Prava djeteta (08)

15. Prava djeteta
 

Sa 939 medijskih natpisa, ili 7 posto od ukupnog broja analiziranih tekstova, prava djeteta su bila među zastupljenijom kategorijom u medijima. Monitoring medija za 2008. godinu pokazao je da se djeci  posvećuje dosta medijskog prostora, ali kvalitativno, to su tekstovi koji, uglavnom, pišu o raznim kriminalnim radnjama kada se one već dogode. Takav je slučaj sa problemima u obrazovanju (etnička i nacionalna netrpeljivost, podijeljene škole), koji su sa 334 teksta na prvom, odnosno maloljetničkom delinkvencijom, koja se sa 223 teksta nalazi na drugom mjestu. Slučajevi seksualnog zlostavljanja i drugih oblika nasilja, poput pedofilije, bili su tretirani 88 puta, dok se na opće teme o pravima djeteta odnosilo 294 teksta.

Na primjer, među tekstove koje smo svrstali u kategoriju „opće“, svrstali smo i naredna dva koji problematiziraju usvajanje djece u BiH.

Procedura usvajanja djece bez roditeljskog staranja u BiH je komplikovana i traje i do pet godina, a cijeli proces dodatno otežava i činjenica da postoji veliki broj djece koja ne mogu biti usvojena, jer biološki roditelji ne daju saglasnost za usvajanje, iako ne žele da preuzmu brigu o njima. Prema podacima kojima raspolaže Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske, godišnje se obavi oko 20 usvojenja, a u Republici Srpskoj, trenutno, ima oko 577 djece bez roditeljskog staranja, koja su, uglavnom, u hraniteljskim porodicama.[1] I Mostarci su slabo zainteresirani za usvajanje djece. Iako je sa projektom hraniteljstva, mostarski Centar za socijalni rad započeo još prije dvije godine, još nijedno dijete iz Doma za nezbrinutu djecu nije udomljeno kroz ovaj vid zbrinjavanja. U Centru se pred kraj 2008. godine nalazilo 14-oro nezbrinute djece.[2]

  

15.1. Maloljetnička delinkvencija
 

Mediji su najviše izvještavali o prisutnosti maloljetničke delinkvencije potaknuti ubistvom dječaka Denisa Mrnjavca, zatim stanjem u obrazovanju, prisutnošću nacionalizma u školama, te nešto manje o seksualnom zlostavljanju u porodici, odnosno slučajevima incesta.

Stravično ubistvo sedamnaestogodišnjeg dječaka u tramvaju, Denisa Mrnjavca, koje se dogodilo 5. februara 2008. godine, izazvalo je veliku medijsku pažnju i pojačalo, kao nikada do sada, interesovanje za prisustvo maloljetničke delinkvencije  (Dnevni avaz, 07.02., 09.02.2008. – tri članka, 11.02., 12.02.2008. – četiri članka, 13.02., 16.02.2008. – dva članka, 20.02.2008. – dva članka, 26.02.2008., Nezavisne novine, 09.02., 11.02.2008. – dva članka, 12.02.2008. – dva članka, 14.02.2008. – tri članka,  23.02.2008. – dva članka, 26.02.2008., Oslobođenje, 09.02.2008. – tri članka, 12.02., 13.02., 14.02., 16.02.2008. – dva članka, 20.02.2008. – dva članka, 21.02.2008. – dva članka, 23.02.2008. – tri članka, 24.02.2008., Start BiH, 19.02.2008. – dva članka, Glas Srpske, 07.02.2008. – veoma mali tekst, 13.02.2008., BH Dani, 22.02.2008. – tri članka, Reporter, 20.02.2008. – dva članka, Start BiH, 19.02.2008., Nezavisne novine, 15.02.2008. – tri članka, Nezavisne novine, 15.02.2008., Oslobođenje, 12.02.2008., Dnevni list, 14.02.2008. – četiri članka, 13.02.2008. – tri članka, 11.02., 12.02.2008. – tri članka, 22.02.2008., Dnevni list, 24.02.2008. – dva članka, 27.01., 28.02.2008. – dva članka, 15.02., 20.02.2008., Dnevni avaz, 12.02., 15.02., 16.02., 17.02., 18.02., 23.02.2008., Nezavisne novine, 13.02., 20.02., 23.02.2008., Oslobođenje, 11.02., 12.02.2008. – dva članka, 13.02., 14.02., 15.02.2008., Dnevni list, 14.02.2008., Dnevni avaz, 09.02.2008., Nezavisne novine, 09.02.2008., Dnevni list, 24.02.2008., Dnevni avaz, 12.02., 15.02., 16.02., 17.02., 18.02., 23.02.2008., Nezavisne novine, 13.02., 20.02., 23.02.2008., Oslobođenje, 11.02., 12.02.2008. – dva članka, 13.02., 14.02., 15.02.2008., Dnevni list, 14.02., 13.02., 12.02., 22.02., 24.02., 15.02.2008.).

