Zabrana mučenja (08)

4.3. Zabrana mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja

 

Član 7 PGP:

Niko ne može biti podvrgnut mučenju ili svirepim, nehumanim ili unižavajućim kaznama ili postupcima. Posebno je zabranjeno da se neko lice podvrgne medicinskom ili naučnom eksperimentu bez njegovog slobodnog pristanka.

(Sl. list SFRJ, br. 7/71)

Član 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda:

Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.

(Sl. glasnik BiH, br. 6/99)

 

4.3.1. Uvod

Pored Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zabrana torture ustanovljena je i brojnim međunarodnim sporazumima, koji su, također, obavezujući za BiH, poput: Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka Ujedinjenih nacija, Ženevske konvencije iz 1949. godine, Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima Ujedinjenih nacija iz 1966. godine (u daljem tekstu: MPGPP), Konvencije protiv torture i drugog nehumanog ili ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja Ujedinjenih nacija iz 1984. godine (u daljem tekstu: Konvencija protiv torture Ujedinjenih nacija), Evropske konvencije o sprečavanju torture i nehumanog ili ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja (u daljem tekstu: Evropska konvencija protiv torture). Osim toga, zabrana torture, prema praksi međunarodnih sudova, smatra se za ius cogens.[1]

Kako bi određeni vid ponašanja, odnosno zlostavljanja, spadao u domen člana 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, potrebno je da dostigne određeni minimalni nivo okrutnosti (de minimis pravilo). Pri tome je procjena tog minimalnog stepena okrutnosti relativna i procjenjuje se u svakom konkretnom slučaju.[2]

Ne postoji jedinstvena definicija torture, međutim na osnovu tekstova različitih konvencija, kao i sudske prakse, moguće je izdvojiti tri osnovna elementa putem kojih se može definirati: nanošenje velikog fizičkog, odnosno psihičkog bola ili patnje, zatim taj bol ili patnja su prouzrokovani namjerno i svjesno, te bol ili patnja su naneseni s posebnim ciljem (kao npr., dobivanje informacija, kažnjavanje, zastrašivanje). Stav Evropskog suda za ljudska prava jeste da se razlika između torture i drugih oblika zlostavljanja temelji na intezitetu patnje koja se nanosi. Dakle, postupanje kojim se ne nanosi dovoljan stepen inteziteta patnje da bi se kvalifikovalo kao tortura, ili nema poseban cilj zbog kojeg se nanosi bol, predstavlja nehumano ili ponižavajuće postupanje.

Član 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda iskazan je u apsolutnim terminima i u tom pogledu nema nikakvog prostora za njegova ograničenja (ne može se ograničiti ili derogirati pod izuzetnim okolnostima predviđenim članom 15). Isti stav zauzet je i u drugim međunarodnim dokumentima, kao i prema Konvenciji protiv torture Ujedinjenih nacija, prema kojoj ne postoje nikakve izuzetne okolnosti koje bi opravdale torturu, bilo da se radi o ratnom stanju, o opasnosti od rata, ili bilo kojem drugom obliku vanrednog stanja. Također, kao opravdanje za torturu ne može se navoditi naredba neke pretpostavljene ličnosti ili organa vlasti.

 

4.3.2. Zabrana zlostavljanja u krivičnom zakonodavstvu

 

Države potpisnice Konvencije protiv torture Ujedinjenih nacija obavezale su se da će sve akte torture, kao i pokušaj i bilo koji oblik suizvršenja u činjenju torture, smatrati krivičnim djelima i da će za ista odrediti odgovarajuće kazne. Nadalje, svaka država članica Konvencije protiv torture Ujedinjenih nacija, pa dakle i BiH[3], mora u svom pravnom sistemu žrtvama torture garantovati pravo naknade, te pravednog i odgovarajućeg obeštećenja. U slučaju smrti žrtve akta torture, pravo na obeštećenje imaju njeni nasljednici. U cilju provođenja ove konvencije obrazovan je Komitet protiv torture Ujedinjenih nacija, čiju nadležnost je, po pitanjima prijema i razmatranja međudržavnih i pojedinačnih predstavki, priznala i Bosna i Hercegovina.

