Prava manjina (08)

Komentariši Go to comments

4. Prava manjina

 

 

4.1. Prava i dikriminacija Roma

 

Problemi Roma, kao najbrojnije nacionalne manjine u Bosni i Hercegovini, koja je društveno, ekonomski i politički marginalizirana skupina, raznovrsni su. Problemi se kreću od pitanja obrazovanja i diskriminacije pri zapošljavanju, preko stambenih i imovinskih pitanja, pitanja očuvanja romske kulture – tradicije i jezika. Romi se u poslijeratnoj BiH suočavaju sa nizom poteškoća pri ostvarivanju velikog broja elementarnih ljudskih prava, koja su zajamčena Ustavom BiH. Ove poteškoće još više je iskomplikovalo raseljavanje, do kojega je došlo zbog ratnih stradanja u BiH, u protekloj deceniji. Osobito je važno pitanje imovinskih prava i mogućnost dobijanja ličnih dokumenata romske populacije.

U toku 2008. godine, Media plan institut iz Sarajeva uradio je analizu medijskog praćenja aktivnosti problema romske zajednice. Analiza je urađena na uzorku od 656 tekstova objavljenih u štampanim medijima, u periodu od 1. januara do 31. augusta 2008. godine. U tom periodu analiziran je 41 štampani medij, od čega su 13 bile dnevne novine i 28 periodičnih magazina. Rezultati analize sumirani su u sljedećem pasusu.

Prema pisanju medija, te sudeći po zaključcima sa raznih tribina o položaju nacionalnih manjina, prema izjavama romskih zvaničnika i državnih funkcionera, Romi su i dalje najugroženija manjinska zajednica u Bosni i Hercegovini. U odnosu na prošlu godinu, kada je Media plan institut, također, radio analizu sadržaja medijskih objava u BiH, odnos medija prema ovoj zajednici se nije poboljšao, čak možemo reći da je u kvalitativnom smislu lošiji. Apsolutna dominacija tekstova koji su svrstani u crnu hroniku i koji čine 23 posto od ukupnog broja objavljenih tekstova jeste nešto što je zabrinjavajuće, kao i činjenica da su mediji i novinari, i pored pozivanja na standarde profesije i novinarsku etiku, i dalje skloni da ističu nacionalnu pripadnost Roma kada izvještavaju o kriminalnim radnjama. To su, bez izuzetka, činili svi dnevni mediji. Problematičan je i odnos medija prema romskoj zajednici. On je pasivan, konstatira činjenično stanje, no primjetno je odsustvo angažiranijeg medijskog izvještavanja o romskim problemima kao i deficit analitičkih novinarskih formi kroz koje bi se problemi realnije sagledali, a odgovorni za ovakvo stanje „prozvali“ i natjerali da nešto poduzmu.[1]


4.2. Prava nacionalnih manjina

 

Bosna i Hercegovina je u martu 2003. godine ratifikovala Okvirnu konvenciju o zaštiti nacionalnih manjina i usvojila Zakon o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina, koji je, zahvaljujući naporima nevladinih organizacija i predstavnika nacionalnih manjina u BiH, sa izmjenama i dopunama u oba doma  Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, usvojen 2005. godine. Zakon na entitetskom nivou usvojila je Narodna skupština Republike Srpske, dok je na federalnom nivou usvojen polovinom 2008. godine, kao posljednji u nizu.

U Bosni i Hercegovini živi 17 Zakonom priznatih nacionalnih manjina, od kojih je romska nacionalna manjina najbrojnija (procjenjuje se da u BiH živi između 80.000 i 100.000 pripadnika romske populacije). Međutim, u nekim svojim istraživanjima, Vijeće Evrope i OSCE navode da se ta brojka kreće između 30.000 i 60.000 Roma.

„Pripadnici nacionalnih manjina u RS nisu diskriminisani, osjećaju se kao svoji na svome i u potpunosti dijele sudbinu naroda sa kojim žive“, izjavio je, u intervjuu za Glas Srpske, Stevo Havreljuk, predsjednik Saveza nacionalnih manjina Republike Srpske. Kao jedan od najvećih problema manjina, koji pogađa i većinske narode, Havreljuk je istakao nezaposlenost, zatim kao specifične očuvanje jezika, književnosti i kulture, jer nema adekvatnih kadrova koji bi mogli izvoditi nastavu na ovim jezicima. [2]  Havreljuk je izjavio da bi vlasti u BiH trebalo da u Ustav uvrste kategoriju nacionalnih manjina. Prema njegovim riječima Ustav BiH ne poznaje odredbu nacionalne manjine, nego su one svrstane pod „ostale“. Dodao je da je Zakon o nacionalnim manjinama doprinio da se u okviru Narodne skupštine Republike Srpske formira Savjet za nacionalne manjine koji je savjetodavno tijelo Skupštine. [3]

Misija OSCE-a u BiH je predstavila Priručnik o nacionalnim manjinama u BiH koji je namijenjen učenicima od četvrtog do šestog razreda osnovne škole koji će nacionalnim manjinama pružiti izuzetnu mogućnost da mladima predstave svoju bogatu kulturnu baštinu. [4]

Na seminaru za novinare „Nacionalne manjine u medijima BiH“, koji je tokom maja održan u Bijeljini, učesnici su ocijenili da su manjine u medijima prikazane kao uzročnici problema u društvenom sistemu, te da su, uglavnom, prikazane u negativnom kontekstu, shodno stereotipima koji vladaju na ovim prostorima, ili su, najčešće, prikazivane folkloristički, povodom nekih tradicionalnih događaja.[5]

