Prava žena (08)

14. Prava žena
 

Diskriminacija bazirana na tradicionalno-spolnoj i rodno utvrđenoj moći, posebno je osnažena kroz medijski diskurs, ali, nažalost, namećući se stereotipnim konstrukcijama i patrijarhalnom perceptivnošću „uloge“ žene u društvu sa primarno zadatim identitetima majke, supruge, domaćice i čuvarice doma i ognjišta. Tome u prilog ide i jedno od opažanja izneseno u knjizi „Stereotipizacija: Predstavljanje žena u štampanim medijima u jugoistočnoj Evropi“, koju je izdao sarajevski Mediacentar: “Ono što je paradoksalno kod medijske proizvodnje i korištenja stereotipa i eksplicitnog i/ili implicitnog širenja predrasuda, naprije se odnosi na diskurs same novinarske profesije, koja svoj autoritet, kao što je dobro poznato, uspostavlja na ‘objektivnom’ informiranju i kodeksu ‘podjednakog tretmana’ svih osoba eliminacijom svih oblika diskriminacije. Drugi je paradoks što se čini da je novinarska profesija, osobito u zemljama u tranziciji, u velikom stepenu feminizirana, pa tako ispada da su za stereotipno predstavljanje žena u medijima velikim dijelom krive i same žene. Ali ne treba zaboraviti da je novinarstvo najstarija medijska profesija i da osnivački mitovi i vještine koje donose novinarsku medijsku slavu uglavnom afirmiraju patrijarhalnu kulturu muškosti, te u objašnjenju tog fenomena ni u kom slučaju ne mogu biti zanemarena dva faktora – socijalizacija žena i njihova edukacija. Žene su u novinarstvo ušle teško i napredovale sporo”.[1]

Rezultati istraživanja, koje je radio Mediacentar, Sarajevo, 2007. godine, u vidu dvomjesečnog monitoringa štampanih medija, pokazuje da „dok muškarci dominiraju novinama, žene i druge rodne grupe su nedovoljno zastupljene. Pored toga ženama su dodijeljene sfere zabave i privatnosti, te su time marginalizirane. To se postiže sistematskim pozicioniranjem žena u ‘marginalne’ priče – gurajući ih sa naslovnih stranica na zadnje stranice i tzv. ‘mekše’ teme (muškarci su čak 81.3% prisutniji na naslovnim stranicama u odnosu na žene koje zauzimaju svega 17.6% naslovnih stranica). Što  se tiče njihovog pozicioniranja unutar vijesti, žene rijetko imaju centralnu ulogu u tekstu i rijetko su glavni izvori informacija u njemu. Ženski su glasovi često utišani i rijetko predstavljaju glas autoriteta i stručnosti)“.[2]

Rezultat monitoringa medija za 2008. godinu nije znatno drugačiji od rezultata ranijih monitoringa. Iako je broj analiziranih tekstova koji se bave (ugroženim) pravima žena mali (320 ili, svega, 2 posto), generalni je utisak da i dalje postoji velika diskriminirajuća praksa i nesenzibiliranost medija, posebno kada je riječ o izvještavanju o slučajevima nasilja. Najprisutnije teme bile su nasilje u porodici i drugi oblici nasilja (fizički napadi na žene).

14.1. Nasilje

 

Nezavisne novine su često obrađivale teme sa slučajevima nasilja u porodici, ali, nažalost, često je vidljiva nedovoljna senzibiliziranost novinara/novinarke u izvještavanju o ovim temama. Tako se žene obično imenuju kao žrtve čime se dodatno osnažuje nasilnost i kreira slika žena kao bespomoćnih bića izloženih raznim oblicima nasilja i tortura. Izvještavajući o primjeni zakonske regulative o zaštiti od nasilja u porodici, Nezavisne novine prenose: ‘Nasilja u bh. porodicama je uvijek bilo. Nemamo relevantne podatke o broju nasilja u porodicama, tako da ne možemo govoriti da li je u porastu. Ali evidentan je porast …’ rekla je Zahiragićeva. Mrđanović je dodao da je u 2007. godini u FBiH podneseno 78 zahtjeva za izricanje zaštitnih mjera zbog nasilja u porodici, 17 ih je izrečeno, a 31 žrtva bila je zaštićena”.[3]