Magazin Start BiH posjetio je zenički zatvor i razgovarao sa tri zatvorenika čije priče su slične hiljadama drugih priča maloljetnih delinkvenata čija igra i dokazivanje završe tragično i odvedu ih u zatvor. Tamo su smješteni zajedno za višestrukim ubicama i bez ikakvih kvalitetnih programa resocijalizacije.[3]

Slobodna Bosna je objavila članak pod nazivom “Djeca  koja teroriziraju Sarajevo: Šesnaestogodišnji Rom Roberto Hrustić, kojeg su sarajevski policajci uhapsili 21. januara, počinio je u 2007. godini ukupno 128 teških kaznenih djela!!! No, sve do 20. januara kada je Hrustić zapalio šibicu i bacio je na Ljubicu Đokić-Spasojević, koju je njegov dvije godine mlađi prijatelj Robert Mučišt prethodno polio benzinom, ovaj je šesnaestogodišnjak bio problem samo za sarajevsku policiju, te još stotinjak građana koji su bili žrtve njegovog kriminala.”[4]

Slični su naslovi tekstova objavljenih u Nezavisnim novinama: “Kada djeca postanu ubice”[5] i u Oslobođenju – “Djeca kriminalci slobodno šetaju bh. ulicama”[6].

Osim ubistva Denisa Mrnjavca mnogo se izvještavalo i o ubistvu starice Ljubice Spasojević koje su počinili tri maloljetnika (Nezavisne novine, 22.01.2008.; Dnevni avaz, 21.01.2008.; Glas Srpske, 22.01., 23.01., 28.01.2008.; Dnevni list, 22.01., 23.01., 24.01.2008.). Oba ubistva već su spomenuta i obrađena u dijelu ovog izvještaja koji se odnosi na pravo na život.

Kao odgovor na rastuću prijetnju maloljetničkog kriminala i delinkvencije, Vlada Kantona Sarajevo je ograničila kretanje maloljetnika/maloljetnica, kojima je kretanje iza 23.00 sata dozvoljeno samo uz prisustvo starijih lica (Nezavisne novine, 21.02., 22.02., 23.02 – dva članka, 25.02., 29.02.2008., Oslobođenje, 21.02., 23.02.2008., Dnevni list, 26.02.2008.).
 

15.2. Obrazovanje
 

Tekstovi o obrazovanju, uglavnom, su usmjereni na izgradnju novih škola, opremanje učionica i sličnih vidova pomoći djeci. Mediji mnogo manje izvještavaju o nacionalizmu u školama (sa izuzetkom slučaja osnovne škole u Čapljini), kao i nasilju o i korupciji, koji su prisutni u školama.

U kontekstu tema koje se bave nacionalizmom prisutnim u školama, dosta često se pisalo o slučaju napuštanja učenika i učenica srednje škole koja je za vrijeme rata bila logor Hrvatskog vijeća odbrane (HVO). O tom su slučaju pisali gotovo svi mediji (Dnevni avaz, 03.04., 04.04., 05.04., 08.04., 18.04., 21.04., 22.04.2008., Nezavisne 01.04., 02.04.2008. – dva članka, 03.04., 08.04., 09.04.2008. – dva članka, 18.04.2008., Oslobođenje, 03.04., 08.04.2008., Nezavisne novine, 22.04., 23.04.2008. – dva članka, Nezavisne novine, 02.02., 03.02., 04.02., 05.02., 09.02., 10.02., 11.02.2008. – tri članka, 12.02., 13.02., 21.02., 23.02., 25.02.2008. – dva članka, 26.02., 27.02., 28.02., 29.02.2008. – tri članka, Oslobođenje, 04.02.2008. – dva članka, 16.02.2008., Reporter, 27.02.2008., Dnevni list, 12.02., 13.02., 15.02, 22.02., 23.02., 24.02., 26.02., 27.02., 28.02.2008.).

