Problemi funkcioniranja sistema zaštite ljudskih prava (08)
2. Problemi funkcioniranja sistema zaštite ljudskih prava
***
Gledano iz ugla Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, koja je ugrađena u Ustav Bosne i Hercegovine (Aneks IV Dejtonskog mirovnog sporazuma), Bosna i Hercegovina bi se mogla predstaviti kao zemlja ljudskih prava.
U samoj preambuli Ustava BiH piše: „Zasnovano na poštivanju ljudskog digniteta, slobode i jednakosti; posvećeni miru, pravdi, toleranciji i pomirenju; ubijeđeni da demokratske strukture vlasti i pravični postupci najbolje stvaraju mirne odnose unutar pluralističkog društva; u želji da promovišu opću dobrobit i ekonomski razvoj kroz zaštitu privatnog vlasništva i promociju tržišne ekonomije…“[1]
Ove garancije su potvrđene i u članu II Ustava BiH (Ljudska prava i slobode), u čijem su stavu 2 uvrštena prava i slobode predviđene u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima, te se direktno primjenjuju u BiH. Evropska konvencija ima prioritet nad svim drugim pravnim sistemima. Upravo, ljudska prava i insistiranje na sveobuhvatnoj zaštiti i primjeni odredbi iz Evropske konvencije, elementi su koji na prvi pogled odgovaraju sličnim principima i vrijednostima navedenih u ustavima evropskih zemalja.
„Krucijalni dio novog ustavnog poretka u Bosni i Hercegovini ali i zametak budućeg pravca razvoja tog sistema, jesu ljudska prava i njihova zaštita,“ napisao je Faris Vehabović.[2]
Međutim, u istom Ustavu BiH u kojem su ljudska prava dobila centralno mjesto i gdje predstavljaju jednu od temeljnih smjernica (vjerovatno zbog ratnih okolnosti u kojima je on nastajao), već na prvi pogled se može primijetiti da neke odredbe Ustava BiH predstavljaju tipični primjer diskriminacije. Najočitiji primjer su odredbe koje utvrđuju način izbora članova Predsjedništva BiH i delegata za Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH. Zbog svega toga, postavlja se pitanje odnosa ustava, kao najvišeg pravnog i političkog akta jedne države, i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao akta koji u sebi sadrži minimum zajedničke volje država-ugovornica u pogledu materijalnih ljudskih prava koja štiti, ali i mehanizma zaštite tih prava, a u okviru toga i obaveza koje države-ugovornice moraju ispoštovati da bi materijalna prava bila izvršiva, ne samo na nadnacionalnom nivou, nego i u okviru svakog pojedinačnog pravnog sistema.[3]
U svakom slučaju, Bosna i Hercegovina primjer je zemlje u kojoj su, nažalost, ljudska prava floskula u dnevno-političkoj retorici, a da se, zapravo, ne stvara utisak razumijevanja stvarnog značenja tog pojma i svijesti o efektivnim mehanizmima kojima se ona štite.
Jedan od primjera, koji je u Bosni i Hercegovini aktuelan posljednjih sedam godina, koncem 2008. godine imao je svoj epilog. Riječ je o slučaju tzv. „Alžirske grupe“ koji vrlo slikovito pokazuje stanje na terenu i različito tumačenje onoga što su ljudska prava i što Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda propisuje.
U januaru 2002. godine, naime, na zahtjev Sjedinjenih Američkih Država (SAD), aktuelne vlasti Bosne i Hercegovine deportacijom šestorice Alžiraca prekršili su Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i Ustav BiH, a ignorirana je i Odluka Doma za ljudska prava u BiH.
“Ništa manje nego otmica”, komentirao je M. Cherif Bassiouni, profesor prava na Univerzitetu DePaul u Chicagu, bivši predsjednik povjerenstva Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, za Los Angeles Times, dan nakon američkog odvođenja tzv. ”alžirske šestorke” iz Bosne. „Ovo je povratak Divljeg zapada i to će se sigurno odraziti na vjerodostojnost Sjedinjenih Država kao zemlje koja je predana vladavini prava. I što je još gore, to će dati podršku teroristima koji tvrde da Sjedinjenim Državama nedostaje legitimnosti u onome što čine.“[4]
Najgrublje rečeno, ova grupa naturalizovanih bh. državljana nije mogla biti izručena državi koja ima zakonom propisanu sankciju izvršenja smrtne kazne. Helsinški komitet u BiH, tada je, upravo, sugerirao na kršenje Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kao nadustavnog akta u BiH. Sudije Doma za ljudska prava BiH za medije su izjavljivali da nisu bili upoznati sa odlukom o izručenju, uprkos njihovoj Odluci.[5]
Ipak, Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu, kojem je navedena šestorka podnijela odvojene prijave, koje su kasnije objedinjene (u periodu od 2006. do konca 2007. godine), ocijenio je situaciju drugačijom: 18. novembra 2008. godine donio je odluku da su aplikacije neosnovane. U obrazloženju se navodi da je Evropski sud za ljudska prava „svjestan odluke domaće Komisije za ljudska prava u ovom predmetu (vidjeti tačku 46). Međutim, imajući u vidu kasnije događaje, posebno garancije koje su vlasti BiH dobile da aplikanti neće biti podvrgnuti smrtnoj kazni, mučenju, nasilju ili ostalim oblicima nehumanog ili degradirajućeg postupanja ili kažnjavanja (vidjeti tačke 49 i 50), Sud zaključuje da se može smatrati da je Bosna i Hercegovina do današnjeg dana poduzela sve moguće korake, da zaštiti osnovna prava aplikanata kako je to naloženo u navedenim odlukama domaćih organa.“
Početkom decembra 2008. godine, petnaestak dana nakon što je objavljena navedena Odluka, tri Alžirca vraćena su u BiH, jer su američki sudovi okončali postupak protiv njih i utvrdili da su nevini. Prema njihovim tvrdnjama i druga trojica će im se uskoro pridružiti.
