACIPS-a koja ukazuje na to da je primjena Pravila za konsultacije i uključenje civilnog društva u procese odlučivanja i dalje zanemariva i neznatna.

 

            2.4 Borba protiv korupcije

 

Korupcija ozbiljno narušava sve napore da se osigura ostvarivanje ljudskih prava. Prema izvještaju International Council on Human Rights Policy,[66] koji je učinio pionirske napore da poveže pitanje ljudskih prava i korupcije, standardi u oblasti ljudskih prava koji mogu da doprinesu borbi protiv korupcije su brojni. Ipak korupcija najviše utiče na zahtjeve koji se odnose na pružanje usluga od strane javne uprave te je u direktnoj vezi sa pitanjem diskriminatornih praksi.

BiH je usvajanjem Strategije za borbu protiv korupcije 2009-2014 ostvarila izvjestan pomak, time formalno ispunjavajući dio obaveza kreiranja politike iz Konvencije Ujedinjenih nacija protiv korupcije, ali i obaveza iz Evropskog partnerstva i Mape puta za liberalizaciju viznog režima. Strategija prepoznaje da korupcija ugrožava vladavinu zakona, demokratiju i ljudska prava te da podriva dobro upravljanje, pravičnost i socijalnu pravdu.

Prema Izvještaju Evropske komisije „Bosna i Hercegovina je postigla veoma ograničeni napredak u rješavanju problema korupcije koja je i dalje široko rasprostranjena u javnom i privatnom sektoru. Veoma ograničeni koraci su poduzeti u provedbi Strategije borbe protiv korupcije i Akcionog plana za borbu protiv korupcije (2009-2014)“[67].

Prema Indeksu Percepcije korupcije za 2010.godinu, Transparency International-a, Bosna i Hercegovina se nalazi na 91. do 97. mjestu koje dijeli sa Džibutijem, Gambijom, Gvatemalom, Kiribatijem, Šri Lankom i Svazilendom, dok je uz Kosovo, najgora među susjedima, te na samom dnu liste evropskih zemalja po prisustvu korupcije u javnom sektoru. Ono što posebno zabrinjava jeste činjenica da i pored percepcije javnosti i svijesti da korupcija predstavlja problem protiv kojeg se neophodno boriti putem mehanizma zaštite (tužilaštava, sudova,disciplinskih komisija i dr.) još uvijek nije pokrenut veći broj predmeta zbog korupcije.

 

3.      ZAKLJUČAK

 

Iz prethodne analize može se zaključiti da još uvijek postoje brojni faktori koji utiču na mogućnosti javne uprave da odgovori na zahtjeve koji se odnose na ostvarivanje ljudskih prava. Težnja za potpunom transformacijom državne službe u javnu upravu koja je bazirana na principima dobre uprave dugotrajan je proces koji, iako je polučio određene rezultate, još uvijek nije završen.

Činjenica da je javna uprava rascjepkana između različitih nivoa vlasti onemogućava koordiniran pristup u reformi te se ostvareni napredak mora posmatrati na različitim nivoima vlasti. Takav je primjer (de)politizacije rada državnih službenika jer je vidljivo da su različiti mehanizmi prilikom zapošljavanja državnih službenika primjenjeni na nivou BiH odnosno na nivou entiteta. Stoga su ocjene SIGME da je na nivou entiteta javna uprava i dalje politizirana očekivane. Posebno zabrinjava tendencija daljnjeg rascjepkavnja javne uprave u FBiH nakon navedene Presude Ustavnog suda FBiH.

Odredbe koje teže za osiguravanjem  nacionalne strukture državnih službenika dovode u pitanje provođenje principa javne konkurencije u odabiru državnih službenika. Model koji je primijenjen u FBiH bi mogao biti problematičan iz ugla ne-diskriminacije dok ne-normiranost ovog pravila na nivou BiH i u RS ostavlja prostora za različit pristup u cilju postizanja proporcionalne zastupljenosti.

Neadekvatnost mehanizama koje bi trebale da osiguraju učešće organizacija civilnog društva u donošenju odluka sa jedne strane i nepotpuna razvijenost kapaciteta ovih organizacija sa druge strane još uvijek ne omogućava potrebni nivo informisanosti, konsultacija, dijaloga i partnerstva. Iako je određeni napredak vidljiv neophodno je uložiti dodatne napore kako bi se osigurao zadovoljavajući nivo saradnje.