Krivični zakoni BiH uključuju više krivičnih djela koja sadržavaju zabranjena postupanja iz člana 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Tako je u članu 190 Krivičnog zakona BiH propisano mučenje i drugi oblici surovog, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja kao posebno krivično djelo. Slijedom člana 1 Konvencije protiv torture Ujedinjenih nacija, počinilac ovog djela može biti službeno lice, ili neko drugo lice koje deluje na osnovu službenog ovlaštenja, izričitog naloga ili pristanka službene osobe. Dalje, Krivičnim zakonom BiH su inkriminirani i oni akti zlostavljanja učinjeni od strane privatnih subjekata, npr.: genocid (član 171), zločini protiv čovječnosti (član 172)[4], ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika (član 174), ratni zločin protiv ratnih zarobljenika (član 175), trgovina ljudima (član 186) itd.

I u krivičnim zakonima entiteta i Brčko distrikta, također, su navedena mnoga djela koja se odnose na zabranu zlostavljanja iz člana 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, odnosno ona koja za objekat imaju zaštitu integriteta osobe i njenog ljudskog dostojanstva: zlostavljanje pri obavljanju službe (član 182 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (KZ FBiH), član 168 Krivičnog zakona Republike Srpske (KZ RS)[5], član 179 Krivičnog zakona Brčko distrikta (KZ BD), iznuđivanje iskaza (član 181 KZ FBiH, član 358 KZ RS, član 178 KZ Brčko distrikta) izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti (član 163 KZ FBiH, član 390 KZ RS, član 160 KZ Brčko distrikta), teška tjelesna povreda (član 172 KZ FBiH, član 156 KZ RS, član 169 KZ Brčko distrikta), laka tjelesna povreda (član 173 KZ FBiH, član 155 KZ RS[6], član 170 KZ Brčko distrikta), nasilničko ponašanje (član 162 KZ FBiH, član 385 KZ RS, član 356 KZ Brčko distrikta) itd.

Najveći problem u ovom segmentu predstavlja djelimična međusobna neusaglašenost pozitivnog krivičnog zakonodavstva koje se primjenjuje unutar BiH, a koja, u krajnjoj liniji, vodi nejednakoj zaštiti građana u ostvarivanju njihovih ljudskih prava. Kao primjer navedenih neusaglašenosti moglo bi se navesti krivično djelo zlostavljanje pri obavljanju službe, koje je kao takvo propisano u krivičnim zakonima Federacije BiH i Brčko distrikta. Komplementarno djelo zlostavljanja u Krivičnom zakonu Republike Srpske proširuje odgovornost za zlostavljanje, definiranu u navedena dva zakona, na bilo koju, a ne samo na službenu osobu i izdvaja kao poseban, kvlifikovani oblik djela, ako je ono učinjeno prema maloljetniku. Istovremeno, ni zaprijećene kazne nisu jednake. I tako, dok bi se s jedne strane mogla pohvaliti intencija zakonodavaca Republike Srpske da za zlostavljanje sankcioniraju svaku osobu koja bi ga počinila, te da posebno i teže sankcioniraju osobe koje takvo djelo učine prema maloljetniku, s druge strane ne može se ne primijetiti, čini se, neadekvatna visina kazne propisane za to djelo – za zlostavljanje novčana kazna, ili zatvor do jedne godine, a koja za krivično djelo zlostavljanje pri obavljanju službe, prema krivičnim zakonima FBiH i Brčko distrikta, iznosi od tri mjeseca do pet godina zatvora. Potrebno je napomenuti da je u većoj mjeri prisutna nejednakost zaprijećenih kazni od neusaglašenosti samog teksta komplementarnih odredbi u pozitivnim krivičnim zakonima u BiH, pri čemu razlike variraju. Konačno, ipak se čini da sve zaprijećene kazne imaju jednu zajedničku karakteristiku – ni jedna od njih ne doima se adekvatnom, imajući u vidu ozbiljnost akata mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja koji se i najstrožije osuđuju na svim međunarodnim instancama. Također, bila bi poželjna i izmjena krivičnih zakona entiteta i Brčko distrikta u smjeru uvođenja mučenja i drugih oblika surovog, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja kao posebnog krivičnog djela i u ovim zakonima.

 

4.3.3. Član 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u kontekstu krivičnog postupka i lišavanja slobode

 

Ponašanje žrtve se ni u kakvom kontekstu ne može uzeti kao opravdanje za pribjegavanje zlostavljanju. Ova zabrana, prema Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jeste, kako je već prethodno naglašeno, apsolutna u bilo kakvim, pa i najtežim okolnostima. Ona se treba primjenjivati jednako kod postupanja sa osobama lišenim slobode zbog bilo kojeg razloga, posebno uključujući osobe lišene slobode zbog zdravstvenih razloga i maloljetnike. Tako se lice ne može izlagati zlostavljanju tokom ispitivanja i informativnog razgovora, niti se na ovakav način pribavljeni dokazi mogu koristiti. Zatim, državama nije dozvoljeno sankcioniranje koje za osnovu ima efekat zastrašivanja, kao ni ono gdje su samo kažnjavanje, metode ili uvjeti pritvora/zatvora u suprotnosti sa članom 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Domaći zakoni o krivičnom postupku, relevantni zakoni o izvršenju krivičnih sankcija i dugih mjera, te zakoni koji reguliraju ovlaštenja i rad policijskih službenika, sadržavaju odredbe kojima se štiti ljudski integritet i dostojanstvo ličnosti.

