Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti (08)

4.5. Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti i postupanje sa licima lišenim slobode

 

Član 9 PGP:

1. Svaki pojedinac ima pravo na slobodu i na bezbjednost svoje ličnosti. Niko ne može biti proizvoljno uhapšen ili pritvoren. Niko ne može biti lišen slobode osim iz razloga i shodno postupku koji je predviđen zakonom.

2. Svako uhapšeno lice obavještava se u trenutku hapšenja o razlozima hapšenja kao što se u najkraćem roku obavještava pismenim putem o svakoj optužbi koja je podignuta protiv njega.

3. Svako lice koje je uhapšeno ili pritvoreno zbog krivičnog djela biće u najkraćem roku predato sudiji ili nekoj drugoj vlasti zakonom ovlašćenoj da vrši sudijske funkcije, i mora u razumnom roku da bude suđeno ili oslobođeno. Pritvaranje lica koja čekaju na suđenje nije obavezno, ali puštanje na slobodu može biti uslovljeno garancijama koje obezbjeđuju dolazak lica u pitanju na pretres, kao i svim drugim radnjama postupka a, u datom slučaju radi izvršenja presude.

4. Svako lice koje je lišeno slobode uslijed hapšenja ili pritvora ima pravo da podnese žalbu sudu kako bi ovaj rješavao bez odlaganja o zakonitosti pritvora i naredio njegovo puštanje na slobodu ako pritvor nije zasnovan na zakonu.

5. Svako lice koje je žrtva nezakonitog hapšenja ili pritvora ima pravo na naknadu štete.

(Sl. list SFRJ, br. 7/71)

Član 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(a) zakonitog lišenja slobode po presudi nadležnog suda;

(b) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode zbog nepovinovanja zakonitom nalogu suda ili u cilju osiguranja izvršenja bilo koje obaveze propisane zakonom;

(c) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

(d) lišenja slobode maloljetnika, prema zakonitom nalogu, radi odgajanja pod nadzorom ili zakonitog pritvaranja zbog privođenja nadležnoj vlasti;

(e) zakonitog lišenja slobode osoba da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvaranja mentalno oboljelih osoba, alkoholičara ili narkomana ili skitnica.

(f) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode u cilju sprječavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili osobe protiv koje je u toku postupak deportacije ili ekstradicije.

2. Svako ko je uhapšen bit će odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega.

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama iz stava 1 (c) ovog člana odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

5. Svako ko je bio žrtva hapšenja ili lišavanja slobode protivno odredbama ovog člana ima pravo na obeštećenje.

(Sl. glasnik BiH, br. 6/99)

 

4.5.1. Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti

 

Ključno načelo na kojem se temelji član 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (EKPS) jeste poštivanje vladavine prava. Osnovna premisa da je svaka osoba rođena slobodna, kodificirana je još Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima Ujedinjenih nacija. Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti dalje je inkorporirano i razrađeno u kasnijim dokumentima o ljudskim pravima, uključujući i za nas najznačajniji Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (MPGPP). Ovaj nepovredivi građanski status ljudskom biću daje određena prava, prije svega zaštitu od samovoljnog pritvaranja. Države se moraju suzdržavati od miješanja u privatnost građana i moraju građanima i drugim osobama koje zakonito borave na njihovoj teritoriji omogućiti slobodno kretanje i izbor mjesta boravka. Važnost prava na slobodu i sigurnost ličnosti jasna je kada se ima u vidu da lišavanje slobode čovjeka direktno utiče i na uživanje brojnih drugih zagarantovanih prava, te osobu dovodi u ugrožen položaj izlažući je opasnosti da bude izložena mučenju ili drugom neljudskom ili ponižavajućem postupanju.