U svakom slučaju, bitno je istaći da ljudska prava bez mehanizma za njihovu zaštitu predstavljaju, tek pustu proklamaciju koja u stvarnom životu nema nikakvog, ili gotovo nikakvog, značenja.
***
Kakva je zaštita ljudskih prava i funkcioniranje njenih mehanizama u Bosni i Hercegovini?
Kao što je već navedeno, ljudska prava su dio Ustava BiH, a s obzirom da je u njega ugrađena Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, time je njihovoj zaštiti data i dodatna međunarodna dimenzija. Bosna i Hercegovina se, također, obavezala da poštuje niz dodatnih međunarodnih sporazuma o ljudskim pravima navedenih u Aneksu VII Dejtonskog sporazuma: Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njeni protokoli; Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima; Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima; Okvirna konvencija o nacionalnim manjinama; Međunarodna konvencija o eliminaciji svih oblika rasne diskriminacije.[6]
Domaći mehanizmi za zaštitu ljudskih prava su: institucija ombudsmana za ljudska prava, Ustavni sud BiH i Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH.
Već nekoliko godina, međutim, evidentno je da su pokušaji stavljanja u funkciju mehanizama zaštite ljudskih prva u BiH daleko od uspješnih.
„Osnovni utisak koji se stiče sagledavanjem te nove, reformirane strukture u svjetlu međunarodnih standarda i komparativnih iskustava jeste da je u Bosni i Hercegovini riječ samo o formalnom, administrativnom ujedinjenju, a da se zapravo potvrđuje dominacija etničkog pristupa zaštiti ljudskih prava, te zadržava primjena principa pariteta, konsenzusa i internog balansiranja odluka između tri predstavnika konstitutivnih naroda u toj instituciji.“[7]
Prema istom izvoru, Ustavom Bosne i Hercegovine (član 2, stav 1), te Aneksom VI Dejtonskog sporazuma uspostavljena je dosta neobična državna institucija za zaštitu ljudskih prava – Komisija za ljudska prava, sastavljena od Ombudsmana za ljudska prava BiH i Doma za ljudska prava. Osnovna razlika između njih jeste što je Dom formiran kao sudsko tijelo koje donosi konačne i obavezujuće odluke u slučajevima kršenja ljudskih prava građana BiH, a Ombudsman je institucija čije odluke imaju karakter autoritativnih, ali pravno neobavezujućih preporuka za tijela vlasti na nivou BiH.
Pored Ombudsmana za ljudska prava BiH, od 1995. godine, odnosno 2000. godine, takva institucija postoji i na nivou Federacije BiH, odnosno Republike Srpske. Prestankom mandata Doma za ljudska prava, 31. decembra 2003. godine,[8] Ombudsman BiH je ostao jedina državna institucija za zaštitu ljudskih prava na nivou BiH, dok su Ombudsman FBiH i Ombudsman Republike Srpske nastavili da djeluju na rješavanju slučajeva neodgovarajućeg rada javne uprave i kršenja ljudskih prava građana na nivou entiteta.
2.1. Ombudsman za ljudska prava
Formiranje same institucije Ombudsmana za ljudska prava omogućeno je Zakonom o ombudsmanu za ljudska prava koji je nametnut 2000. godine od strane Ureda visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu. Zakon je 2002. godine usvojen od strane Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, kojim je uređen pojam, nadležnosti i sve ono što karakteriše instituciju ombudsmana, čiji je cilj implementiranje vladavine prava i zaštita ljudskih prava i osnovnih sloboda, kako je to zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine i međunarodnim sporazumima koji se nalaze u dodatku tog Ustava.
Od početka 2004. godine do danas institucijom Ombudsmana za ljudska prava BiH rukovode tri ombudsmana imenovana od strane Parlamentarne skupštine BiH na period od pet godina. Nadležnost ombudsmana definirana je članom 1 i 2 Zakona o ombudsmanu za ljudska prava Bosne i Hercegovine.[9]
Prema Zakonu „svako fizičko i pravno lice se može žaliti ombudsmanu bez ograničenja. Rad ombudsmana je besplatan i ne zahtijeva pomoć savjetnika ili advokata.“
Naročit značaj institucije ombudsmana ogleda se u mogućosti ombudsmana da komentira određene zakone i vrši ocjenu njihove usklađenosti sa međunarodnim standardima u oblasti ljudskih prava.
S obzirom na neophodnost ispunjavanja uslova iz Studije izvodljivosti pregovaranja između Bosne i Hercegovine i Evropske unije o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, u dijelu koji se odnosi na spajanje institucija ombudsmana u BiH, nadležne institucije započele su, u 2005. godini, rad na donošenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o ombudsmanu za ljudska prava Bosne i Hercegovine, koji je rezultovao usvajanjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Ombudsmanu za ljudska prava Bosne i Hercegovine od strane Parlamentarne skupštine BiH, na sjednici Predstavničkog doma, održanoj 7. marta 2006. godine i na sjednici Doma naroda, održanoj 27. marta 2006. godine, koji je stupio na snagu 3. maja 2006. godine.
Tim Zakonom preciziran je termin “organi vlade”, tako da je određeno da su organi vlasti u BiH sve institucije, organi, ustanove i sve druge institucije vlasti u Bosni i Hercegovini (državne, entitetske, Brčko distrikta, kantonalne i općinske), kao i ustanove koje obavljaju javne funkcije (član 1, tačka d) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o ombudsmanu za ljudska prava Bosne i Hercegovine).