Krivično zakonodavstvo izmijenjeno je 2003. godine i u nekoliko navrata dopunjavano i mijenjano amandmanima, a sve u svrhu što boljeg i potpunijeg usklađivanja sa međunarodnim standardima i principima. Inkvizitorski postupak transformiran je u mješoviti akuzatorsko-inkvizitorski i shodno tome su istražne  funkcije prenesene na tužioca. Unijete su i značajne izmjene koje se tiču lišavanja slobode, privođenja i zadržavanja osoba u policijskom pritvoru, određivanja i dužine trajanja pritvora itd., s ciljem unapređenja garancija prema licima lišenim slobode. Time je čitav sistem u većoj mjeri približen međunarodnoj praksi.

Zabranjeno je iznuđivanje priznanja, iznuđivanje neke druge izjave od osumnjičenog/optuženog, ili bilo koje osobe koja učestvuje u postupku. Nadalje, princip zakonitosti dokaza predviđa da sud svoju odluku ne može zasnivati na dokazima pribavljenim putem postupaka koji predstavljaju povrede ljudskih prava i sloboda zajamčenih ustavom i međunarodnim dokumentima koji su obavezni u BiH.[7] Tako je zabranjena i primjena medicinske intervencije, ili davanje sredstava kojima bi se uticalo na volju osumnjičenog, optuženog ili svjedoka pri davanju iskaza. Tjelesni pregled  osumnjičenog, optuženog i drugih lica dozvoljen je i bez pristanka osobe koja se pregleda ukoliko je to potrebno za utvrđivanje činjenica važnih za krivični postupak i ukoliko on ne bi izazvao štetu po zdravlje osobe koja se pregleda (član 109 ZKP BiH, član 173 ZKP FBiH, član 123 ZKP RS, član 109 ZKP BD). Ovakvo rješenje nije zabrinjavajuće sa aspekta člana 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda s obzirom da takav pregled sam po sebi ne dostiže najniži nivo zabranjenog zlostavljanja, ako postoji sudska kotrola kod preduzimanja ovih radnji (pregled osobe bez njenog pristanka naređuje sud, a samo u izuzetnim slučajevima, kad postoji opasnost od odlaganja, tužilac). Na dokazima pribavljenim na suprotan način ne može se zasnivati sudska odluka.

Zakoni o krivičnom postupku u BiH sadrže posebne odredbe koje se tiču izvršenja pritvora i postupanja sa osobama u pritvoru.[8] Pritvor se izvršava tako da se ne vrijeđa osoba i dostojanstvo pritvorenika. Njegova prava i slobode mogu biti ograničena samo u mjeri da se ostvari svrha radi koje je pritvor određen. Pritvorenik ima pravo na posjete osoba po svom izboru, a pritvorenici koji su strani državljani i na posjete diplomatskih i konzularnih predstavnika svoje zemlje, ili predstavnika države koja štiti njihove interese. Izuzetno, ova prava pritvorenika mogu biti ograničena ili uskraćena i to pismenom odlukom suda, ukoliko bi određena posjeta imala štetno dejstvo na tok krivičnog postupka. Zagarantovane su slobodne i neometane veze pritvorenika sa braniteljem, kao i pravo pritvorenika na povjerljivu prepisku sa drugim licima, osim kada sud to pismenom odlukom zabrani. Ova zabrana ne može se odnositi na slanje molbi, pritužbi i žalbi. Odredbe zakona o krivičnom postupku, također, sadrže i osnovna pravila vezana za uvjete smještaja pritvorenih osoba – smještaj treba biti u adekvatnim prostorijama, moraju biti razdvojeni od osuđenika, ne smiju biti smješteni u istu prostoriju sa osobama različitog spola, niti sa licima koja bi mogla djelovati štetno na samog pritvorenika ili na tok postupka. Sudija može u svako doba obilaziti pritvorenike, razgovarati sa njima i od njih primati pritužbe. Potrebno je napomenuti da ovakav nadzor ne predstavlja redovni nadzor uvjeta pritvora i postupanja sa pritvorenicima koji su nužni prema međunarodnim standardima. Ovakav redovni nadzor reguliran je relevantnim zakonima o izvršenju krivičnih sankcija i mjera pritvora, a obavljaju ga službena lica s posebnim ovlaštenjima – inspektori odgovarajućih ministarstava pravde, koji na osnovu izvršenog nadzora prave izvještaj. Zakonska rješenja u zakonima o izvršenju krivičnih sankcija i mjera pritvora, kao i ostali podzakonski akti doneseni za njihovu provedbu (kao npr., pravilnici o kućnom redu i sl.), također, sadrže zabranu bilo kakvog oblika zlostavljanja koje je neopravdano i neproporcionalno potrebama izvršenja sankcije, odnosno mjere pritvora i jamče poštivanje dostojanstva lica prema kojima se sankcija, odnosno mjera pritvora, izvršava.