Najnovije izmjene Izbornog zakona BiH predviđaju da će nacionalnim manjinama u lokalnim parlamentima pripasti jedno ili dva mjesta, u zavisnosti od procentualne zastupljenosti.[6] Izmjenama Statuta Općine Kozarska Dubica manjine su dobile jedno osigurano mjesto u institucijama lokalne vlasti.[7] Za razliku od Kozarske Dubice, u Skupštini opštine Bijeljina ne žele kolege iz redova ostalih – odbornici, po drugi put ove godine, nisu usvojili Prijedlog izmjena Statuta ove općine, kojim se predlagalo da dva od 31 odbornička mjesta budu rezervirana za predstavnike manjinskih naroda, odnosno predstvnika „ostalih“.[8]

Albanska manjina – Odmah na početku 1990. godine, od uvođenja višestranačja u BiH, ova populacija je osnovala svoju političku stranku pod nazivom Demokratska stranka Albanaca. S obzirom da nije imala podršku svoje zajednice, ona se sama „ugasila“, pa je nastavila da djeluje kao udruženje pod nazivom Zajednica Albanaca u BiH i tako i danas djeluje. Procjenjuje se da na području Federacije BiH živi oko 12.000 pripadnika albanske nacionalne manjine. Također, prema podacima navedenim u Izvještaju Biroa za ljudska prava iz Tuzle, u Sarajevu živi oko 10.000 Albanaca. Taj broj, u toku rata, smanjio se raseljavanjem, pa se procjenjuje da trenutno u FBiH ima oko 4.000 do 5.000 Albanaca. Opći je utisak da su sada sva prava Albanaca daleko ispod onih kakva su imali u Socijalističkoj republici Bosni i Hercegovini. Tada ih je bilo svih stručnih kvalifikacija na visokom nivou i raznih zanimanja, a bili su i dekani fakulteta, direktori instituta i zavoda, šefovi klinika i sl. Danas nije takva situacija i prema njima se vlasti odnose vrlo nekorektno. Prema izjavama predstavnika ove manjine, pripadnici ove manjine su diskriminirani u nekim segmentima života, naročito u domenu zapošljavanja, a ni predstavnici političkih stranaka nemaju interesa da ih zaštite.[9]

Manjina Slovenaca – U Bosni i Hercegovini živi oko 800 do 1.200 pripadnika  slovenačke nacionalne manjine, te oko 3.900 članova Udruženja Slovenaca. Broj članova udruženja proizilazi iz činjenice da je veliki broj djece iz mješovitih brakova učlanjeno u  udruženje. U Sarajevu trenutno živi od 350 do 500 Slovenaca. Udruženje „Cankar“ organizuje aktivnosti na kulturnom, humanom, sportskom, tradicionalnom području i potpuno samostalno djeluje u zaštiti svih prava koja proističu iz državnog Zakona.[10] Početkom 2008. godine, u Sarajevu je obilježena 15-godišnjica od obnove Slovenačkog kulturnog društva „Cankar“ koje je doprinjelo očuvanju slovenačkog jezika i kulture u BiH.[11]

Italijanska manjina – U Kantonu Sarajevo živi oko 70 članova italijanske nacionalne manjine. U BiH postoje samo dva udruženja Italijana, jedno u Sarajevu, a drugo u Tuzli. Podaci govore da u Sarajevu, sa stanovišta ekonomsko-socijalnih prava, ova nacionalna manjina nema nikakvih problema. Jedan broj starijih pripadnika italijanske nacionalne manjine u toku rata se iselio u Italiju, a neki su se od njih vratili, a neki su svoj status regulirali stalnim ostankom u Italiji. [12]

Makedonska manjina – U gradu Sarajevu djeluje udruženje građana nacionalne manjine Makedonaca. Slabije organiziran rad udruženja posljedica je nezainteresiranosti predstavnika manjine za pitanja ostvarivanja prava Makedonaca. Prije posljednjeg rata (1992.-1995. godine), u Sarajevu je živjelo oko 800 Makedonaca, a danas, po slobodnoj procjeni, živi oko 200 do 300. Među Makedoncima, koji su ranije živjeli u Sarajevu, a i sada žive, najviše je raznih zanatlija. Prije rata u BiH, bilo je Makedonaca uposlenih u raznim institucijama kao ljekari, medicinsko osoblje sa srednjom stručnom spremom u sarajevskim bolnicama i dr. Članovi Udruženja Makedonaca u Sarajevu nisu zadovoljni vlastitim odnosima koje imaju sa svojom ambasadom, jer im se ne pruža bilo kakva pomoć, dok sa vlastima imaju vrlo korektan odnos. Prije rata su imali svoj časopis Udruženja „Makedonac“, ali je on, zbog malog interesa, ukinut. Utisak je da ovo Udruženje ne radi organizirano, nema stabilno rukovodstvo i moglo bi se reći da, kao i veći broj udruženja nacionalnih manjina u Sarajevu, „životare“.[13]