Prema članu 6 Zakona, Ombudsman može proslijediti predmete o navodnim povredama ljudskih prava najvećim sudskim organima Bosne i Hercegovine, koji su nadležni za pitanja ljudskih prava, a u skladu sa pravilima koja reguliraju ulaganje žalbe tim organima, kad god ustanovi da je to neophodno za efikasno provođenje svojih dužnosti. Također, ima ovlaštenja da provodi istrage o žalbama vezanim za povrede ljudskih prava i sloboda počinjenih od strane vojnih vlasti .[10]
Nadležnost institucije ombudsmana sadrži i ovlaštenja da postupa u predmetima koji se odnose na slabo funkcioniranje sudskog sistema ili kod nepravilnog procesuiranja individualnih predmeta, te da preporuči odgovarajuće opće ili pojedinačne mjere.[11]
Stavom 2 ovog člana izričito je propisano da se Ombudsman neće miješati u proces odlučivanja sudova, što znači da nije nadležan da se upušta u meritum sudskih odluka, niti iste može preispitivati u svojstvu više instance.
Institucija ombudsmana ne razmatra predmete koji se odnose na odluke, činjenice ili događaje koji su se desili prije 15. decembra 1995. godine.[12]
U decembru 2003. godine, Dragan Čović[13], tadašnji Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine, zatražio je mišljenje Venecijanske komisije vezano za reformu institucija ombudsmana u Bosni i Hercegovini. Paraleno, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine formiralo je radnu grupu u cilju pripreme ove reforme.
Venecijanska komisija je konstatirala da “postoji potreba za ‘restruktuiranjem’ institucija ombudsmana u Bosni i Hercegovini u razumnom vremenskom razdoblju”. Istakla je, također, da se „postojeća razina zaštite ljudskih prava se mora održati“, te da će se konačno spajanje institucija obaviti kroz period tranzicije za vrijeme kojeg će tri institucije koegzistrirati… Rečeno je da će načelo multietničnosti institucija biti očuvano kroz imenovanje zamjenika ombudsmana – sa mogućnošću njihovog rotiranja na poziciju ombudsmana.
U mišljenju Venecijanske komisije navodi se da će u razdoblju tranzicije postojati tri institucije, svaka sa jednim ombudsmanom i dva zamjenika. Istaknuto je da se institucija, računajući i razdoblje tranzicije, mora reducirati.
Preporučeno je da se postojeće infrastrukture, uključujući i infrastrukture entitetskih institucija, moraju očuvati, dok se ne racionaliziraju. Koordinacija i nehijerarhijski odnosi među postojećim institucijama ombudsmana od suštinskog su značaja i moraju se osigurati za vrijeme razdoblja tranzicije.
Od 2004. godine do danas tranzicija institucije ombudsmana još uvijek traje.
Prvi Javni natječaj za izbor ombudsmana Bosne i Hercegovine objavljen je 17. aprila 2007. godine.[14] Nakon provedene procedure, komisija je, u skladu sa Zakonom, utvrdila listu kandidata koji ispunjavaju uvjete tražene u natječaju i dostavila Zastupničkom domu i Domu naroda na daljnju proceduru. U svom Zaključku, prilikom dostavljanja imena kandidata, Komisija je zaključila i izričito naglasila, da je to lista kandidata koji ispunjavaju uvjete i da sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o Ombudsmanu to nije nikakva rang lista. Nakon provedene procedure glasanja u Zastupničkom domu, većinom glasova je donesena odluka o izboru Mariofila Ljubića, dok kandidati Vitomir Popović i Emina Halilović nisu dobili potrebnu entitetsku većinu u istom Domu.
Na jednoj od narednih sjednica, predsjedavajući Zastupničkog doma obavještava Dom naroda da nije uspio izbor ombudsmana i da se procedura treba ponoviti.
Dom naroda ne započinje nikakvu proceduru, iako je to njegovo pravo i obaveza. Nakon toga, bez ikakvog valjanog obrazloženja, ne poništavajući ovaj natječaj, Parlamentarna skupština (Dom naroda i Zastupnički dom) donose odluku o izboru nove komisije sastavljene od predstavnika oba doma. Zanimljivo je da tada dolazi do promjene jednog člana iz reda hrvatskog naroda.
Odluka o izboru članova komisije nikad nije objavljena, iako je to bila obaveza.
Javni natječaj za imenovanje ombudsmana objavljen je 23. februara 2008. godine. Nakon isteka roka za prijave, Komisija je započela sa radom. Komisija je mimo Zakona uredila svoja interna pravila i pokušala napraviti rang listu kandidata. Rang lista se ne spominje kao mogućnost nigdje u Zakonu.
Interesantno je da je komisija, kod predhodnog javnog natječaja, zauzela stav da, sukladno Zakonu, ona ima mandat samo da utvrdi listu onih koji ispunjavaju uvjete propisane Zakonom, a ne da pravi rang listu.
Dalje se nastavlja procedura po ustanovljenoj rang listi u Zastupničkom domu.
Na 32. sjednici Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, održanoj 9. i 14. jula 2008. godine, između ostalog, donesena je Odluka o imenovanju na poziciju ombudsmana Ljubomira Sandića, Mariofila Ljubića i Emine Halilović.
Zakonska i poslanička procedura nalagala je da u nastavku procedure predsjedavajućeg Zastupničkog doma, preko svog sekretarijata, dostavi Odluku Zastupničkog doma Domu naroda na daljnu proceduru. Odluka je dostavljena 15. jula, ali se o njoj Dom naroda na sjednici od 23. jula 2008. nije očitovao.
Na sjednici Doma naroda održanoj 23. jula 2008., na kojoj je razmatrano i ovo pitanje, pojedini izaslanici su upozoravali i tražili da se Dom očituje o odluci Zastupničkog doma, međutim to se nije desilo.
U nastavku te procedure, Dom naroda imenuje Ljubomira Sandića, Ivu Bradvicu i Jasminku Džumhur, različito od odluke Zastupničkog doma. Dolazi do primjene duplih standarda, gdje u prvom javnom natječaju, Dom naroda uopće ne razmatra ovo pitanje, a prilikom drugog natječaja poziva se na njegovu samostalnost i donošenje samostalnih odluka.