Potrebno je naznačiti da je pravo na slobodu i sigurnost ličnosti jedinstveno pravo i u tom kontekstu ovu frazu treba jedinstveno čitati, a tiče se isključivo fizičke slobode. Garancije iz člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda uvijek će biti relevantne kada je stepen ograničenja kretanja na određenom mjestu ekstreman u smislu da određena osoba ne može da ode s određenog mjesta. I mada je tekstom člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda garantovana i „sigurnost ličnosti“, kroz praksu se pokazalo da ovaj aspekt ne postoji samostalno, odnosno član 5 se ne može upotrijebiti u smislu zaštite fizičkog integriteta. To dalje znači da se član 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda odnosi na samo lišavanje slobode, a ne i na uvjete u kojima se pritvoreno lice nalazi.

S obzirom na obaveze preuzete međunarodnim ugovorima, Bosna i Hercegovina je dužna poštivati pravni okvir ustanovljen ratificiranim međunarodnim dokumentima o pravima čovjeka, a prvenstveno Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda koja, kao što je prethodno navedeno, prema Ustavu BiH ima prioritet nad svim ostalim domaćim zakonima. Ovo pravo je u pravnom sistemu BiH izričito zagarantovano i u ustavima. Ono je sadržano i dalje elaborirano zakonima o krivičnom postupku,  kao i u drugim relevantnim zakonima.

Sredinom 2003. godine, visoki predstavnik u BiH nametnuo je je nove zakone o krivičnom postupku na nivou države i oba entiteta, koji su iste godine i stupili na snagu. U njima su inkorporirani i principijelni stavovi koji su u skladu sa standardima međunarodnog prava, a naročito člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 9 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Proširen je katalog mjera za osiguranje prisustva optuženog/osumnjičenog i uspješno vođenje krivičnog postupka novim dodatnim mjerama, prijašnji obligatorni pritvor za određena krivična djela je ukinut i novelirane su odredbe o zakonskim razlozima za određivanje pritvora koji je sada, dakle, uvijek fakultativan, te postavljeni su okviri za trajanje pritvora nakon podizanja optužnice do donošenja konačne odluke i jasnije je  regulirano zadržavanje osoba.  Naknadno, amandmanima na Zakon o krivičnom postupku BiH iz 2006., 2007. i 2008. godine, ovaj navedeni spektar mjera je dalje proširen i dopunjen, te je time dalje pojačana zaštita slobode pojedinaca. Problem u ovom smislu u pravnom poretku Bosne i Hercegovine predstavljaju entitetski i zakon Brčko distrikta, koji zaostaju za državnim zakonom, tj. ne usaglašavaju se redovno i/ili dovoljno ažurno sa zakonom na državnom nivou što u krajnjoj liniji vodi nejednakom tretmanu osumnjičenih/optuženih osoba pred zakonom, pa i u smislu zaštite njihovog prava na slobodu i sigurnost ličnosti. Ipak, do kraja godine jedino još u FBiH ovo usklađivanje nije provedeno, no relevantni amandmani na Zakon o krivičnom postupku FBiH nalaze se u parlamentarnoj proceduri i njihovo stupanje na snagu očekuje se već početkom 2009. godine.

Također, u toku je i procedura usvajanja novih amandmana, a njima predviđene izmjene tiču se suštine ostvarivanja prava na slobodu i sigurnost ličnosti, odnosno dužine trajanja pritvora nakon izricanja prvostepene presude, a do donošenja drugostepene odluke po žalbi.

 

4.5.1.1. Zabrana samovoljnog hapšenja i lišavanja slobode. – Osnovni smisao člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda jeste obezbjeđivanje proceduralnih garancija koje će spriječiti samovoljno i nezakonito lišavanje slobode. Međunarodni standardi koji se odnose na pravično suđenje, pa tako i član 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u svom stavu 1, sadrži snažnu pretpostavku koja ide u prilog slobodi ličnosti.  Stoga svako lišavanje slobode mora uvijek biti izuzetak, s objektivnim opravdanjem, može trajati samo onoliko koliko je apsolutno neophodno, i to samo ukoliko se ista svrha ne može postići nekom drugom mjerom. Mjere ograničavanja prava na slobodu utječu višestruko na ljudska prava osobe prema kojoj se određuju – na njenu privatnost, veze sa porodicom, profesionalnu karijeru, korištenje slobodnog vremena i slično, pa i nakon prestanka njihove primjene, odnosno puštanja na slobodu. S obzirom na njihove dalekosežne posljedice neophodno je, dakle, pažljivo procijeniti sve okolnosti koje idu u prilog, odnosno protiv njihovog određivanja. Svakako, relevantne odluke donesene u ovom smislu moraju biti zakonite, detaljno obrazložene, te donesene u pravičnom i transparentnom postupku.