Manjine u Republici Srpskoj – Prema procjenama, u Republici Srpskoj živi oko 11.000 pripadnika nacionalnih manjina, ne uključujući pripadnike romske nacionalne manjine. Kada je riječ o Romima, procjene se drastično razlikuju. Predpostavlja se da ih ima od 11.000 do 15.000. Podaci kojima Helsinški parlament građana, Banja Luka, raspolaže, kada su u pitanju oba bh. entiteta, djelimični su i odnose se na nacionalne manjine i to: Jevreje (850), Mađare (130), Italijane (oko 300) i Ukrajince (40). Prema spomenutoj nevladinoj organizaciji iz Banja Luke, u oba entiteta ukupno djeluje 89 udruženja nacionalnih manjina, od kojih je oko 50 organizacija Roma.[14] Ohrabruje podatak da bi uskoro u Banjoj Luci trebalo da počne gradnja jevrejskog kulturnog centra. Grad Banja Luka dodijelio je parcelu površine 5000 kvadratnih metara Jevrejskoj općini Banja Luka. Ovo je rezultat dugih pregovora Udruženja Jevreja sa vlastima Banja Luke i Republikom Srpskom i njime je riješeno pitanje povrata prostora na kojem je bilo jevrejsko groblje. Grad Banja Luka, u posljednje vrijeme, otvorio je Klub nacionalnih manjina, u prostoru veličine od oko 200 kvadratnih metara, u kojem je sjedište većine banjalučkih udruženja i Saveza nacionalnih manjina Republike Srpske. U renoviranje ovog Kluba, grad je uložio 20.000 konvertibilnih maraka, a godišnje pomaže udruženja sa 65.000 konvertibilnih maraka, a to je iznos dodijeljen u 2007. godini. U Savezu nacionalnih manjina kažu da se pozitivni trendovi finansiranja iz budžeta javljaju i u općinama: Prijedor, Gradiška, Prnjavor, Doboj i Bijeljina, dok je istočni dio Republike Srpske potpuno zapostavljen.[15]

Iako je kamen temeljac za sinagogu postavljen 23. aprila 2001. godine, Jevrejska općina Mostar do danas nije dobila dozvolu za izgradnju vjerskog objekta u ovom gradu. Razlog je to što se lokacija na Bulevaru[16], gdje je još prije sedam godina određeno da se gradi sinagoga, u međuvremenu našla na u zoni koja je u neposrednoj blizini zaštićenog područja UNESCO-ve baštine.[17]

Bosna i Hercegovina, zbog činjenice da graniči sa Srbijom i Hrvatskom, čiji su većinski narodi konstitutivni i u BiH, zbog velikog broja zakonom priznatih nacionalnih manjina, te njihove malobrojnosti (osim Roma), nikada nije stekla osjećaj za kvalitetnije rješavanje manjinskih pitanja. Ono se u postratnom periodu svodilo, uglavnom, na reguliranje položaja konstitutivnih naroda koji su u manjini na pojedinim teritorijama, dok su „prave“ manjine bile zaboravljene (misli se na pripadnike 17 nacionalnih manjina u BiH).[18]

 

4.3. Prava konstitutivnih naroda

 

Prema važećem Ustavu i zakonima u BiH žive tri konstitutivna naroda (Bošnjaci, Hrvati i Srbi), pripadnici 17 zakonom priznatih nacionalnih manjina, kao i građani iz reda ostalih. Iako je Ustavni sud BiH 2000. godine donio odluku o konstitutivnosti svih naroda BiH na cijeloj teritoriji ove zemlje, u praksi je primjena ove odluke i danas problematična. Izvještaji, ali i pisanje medija, pokazuju da su oni narodi, koji su u svom okruženju brojčano u manjini, trpe određenu vrstu diskriminacije i pored zakonskih garancija koje postoje. Pri tome, mediji, u skladu sa njihovom orijentacijom, pri izvještavanju favorizuju određenu nacionalnu grupu, te potenciraju parcijalnu ugroženost jednog od konstitutivnih naroda.

Tako je, između ostalog, mostarski Dnevni list, prenio saopštenje županijskog odbora HSS – NHI koji konstatira da se u BiH često događaju zlostavljanja, pljačke, prijetnje, premlaćivanja i ubojstva pripadnika naroda koji su u manjini, a u poslijednje vrijeme to je postalo izraženije u Sarajevu. [19]

Zanimljivo je da kada su prava konstitutivnih naroda u pitanju, u toku 2008. godine, analizirano je 984 teksta, od toga se najviše odnosilo na Hrvate (340), zatim na povratnike, generalno i na nacionalni balans (223), zatim Srbe (219) i najmanje, 150 tekstova, na Bošnjake.


4.3.1. Nacionalni balans

 

O nepoštivanju principa o nacionalnoj zastupljenosti konstitutivnih naroda u institucijama BiH izvještava Glas Srpske u broju od 19. marta 2008. godine, gdje se u naslovu konstatuje kako u institucijama državne vlasti ima „najmanje zaposlenih Srba“. „U Službenom glasniku BiH rade tri Srbina, od ukupno 30 zaposlenih“ citira Glas Srpske Lazara Prodanovića, poslanika SNSD-a u Parlamentu BiH. Dalje, „u Graničnoj policiji BiH zaposleno je 878 Bošnjaka, 689 Hrvata i – 498 Srba“, dok, sa druge strane, izvršni direktor PDP-a Gavrilo Antonić smatra kako su „proizvoljni navodi da je među državnim službenicima BiH najviše Srba“.