Nakon toga, nastojeći se izvući iz očiglednog ćorsokaka u koji su poslanici zapali, ne poštujući zakonsku proceduru, nastoji se doći do usaglašavanja kandidata kao da se radi o zakonu, a ne o imenovanjima. Formira se Komisija od predstavnika dva doma za usaglašavanje.
Komisija nije razmatrala zakonsku proceduru, ni pravne mogućnosti postizanja suglasnosti, nego se upustila odmah u razgovor o imenima i prezimenima.
U ovom slučaju, Komisija se nije ni usaglasila, jer svi članovi nisu glasali za Zaključak. U slučaju Mariofila Ljubića, jedan član komisije je bio protiv.
Potom je na sjednici Predstavničkog doma razmatrano Izvješće Zajedničkog povjerenstva za usaglašavanje prijedloga za imenovanje ombudsmana za ljudska prava BiH. Zaključak ovog povjerenstva jeste da se od Ministarstva pravde BiH dostavi mišljenje u pogledu valjanosti procedure Zajedničkog povjerenstva za usaglašavanje prijedloga za imenovanje ombudsmana za ljudska prava BiH.
Konačni rasplet nastale situacije oko izbora ombudsmana BiH bio je 4. decembar 2008. godine kada je Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine Odlukom broj PSBIH 275/08 imenovala ombudsmene BiH – Ivu Bradvicu, Jasminku Džumhur i Ljubomira Sandića). Ombudsmeni BiH stupili su na dužnost 15. decembra 2008. godine.
Novoimenovani ombudsmeni BiH su 22. decembara 2008. godine preuzeli 1003 neriješena predmeta, a u periodu od 05.01.2009. godine pa do kraja trećeg mjeseca Institucija ombudsmena BiH je zaprimila 327 novih predmeta.
Posljedica ove spore, nedosljedne i komplikovane, politički izmanipulisane situacije oko imenovanja ombudsmana BiH jeste maksimalno otežano funkcioniranje institucije. Jedan od primjera je činjenica da početkom decembra 2008. godine statistike u Uredu ombudmena BiH skoro da nisu postojale, jer nije bilo administratora koji bi ih objedinio – riječ je o podacima iz Sarajeva i Banja Luke. Web stranica, također, ne funkcionira iz istog razloga.
U međuvremenu, formiran je Ured ombudsmana za potrošače u Mostaru i, sredinom 2008. godine, Narodna skupština Republike Srpske usvojila je Nacrt zakona o Ombudsmanu za djecu, koji je predložio predsjednik Republike Srpske, Rajko Kuzmanović. Zakon o načinu prestanka funkcioniranja institucije Ombudsmana FBiH u prelaznom periodu i prenosu njenih nadležnosti na instituciju Ombudsmana za ljudska prava BiH, donijala je Federacija BiH. Ipak, on u praksi nije dosljedno primjenjen.
Međutim, u Republici Srpskoj ovakav zakon nikada nije usvojen. Tačnije, Vlada Republike Srpske na 113. sjednici, 26. februara tekuće godine, tek je utvrdila Nacrt zakona o prestanku funkcioniranja institucije Ombudsmana Republike Srpske – zaštitnik ljudskih prava i uputila ga na razmatranje Narodnoj skupštini Republike Srpske. Međutim Skupština ga je do početka maja 2009. godine dva puta odbila.
Ombudsmani BiH su 17. marta 2008. godine javno prozivali entitetske vlasti, jer „i pored dosljedne primjene zakona, u aktivnostima su se susreli sa nizom prepreka i ponašanja u oba entieta, a prije svega u Federaciji BiH. Prema ocjeni Ombudsmena BiH, to je u suprotnosti sa važećim propisima, a posebno sa načelima pravednosti i moralnosti.“
Iz navedenog se može zaključiti, kao i kod gore nabrojanih pokušaja stavljanja u funkciju državnog ombudsmana, da to suštinski nikome ne odgovara.
2.2. Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Ustavni sud Bosne i Hercegovine najviša je pravosudna institucija u državi. Osnovna zadaća suda je da osigura usklađenost zakona sa Ustavom BiH, donesenim 1995. godine u okviru Dejtonskog mirovnog sporazuma. Prema definiciji i Ustavni sud Bosne i Hercegovine je zadužen da štiti slobodu i ljudska prava građana zagarantovana Ustavom.[15]
U prosjeku, Ustavnom sudu BiH godišnje bude upućeno oko 3.500 apelacija, nasuprot samo dvadesetak “čisto ustavnih” predmeta. Ustavni sud rješava sporove u kojima je predložena odluka Parlamentarne skupštine, po mišljenju većine delegata jednog od konstitutivnih naroda, destruktivna za vitalni nacionalni interes, a pri tome su u Domu naroda iscrpljena sva “parlamentarna sredstva” za rješavanja ovog pitanja.
Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN), nakon nekoliko desetina urađenih razgovora, došli su do podataka o efikasnosti rada suda. Prema ovom izvoru, do kraja 2005. godine, apelanti su na odluku čekali u prosjeku do godinu dana. Od tada je broj predmeta upućenih Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine naglo počeo rasti, premašivši mogućnosti sudija. Prosječno vrijeme potrebno za donošenje odluke je tako naraslo sa jedne na godinu i pol do dvije godine.
I pored većeg broja održanih sjednica, statistike Ustavnog suda Bosne i Hercegovine pokazuju da je u 2007. godini riješen manji procenat predmeta, nego prethodnih godina. Sudije Ustavnog suda BiH su se 2007. godine sastale ukupno 50 puta, u poređenju sa 36 puta u 2006. godini. Ipak, riješili su gotovo devet posto manje predmeta nego u 2006. godini.