Problem „dvije škole pod istim krovom”, također, je punio stupce novina. “Već je postalo otrcano govoriti o nezainteresiranosti bh. političara za probleme građana, ali slučaj ‘Čapljina’ je kap koja je prelila čašu, te su čapljinski Bošnjaci bili prisiljeni uzeti stvari u svoje ruke. Zbog prividne nezainteresiranosti vlasti HNZ bošnjački povratnici u Čapljini najprije su prestali slati svoju djecu na nastavu u OŠ ‘Čapljina’ da bi ih naposljetku ispisali iz te škole i sada ih šalju na nastavu u 30 km udaljeni Mostar.”[7] „Centri civilnih inicijativa (CCI) dali su podršku nastojanjima roditelja djece povratnika u Čapljini koji se bore protiv segregacije djece u Osnovnoj školi ‘Čapljina’. CCI navodi da je nečuveno da u 21. vijeku djecu razdvajaju po nacionalnoj osnovi i to u sredini gdje se konačno počinje osjećati i jačati suživot”.[8]

Dnevni list je pisao o reagiranju ministara o izdavanju udžbenika na sljedeći način: “Hrvatski ministri prosvjete u Federaciji žele zaštiti pravo na obrazovanje na materinskom jeziku i nezadovoljni su predloženim sporazumom o postupku pripreme i odobravanja udžbenika…”.[9] U drugom članku isti list objavljuje tekst naslovljen: “Hrvatski ministri ne daju da se knjige tiskaju u Sarajevu“, uz dalji citat: “Mi nikada nećemo prihvatiti da se udžbenici za hrvatsku djecu tiskaju u Sarajevu ni da nabava udžbenika ide s jednog mjesta, federalnog ministarstva…”[10]

Oslobođenje, u jednom od svojih tekstova, piše o „najrigidnijem obliku kažnjavanja djece tzv. autonomaša zbog političkog i ratnog opredjeljenja njihovih očeva koji su tokom rata krenuli drugim putevima”. U tekstu stoji kako su „institucije sistema i u kojoj se na najrigidniji i najradikalniji način traži od nevine djece da u svojim sirotinjskim životima istrpe ideološke, političke i ratne „krivice” svojih otaca. … u današnjoj BiH očito je nemoguće, kao što nije – očigledno je to na primjeru ove nevine djece – moguće ni pomirenje u društvu krajnjih ideoloških isključivosti.” [11]

Devet škola u BiH nije promijenilo sporne nazive, a kako piše mostarski Dnevni list, najkritičnija je Sarajevska županija, jer u njoj osam škola nosi imena po sudionicima proteklog rata, kao i jedna škola u Hercegovačko-neretvanskoj županiji.[12]

Mediji su dosta izvještavali o protestu hrvatskih učenika u Žepču, nakon što su maloljetnog Josipa M., na putu prema autobuskoj stanici, istukli učenici bošnjačke nacionalnosti.[13] Nakon odluke da se identificirani vinovnik incidenta, Sabahudin Tutnjić, iz Srednje mješovite škole, kazni isključenjem iz nastavnog procesa, bojkot su otpočeli učenici bošnjačke nacionalnosti i to bojkotom nastave. Oni su tražili poništenje odluke, jer smatraju da je njihov kolega nevin, ali i kažnjavanje ostalih vinovnika prošlosedmičnih incidenata. Sabahudinov otac, Hazim, uputio je kritiku upravi škole, te zatražio poštivanje materijalnih dokaza policije i suda.[14]

„Škole nisu mjesta za vjerske rituale“, naslov je teksta u Nezavisnim novinama, gdje dalje stoji kako „Uprava i Školski odbor OŠ ‘Branko Radičević’ Bratunac smatraju da je neprimjereno da se u školskim objektima, uz vjerski ritual, obilježavaju godišnjice stradanja. Ovako je direktor te škole Jovan Nikolić prokomentarisao namjeru Bošnjačkog udruženja logoraša i Udruženja ‘Žene Podrinja’ da 11. maja u školskoj fiskulturnoj sali uz vjerski obred, izložbu slika i postavljanje spomen ploče, obilježe godišnjicu stradanja Bošnjaka.”[15]