O nesrazmjernoj zastupljenosti u državnim organima piše i Dnevni avaz. Prema ovoj novini problem je to što su čak 42,3 posto direktora Srbi, slijede Bošnjaci sa 30,8 procenata, dok su na trećem mjestu Hrvati sa 23 posto zastupljenosti. Ovo je rezultat analize koja je urađena za potrebe međunarodnih organizacija, po kojoj Bošnjaka ima najviše među sekretarima državnih ministarstava. [20]

U kantonalnom Zavodu za javno zdravstvo iz Mostara potrebno je uspostaviti nacionalni balans, piše Dnevni list od 15. januara 2008. godine, i dodaje – od 42 zaposlena u Zavodu, 38 je Bošnjaka, iako je pravi problem to što je od ukupnog broja zaposlenih samo troje ljekara, dok su ostali niže stručne spreme.

U 16 ministarstava Vlade FBiH zaposleno je 769 Bošnjaka, 244 Hrvata, 61 Srbin i 22 lica koja se izjašnjavaju kao ostali. Kako piše Glas Srpske, ovi su podaci najbolji dokaz da se u FBiH ne poštuju Ustav BiH i odluke Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda i poražavajući je podatak da u „F BiH radi manje od 2 posto Srba“.[21]

U Ministarstvu inostranih poslova BiH od 210 zaposlenih u sjedištu, 108 su Bošnjaci, 54 Srbi, 41 Hrvat, a sedam je iz reda ostalih, navedeno je u informaciji Odsjeka za opće poslove MIP BiH.[22]

 

4.3.2. Položaj Hrvata

     

Početkom januara, komentator dnevnog lista Oslobođenje preispituje položaj konstitutivnih naroda u BiH. „Kod trećeg naroda, Hrvata, sve ozbiljniji problem predstavlja činjenica da ih se veliki broj iselio i da ih je sve manje u odnosu na Bošnjake i Srbe“.[23]

U Bosni i Hercegovini se osniva Agencija za pomoć Hrvatima iz BiH zbog poražavajućih podataka – 92,62 posto Hrvata nedostaje u Republici Srpskoj, u odnosu na predratni period, 84 posto se vratilo u Federaciju BiH, dok je 86.298 Hrvata prognano. Obrazovani hrvatski kadar iz Sarajeva nepoželjan je u vlasti, ali i u stranačkim tijelima. Oni koji su u vlasti dolaze iz stranaka koje nemaju hrvatski predznak, a Željko Komšić je najjači među takvim kadrovima.[24]

Bošnjačka djeca su u Srednjobosanskom kantonu u podređenom položaju što ilustruje podatak da školovanje jednog đaka bošnjačke nacionalnosti košta 1.189 konvertibilnih maraka, dok Hrvati za svoju djecu moraju izdvojiti 5.702 konvertibilnih maraka, tvrdi zastupnik u Parlamentu Srednjobosanskog kantona, Munir Karić.[25]

Klub hrvatskih izaslanika u Domu naroda BiH odbacio je izjavu Harisa Silajdžića kojom je ovaj proglasio odluku o ratifikaciji ugovora o dvojnom državljanstvu BiH i Hrvatske destruktivnom po vitalni interes Federacije BiH, optuživši Silajdžića da provodi etničko čišćenje Hrvata. O ovom slučaju je putem pisma Republiku Hrvatsku upozorio Franjo Topić, direktor Hrvatskog kulturnog društva Napredak, i ukazao na štetnost ukidanja dvojnog državljanstva.[26]

U Skupštini, Vladi i institucijama Tuzlanskog kantona većina su Bošnjaci, dok na čelnim pozicijama nema Hrvata.[27]

U Ured ombudsmana FBiH u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, u toku prvih šest mjeseci 2008. godine, za pomoć se obratilo 800 građana zbog kršenja ljudskih prava ili sloboda. Najčešće su pomoć tražili Hrvati, u 48 posto slučajeva, zatim Bošnjaci, 29 posto, a Srbi, Slovenci i ostali bili su zastupljeni sa 23 posto. Građani su se najviše žalili na razne oblike diskriminacije (51 posto), zatim 32 posto na rad pravosuđa, te sa 14 posto na kršenje prava na na socijalnu zaštitu, rad i imovinu.[28]

O problemima u Ministarstvu vanjskih poslova BiH, izvještavali su brojni mediji. „Veliko kadrovsko spremanje“, Alkalaj sprovodi po svom nahođenju bez ikakve logike i kriterija. Slučaj Nade Zdravič, savjetnice u Uredu za odnose s javnošću, mogao bi dobiti i sudski epilog. Sve je počelo dolaskom Zlatana Burzića na mjesto savjetnika ministra vanjskih poslova BiH, Svena Alkalaja, koji je pod izravnu kontrolu stavio rad Ureda za odnose s javnošću. “'Ne volim prebrojavanja krvnih zrnaca, ali sve ovo događa mi se jer sam Hrvatica, a primljena sam regularno preko javnog natječaja 2000. godine. Od 1.200 kandidata bila sam na 28 mjestu po uspješnosti. Nije tajna da se ministar Alkalaj voli ponekad služiti sitnim provokacijama. Tako me je na jednom službenom ručku ironično upitao kakva sam ja to Hrvatica, kad mi prezime završava na ‘č’. Stjecajem okolnosti moj otac je rođen u Umagu, bio je ugledni sarajevski liječnik, završio je Medicinski fakultet u Zagrebu, a poginuo je u prometnoj nesreći u Hrvatskoj, gdje je i pokopan, u svom rodnom Umagu. Još od djeda to se ‘tvrdo č’ povlačilo po rodnim listovima, i tako je ostalo do danas. Za predstavljanja Burzića suradniku Došljaku i savjetnici Nadi Zdravič Alkalaj je oštrim tonom kazao ‘Zlatan Burzić je ja’, što je valjda trebalo biti jasna poruka što nas čeka ubuduće'”, navodi Zdravičeva.[29]