Centar za istraživačko novinarstvo, u svom obimnom istraživanju je konstatirao da „sud koji donosi odluke kojima se niko ne pokorava ne služi ovoj državi“. U sklopu procjene rada Ustavnog suda BiH, novinari CIN-a su provjerili šta se dešava nakon što sudije donesu odluku.
Prema podacima Ustavnog suda BiH, 20 od ukupno 6.269 odluka, koliko je Ustavni sud donio u protekle tri godine, nije provedeno. U većini ovih predmeta Ustavni sud BiH je naložio zvaničnicima državnih institucija da prestanu kršiti ljudska prava. Naveden je konkretan primjer prema kome je Ustavni sud BiH, 2005. godine, naložio Vijeću ministara BiH, vladama entiteta i Brčko distrikta da provedu odredbe Zakona o nestalim licima BiH iz 2004. godine. U Odluci Ustavnog suda BiH navodi se da ova tijela porodicama nestalih osoba moraju hitno i bez daljnjeg odlaganja dostaviti sve raspoložive informacije o članovima njihovih porodica nestalih u toku rata, te da trebaju obezbijediti potrebne resurse za funkcioniranje Instituta za nestala lica, Fonda za pomoć porodicama nestalih lica u BiH i Centralne evidencije nestalih lica u BiH.
Fond je trebao pružiti finansijsku pomoć porodicama nestalih, dok je Centralna evidencija trebala objediniti entitetske evidencije o nestalim da bi se nastavilo raditi na rasvjetljavanju njihove sudbine.
Odluka suda nije provedena, a Tužilaštvo BiH nije podiglo optužnicu protiv odgovornih zvaničnika, iako ih Zakon na to obavezuje.
2.3. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine
Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine osnovano je u aprilu 2000. godine Zakonom o Vijeću ministara BiH[16], gdje je navedeno da Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice preduzima radnje u ostvarivanju i zaštiti ljudskih i prava izbjeglica, emigracije, imigracije i azila, u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Općim okvirnim sporazumom za mir u BiH, međunarodnim konvencijama i zakonima i drugim aktima nadležnih institucija BiH, koordinira u poslovima prava izbjeglica i u tome ostvaruje saradnju sa entitetima.
Na početnoj stranici web sajta Ministarstva (http://www.mhrr.gov.ba) stoji da se prvi put, nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, desilo da je jedno Ministarstvo na nivou BiH dobilo zadatak da se bavi pitanjima izbjeglica i zaštitom ljudskih prava. Ministarstvo je počelo sa radom dva mjeseca nakon osnivanja i svoj rad koordinira sa srodnim ministarstvima u Federaciji BiH i Republici Srpskoj.
No, prava funkcija ministarstva jeste samo koordiniranje bez stvarnih ovlasti na terenu.
Ipak, pri ovom ministarstvu funkcionira Ured zastupnika Vijeća ministara Bosne i Hercegovine pred Evropskim sudom za ljudska prava. Ured zastupnika Vijeća ministara prati domaće i međunarodne propise koji se odnose na zaštitu ljudskih prava, te prati i analizira praksu Evropskog suda za ljudska prava. Ured je otpočeo s radom u julu 2006. godine.
Pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu trenutno se vodi oko 1.400 predmeta protiv BiH. Prema evidenciji agenata Bosne i Hercegovine, broj predmeta protiv BiH svake godine se značajno povećava, a tokom 2008. godine udvostručio se.
Najviše predmeta protiv BiH odnosi se na pitanja stare devizne štednje, neizvršenja presuda domaćih sudova kojima je dosuđena “ratna šteta”, ili “ratna potraživanja”, povrata vojnih stanova u FBiH, te nestalih osoba za vrijeme rata.
Ukupni iznos potraživanja prema BiH, po osnovu tužbi koje su u postupku pred Evropskim sudom za ljudska prava i koje su dostavljene Uredu zastupnika Vijeća ministara na zastupanje, iznosi oko devet miliona konvertibilnih maraka (KM).
Do sada je protiv BiH doneseno šest presuda, na osnovu kojih je aplikantima, zbog ustanovljenog kršenja prava, isplaćeno ukupno 1,8 miliona konvertibilnih maraka. Evropski sud za ljudska prava donio je i deset odluka vezanih za BiH, od kojih je šest, uvjetno rečeno, u korist BiH.
1.4. Prilog: Presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu
Predmet Karanović protiv Bosne i Hercegovine, okončan je 10. novembra 2007. godine. Duško Karanović tražio je odštetu, jer nije mogao da ostvari pravo na mirovinu iz penzijskog fonda FBiH, već ju je primao iz Republike Srpske.
U presudi stoji da postoji kršenje članka 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i presuđuje se da tužena država treba, u roku od tri mjeseca od dana kada je ova Presuda postala konačna, u skladu s člankom 44 § 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, osigurati provođenje sporne odluke Doma za ljudska prava, tako što će: (i) omogućiti prelazak podnositelja zahtjeva u Fond za mirovinsko osiguranje Federacije Bosne i Hercegovine; i (ii) isplatiti podnositelju zahtjeva iznos od 2.000 eura (dvijehiljade eura), koji treba preračunati u konvertibilne marke po tečaju koji se primjenjuje na dan isplate; (b) da tužena država treba, u roku od tri mjeseca od dana kada je ova Presuda postala konačna, u skladu s člankom 44 § 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, isplatiti podnositelju zahtjeva 1.500 eura (hiljadupetsto eura) na ime nematerijalne štete. Ovaj iznos, također, treba preračunati u konvertibilne marke po tečaju koji vrijedi na dan isplate, plus svi porezi koji mogu biti određeni na taj iznos; (c) da će se nakon isteka razdoblja od tri mjeseca, sve do isplate, plaćati kamata po viđenju na navedene iznose, po stopi jednakoj najmanjoj kreditnoj stopi Evropske središnje banke za razdoblje neizmirenja, uvećana za tri posto.