Međutim, u kontekstu člana 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, stanje je zabrinjavajuće u sistemu izvršavanja krivičnih sankcija i drugih mjera lišavanja slobode u BiH. Naime, u Bosni i Hercegovini egzistiraju četiri nekoherentna sistema za izvršavanje krivičnih sankcija,[9] sa različitim zakonskim rješenjima. Pri tome ni jedan od njih ne funkcionira kao cjelina, koja bi sveukupno zadovoljila međunarodno priznate stadarde u oblasti zaštite ljudskih prava osoba lišenih slobode. Naime, prije svega, ne postoje posebni kazneno-popravni zavodi za osobe ženskog spola, kao ni posebne ustanove koje bi bile adekvatne za smještaj pojedinih posebnih rizičnih grupa, kao što su maloljetnici, psihički oboljele osobe, ovisnici, invalidi, starije i iznemogle osobe i sl.

Izvršenje kazne zatvora i mjere pritvora koje izriče, odnosno određuje Sud BiH, regulirano je Zakonom Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera. Ministarstvo pravde BiH donijelo je i sve relevantne podzakonske akte za sprovođenje ovog Zakona, a u skladu sa standardima evropskih zatvorskih pravila, kao i sa drugim međunarodnim dokumentima koji tretiraju prava pritvorenih/osuđenih lica, te s preporukama Evropskog komiteta za sprečavanje mučenja i nečovečnog ili ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja (CPT) u okviru Vijeća Evrope.

Jedino mjera pritvora koju odredi ovaj sud izvršava se u Pritvorskoj jednici Suda Bosne i Hercegovine. Po ocjenama raznih međunarodnih i domaćih eksperata, ova pritvorska jedinica zadovoljava visoke evropske standarde u pogledu tretmana pritvorenika. Međutim, zbog nedovoljnih kapaciteta, određeni broj pritvorenika smješta se u entitetske kazneno-popravne ustanove. S druge strane, ne postoji posebna kazneno-popravna ustanova na državnom nivou za izvršenje kazne zatvora, pa se ista izvršava u entitetskim kazneno-popravnim ustanovama. Posljednjih godina planira se izgradnja zavoda na državnom nivou. U tom smjeru poduzete su neke pripremne radnje, ali još nisu skupljena potrebna sredstva tako da izgradnja samog zavoda nije otpočela.

Slična je situacija i u Brčko distriktu koji ima pritvorsku jedinicu za smještaj lica prema kojima pritvor odrede sudovi Brčko distrikta, ali ne i kazneno-popravnu ustanovu za izvršenje kazne zatvora, te se kazne zatvora i u ovom slučaju jednako izvršavaju u enititetskim kazneno-popravnim ustanovama.

Dodatno, skoro svi raspoloživi kapaciteti u postojećim kazneno-popravnim ustanovama u BiH su popunjeni, a ustanove su suočene i sa problemima prenatrpanosti, nedovoljnog broja stručnog osoblja, loše opremljenosti, loših materijalnih i higijenskih uvjeta i sl.

U smislu navedenog, država BiH morala bi hitno djelovati u cilju poboljšanja nezadovoljavajućih materijalnih i higijenskih uvjeta u pritvorskim/zatvorskim objektima, u svim ustanovama za ove namjene, u cilju dostizanja međunarodnih standarda u ovoj oblasti. Pri tome treba imati na umu naročito zabrinjavajuće stanje u pogledu ustanova za smještaj maloljetnih osoba lišenih slobode, za čiji smještaj uopće i ne postoje adekvatne institucije.