Iz nevladine organizacije Croatia Libertas saopštili su da su najveće općine i gradovi u Federaciji BiH potpuno etnički očišćeni zahvaljujući politici bošnjačkih stranaka koje „zastrašuju nebošnjake i krše njihova osnovna ljudska prava uskraćujući im pravo na zaposlenje“.[30]

 

4.3.3. Položaj Srba

 

Povodom napada na Sarajku Ljubicu Đokić-Spasojević, koju su dva maloljetnika zapalila ispred ulaza u njenu zgradu, oglasio se regionalni odbor SNSD-a sa apelom da „se zaštite Srbi u Sarajevu“. Nadležni istražni organi utvrdili su da ovaj zločin nije bio nacionalno motiviran. Istoga dana Glas Srpske, u sklopu teksta o stravičnom zločinu u Sarajevu, donosi anterfile koji je naslovljen „Mržnja prema Srbima“, a u tekstu stoji: „…uslijedio je stravičan zločin u Sarajevu nad staricom Ljubicom Đokić Spasojević, koju su maloljetnici zadojeni mržnjom spalili pred njezinim stanom, a koji je mali broj sarajevskih medija samo konstatovao“.[31]

„U Vlasenici se nastavlja lov na Srbe“, piše isti list u tekstu u kojem se ističe kako Tužilaštvo BiH bez zazora optužuje i hapsi Srbe, a u isto vrijeme zataškava brojne zločine koji su počinjeni nad srpskim narodom.[32]

Sarajevski Srbi nemaju osigurana osnovna ljudska prava, a prema podacima Demokratske inicijative Srba, u Kantonu Sarajevo danas živi 25 do 30 hiljada Srba koji ne uspijevaju da ostvare, prije svega, pravo na zaposlenje i to ilustruju podatkom da u preduzećima javnog sektora nema više od pet posto zaposlenih Srba.[33]

Sedamnaest srpskih porodica ne može da se vrati u Jasike na periferiji Sarajeva, jer im lokalne vlasti to ne dozvoljavaju zbog toga što su, kako lokalne vlasti tvrde, njihove kuće u vodozaštitnoj zoni, zanemarivši činjenicu da je u istoj toj zoni bespravno izgrađeno oko 500 drugih objekata.[34]

Obilježja Republike Srpske, na entitetskim linijama, sve češće su na meti vandala, izvjestio je Glas Srpske u dvobroju od 8./9. marta. Za manje od dva mjeseca, dva puta je oštećen jarbol sa zastavom Republike Srpske koji se nalazi pored magistralnog puta Pelagićevo – Gradačac.

Ministarstvo inostranih poslova BiH je jedina institucija u BiH koja ne poštuje konstitutivnost naroda, ne samo što nemaju Srbe na rukovodećim pozicijama, već i na web stranicama nemaju srpski jezik i ćirilicu.[35]

U srebreničkom naselju Soloćuša „Pretučen Srbin Mile Stanojević“ (naslovna stranica Glasa Srpske od 16./17. avgusta). Ovog taksistu pretukla su dvojica nepoznatih mladića koji su mu poručili: „Znamo da si četnik sa Zalazja, zaklaćemo te u Potočarima“.

 

4.3.4. Položaj Srba – pravo na samoopredjeljenje / referendum u Republici Srpskoj

 

U toku 2008. godine, veliki je broj medija sa različitim otklonima izvještavao o najavama dijela političara i nevladinih organizacija o mogućnosti da se u Republici Srpskoj raspiše referendum o odvajanju ovog entiteta iz Bosne i Hercegovine. Jedan od povoda za ove nagovještaje jeste i proglašenje nezavisnosti Kosova u prvoj polovini godine.

Premijer Republike Srpske i predsjednik SNSD-a, Milorad Dodik, izjavio je „da je princip samoopredjeljenja za otcepljenje vrhovni princip Povelje UN te želi da se to pravo ugradi i u bh Ustav kao mogućnost“. Visoki predstavnik, Miroslav Lajčak, odgovorio mu je kako Republika Srpska nema to pravo.[36]

Asocijacija nevladinih organizacija SPONA od Narodne skupštine Republike Srpske tražila je da se iskoristi pravo na samoopredjeljenje naroda i proglasi nezavisnost Republike Srpske, jer je to dozvoljeno i Kosovu. U slučaju da se Skupština ne oglasi, SPONA će pokrenuti tu aktivnost, jer, kako se navodi u njenom saopštenju, ona predstavlja 70 posto građana Republike Srpske.[37]

Na sastanku u Briselu, Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira (PIC) usvojilo je  Deklaraciju po kojoj nijedan entitet nema pravo na otcjepljenje. U svojoj Deklaraciji, PIC naglašava „značaj slobode izražavanja, uključujući slobodne i nezavisne medije, i konstatujući da Dejtonski mirovni sporazum obavezuje BiH, uključujući oba entiteta, da osigura najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda“.[38]

Predsjednik Skupštine Crne Gore, Ranko Krivokapić, tokom svoje posjete Banja Luci izjavio je kako „traženjem otcepljenja RS indirektno priznaje Kosovo“.[39]