Iako je udaljena nepuna dva kilometra od centra Teslića, Područna škola “Vuk Stefanović Karadžić”, u naselju Stenjak, nema grijanje, kao ni sanitarni čvor. Učenici koriste poljski WC. Unutrašnjost školske zgrade je oronula, krov prokišnjava, a kroz polupane prozore ulaze kiša i snijeg. Najgore je, kažu đaci, zimi kada im vjetar sjeverac “ubije” i ono malo toplote koja dolazi od stare peći.[16]

Od 580 područnih škola u Republici Srpskoj, čak 46 škola pohađa samo pet, pa i manje učenika, potvrđeno je u Ministarstvu prosvjete i kulture Republike Srpske. Duška Golić, viši stručni saradnik za strateško planiranje osnovnog obrazovanja, ocijenila je da se, osim ekonomske opravdanosti postojanja ovih škola, nameće i pitanje svrsishodnosti i kvalitete rada.[17]

Najnoviji podaci o stanju u obrazovanju pokazali su da BiH, kada je riječ o srednjoškolskom obrazovanju, u velikoj mjeri zaostaje za skoro svim zemljama, novim članicama Evropske unije. Centri civilnih inicijativa (CCI) upozoravaju da svaki treći učenik u BiH ne okonča srednju školu, koju mnogi prekidaju već po završetku prvog razreda.[18]

U Tuzli su zbog sumnje da su studentice, u zamjenu za dobre ocjene, profesorima pružale seksualne usluge, uhapšen je Jasmin Mašić, vozač u Vladi Tuzlanskog kantona, koji je bio „veza“ između studentica i profesora Pravnog fakulteta Univerziteta u Tuzli. Kako su izvijestili mediji, Mašić je uhapšen nakon višegodišnje istrage Ministarstva unutrašnjih poslova i Tužilaštva Tuzlanskog kantona, pod optužbom za kazneno djelo navođenja na prostituciju, davanje darova i drugih oblika koristi.[19]

Kad je u pitanju visoko obrazovanje, Oslobođenje je pisalo o navodnom isključivanju predmeta Ljudska prava sa liste matičnosti:

…Senat Sarajevskog univerziteta, početkom akademske godine, donio je odluku na osnovu koje se predmet Ljudska prava isključuje sa liste matičnih predmeta na fakultetima. Na upite docentice Lade Sadiković, profesorice na predmetu Ljudska prava na Fakultetu kriminalističkih nauka, nisu odgovorili ni rektor Univerziteta u Sarajevu, Faruk Čaklovica, ni kantonalni ministar prosvjete, Safet Kešo, samo je reagovao ombudman za ljudska prava BiH, Safet Pašić, koji je nadležne podsjetio da je jedna od obaveza koju je BiH prihvatila na putu ka pridruživanju i aktivnija uloga na polju zaštite ljudskih prava.[20]

 

15.3. Seksualno zlostavljanje i drugi oblici nasilja
 

Tekstovi koji tematiziraju slučajeve seksualnog zlostavljanja i drugih oblika nasilja nad maloljetnicima, obiluju senzacijama.

Uz senzacionalistički naslov “Silovana 13-godišnjakinja rodila amidžino dijete”, koji je objavljen u Dnevnom avazu,  slijedi i tekst kako je „otac djeteta koje je nedavno u Kantonalnoj bolnici Zenica rodila 13-godišnjakinja iz jednog zeničkog sela, njen je amidža, a prema podacima MUP-a ZDK, dijete je začeto silovanjem kada je djevojčica tek napunila 12 godina“. Ministarstvo unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona dobio je izvještaj DNK analize, koji je potvrdio da je silovatelj njen amidža, koji je uhapšen i priveden, a Kantonalni sud Zenica odredio mu je dugoročni pritvor.[21]