Analiza je ukazala i na problematične naslove, kao što je slučaj sa člankom u Oslobođenju – “Batinama do statusa gazde u kući“. U daljem tekstu stoji: „Stereotip u umovima nekih bosanskohercegovačkih muškaraca da su ženidbom, kako kaže profesor i socijalni psiholog Ismet Dizdarević, dobili vlasništvo nad suprugom i pravo da nju i djecu nasilno vaspitavaju, proteklog vikenda 15 puta je izašao na vidjelo u Federaciji BiH. Naime, policije kantonalnih MUP-ova tokom subote i nedjelje zabilježile su 15 krivičnih djela nasilja u porodici, od čega je najviše registrovano u Unsko-sanskom kantonu četiri, te u sarajevskom tri“.[4]

Dnevni avaz je objavio članak o krvnoj osveti kod Albanaca i “pravu” na ubijanje žene ukoliko u brak ne stupi nevina. Osim upoznavanja sa ovom vrstom “tradicije”, članak nije pružio nikakav kritički ton prilikom izvještavanja o krvnoj osveti prisutnoj u nekim tradicijama. Članak je napisan kao potpuno podrazumijevanje specifičnih tradicija i običaja. Osim što je u tekstu ubijena djevojka imenovana nesretnom, cijeli događaj ubistva od “vratio je nesretnu djevojku”, do “zakon je uzeo u ruke”, predstavljen je bez ikakve osude ili kritike. U tekstu stoji kako je „nakon prve bračne noći 20-godišnja kosovska Albanka Hadžira Sahiti surovo ubijena prema tradicionalnom albanskom Kanonu Leke Dukađinija. Uz obrazloženje da njegova izabranica nije bila nevina, njen suprug Skender vratio je nesretnu djevojku roditeljima. Zakon je uzeo u ruke Hadžirin stariji brat Ismet, koji je, perući obraz porodice u skladu s Kanonom Leke Dukađinija, iz pištolja ispucao sedam metaka u sestru, a zatim je sahranio u obližnjoj šumi”.[5]

U proteklom periodu objavljeno je nekoliko izvještaja o stanju sa nasiljem u porodici. Nezavisne novine su objavile dio izvještaja sa blagim kritičkim osvrtom, što je pomak u odnosu na suhoparno prenošenje statističkih podataka. “Samo jedan nasilnik udaljen iz kuće”, naslov je teksta u kojem stoji: „Iako je Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici u Federaciji BiH predviđena mjera udaljavanja nasilnika iz kuće, u Federaciji je u prošloj godini izrečena samo jedna takva mjera, podaci su Gender centra FBiH. Ovu jedinu mjeru izrekao je Opštinski sud u Livnu. Ana Vuković, direktorica Gender centra FBiH, kaže, pak, da je 12 opštinskih sudova u FBiH primilo 78 zahtjeva za izricanje zaštitnih mjera predvidenih Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici”.[6]

“Žene se sve češće odlučuju da prijave nasilne muževe, braću ili roditelje. To možda ponajbolje ilustruje podatak da su kantonalni MUP-ovi u 2007. evidentirali 775 slučajeva nasilja u porodici, što je za 63 više u odnosu na 2006. Prema policijskim podacima, u samo tri dana u BiH prijavljeno je najmanje 11 takvih slučajeva, a među žrtvama su maloljetnica iz Sarajeva i žena iz Modriče.”[7]

Najčešće žrtve porodičnog nasilja su žene, ali i djeca koja, ukoliko nisu direktno izložena nasilju, prisustvuju u stresnim scenama nasilja očeva nad majkama. Kako je rekla Dragana Miljević iz banjalučke organizacije Udružene žene, najčešći problemi na koje žene nailaze i zbog kojih dolaze u sigurnu kuću povezani su sa fizičkim nasiljem. Prema njenim riječima u sigurnoj kući je krajem avgusta 2008. godine boravilo šest žena, isto toliko djece, koje su preživjele nasilje u porodici. Žene su starosti od 21 do 55 godina, a djeca od pet mjeseci do 17 godina.[8]