„Raspisivanje referenduma o nezavisnosti RS-a, iako neustavan čin, svoj bi legitimitet upravo mogao crpiti iz prava na samoopredjeljenje, čak i kada isto narušava načelo suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH. Upravo je Kosovo glavni adut secesionista koji prigovaraju primjeni dvostrukih aršina u pogledu iskorištavanja i uživanja ovog elementarnog prava naroda“, piše Dennis Gratz i dodaje kako „ipak, referendum o nezavisnosti Republike Srpske, i pored svoje političke atraktivnosti i promovirane opravdanosti jednostavno nije moguć. Pored nepostojanja odgovarajuće zakonske regulative, prepreke su prije svega funkcionalne i etičke naravi“.[40]

Vijeće srpske nacionalne manjine iz Benkovca, grada u Hrvatskoj, zamolilo je Banja Luku za pomoć zbog, kako su naveli u svom pismu, sve učestalijih napada Hrvata zbog čega su njihovi životi i imovina ugroženi.[41]

 

4.3.5.  Položaj Bošnjaka

 

Bošnjaci ponovo prodaju imovinu i iseljavaju se iz istočne Hercegovine, a u posljednjem valu napada, u naselju Bihovo, vandali su upali u kuću Murata Alijagića i razbili stolariju i prozore. Nevolje Bošnjaka u Srebrenici vidljive su i kod školovanja, gdje se radi po nastavnom planu i programu manjeg entiteta, a djeca pričaju ekavicom i latinica im je nepoznata.[42] U Livnu više od 600 učenika bošnjačke nacionalnosti u osnovnim i srednjim školama već 15 godina nastavu pohađa na hrvatskom jeziku.[43]

O nestanku Bošnjaka piše u komentaru Faruk Vele i naglašava kako u gradskom dijelu Gacka, od prijeratnih 4.000 Bošnjaka, danas živi samo jedna Bošnjakinja, dok ih je u Bileći svega 13 za razliku od prijeratnih 2.000. „Istočna Hercegovina bolno potvrđuje da je projekat etničkog čišćenja posve uspio“, zaključuje Vele.[44]

Od ukupnog broja nestalih osoba u BiH, 87,8 posto je Bošnjaka, istakli su u organizaciji Međunarodnog crvenog krsta u BiH.[45]

U policijskoj stanici u Srebrenici na spisku dežurnih policajaca nema Bošnjaka, dok je u istoj policijskoj stanici zaposleno nekoliko policajaca Srba koji su na spisku osumnjičenih za ratne zločine počinjene 1995. godine u Srebrenici.[46]

Dječaci Srbi u Vlasenici tjerali svoje vršnjake Bošnjake da „ljube Dražinu zastavu“, što je „proizvod obrazovnog sistema koji se 12 godina razvija u Republici Srpskoj“, piše u komentaru Dnevnog avaza od 4. marta 2008. godine.

Nekoliko bošnjačkih učenika koji u Centru za policijsko obrazovanje u Banja Luci pohađaju policijski kurs, telefonom je, početkom septembra, zatražilo pomoć od poslanika SDA u Narodnoj skupštini Republike Srpske, Ramiza Salkića, zbog učestalih nacionalističkih provokacija koje doživljavaju od kolege srpske nacionalnosti, također, polaznika tog kursa.[47]

 

4.3.6. Povratak uopćeno

 

Ombudsmani Federacije BiH ocjenili su da se u Federaciji najviše krši pravo na povratak koje je „pravo samo na papiru“, dok „vlasti ignorišu preporuke ombudsmana“. Prema riječima Esada Muhibića, ombudsmana, „političke stranke na vlasti su u 2007 godini postupno bojkotovale Aneks 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji garantuje pravo na povratak i time su uspjele podijeliti BiH po vjerskom i nacionalnom kriteriju, a na svojim teritorijama pretvoriti druga dva naroda u manjinu sa minimalnim procentom do 10 posto“.[48]

Ministar za ljudska prava i izbjeglice BiH, Safet Halilović, izjavio je da se u Republiku Srpsku vratilo 4.977 lica, a u Federaciju BiH 1.888 ljudi. Tokom revizije brojčanog stanja i statusa raseljenih osoba u BiH, taj status je potvrđen za oko 125.000 osoba.[49]

U Drvaru živi oko 8.000 povratnika srpske nacionalnosti i oko 700 Hrvata, a zaposlen je tek svaki osmi povratnik.[50] U Sanskom Mostu je od 7.000 povratnika zaposleno tek 76, saopštili su iz Srpskog građanskog vijeća, najviše ih radi u policiji, 25, dok ih u općinskim organima radi tek četvoro.[51]

U intervjuu za Nezavisne novine, od 5. aprila, banjalučki biskup, Franjo Komarica, istakao je kako ne postoji politička volja za povratak, te da povratnike najviše muče osnovni materijalni problemi, nepostojanje doma, infrastrukture, radnog mjesta i socijalne zbrinutosti.

Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica, Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, te Brčko distrikt, potpisali su Sporazum o udruživanju i načinu realizacije sredstava za podršku procesu povratka u BiH, u 2008. godini, u iznosu od 38,8 miliona konvertibilnih maraka. Od toga će 21,8 miliona konvertibilnih maraka biti izdvojeno za zajednički projekt rekonstrukcije stambenih jedinica.[52]

 

4.4. Oduzimanje državljanstava (slučajevi Abu Hamze  i „alžirske grupe“)

 

Tokom procesa revizije državljanstava, nadležna Komisija pri BiH, donijela je odluku da bez državljanstva ostane 660 osoba, uglavnom afroazijskog porijekla, kojima su državljanstva dodjeljivana pod sumnjivim okolnostima. Na čelu skupine bivših mudžahedina, nalazio se i Sirijac Abu Hamza kome je bh. Komisija, također, oduzela državljanstvo, čime je zajedno sa ostalimo izgubio pravo na azil. Bosanskohercegovačka državljanstva oduzeta su Mohammedu Maktoufu, državljaninu Iraka, zbog toga što je proglašen krivim za zločine protiv čovječnosti i Kamelu Ben Karrayu iz Tunisa zbog davanja lažnih informacija prilikom upisa u knjigu državljana BiH. Ukoliko Hamzu, zbog prijetnje da mu se u Siriji dosudi smrtna kazna, ne bude bilo moguće deportovati u zemlju porijekla, bh. vlasti deportovat će ga u zemlju iz koje je u BiH došao, a to je Hrvatska. Sirijac Imad al-Husein, poznatiji kao Abu Hamza, izjavio je za medije kako ga Sulejman Tihić i Mirsad Kebo, obojica visoki čelnici SDA, proteruju iz Bosne i Hercgeovine, te kako je to zemlja bez ljudskih prava. On je odbio zahtjev državne Službe za poslove sa stranicma da dobrovoljno napusti BiH i tim povodom oglasio se direktor Službe za strance pri Ministarstvu sigurnosti BiH, Dragan Mektić, i zbog ovog slučaja sistem ocijenio nefikasnim. „Ovo znači da trenutno mimo svih propisa i zakona BiH Abu Hamza bez statusa, odnosno ilegalno, boravi u našoj zemlji“, rekao je Mektić. Organizacija Human Rights Watch uputila je ministru sigurnosti BiH, Tariku Sadoviću, pismo u kojem je izrazila zabrinutost zbog progona Attoua Mimouna iz BiH u Alžir, 9. decembra 2007. godine, te radi mogućih daljnjih protjerivanja zbog oduzimanja bh. državljanstva. Helsinški odbor za ljudska prava BiH zatražio je od Ustavnog suda BiH da suspenduje rad državne Komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljanstava u BiH dok njen mandat ne bude usklađen sa Ustavom BiH. Zajednička komisija za ljudska prava, prava djeteta, mlade, imigracije, izbjeglice, azil i etiku u oba doma Parlamentarne skupštine BiH usvojila je Izvještaj o radu Komisije za reviziju odluka o naturalizovanim stranim državljanima u BiH i konstatirala da u postupku revizije i provjere nisu prekršena ljudska prava i da su sve procedure bile u skladu sa zakonom. Odluku da se Abu Hamzin progon iz BiH obustavi do daljnjeg donio je Evropski sud za ljudska prava u Strazburu. U Zenici se okupilo oko 2.500 ljudi na skupu podrške Abu Hamzi pod nazivom „Halali nam Hamza“. „Mi nismo ništa loše uradili i zato neka ovu nedužnu djecu ne ostavljaju bez očeva“, poručio je tom prilikom Aiman Avad, predsjednik udruženja „Ensarije“. Skupu su prisustvovali i dobitnici najviših ratnih priznanja iz Zeničko-dobojskog kantona, te pozvali su bh. građane da dignu glas protiv protjerivanja nekadašnjih pripadnika Armije BiH. Korektan tekst o zeničkom mitingu podrške Abu Hamzi objavio je i Glas Srpske u dvobroju od 2./3. februara 2008. godine na naslovnoj strani. Dan kasnije, 4. februara, Glas Srpske prenosi poruku učesnika skupa da je „Dodik veća prijetnja za BiH od Abu Hamze“ i da je „islam njihova viza za budućnost“.[53]

Kada bi se država brinula o svim svojim građanima onako kako to radi prema onima koji ilegalno uđu u našu zemlju, ne bi nam mogao parirati ni zapadni životni standard, zaključak je novinara Dnevnog avaza, nakon posjete novootvorenom Imigracijskom centru u Sarajevu koji su poredili i sa hotelom sa pet zvjezdica.[54] To su u svom pisanju demantirali novinari Oslobođenja, ustvrdivši kako je centar opasan žicom, kako se nalazi u šumi i kako je Imad al-Husin, poznatiji kao Abu Hamza, otkako boravi u Imigracijskom centru u Istočnom Sarajevu, smršao deset kilograma jer, kako je izvjestilo Oslobođenje, ne vjeruje u kvalitet obroka koji mu se serviraju i jede samo kada mu u posjetu dolazi porodica i donese mu halal-hranu.[55]

Petorica, od šest pripadnika „alžirske grupe“, bit će u prvoj polovini 2009. godine puštena iz zatvora Guantanamo, nakon što je američki sud u Vašingtonu utvrdio da ne postoje nikakvi dokazi da su na bilo koji način planirali neprijateljske aktivnosti na američke ciljeve u BiH.[56] Podsjetimo se samo da su u januaru 2002. godine, šestorica državljana BiH Mustafa Idir, Mohamed Necla, Hadž Boudella, Lakhdar Boumedienne, Belkacem Bensayah i Saber Lahmar izručeni američkim vojnim snagama pod sumnjom da su povezani sa međunarodnim terorističkim grupama, Al Qaidom i Osamom bin Ladenom. Oni su osumnjičeni za planiranje napada na američke i britanske ciljeve u BiH. Iako je prvobitno Vrhovni sud Federacije BiH naredio njihovo oslobađanje uz obrazloženje da nedostaje elemenata za njihovo dalje držanje u pritvoru, Vašington je zahtjevao da ih vlada BiH izruči vojnim snagama Sjedinjenih američkih država, s obzirom da Sjedinjene države još uvijek smatraju da oni predstavljaju prijetnju američkim interesima. Zvaničnici su isticali tom prilikom da je gospodin Belkacem, kada je uhapšen, u memoriji svog mobilnog telefona još uvijek imao broj ključnog Al Qaidinog operativca i da je obavio desetinu poziva za Afganistan, u septembru i oktobru 2001. godine.[57]

[1] Monitoring i analiza tretmana Roma u medijima Bosne i Hercegovine i regiona (1. januar – 1. septembar 2008. godine), Analitički centar Media plan instituta i Medijskih inicijativa, http://www.mediaonline.ba/ba/?ID=448.