Što se tiče osoba sa duševnim smetnjama, ova kategorija lica je izuzeta iz krivičnog zakonodavstva, njihov tretman povjeren je specijalizovanim ustanovama i službama socijalnog staranja i reguliran je posebnim zakonima. Zakon o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama[10] garantuje osobama sa duševnim smetnjama prava koja se temelje na evropskim standardima i principima – ustanovljeno je njihovo pravo na zaštitu i unapređenje zdravlja, dostojanstvo ličnosti, zaštitu od bilo kakvog oblika zlostavljanja ili ponižavajućeg postupanja itd. Stanje je, međutim, alarmantno i pored toga što je ovo pitanje riješeno u legislativi oba entiteta, a zbog nepostojanja adekvatnih ustanova, odnosno uvjeta za smještaj ovih lica. Doprinos ovakvoj situaciji daje i razuđenost političke vlasti. Tako je, u cilju popravljanja stanja i stvaranja adekvatnih uvjeta, još 2006. godine potpisan Memorandum o razumijevanju o pravnoj pomoći i službenoj saradnji u oblasti izvršenja mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja u krivičnom postupku izrečenih u krivičnom postupku između BiH, Republike Srpske, Federacije Bosne i Hercegovine i Brčko distrikta.[11] Memorandumom je regulirano da će se sve mjere obaveznog psihijatrijskog liječenja izrečene od bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini izvršavati u Psihijatrijskoj bolnici Sokolac, koja je trenutno jedina specijalizovana ustanova za ovu namjenu na području BiH. Vijeće ministara BiH, sredinom 2006. godine, donijelo je odluku o prihvatanju Memoranduma i utvrdilo da će posebnom odlukom odobriti sredstva za sanaciju i osposobljavanje Psihijatrijske bolnice na Sokocu. Realizacija dogovorenog je izostala kada se otvorilo pitanje statusa buduće ustanove, odnosno pitanje ko će biti osnivač ove institucije. Dakle, kako bi se prevazišlo ovakvo stanje, koje je u direktnoj suprotnosti sa međunarodnim standardima i općeprihvaćenim normama, prvenstveno su potrebne posebne aktivnosti i saradnja svih nivoa vlasti, kako zakonodavne, tako i izvršne i sudske, jer od primjene i poštivanja prihvaćenih standarda i normi zavisi da li će, i u kojoj mjeri, ljudska prava i slobode biti poštivana, a samim tim i one koja postavlja član 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Apsolutna zabrana zlostavljanja iz člana 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ima i eksteritorijalni karakter, odnosno država potpisnica ne oslobađa se odgovornosti za zaštitu osobe od zlostavljanja čak i ako je isto učinjeno od strane pojedinaca za koje ona nije odgovorna. Drugim riječima, država ne smije lice vratiti u drugu državu ukoliko bi ono tamo moglo biti izloženo zlostavljanju (pravo non-refoulement).[12] Ova zabrana proizlazi i iz Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (MPGPP),[13] a eksplicitno je predviđena članom 3 Konvencije protiv torture Ujedinjenih nacija.[14] Sličnu odredbu sadrži i član 33 Konvencije o statusu izbeglica Ujedinjenih nacija.

Država je obavezna da prilikom zaključivanja međunarodnih multilateralnih i bilateralnih ugovora, koji se tiču predaje osumnjičenih, optuženih i osuđenih lica, vodi računa o navedenom pravilu. Ako ne postoji međunarodni ugovor, ili ako njime nisu regulirana određena pitanja, postupak ekstradicije se sprovodi po odredbama Zakona o krivičnom postupku BiH (član 414), s obzirom da se ova pitanja nalaze u isključivoj nadležnosti države. Zakon o krivičnom postupku BiH (ZKP BiH), u ovom smislu, kao jedan od uvjeta za izručenje, predviđa:

da se izručenje stranca ne traži radi: krivičnog gonjenja ili kažnjavanja zbog njegove rase, pola, nacionalnog i etničkog porijekla, religijskog uvjerenja i političkih stavova kao i da se izručenje ne traži za krivično djelo s propisanom smrtnom kaznom prema zakonu države koja traži izručenje, osim ako država koja traži izručenje da jamstvo da se neće izreći ili izvršiti smrtna kazna.

Međutim, Zakon o krivičnom postupku BiH u svojim odredbama ne sadrži zabranu izručenja stranca državi ukoliko postoje ozbiljni razlozi da se veruje da će u državi koja traži izručenje stranac biti izložen mučenju ili drugom nehumanom postupanju.