Još uvijek postoje brojni propusti u primjeni propisa koji utiču na ostvarivanje vladavine prava. Stoga je neophodno nastaviti aktivnosti na jačanju kapaciteta uprave da primjenjuje propise koji su ključni za ostvarivanje principa ljudskih prava.

Iako postoji konsenzus o postojanju problema korupcije u djelovanju javne uprave kao jednog od najznačajnijih uzroka kršenja ljudskih prava još uvijek se ne može reći da su poduzete odlučne aktivnosti kako bi se ovom društvenom problemu stalo u kraj. Ohrabruje činjenica da je osnovana Agencija za borbu protiv korupcije koja će koordinirati aktivnosti u ovoj oblasti ali istovremeno bilo bi značajno da se što prije poduzmu aktivnosti kako bi se otkrili eventualni slučajevi korupcije u radu javne uprave kako bi se povratilo povjerenje javnosti u rad javne uprave.

Neophodno je raditi na izradi akcionog plana za promociju i ostvarivanja ljudskih prava koji bi uključivao aktivnosti koje su usmjerene na rad javne uprave. Upravo je strateški pristup preporučen tokom Svjetske konferencije o ljudskim pravima koja je održana u Beču 1993. godine. Jedan od najznačajnijih zaključaka, sadržan u Dijelu II, paragraf 71, odnosi se na poziv svim državama da razmotre mogućnost usvajanja akcionih planova kako bi se definisale mjere unapređenja i zaštite ljudskih prava.

Akcioni plan za BiH bi trebao predvidjeti uključivanje principa ljudskih prava u redovan rad javne uprave (human rights mainstreaming). Ovaj metoda koji se primijenjuje na nivou Ujedinjenih naroda baziran na Izvještaju[68] koji je izrađen za vrijeme mandata Kofi Annana, dok je u Bosni i Hercegovini ovoj princip primijenjen u oblasti ravnopravnosti spolova kroz donošenje Gender akcionog plana BiH.[69]

[1] S.Leskovac, Tranzicija i reforma javne uprave, Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2009. godine, str. 421.

[2] Support for Improvement in Governance and Management (SIGMA), Assessment Bosnia and Herzegovina Democracy and the Rule of Law 2010, 2010, dostupno na http://www.oecd.org/dataoecd/21/13/47073521.pdf (pristupljeno 28.11.2011. godine).

[3] Eng. „good governance“.

[4] Npr. prema Svjetskoj banci dobra uprava podrazumijeva jasan menadžment javnog sektora (učinkovitost, efikasnost i ekonomičnost), odgovornost, razmjenu i slobodan protok informacija (transparentnost) i pravni okvir koji omogućava razvoj (pravda, poštivanja ljudskih prava i sloboda) u World Bank, Governance, Washington, D.C., 1993.

[5] The Role of Good Governance in the Promotion of Human Rights, Commission on Human Rights Resolution 2000/64.

[6] Medunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

[7] Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima.

[8] Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima.

[9] Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i fundamentalnih sloboda.

[10] Evropska socijalna povelja.

[12] Good Governance Practices for the Protection of Human Rights (HR/PUB/07/4), dostupno na http://www.ohchr.org/Documents/Publications/GoodGovernance.pdf

[13] Deklaracija Vijeća za implementaciju mira od 16.12.1998. godine tačka 12.2, dostupno na http://www.ohr.int/pic/default.asp?content_id=6873 (pristupljeno 08.12.2011. godine).

[14] Izvještaj dostupan na http://www.dei.gov.ba/bih_i_eu/najvazniji_dokumenti/dokumenti_eu/?id=8606 (pristupljeno 08.12.2011. godine).

[15] Assessment Bosnia and Herzegovina Democracy and the Rule of Law 2010, Support for Improvement in Governance and Management (SIGMA), 2010.

[16] Zakon o državnoj službi u institucijama BiH, „Službeni list BiH” broj: 19/02; 08/03; 35/03; 04/04; 17/04; 26/04; 37/04; 48/05; 02/06; 32/07; 43/09 i 08/10; Zakon o državnoj službi u FBiH, “Službene novine FBiH” broj: 29/03; 23/04; 39/04; 54/04; 67/05; 08/06 i 04/12; Zakon o državnim službenicima Republike Srpske, „Službeni glasnik RS” broj 118/08; i Zakon o državnoj službi u organima uprave BD BiH, „Službeni glasnik BD BiH” broj 28/06; 29/06; 19/07.