Još jedan primjer senzacionalizma pronalazimo u Slobodnoj Bosni, koja piše o presudi za seksualno nasilje nad malodobnicom. “Josef Frizl u Zenici: Kako zaustaviti pohotne, incestuozne zvijeri”, naslov je teksta u kojem stoji kako je „na Kantonalnom sudu u Zenici monstruozni silovatelj Ermin Skender osuđen na 22 godine zatvora zbog seksualnog nasilja nad malodobnom kćerkom svog rođenog brata. Ova visoka kazna na prvi pogled se može učiniti neobičnom, ali pravosudne institucije u Zenici vjeruju da se samo drakonskim kaznama može zaustaviti porast jezivog trenda seksualnog nasilja nad djecom u ovom dijelu BiH.” [22]

Osim slučajeva incesta, u analiziranom periodu bila je prisutna i tema maloljetničke prostitucije, koja je pomenuta u dijelu pod nazivom „Zabrana ropstva i položaja sličnog ropstvu”. Ova tema se, itekako, dotiče prava djeteta, zolupotrebe i počinjenog krivičnog djela nad djetetom. Jednako je sa temom trgovine maloljetnicama. No, pomenuti članci su bili manje brojni u odnosu na ranije navedene teme maloljetničke delinkvencije i obrazovanja.

„Sedamnaest maloljetnih osoba iz BiH bile su žrtve trgovine ljudima u 2006. godini, dok je broj djece žrtava trgovine u prošloj godini bio manji”, izjavio je Samir Rizvo, državni koordinator za borbu protiv trgovine ljudima i ilegalne imigracije, prilikom prezentacije priručnika ‘Standardizirani postupci različitih profesija u zaštiti i postupanju s djecom žrtavama i žrtvama svjedocima trgovine ljudima’.[23]

Povodom Međunarodnog dana borbe protiv trgovine ljudima, koji se obilježava 26. juna, Caritas je upozorio da su žrtve registrirane u BiH, u toku 2007. godine, u 44 posto slučajeva bile maloljetne osobe i državljani BiH. Kao žrtva trgovine ljudima radi navođenja na prostituciju, 2007. godine, je identificirana 41 osoba, od čega su 24 smještene u „sigurne kuće“. Među novoidentificiranim žrtvama je 73 posto bh. državljana.[24]

Mediji su pored slučajeva maloljetničke prostitucije objavljivali tekstove i o slučajevima pedofilije. “Za godinu dana otkriven 21 pedofil”, piše u jednom od analiziranih tekstova u mostarskom Dnevnom listu. Iskorištavanje djeteta radi pornografije, za razliku od pedofilije, relativno je nova pojava na našim prostorima, kaže za ovaj list glasnogovornica Tužiteljstva Sarajevskog kantona, Edina Pirija. Prema statistici Federalne uprave policije, u protekloj godini je registrirano 12 slučajeva spolnog odnosa sa djetetom na području ovog entiteta.[25]

Slučaj ubistva jednogodišnje djevojčice Ajle Duraković, koja je preminula usljed povreda zadobivenih batinama od strane očuha, bio je dosta prisutan u medijima koji su, opet, preuzimali uloge “sudaca” koristeći nazive poput “očuh monstrum”.[26] “Slučaj male Ajle Duraković je jedno od najstravičnijih ubistava ikada zabilježenih u Bosni i Hercegovini. Jednogodišnja Ajla Duraković, žrtva jednog od najstravičnijih i najmonstruoznijih zločina ikada zabilježenih u BiH, jučer je sahranjena u Bratuncu, rodnom gradu njene majke Jasne. Minijaturni kovčeg, u kojem je bilo njeno tijelo, izgledao je još manji u rukama rođaka koji su ga unijeli u pogrebno vozilo Komemorativnog centra Tuzla.“[27]

Članci o djeci sa posebnim potrebama jesu među najmanje brojnim u proteklom periodu.

Nezavisne novine su objavile članak o novčanoj pomoći djeci sa posebnim potrebama. ”Za pomoć mentalno oboljeloj djeci 165000 KM: Ministarstva u Vladi KS sa 165.000 KM finansirat će Centar za dijagnostiku i opservaciju djece s mentalnom retardacijom, te obezbijediti ljekare. Definirano je ovo jučer Protokolom o međusobnoj saradnji za podršku u odgoju i obrazovanju djece s poteškoćama u razvoju i učenju u KS.” [28]

Centar za socijalni rad iz Čelina, na području te općine, otkrio je sedamnaestoro djece s problemima u psihofizičkom razvoju. Ovo je otkriveno tokom realizacije projekta “Rano otkrivanje djece s posebnim potrebama i njihovih razvojnih problema”, koji je Centar sproveo na području općine.[29]