Deportacija, kao posebna mjera protjerivanja stranca iz zemlje, propisana je Zakonom o boravku i kretanju stranaca i azilu.[15] Prema njemu, strancu se nalaže izlazak iz BiH i zabranjuje ulazak i boravak u BiH u određenom vremenskom periodu koji ne može biti kraći od jedne, niti duži od deset godina. Za donošenje rješenja o protjerivanju nadležno je Ministarstva sigurnosti BiH, a donosi ga po službenoj dužnosti na prijedlog suda, druge organizacione jedinice Ministarstva sigurnosti BiH  ili ministarstava unutrašnjih poslova entiteta i Policije Brčko distrikta. U krivičnim zakonima u Bosni i Hercegovini protjerivanje nije inkorporirano kao posebna mjera bezbjednosti koja bi se mogla izreći u krivičnom postupku. Ona će kao takva, najvjerovatnije, biti uključena u prijedlog amandmana na Zakon o krivičnom postupku BiH od strane CCIAT-a (Grupa za praćenje primjene odredaba krivičnih zakona).

 

4.3.4. Upotreba prinude od strane policije

 

Pravila postupanja pripadnika policije, koji se najčešće navode kao počinioci zlostavljanja, sadržana su dijelom u zakonima o krivičnom postupku, a detaljno razrađena u relevantnim zakonima o unutrašnjim poslovima i u odgovarajućim pravilnicima. Pored nejednakosti u organizaciji i regulativi, svaki od njih sadrži pravila o policijskoj etici i načinu obavljanja poslova policije koja se zasnivaju na međunarodnim i evropskim stadardima. Također, očekuje se da će reforma policije, koja je u toku, i prenošenje određenih dodatnih nadležnosti na državni nivo dalje unaprijediti stanje u ovoj oblasti.

Prema novom krivičnom zakonodavstvu, najduži period koji neka osoba može provesti u policijskom pritvoru iznosi 48 sati. Lice, koje je policija lišila slobode na osnovi sumnje da je počinilo krivično djelo, mora biti sprovedeno tužiocu u roku od 24 sata, a tužilac mora u naredna 24 sata, ili dostaviti zahtjev sudiji za prethodni postupak za određivanje pritvora, ili izdati nalog za njegovo puštanje na slobodu. Zatim, ukinut je obligatorni pritvor koji je postojao u prethodnom krivičnom zakonodavstvu za pojedine vrste krivičnih djela. Također je određena maksimalna dužina trajanja pritvora u istrazi, u toku suđenja, kao i nakon izricanja prvostepene presude.

Policijski službenici u radu moraju poštivati ustav, zakone i druge propise koji se primjenjuju u BiH. Oni su obavezni da u obavljanju svojih dužnosti djeluju na nepristrasan i zakonit način, vođen javnim interesom da služe i pomažu javnosti, promovirajući razvoj i očuvanje demokratske prakse u skladu sa zaštitom ljudskih prava i osnovnih sloboda. Primjena policijskih ovlaštenja mora biti prikladna i proporcionalna potrebi radi koje se preduzima, a primjenjuju se sredstvima kojima se može postići zakoniti cilj sa najmanje štetnih posljedica i u najkraćem mogućem vremenskom periodu.[16] Upotreba sile moguća je samo kada je to prijeko potrebno i isključivo u mjeri potrebnoj radi ostvarenja zakonitog cilja, odnosno kada je to potrebno radi zaštite ljudskih života, odbijanje napada, savladavanje otpora ili sprečavanje bijega. O svakoj upotrebi sredstava prinude od strane policijskog službenika odmah se sačinjava izveštaj, nakon čega o njenoj zakonitosti i regularnosti upotrebe odlučuje odjel za unutrašnju kontrolu. Policijski službenik je dužan odbiti izvršenje nezakonite naredbe pretpostavljenog. O takvoj naredbi i odbijanju njenog izvršenja, policijski službenik mora izvijestiti pretpostavljenog rukovodioca, odnosno unutrašnju kontrolu, ukoliko naredba bude ponovljena.