Predmet Tokić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, okončan je 8. jula 2008. godine.
Ovaj slučaj pokrenut je tako što su četiri državljanina Bosne i Hercegovine, Mehmed Tokić, Jusuf Alibašić, Danijel Marinić i Adis Hadžić (podnositelji zahtjeva) 2004., 2005. i 2006. godine podnijeli Evropskom sudu za ljudska prava zahtjeve br. 12455/04, 14140/05, 12906/06 i 26028/06 protiv Bosne i Hercegovine u skladu s člankom 34 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Podnositelji zahtjeva žalili su se na protuzakonito držanje u pritvoru u Forenzično-psihijatrijskom odjelu zatvora u Zenici po članku 5, stav 1e Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Također su se pozvali na članak 5, stav 4 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, ali se nisu pobliže bavili ovim aspektom slučaja.
Sud je utvrdio da tužena država treba isplatiti, u roku od tri mjeseca od dana kada ova presuda postane konačna u skladu s člankom 44, stav 2, Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, 7.500 eura (sedam hiljada i petsto eura) Tokiću, 15.000 eura (petnaest hiljada eura) Alibašiću, 25.000 eura (dvadeset pet hiljada eura) Mariniću i 20.000 eura (dvadeset hiljada eura) Hadžiću, na ime nematerijalne štete, plus svaki porez koji može biti zaračunat na ove iznose, koje treba preračunati u konvertibilne marke po važećem tečaju na dan isplate; (b) da nakon isteka navedena tri mjeseca do isplate treba platiti običnu kamatu na navedene iznose po stopi koja je jednaka najnižoj kamatnoj stopi Europske središnje banke tokom razdoblja neplaćanja, uz dodatak od tri postotna boda.
Predmet Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, okončan je 6. maja 2008. godine.
Milorad Rodić, Vlastimir Pušara, Zoran Knežević i jedan državljanin Bosne i Hercegovine i Hrvatske, Ivan Baković (aplikanti), u skladu s članom 34 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, oslanjajući se u tom smislu na član 2 i 3 Evropske konvencije, da su ih ostali zatvorenici zlostavljali od dana dolaska u zatvor u Zenici, sve dok nisu dobili poseban smještaj u bolničkoj jedinici zatvora u Zenici. Oni dalje navode da uvjeti njihovog zatvaranja u bolničkoj jedinici predstavljaju kršenje člana 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. I na kraju, oni navode da nije bilo „efektivnog pravnog lijeka pred domaćim organima“ vezano za njihove žalbe po članovima 2 i 3, kako to nalaže član 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Aplikanti su tražili iznos od po 5.000 eura na ime materijalne štete (navodni troškovi članova porodice koji su dolazili aplikantima u posjetu u zatvoru u Zenici) i iznos od po 20.000 eura na ime nematerijalne štete. Vlada je smatrala da su traženi iznosi previsoki.
Evropski sud za ljudska prava ne vidi nikakvu uzročnu vezu između utvrđenih povreda i navodne materijalne štete; stoga, Evropski sud odbija ovaj zahtjev. S druge strane, Evropski sud za ljudska prava prihvata da su aplikanti pretrpjeli znatnu patnju vezanu za utvrđene povrede. Imajući u vidu iznose koji su dosuđeni u sličnim slučajevima (vidjeti Mayzit v. Rusija, br. 63378/00, §§ 42 i 88, od 20. januara 2005. godine; Labzov v. Rusija, br. 62208/00, § 59, od 16. juna 2005. godine; presuda u slučaju Cenbauer, citirano gore, §§ 52 i 57; i Benediktov v. Rusija, br. 106/02, § 50, od 10. marta 2007. godine) i vremenski period između dolaska u zatvor u Zenici svakog od aplikanata i njihovog smještanja u bolničku jedinicu, Evropski sud za ljudska prava dosuđuje Rodiću 4.000 eura, Pušari 2.000 eura, Kneževiću 2.000 eura i Bakoviću 4.000 eura na ime nematerijalne štete, plus svi porezi koji se mogu platiti na ovaj iznos.
Aplikanti su, također, tražili 17.170 eura na ime troškova i izdataka u postupku pred Evropskim sudom za ljudska prava. Dostavili su relativno detaljan spisak troškova. Vlada je smatrala da je traženi iznos pretjerano visok.
U skladu s praksom Evropskog suda za ljudska prava, aplikant ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo ukoliko je dokazano da su stvarno nastali, bili neophodni i opravdane su visine (vidjeti, naprimjer, Iatridis v. Grčka (pravična naknada) [Veliko vijeće], br. 31107/96, § 54, ECHR 2000-XI).
Bez obzira na broj aplikanata i kompleksnost pitanja koje je trebalo ispitati (Evropski sud za ljudska prava je, između ostalog, morao da ispita efikasnost domaćeg pravnog sistema vezano za pritužbe na zatvorske uslove, što je rezultiralo ponavljanjem izjašnjavanja), Sud se slaže sa Vladom da je iznos koji su aplikanti tražili pretjerano visok. Imajući u vidu tarife domaće advokatske komore, koje Sud smatra prihvatljivim u okolnostima ovog slučaja, pravni zastupnik aplikanata ima pravo na ukupan iznos od približno 8.000 eura, imajući u vidu da je prvu aplikaciju dostavio na jednom od službenih jezika Bosne i Hercegovine i pet pismenih izjašnjenja na engleskom jeziku, na zahtjev Suda (vidjeti, mutatis mutandis, Šobota-Gajić v. Bosna i Hercegovina, br. 27966/06, § 70, od 6. novembra 2007. godine). Pored toga, Evropski sud za ljudska prava dosuđuje iznos od 200 eura na ime sekretarskih i ostalih troškova. Iznos koji je dodijeljen prema pravilima o pravnoj pomoći Vijeća Evrope (1.700 eura) treba odbiti od ukupnog iznosa.