Nesenzibiliranost je prisutna u većini ovdašnjih medija koji potiču nasilje, ili ga velikim dijelom ne osuđuju, već ga podrazumijevaju kao postojeći fakt određenog društva. “Batine i za Dan žena”, naslov je teksta objavljenog u Glasu Srpske, ”O ženskim dilemama“, naslov je članka u Nezavisnim novinama o izvođenju predstave „Vaginini monolozi“, koja je posvećena borbi protiv nasilja u cijelom svijetu. Nasilje se ovdje imenuje kao “ženska dilema” ili “ženski problem”!

Oslobođenje je objavilo članak o slučaju prijavljenog nasilja u porodici na sljedeći način: “Tukao i silovao bivšu suprugu? (naslov): H. I. (21) iz Ljubovije prijavila je tuzlanskoj policiji da ju je u nedjelju navečer u njenoj kući u naselju Mihatovići kod Tuzle napao i više puta silovao njen bivši nevjenčani suprug B. M. (34). Naime, H. I. je ispričala policiji da ju je B. M. presreo ispred kuće, pretukao, oduzeo pedeset maraka i više puta silovao. Djevo­jka je, zatim, prevezena u slu­­žbu Hitne medicinske pomo­ći u tuzlanskom Domu zd­ra­vlja, odakle je upućena na Od­jel ginekologije UKC-a Tuzla.”[9]

Još jedan slučaj koji je poprilično interesirao medije u proteklom periodu bio je napad na profesoricu u Tehničkoj školi u Banja Luci od strane učenika. “Jedan neopravdan čas izmijenio je profesorici banjalučke Tehničke škole Milki Kukolj život… Radeći svoj posao, upisujući neopravdan čas učeniku koji izostanak ničim nije opravdao, Kukoljeva je pretučena, zauvijek istraumatizirana i ponižena. Posao, kome je godinama posvećena, sad predstavlja mjesto straha, ružnih slika i sjećanja. Obijesni petnaestogodišnjak, izrevoltiran zbog neopravdanog časa, naočigled svojih ravnodušnih drugara, išamarao je krhku profesoricu i, što je najtragičnije, prošao.”[10] Ovdje, svakako, treba podcrtati krhku profesoricu, kao kontinuirano imenovanje bespomoćnosti žena.

Mediji su veliku pozornost dali slučaju ubistva majke koju je ubio tridesetjednogodišnji sin. Ubistvo se desilo 14. juna 2008. godine: “Armin Isaković u teškom psihičkom stanju: Kantonalno tužilaštvo Sarajevo donijelo je naredbu za provođenje istrage protiv Armina Isakovića (31), koji je nožem usmrtio svoju majku Fatimu (61) u subotu popodne u njihovom stanu u centru Sarajeva. Na prijedlog Tužilaštva, sudija za prethodni postupak Vladimir Špoljarić je Isakoviću odredio jednomjesečni pritvor. Kantonalni tužilac Milutin Koprivica, koji provodi istragu u ovom slučaju, nije želio davati nikakve informacije.”[11]

„Armin Isaković, predat je Centru za socijalni rad (naslov): Vijeće Kantonalnog suda Sarajevo utvrdilo je da je Armin Isaković majku Fatimu Isaković ubio u stanju neuračunljivosti, te je predmet uputilo Centru za socijalni rad Općine Centar na daljnje postupanje (u skladu s odredbama Krivičnog zakona koji je stupio na snagu 2003. godine).“[12]

 

14.2. Mobing, dobizam, zdravstvena zaštita i politička participacija
 

Osim nasilja, koje je kao tema najprisutnije u ovdašnjim medijima,  pregledom članaka utvrđeno je i prisustvo slijedećih tema: žene žrtve rata, mobinga, dobne diskriminacije, zdravstvene zaštite, te politička i društvena participacija žena u javnom životu.