 

4.3.5. Član 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u u slučajevima nestalih osoba

 

Problem nestalih osoba je jedan od najznačajnijih problema s kojim se već skoro dvije decenije suočava BiH. Komisija za ljudska prava Ujedinjenih nacija još davno je identificirala osnovna ljudska prava osobe koja su povrijeđena njenim nasilnim ili prisilnim nestankom, a koja su zagarantovana i priznata Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima Ujedinjenih nacija i drugim međunarodnim dokumentima u oblasti ljudskih prava. Riječ je o sljedećim pravima: pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, pravo na humane uvjete pritvora i slobodu od mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg tretmana ili kazne, te pravo na život. I pored toga, do izričite regulacije u ovoj oblasti nije došlo sve do 1992. godine kada je donijeta Deklaracija o zaštiti osoba od nasilnog ili prisilnog nestanka Ujedinjenih nacija, koja je inkorporirala sve, do tada, u praksi ustanovljene pricipe i prisilni nestanak okarakterizirala kao kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti, a sam nestanak kao mučenje ili drugo zabranjeno nehumano postupanje, te kršenje ili ozbiljnu prijetnju pravu na život. Nakon toga, prisilni nestanak je definiran i kao jedan od oblika zločina protiv čovječnosti u Statutu Međunarodnog krivičnog suda, a ovaj pozitivan primjer slijedi i najnovije krivično zakonodavstvo BiH.

Praksa tijela za zaštitu ljudskih prava ispravno ukazuje da se, pored samih nestalih osoba, žrtvama kršenja ljudskih prava u ovom kontekstu imaju smatrati i članovi njihovih porodica, pri čemu se prvenstveno misli na kršenje njihovog prava na zabranu podvrgavanja nehumanom postupanju i prava na privatni i porodični život. Bez ikakvih saznanja o sudbini svojih najmilijih, porodice nestalih prepuštene su agoniji neizvjesnosti godinama nakon završetka sukoba. Ta neizvjesnost onemogućava im da prevaziđu događaje iz prošlosti i nastave sa svojim životima, što im najčešće prouzrokuje i različite probleme psihološke, ekonomske, socijalne i pravne prirode. Takvo stanovište zauzima i Evropski sud za ljudska prava.[17] Sud je u više navrata utvrdio da strah i krajnja uznemirenost izazvana neznanjem o sudbini najdražih podpada pod pojam neljudskog i ponižavajućeg postupanja zabranjenog članom 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.[18] Najčešće je uočavana povreda člana 3, u ovim predmetima, zbog propusta vlasti da na vrijeme i na adekvatan način utvrde sudbinu nestalih osoba ili da daju informacije njihovim porodicama.

Nakon mnogih nesuglasica, nesaradnje i godina pokušaja parcijalnog suočavanja s pitanjem hiljada nestalih tokom ratnih sukoba u BiH, jedinstveni Zakon o nestalim licima[19] na nivou države donijet je tek krajem 2004. godine. Ovim zakonom predviđeno je formiranje instituta za nestale osobe BiH, kao državne agencije za traganje za nestalim osobama, uspostavljanje fonda za pomoć porodicama nestalih osoba, kao i centralne baze podataka, za čiju su uspostavu, zbog nedostatka volje i nesaradnje vlasti, trebale proći godine.

Zbog ovakvog stanja, porodice nestalih osoba podnijele su apelacije Ustavnom sudu BiH koji je, slijedeći praksu i shvatanja Evropskog suda za ljudska prava, vezano za zabranu zlostavljanja koje se tiče porodica nestalih osoba u Odluci[20] iz 2005. godine, zaključio da na državnom nivou ne postoji efikasna specijalizirana institucija čiji bi zadatak bio nepristrasno vršenje istraga vezanih za nestanak lica u toku ratnih dešavanja, te zauzeo stanovište da patnja nametnuta apelantima (članovima obitelji nestalih osoba) usljed uskraćivanja informacija o sudbini članova njihovih porodica, nestalih tokom ratnih dejstava, nesumnjivo predstavlja nehumano postupanje za šta je odgovornim našao Vijeće ministara BiH, Vladu Federacije BiH i Vladu Republike Srpske. Međutim, i danas, četiri godine nakon donošenja ovog zakona, institucije predviđene Zakonom još nisu u potpunosti operativne, niti je u potpunosti sprovedena Odluka Ustavnog suda BiH, kao ni preporuke Komiteta protiv torture Ujedinjenih nacija (nalazi Komiteta su komplementarni Odluci Ustavnog suda BiH), a samim tim nije do kraja riješeno ni pitanje nestalih osoba i njihovih porodica.

Podatak da se u Bosni i Hercegovini još uvijek traga za oko 13.000 nestalih lica, nesumnjivo nalaže obavezu što hitnijeg rješavanja ovog problema, za šta odgovornost snose nadležne državne vlasti s obzirom da su sve pretpostavke i adekvatan pravni okvir već uspostavljeni.