[2] Glas Srpske, 12. april 2008., strana 4

[3] Glas Srpske, 24. jul 2008., strana 7

[4] Dnevni list, 29. februar 2008., strana 5

[5] Glas Srpske, 24. – 25. maj 2008., strana 16

[6] Dnevni list, 31. januar 2008., strana 4

[7] Glas Srpske, 10. mart 2008., strana 15

[8] Dnevni avaz, 24. april 2008., strana 8

[9] Analiza o primjeni državnog Zakona o zaštiti prava manjina u BiH, Biro za ljudska prava, Tuzla, strana 10 i 11

[10] Analiza o primjeni državnog Zakona o zaštiti prava manjina u BiH, Biro za ljudska prava, Tuzla, strana 8 i 9

[11] Oslobođenje, 16. mart 2008., strana 43

[12] Analiza o primjeni državnog Zakona o zaštiti prava manjina u BiH, Biro za ljudska prava, Tuzla, strana 9

[13] Analiza o primjeni državnog Zakona o zaštiti prava manjina u BiH, Biro za ljudska prava, Tuzla, strana 10

[14] Analiza o primjeni državnog Zakona o zaštiti prava manjina u BiH, Biro za ljudska prava, Tuzla, strana 14

[15] Analiza o primjeni državnog Zakona o zaštiti prava manjina u BiH, Biro za ljudska prava, Tuzla, strana 15

[16] Bulevar revolucije

[17] Dnevni avaz, 16. novembar 2008., strana 6

[18] Analiza o primjeni državnog Zakona o zaštiti prava manjina u BiH, Biro za ljudska prava, Tuzla, strana 6

[19] Dnevni list, 9. februar 2008., strana 3

[20] Dnevni avaz, 17. mart 2008., strana 4

[21] Glas Srpske, 28. jul 2008., naslovna strana

[22] Nezavisne novine, 18. novembar 2008., strana 3

[23] Oslobođenje, 2. januar 2008., strana 7

[24] Dnevni list, 3. januar 2008., strana 6; i 6. januar 2008., strana 5

[25] Dnevni avaz, 19. januar 2008., strana 12

[26] Dnevni list, 14. mart 2008., strane 2 i 4

[27] Dnevni list, 29. januar 2008., strana 10

[28]Dnevni list, 25. jul 2008., strana 8

[30]Glas Srpske, 20. avgust 2008., strana 3

[31]Izvori: Dnevni avaz, 23. januar 2008., strane 9 i 17; Glas Srpske, 23. januar 2008., strana 8

[32]Glas Srpske, 30. januar 2008., strana 9

[33]Glas Srpske, 4. februar 2008., strana 2

[34]Nezavisne novine, 13. mart 2008., strana 9

[35]Glas Srpske, 11. mart 2008., strana 3

[36] Izvori: Dnevni avaz, 30. januar 2008., strana 8; i Oslobođenje, 31. januar 2008., strana 4

[37] Dnevni avaz, 19. februar 2008., strana 11

[38] Dnevni avaz, 28. februar 2008., strana 2

[39] Nezavisne novine, 21. februar 2008., strana 9

[40] BH Dani, 21. mart 2008., strane 26 i 27

[41] Nezavisne novine, 14. maj 2008., strana 4

[42] Dnevni avaz, 15. januar 2008., strana 10; i 22. januara 2008., strana 11

[43] Nezavisne novine, 14. mart 2008., strana 6

[44] Dnevni avaz, 16. januar 2008., strana 3

[45] Dnevni avaz, 28. januar 2008., strana 8

[46] Oslobođenje, 7. mart 2008., strana 11

[47] Dnevni avaz, 3. septembar 2008., strana 8

[48] Nezavisne novine, 28. februar 2008., strana 8

[49] Glas Srpske, 28. februar 2008., strana 4

[50] Dnevni list, 5. februar 2008., strana 7

[51] Nezavisne novine, 22. februar 2008., strana 5

[52] Dnevni avaz, 15. april 2008., strana  9

[53] Izvori: Dnevni list, 24. januar 2008., strana 3; 26. janua 2008.r, strana 3; 30. januar 2008., strana 2; 4. mart 2008., strana 7; Oslobođenje, 29. januar 2008., strana 10; 1. februar 2008., strana 4; 5. februar 2008., strana 8; 7. mart 2008., strana 4; Nezavisne novine, 3. februar 2008., strana 2; Glas Srpske, 4. februar 2008., strana 3; 22. – 23. mart 2008., strana 4; i Dnevni avaz, 28. mart 2008., strana 10

[54] Dnevni avaz, 28. oktobar 2008., strana 9

[55] Oslobođenje, 15. novembar 2008., strana 6

[56] Oslobođenje, 3. novembar  i 21. novembar 2008.

  1. Trenutno nema komentara.
  1. No trackbacks yet.

Komentariši