Prema tome, po ovoj tački, aplikanti će primiti iznos od 6.500 eura, plus svi porezi koji se mogu platiti na ovaj iznos. Evropski sud za ljudska prava smatra da je primjereno da zatezna kamata bude zasnovana na najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke uz dodatak od tri procentna boda.
Predmet Pejaković i drugi protiv Bosne i Hercegovine, okončan je 27. novembra 2007. godine.
Čedomir Pejaković, Dragomir Kusić i Ružica Pejić (aplikanti), u skladu sa članom 34 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u periodu između 8. decembra 2003. i 16. novembra 2004. godine, žalili su se na neizvršavanje konačnih i izvršnih presuda donesenih u njihovu korist.
Prije raspada bivše Socijalističke federativne republike Jugoslavije (SFRJ), aplikanti su položili iznose u stranoj valuti na svoje bankovne račune kod tadašnje Privredne banke Sarajevo, Filijala Banja Luka (Pejaković), Jugobanke Sarajevo, ekspozitura Bosanska Gradiška (Kusić) i Jugobanke Sarajevo, ekspozitura Brčko (Pejić). U Bosni i Hercegovini, kao i u drugim državama nasljednicama SFRJ, za takvu štednju uobičajen je termin “stara” devizna štednja (za relevantne informacije vidjeti odluku u slučaju Jeličić protiv Bosne i Hercegovine, br. 41183/02, ECHR 2005-…).
Evropski sud za ljudska prava ponavlja da je najprihvatljiviji način naknade, vezano za kršenje člana 6, onaj koji aplikantima, na najbolji mogući način, obezbjeđuje vraćanje u stanje u kojem bi se aplikanti nalazili da nije došlo do kršenja člana 6 (vidjeti Jeličić, gore u tekstu, paragraf 53). Evropski sud za ljudska prava smatra da se ovaj princip može primijeniti u predmetnom slučaju, s obzirom na ustanovljeno kršenje.
Stoga, Evropski sud za ljudska prava smatra da Vlada treba da isplati iznose dosuđene od domaćih sudova.
U slučaju Pejakovića, dosuđeni iznos se sastoji od glavnog duga (u iznosu od 9.691 eura), zateznih kamata na navedeni iznos, po stopi i za vremenski period koji su odredili domaći sudovi (1.602 eura), troškova postupka (128 eura) i zateznih kamata na posljednji navedeni iznos po zakonskoj stopi za period koji su odredili domaći sudovi (128 eura). Prema tome, Pejaković treba da primi 10.739 eura ukupno, plus porezi koji mogu biti određeni na taj iznos.
U pogledu Kusića, dosuđeni iznos sastoji se od glavnog duga (iznos od 189.748 eura), zateznih kamata na taj iznos po stopi i za vremenski period koji su odredili domaći sudovi (246.745 eura) i troškovi postupka (3.323 eura). Što se tiče iznosa koji treba oduzeti, Evropski sud za ljudska prava napominje da je aplikant pretvorio dio svoje ušteđevine (ukupno 21.213 eura) u privatizacijske vaučere, koje je zatim prodao po nepoznatoj cijeni na sekundarnom tržištu. Shodno tome, iznos od 12.728 eura treba oduzeti (vidjeti Jeličić, paragraf 54).
Što se tiče gospođe Pejić, dosuđeni iznos sastoji se od osnovnog iznosa duga (123.798 eura), zateznih kamata na taj iznos po stopi i za vremenski period koji su odredili domaći sudovi (130.753 eura), troškova postupka (2.229 eura) i zateznih kamata na taj iznos po zakonskoj stopi za period određen od strane domaćih sudova (2.229 eura). Čini se da aplikantica nije pretvarala nijedan dio svoje ušteđevine u privatizacijske vaučere. Prema tome, treba da primi 259.009 eura ukupno, plus iznos na ime poreza koji mogu biti određeni na ovaj iznos.
Vezano za nematerijalnu štetu, Evropski sud za ljudska prava prihvata činjenicu da su aplikanti pretrpjeli poteškoće, brige i frustracije zbog propuštanja države da izvrši presude koje su donesene u njihovu korist. Bazirajući svoju ocjenu na pravičnoj osnovi, kako to traži član 41 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, Evropski sud za ljudska prava dosuđuje po 4.000 eura svakom od aplikanata po ovoj stavci, plus svi porezi koji mogu biti određeni na ovaj iznos.
Pejić je, također, tražila iznos ekvivalentan iznosu od 2.550 eura na ime sudskih troškova i izdataka.
Vlada se nije složila sa iznosom koji je aplikantica tražila.
Evropski sud za ljudska prava napominje da je Pejić imala pravnu pomoć prema pravilima Evropskog suda, koja se odnosi na pravnu pomoć u iznosu od 850 eura. Ona nije dostavila dokaze, kao što su računi i iznosi po stavkama za dodatne troškove koji su nastali. Stoga Evropski sud za ljudska prava odbija njen zahtjev.
Predmet Jeličić protiv Bosne i Hercegovine, okončan je 31. oktobara 2006.
Ruža Jeličić žalila se da konačna i pravsnažna presuda kojom se naređuje “oslobađanje” njene “stare” devizne štednje nije izvršena.
Između 7. januara 1977. i 31. januara 1983. godine aplikantica je položila iznos od 70.140 njemačkih maraka (DEM) na štedni račun u tadašnjoj Privrednoj banci Sarajevo, Filijala Banja Luka, u to vrijeme u vlasništvu države.
Dana 31. decembra 1991. godine stanje na računu aplikantice, uključujući i kamatu, iznosilo je 235.924 njemačkih maraka. U nekoliko navrata, tokom 1992. i 1993. god., aplikantica je uspjela podići ukupno 9.352 njemačkih maraka, bez obzira na zakonska ograničenja koja su uvedena kasnih 1980-ih.