[17] Član 63a stav 5 predviđa novčanu kaznu u iznosu od 2000,00 KM do 5000,00 KM kaznit će se za prekršaj državni službenik koji je član upravnih i drugih odbora političke stranke ili ukoliko slijedi instrukcije političkih stranaka dok stav 8 istog člana predviđa novčanu kaznu u iznosu od 200,00 KM do 800,00 KM za javno ispoljavanje političkih uvjerenja.

[18]Više u mr. Lejla Balić, Princip parlamentarne nepodudarnosti – Osvrt na status poslanika i delegata Parlamentarne skupštine BiH, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, LIV – 2011., str. 47-61.

[19]Član 7 stav b) Zakona o državnoj službi u institucijama BiH: 1) šef unutrašnje organizacione jedinice; 2) stručni savjetnik; 3) viši stručni saradnik; i  4) stručni saradnik.

[20] Član 7 stav a) Zakona o državnoj službi u institucijama BiH: 1) sekretar i sekretar sa posebnim zadatkom I 2) pomoćnik ministra, pomoćnik direktora i glavni inspektor.

[21] Presuda Ustavnog suda FBiH broj: U-27/09 od  20.04.2010. godine, dostupno na http://www.ustavnisudfbih.ba/bs/open_page_nw.php?l=bs&pid=95 (pristupljeno 23.11.2011. godine).

[22] Rješenje Ustavnog suda FBiH o neizvršenju od 22.02.2011. godine.

[23] Kanton Sarajevo, Unsko-sanski kanton i Posavski kanton.

[26] C-450/93, Kalanke v Freie Hansestadt Bremen [1995] ECR I-305.

[27] C-409/95, Marschall v Land Nordrhein-Westfalen [1997] ECR I-636.

[28] C-407/98, Abrahamsson v Fogelqvist [2000] ECR I-5539.

[29] Faris Vehabović, Midhat Izmirlija i Adnan Kadribašić, Komentar Zakona o zabrani diskriminacije sa objašnjenjima i pregledom prakse u uporednom pravu, Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2010. godine.

[30] „Službeni glasnik BD BiH” broj: 28/06, 29/06, 19/07, 2/08, 9/08, 44/08 i 25/09.

[32] Vizija Strategije je: “Reforma se rukovodi sveukupnom vizijom stvaranja javne uprave koja bi bila učinkovitija,efikasnija i odgovornija; koja bi služila građanima na bolji način za manje novca; i koja bi radila na osnovu transparentnih i otvorenih procedura, uz istovremeno ispunjavanje svih uslova potrebnih za Europske integracije, i time postala istinski faktor koji bi omogućavao kontinuirani i održivi društveno-ekonomski razvoj.”

[34] Polugodišnji izvještaj o napretku (praćenje provođenja Akcionog plana 1 Strategije reforme javne uprave u BiH ) Ureda koordinatora za reformu javne uprave za period januar – juni 2011. godine sa osvrtom na period 2006. – 2011. godine.

[36] Polugodišnji izvještaj o radu Ureda koordinatora za reformu javne uprave za period 1.01. – 30.06.2011. godine.

[37] ACIPS, QUO VADIS, UPRAVO? Procjena ostvarenog napretka u provođenju reforme javne uprave u Bosni i Hercegovini, 2010. godine.

[38] Tijana Dmitrović, IBHI, Stvarni uticaj civilnog društva u Bosni i Hercegovini – Analize i preporuke za politike-, 2010. godine.

[39] Kodeks dobre prakse za sudjelovanje gradana u procesu donošenja odluka, usvojila Konferencija INGO-a na svom sastanku održanom 1.10.2009, CONF/PLE(2009)CODE1, dostupno na http://www.coe.int/t/ngo/Source/Code_Croatian_final.pdf.

[40] Zakon o Službenom glasniku BiH, „Službeni glasnik BiH” broj 103/09.

[43] Član 75 stav (2) tačka c) Jedinstvenih pravila za izradu pravnih propisa u institucijama BiH.

[44] ACIPS, Primjena Pravila za konsultacije u izradi pravnih propisa – mrtvo slovo na papiru, 2009. godine, dostupno na http://www.acips.ba/bos/uploads/istrazivanja/acips_primjena_pravila%20o%20konsultacijama_bos.pdf.

[45] Pravilnik za provođenje pravila za konsultacije u izradi pravnih propisa u Ministarstvu pravde BiH, dostupan na http://www.mpr.gov.ba/userfiles/file/Javne%20konsultacije/Pravilnik%20za%20konzultacije%20sa%20javnoscu.pdf.