“Mobing ili sistematsko psihičko zlostavljanje na radnom mjestu je sve učestalija pojava u RS i BiH, rekla je službenik za odnose s javnošću Gender centra Vlade RS Jelena Milinović. Ona je kao uzroke mobinga navela ekonomsku neizvjesnost, nizak životni standard, visoku stopu nezaposlenosti, neuređenu privatizaciju, visoku stopu kriminala i korupcije, koja radnike stavlja u tešku poziciju.”[13]

U magazinu Slobodna Bosna je objavljen članak o (ne)učešću žena u političkom životu sa dominantnim podsmiješljivim tonom i potpunim obeshrabrivanjem participacije žena u politici: “Smijenjene dame bh. diplomatije Daria, Željana, Lidija, žrtve Komišićeve sablje: Nakon sada već bivše veleposlanice BiH u Austriji Darije Krstičević i njezine kolegice Lidije Topić, do sredine septembra prošle godine šefice Misije BiH pri Europskoj uniji, svoj je diplomatski angažman u Francuskoj prije desetak dana okončala i Željana Zovko, treća uspješna diplomatkinja koju je na veleposlaničku dužnost, svojedobno, imenovao nekadašnji hrvatski član državnog Predsjedništva Dragan Čović. ”[14]

Kroz medijski prostor provlačile su se i druge stereotipne interpretacije, poput “Uhvaćena žena džeparoš”[15], “Među kockarima sve više žena”[16], “Žene problematičnije od muških zatvorenika”[17] do stereotipizacije profesija “Uspješno rade i muške poslove”[18], “Najbolju rakiju napravila žena”[19], “Polugola pjevačica igrala pred čelnicima Distrikta”.[20] Zatim diskriminacija vezana za osmi mart: “Od potlačenih od emancipovanih….Vremenom je ovaj praznik izgubio političku konotaciju i postao dan za slavljenje ženske ljepote i majčinistva”[21], “Haris Silajdžić je za Dan žena uposlenice Predsjedništva BiH iz državnog budžeta galantno počastio s 200 KM”.[22]

“Nestala ploča s mosta u Višegradu (naslov): S mosta Mehmedpaše Sokolovića u Višegradu nestala je limena ploča koju su u utorak bespravno postavile članice Udruženja ‘Žene žrtve rata’ iz Sarajeva, potvrđeno je juče u višegradskoj policiji. ‘Policija nije bila obavezna da čuva ovu ploču, koju su nepoznati počinioci uklonili, nakon što je juče bespravno postavljena’, rekao je Zoran Uščumlić, komandir Policijske stanice u Višegradu.”[23]

“Žrtvama status socijalne kategorije: Neophodno je osnivanje fonda za obeštećenje i osiguranje besplatne pravne pomoći žrtvama trgovine ljudima, kao i stabilno finansiranje iz državnog budžeta organizacija koje pružaju pravnu pomoć žrtvama, zaključeno je na Četvrtoj regionalnoj konferenciji o suzbijanju trgovine ljudima, koja je jučer završena u Sarajevu. Ukazana je i potreba pokretanja inicijative da žrtve trgovine ljudima dobiju status socijalne kategorije u zakonima socijalne zaštite, kako bi imale pravo na sve beneficije.”[24]

Mediji redovito prate teme vezane za zdravstvenu zaštitu. “Jedino porodilje u HNK ne štiti zakon (naslov): Dvadesetdevetogodišnja Medina, majka trogodišnje djevojčice, strahuje da bi uskoro mogla ostati bez posla nakon što rodi i drugo dijete. U SMS-u koji je ova Konjičanka poslala redakciji ‘Dnevnog avaza’, između ostalog, stoji da se s tim strahom danas u Hercegovačko-neretvanskom kantonu suočava na hiljade zaposlenih trudnica.” [25]

“Očevi ne idu na porodiljsko“, naslov je teksta u Nezavisnim novinama, u kojem piše kako „očevi u BiH, iako po zakonu mogu da uzimaju porodiljsko odsustvo, rijetko koriste to pravo, a i poslodavci ga muškarcima nerado odobravaju. Dragi Gačanoviću iz Donje Snjegotine kod Čelinca, koji je dobio trojke i sada ima petoro djece, ‘Željeznice RS’ nisu odobrile zahtjev za porodiljsko odsustvo.”[26]