Na dan 26. novembra 1998. godine Prvostepeni sud u Banjoj Luci je ustanovio da stanje na računu gore navedene aplikantice iznosi 295.273 njemačkih maraka, uključujući i pripadajuću kamatu. Sud je, također, utvrdio da je aplikantica imala 4.896 njemačkih maraka na drugom računu u istoj banci.
Evropski sud za ljudska prava konstatuje da presuda od 26. novembra 1998. godine, iako konačna i izvršna, još uvijek nije izvršena. Ova osporavana situacija već traje duže od četiri godine, od kada je Bosna i Hercegovina ratifikovala Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, 12. jula 2002. godine (period koji potpada pod nadležnost suda ratione temporis). Evropski sud za ljudska prava, također, konstatuje da je presudeni dug odgovornost države.
Evropski sud za ljudska prava nadalje smatra da Vlada treba da plati odštetu koju su presudili domaći sudovi. Ova odšteta se sastoji od osnovnog duga (u iznosu od 153.475 eura), neisplaćene kamata za gore navedeni iznos, po stopi i za period koji su odredili domaći sudovi (22.660 eura), sudske troškove (290 eura) i neisplaćene kamate za posljednji pomenuti iznos prema zakonskoj stopi za period koji su odredili domaći sudovi (430 eura). Iznos od 13.395 eura koji je aplikantica već primila treba oduzeti (vidi paragraf 51 gore). Aplikantica treba primiti ukupnu sumu u iznosu od 163.460 eura prema ovom poglavlju.
Evropski sud za ljudska prava presudio je da je došlo do kršenja člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda; presuđuje da je došlo do kršenja člana 1 Protokola br. 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda; da tužena Država treba da plati aplikantici, u roku od tri mjeseca od dana kada presuda postane konačna, u skladu sa članom 44 § 2 Evropske konvencije, sljedeće iznose koji trebaju biti pretvoreni u konvertibilne marke prema kursu primjenjivom na dan isplate: (i) 163.460 eura (stotinu šezdeset tri hiljade i četiri stotine i šezdeset eura) na ime materijalne odštete. (ii) 4.000 eura (četiri hiljade eura) na ime nematerijalne odštete, i (iii) na ime poreza koji će možda trebati platiti na gore navedene iznose.
Predmet Šobota-Gajić protiv Bosne i Hercegovine, presuda je donesena 6. novembra 2007. godine.
Aplikantica je navela da domaći organi nisu izvršili svoje pozitivne obaveze i zaštitili njena prava po članu 8 Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama.
Aplikantica Verica Šobota-Gajić, 1992. godine, udala se za Z.G. Dobili su dvoje djece, kćerku rođenu 1992. godine (A) i sina rođenog 1994. godine (B). Početkom 2001. godine, aplikantica je napustila svog muža. Uspjela je povesti kćerku A, dok je Z.G. zadržao sina B. Od 15. maja 2001. godine do presude suda Šobota-Gajić nije uspjela dobiti starateljstvo nad djecom, iako su to domaći sudovi pravosnažno odlučili.
Evropski sud za ljudska prava u Strazburu odlučio je da tužena država treba aplikantici da isplati, u roku od tri mjeseca od dana kada je ova presuda postala konačna, u skladu sa članom 44 § 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, iznos od 8.800 eura (osam hiljada i osam stotina eura) na ime nematerijalne štete i 4.700 eura (četiri hiljade i sedam stotina eura) na ime troškova i izdataka plus eventualni troškovi poreza.
[1] Ustav BiH, Aneks IV Dejtonskog mirovnog sporazuma, potpisan u SAD-u 1995. godine
[2] Faris Vehabović, Odnos Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, Asocijacija Alumni Centra za interdisciplinarne postdiplomske studije, Sarajevo, 2006., str. 13.
[3] Ibid
[4] Maja Lovrenović, Ljudska strava, BH Dani, broj 241, 25.01.2002.
[5] Ibid
[6] OSCE Misija za Bosnu i Hercegovinu, Unapređenje i zaštita ljudskih prava svih građana Bosne i Hercegovine, pristupljeno na web stranici: http://www.oscebih.org/human_rights/bos/?d=1
[7] Edin Hodžić, Zaštitnik građana i talac konsocijacije: Ombudsman za ljudska prava BiH, pristupljeno na web stranici: http://www.pulsdemokratije.net/index.php?a=detail&l=bs&id=199
[8] Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH, Šta je komisija za ljudska prava?, pristupljeno na web stranici: http://www.hrc.ba/commission/bos/default.htm
[9] Službeni glasnik BiH 32/00, 19/02 i 35/04
[10] Pobliže vidjeti član 3 Zakona o Ombudsmanu za ljudska prava BiH, Službeni glasnik BiH, 32/00, 19/02.
[11] Pobliže vidjeti član 4, stav 1 Zakona o Ombudsmanu za ljudska prava BiH, Službeni glasnik BiH, 32/00, 19/02.
[12] Pobliže vidjeti član 2 Zakona o Ombudsmanu za ljudska prava BiH, Službeni glasnik BiH, 32/00, 19/02.
[13] Evropska komisija za demokraciju putem zakona (Venecijanska komisija), Dogovoreni zaključci radnog sastanka na temu: ”Rekonstruiranje institucija Ombudsmana u Bosni i Hercegovini”, pristupljeno na web stranici:
[14] Podaci Ureda ombudsmana BiH
[15] CIN, Ustavni sud BiH: O Ustavnom sudu BiH, pristupleno na web stranici: http://reportingproject.net/court/index.php?option=com_content&task=blogcategory&id=1&Itemid=4
[16] Zakon o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine (Službeni glasnik BiH, br. 5/03, 42/03, 26/04, 42/04, 45/06 i 88/07).
Donatori i prijatelji projekta
opservatorij ljudskih prava :: bosna i hercegovina 