[46] Ministarstvo pravde BiH, Izvještaj o provođenju pravila za konsultacije u izradi pravnih propisa u institucijama BiH, Sarajevo, 2010. godine, dostupno na http://www.mpr.gov.ba/userfiles/file/Javne%20konsultacije/Sep%2010%20Izvjestaj%20o%20provodjenju%20Pravila%20za%20konsultacije%20-%20BJ.pdf.

[47] Sporazum dostupan na web stranici http://civilnodrustvo.ba/files/SPORAZUM_-_bos.2.doc.

[48] Prijedlog praktične politike jačanja uloge civilnog društva u procesu kreiranja javnih politika u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2009., dostupno na http://www.kronauer-consulting.com/includes/tng/pub/tNG_download.asp?id=bb153e94efd749103013862f98a1acbb.

[49] IBHI, Prednosti i mogući oblici partnerstva između javnog, civilnog i privatnog sektoram – Analize i preporuke za politike, 2010.

[50] Stvarni uticaj civilnog društva u Bosni i Hercegovini -Analize i preporuke za politike-, Tijana Dmitrović, IBHI, 2010. godine.

[51] Strategija socijalnog uključivanja u BiH, Razvojna strategija BiH, Gender akcioni plan BiH, Akcioni planovi za rješavanje problema Roma, Strategija prevencije i borbe protiv nasilja u porodici za BiH, Akcioni plan za implementaciju UNSCR 1325 u BiH  i drugi.

[54] Na teritoriji BiH postoji devet sigurnih kuća sa 173 raspoloživih kreveta.

[55] Jedinstvena SOS telefonska linija 1264 pokriva cijelo područje Republike Srpske dok SOS linija 1265 pokriva cijelu Federacije  BiH.

[56] Zakon o zaštiti od nasilja u porodici  RS , „Službeni glasnik RS“ broj: 118/05 i 17/08; i Zakon o zaštiti od nasilja u porodici Federacije  BiH, „Službene novine FBiH“ broj: 22/05 i 51/06.

[57] Prijedlog novog Zakona o zaštiti od nasilja u porodici FBiH kojim se uspostavlja ovaj model se nalazi u drugom čitanju u Parlamentu FBiH.

[58] Zakon o upravnom postupku BiH, Zakon o upravnom postupku Brčko Distrikta BiH, Zakon o upravnom postupku u Federaciji BiH i Zakon o općem upravnom postupku Republike Srpske.

[59] Ovaj primjer se navodi zato što je primjena ovih zakona u direktnoj vezi sa drugim elementima dobre uprave koje imaju uticaja na ostvarivanje ljudskih prava a posebno transparentnosti, a navedeni zakoni imaju većinu značajki koje je SIGMA prepoznala kao razloge za donošenje loših pravnih propisa.

[60] Zakon o slobodi pristupa informacijama u BiH, „Službeni glasnik BiH“ broj: 28/00.

[61] Zakon o slobodi pristupa informacijama FBiH, „Službene novine FBiH“ broj: 32/01.

[62] Zakon o slobodi pristupa informacijama RS, „Službeni glasnik RS“, broj:20/01.

[63] Godišnji izvještaj o rezultatima aktivnosti Ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine.

[64] Istraživanje primjene zakona o slobodi pristupa informacijama u BiH, Transparency International BiH, 2011.

http://ti-bih.org/wp-content/uploads/2011/09/Izvjestaj-o-istrazivanju-primjene-ZoSPI-2011.pdf.

[65] Zakon o izmjeni Zakona o slobodi pristupa informacijama u BiH, „Službeni glasnik BiH“ broj: 102/09.

[66] Corruption and Human Rights: Making the Connection, and Integrating Human Rights in the Anti-Corruption Agenda, dostupno na http://www.ichrp.org/files/reports/58/131b_report.pdf.

[67] Izvještaj o napretku Bosne i Hercegovine u 2011. EVROPSKA KOMISIJA, SEC (2011)1206 dostupno na http://www.dei.gov.ba/bih_i_eu/najvazniji_dokumenti/dokumenti_eu/?id=8606.

[68] Renewing the United Nations: A Program for Reform, Report of the Secretary General, (A/51/1950), 14.07.1997., str. 87.

  1. Trenutno nema komentara.
  1. No trackbacks yet.

Komentariši