---

[1] Vidjeti npr. presudu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u predmetu Tužitelj protiv Furundžije, od 10. decembra 1998. godine.

[2] U obzir se uzimaju različiti faktori, kao što su: trajanje, fizičke i psihičke posljedice, subjektivne okolnosti žrtve (npr., spol, starosna dob, zdravstveno stanje), način izvršenja, i sl.

[3] SFRJ je ovu Konvenciju ratificirala 1991. godine (Službeni list SFRJ– Međunarodni ugovori, broj 9/91), a BiH je postala članica na osnovu sukcesije (Službeni list RBiH, broj 25/93).

[4] Mučenje je u KZ BiH navedeno kao jedan od oblika zločina protiv čovječnosti, a po uzoru na Statut stalnog Međunarodnog krivičnog suda.

[5] U KZ RS odgovarajuće djelo je Zlostavljanje.

[6] U KZ RS odgovarajuće djelo zove se Tjelesna povreda.

[7] Princip zakonitosti dokaza propisan je članom 10 ZKP BiH, članom 11 ZKP FBiH, članom 10 ZKP RS i članom 10 ZKP BD.

[8] Članovi 140-147 ZKP BiH, članovi 154-161 ZKP FBiH, članovi 197-204 ZKP RS, članovi 140-147 ZKP BD.

[9] Izvršenje krivičnih sankcija na nivou BiH regulirano je Zakonom Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera (Službeni glasnik BiH, br. 13/05), u Federaciji BiH  Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija u FBiH (Službene novine FBiH, br. 44/98 i 42/99), u Republici Srpskoj Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija u Republici Srpskoj (Službeni glasnik RS, br. 64/01), Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija Republike Srpske (Službeni glasnik RS, br. 68/07), i u Distriktu Brčko Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija Brčko distrikta BiH (Službeni glasnik Brčko distrikta BiH, br. 8/00 i 1/01).

[10] Zakoni o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama pod pojmom osobe sa duševnim smetnjama podrazumijevaju duševno bolesne osobe, osobe s duševnim poremećajem, nedovoljno duševno razvijene osobe, ovisnike o alkoholu ili drogama ili osobe s drugim duševnim smetnjama.

[11] Službeni glasnik BiH, br.44/06.

[12] Ovo pravilo bilo je više puta potvrđeno i pred Evropskim sudom za ljudska prava. Najviše predmeta pred Evropskim sudom za ljudska prava, u smislu ove zabrane, ticalo se slučajeva ekstradicije i deportacije u drugu državu u kojoj bi, kako su aplikanti tvrdili, mogli biti podvrgnuti torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupanju. Evropski sud za ljudska prava je u ovim predmetima zauzeo stanovište da ništa ne oslobađa državu potpisnicu odgovornosti za kršenje člana 3 Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama ukoliko bi lice u toj drugoj državi moglo biti izloženo stvarnom riziku od zlostavljanja, te uspostavio princip po kojerm  kojem država mora izvršiti nezavisnu procjenu situacije kojoj bi ta osoba bila izložena. Vidjeti npr. Presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Jabari protiv Turske iz 2000. godine.

[13] Komitet za ljudska prava Ujedninjenih nacija naglašava ovu obavezu u Opštem komentaru, General Comment No. 20 (44).

[14] Konvencija protiv torture Ujedinjenih nacija predviđa ovu obavezu države samo ukoliko postoji prijetnja da će osoba biti izložena mučenju, ali ne i blažim oblicima zlostavljanja.

[15] Službeni glasnik BiH, br. 29/03, član 56.

[16] Vidjeti, npr., član 8 Zakona o policijskim službenicima BiH (Službeni glasnik BiH, br. 27 /04).

[17] U svojoj praksi Evropski sud za ljudska prava jeste slučajeve vezane za nestanak osoba koje su posljednji put viđene u pritvoru, ili pod kontrolom zvaničnih organa, vlasti, uključujući vojne vlasti i snage sigurnosti, uglavnom, razmatrao u kontekstu člana 5. S druge strane, praksa Evropskog suda za ljudska prava posljednjih godina zauzima stanovište da se nasilnim ili prisilnim nestankom osoba krše i prava njihove rodbine i te predmete razmatra vezano za član 3.

[18] Vidjeti, npr., Presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Kurt protiv Turske iz 1998. godine.

[19] Službeni glasnik BiH, br. 50/04.

[20] Odluka Ustavnog suda BiH u predmetu Muniba Hadža i dr., broj AP 129/04, od 27. maja 2005. godine.