Problemi nasilja u porodici spadaju u prisutnije teme. Jedan od događaja o kojem su mediji izvještavali bio je napad majke na dijete. “Dvoipogodišnjeg sina zbola kuhunjskim nožem (naslov): Branka Komnenić (46) iz Trebinja preksinoć je s više uboda kuhinjskim nožem teško povrijedila svog dvoipogodišnjeg sina, koji je zbrinut na Odjelu intenzivne njege Opće bolnice Trebinje, a njegovo zdravstveno stanje za sada je stabilno. Tužilac Obrad Rajičević izjavio je da je majka pokušala ubiti sina kuhinjskim nožem, nakon što ga je iznijela iz stana u obližnji šumarak, u naselju Tini, gdje i stanuju.”[30]

Slična je situacija sa stradanjem četverogodišnjeg dječaka od zalutalog metka. “Vještačenjem utvrđeno da je dječaka u glavu pogodilo puščano zrno (naslov): Četverogodišnji E. S. iz Sarajeva, kojeg je u subotu zalutali metak ranio u glavu, i dalje je u teškom stanju i život mu je ugrožen, potvrdila nam je Biljana Jandrić, portparol Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu. Mališana je metak pogodio u dvorištu kuće njegovog djeda u ulici Derviša Fevzi Mostarca do broja 48 u Sarajevu, u momentu kada se igrao sa djecom i sjedio u autiću. U bolnicu je dovezen u komi, a operativnim zahvatom izvađen mu je metak iz glave.”[31]

Među žrtvama prostitucije, posljednjih godina, u BiH sve je više maljoljetnica. Prema podacima Kancelarije državnog koordinatora za borbu protiv trgovine ljudima i ilegalne imigracije, od 41 žene koje su u BiH iskorištavane za prostituciju, čak 30 su bile državljanke BiH.[32]

---

[1] Nezavisne novine, 11. novembar 2008., strana 5

[2] Dnevni list, 9. novembar 2008., strana 13

[3] Start BiH, 04.03.2008.

[4] Slobodna Bosna, 14.02.2008.

[5] Nezavisne novine, 25.05.2008.

[6] Oslobođenje, 07.05.2008.

[7] Nezavisne novine, 23.04.2008.

[8] Nezavisne novine, 26.03.2008.

[9] Dnevni list, 22.01.2008., 25.01.2008.

[10] Dnevni list, 11.02.2008.

[11] Oslobođenje, 10.01.2008.

[12] Dnevni list, 12.02.2008.

[13] Glas Srpske, 29.02.2008.

[14] Dnevni avaz, 4. mart 2008., Nezavisne novine, 4. mart 2008.

[15] Nezavisne novine, 15. april 2008.

[16] Nezavisne novine, 13. april 2008.

[17] Nezavisne novine, 8. april 2008.

[18] Dnevni avaz, 22. jun 2008.

[19] Dnevni list, 15. septembar 2008., strana 7; 13. septembar 2008., strane 2 i 3

[20] Oslobođenje, 4. novembar 2008., strana 9

[21] Dnevni avaz, 11. april 2008.

[22] Slobodna Bosna, 22. maj 2008.

[23] Nezavisne novine, 26. februar 2008.

[24] Dnevni avaz, 26. jun 2008.

[25] Dnevni list, 3. jun 2008.

[26] Oslobođenje, 9. februar 2008.¸ Nezvisne novine, 9. februar, 20. avgust 2008., Dnevni avaz  9. februar, 20. avgust, 21. avgust 2008., Oslobođenje, 9. februar 2008., Dnevni list, 13. februar 2008., Dnevni list, 15. februar 2008.

[27] Dnevni avaz, 9. februar 2008.

[28] Nezavisne novine, 21. februar 2008.

[29] Nezavisne novine, 10. april 2008.

[30] Dnevni avaz, 22. april 2008.

[31] Dnevni avaz, 19. maj 2008.; Dnevni avaz, 19. maj 2008. – dva članka, 20. maj, 21. maj, 27. maj 2008., Nezavisne novine, 20. maj 2008., Oslobođenje 19. maj, 21. maj 2008. – dva članka

[32] Glas Srpske, 18. avgust, strana 14