U istoj novini piše: „Iako ljekari trudnicama preporučuju da na preglede idu u Savjetovalište Doma zdravlja, kako ne bi dolazile u kontakt s virusima, veliki broj njih primoran je da ide i kod drugih ginekologa u Domu zdravlja“.[27]

“Rodno osjetljiv jezik u RS trebao bi biti standardizovan, a u tom poslu moraju da se udruže političke, prosvetne, jezičke i novinarske elite, smatra Svenka Savić, profesorka psiholingvistike na Univerzitetu u Novom Sadu. Ona je juče u Banjaluci na okruglom stolu ‘Rod i jezik’ održala predavanje na temu ‘Žena sakrivena jezikom medija: Kodeks neseksističke upotrebe jezika’ na kojoj je Savić poručila kako se kod nas još od 1999. godine čeka na primjenu Deklaracije UN-a o rodno osetljivom jeziku.”[28]

Stereotipne medijske interpretacije i dalje su prisutne kod imenovanja određenih “muških” profesija: “Djevojke u muškom sportu: Fudbalski klub ‘Leotar-tex’ iz Trebinja ovogodišnji je šampion Republike Srpske u ženskom fudbalu. Vicešampionke BiH i finalistkinje Kupa BiH, do šampionske titule došle su u Tesliću nakon pobjede nad banjalučkim ‘Borcem’ boljim izvođenjem jedanaesteraca 7: 6 (u regularnom dijelu utakmice bilo je 3:3).”[29]

Dženana Zolota i Zlata Behram, novinarke Informativnog programa FTV-a, najavile su da će protiv menadžmenta ove televizije podnijeti tužbu, jer su obaviještene o promještanju sa Federalne televizije na Radio FBiH bez ikakvog obrazloženja, dok su bile na bolovanju. Zolota i Behram tvrde da su morale produžiti bolovanje zbog stresa i mobinga, a što je uzrokovano stalnim telefonskim pozivima da će biti premještene i to protivzakonito.[30]

---

[1] Stereotipizacija: Predstavljanje žena u štampanim medijima u jugoistočnoj Evropi, Sarajevo: Mediacentar Sarajevo, 2007. godina, str. 22

[2] Isto., str. 66

[3] Nezavisne novine, 29. januar 2008.

[4] Oslobođenje, 26. februar 2008.

[5] Dnevni avaz, 29. mart 2008.

[6] Nezavisne novine, 31. mart 2008.

[7] Oslobođenje, 19. mart 2008.

[8] Glas Srpske, 23. – 24. avgust 2008., strana 27

[9] Oslobođenje, 6. maj 2008.

[10] Nezavisne novine, 23. maj 2008., 25. maj 2008.

[11] Dnevni avaz, 17. jun 2008.; Dnevni avaz, 17. jun 2008., BH Dani, 27. jun 2008., Nezavisne novine, 17. jun, 06. avgust, 13. avgust, 22. avgust 2008.,  Oslobođenje, 17. jun, 12. jul, 31. jul, 06. avgust 2008.

[12] Oslobođenje, 29. avgust 2008.

[13] Nezavisne novine, 12.04.2008.

[14] Slobodna Bosna, 31.01.2008.

[15] Dnevni list, 31. januar 2008.

[16] Dnevni list, 25. februar 2008.

[17] Nezavisne novine, 7. april 2008.

[18] Oslobođenje, 16. mart 2008.

[19] Nezavisne novine, 14. mart 2008.

[20] Nezavisne novine, 8. mart 2008.

[21] Glas Srpske, 8.-9.03.2008.

[22] Slobodna Bosna, 13.03.2008.

[23] Nezavisne novine, 27.03.2008.

[24] Dnevni avaz, 27.03.2008.

[25] Dnevni avaz, 10. april 2008.

[26] Nezavisne novine, 14. april 2008.

[27] Nezavisne novine, 15. april 2008.

[28] Nezavisne novine, 22. april 2008.

[29] Reporter, 18. jun 2008.

[30] Dnevni list, 5. novembar 2008.