Garancije iz člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda odnose se kako na lišavanje slobode u krivičnom postupku, tako na sve slučajeve lišavanja slobode (npr. usljed duševne bolesti, skitnje, zavisnosti od alkohola ili narkotika itd.) koji su usmjereni prema osobama u smislu ograničavanja, u manjem ili većem obimu, prava na ličnu slobodu.

Shodno članu 5 (1) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, svako lišavanje slobode mora biti u skladu sa zakonom propisanim postupkom. Ova odredba se tumači na sljedeći način: da bi se ispunio zahtjev zakonitosti lišavanja slobode, on mora mora biti u skladu i sa domaćim zakonom, kao i sa Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Shodno tome, lišavanje slobode za koje ne postoji pravni osnov u domaćem zakonodavstvu u suprotnosti je sa zahtjevima iz člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Stoga, država potpisnica mora precizno definirati slučajeve u kojima je lišavanje slobode moguće. Ali, povreda prava na slobodu i sigurnost ličnosti postojati će i kada je lišavanje slobode zakonito u okviru nacionalnog zakonodavstva, ukoliko je kao pritvorski osnov nije jedan od onih pobrojanih u članu 5(1) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Pri tome treba imati na umu da se zahtjev za zakonitošću odnosi kako na proceduralne, tako i na materijalne aspekte lišavanja slobode, a proteže se na cijeli period trajanja lišavanja slobode. Međutim, kad su ispunjeni i svi gore navedeni uvjeti, lišavanje slobode se i dalje neće smatrati zakonitim, ukoliko je ono posljedica proizvoljnog korištenja ovlasti. I na kraju, zahtjev zakonitosti nalaže da zakon, da bi zadovoljio kriterije sadržane u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, mora, prije svega, sadržavati neophodne kvalitete zakona, tj. mora biti dostupan, predvidljiv i siguran, te sadržavati garancije od proizvoljnosti u postupanju prema osobama na koje se odnosi. Pored neposredne odgovornosti za djelovanje svojih organa, država je dužna da obezbijedi da i privatna lica svojim djelovanjem ne krše prava koja garantuje Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Država, dakle, ima i pozitivne obaveze u pogledu prava na slobodu i sigurnost ličnosti pojedinaca. To znači da je država dužna da zabrani, na odgovarajući način istraži i kazni svako protivpravno lišavanje slobode i onda kada izvršioci očigledno nisu agenti države.

Mogućnost lišavanja osobe slobode u Bosni i Hercegovini, u prvom redu, propisana je krivičnim zakonodavstvom, zakonima o vanparničnom postupku i zakonima o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Relevantni zakoni su javno objavljeni u službenim glasilima, dakle dostupni su. Sadrže određene garancije zaštite od arbitrarnosti i jasno razrađene odredbe koje omogućavaju svima na koje se odnose da predvide posljedice svojih postupaka. U pogledu ograničenja prava na ličnu slobodu i sigurnost, relevantno zakonodavstvo u BiH inkorporira principe legaliteta, sudskog nadzora, srazmjernosti i supsidijarnosti.

Pozitivno zakonodavstvo u Bosni i Hercegovini uspostavlja pravilo da pritvor može odrediti jedino nadležni sud i to prema prijedlogu tužioca (član 134 Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (ZKP BiH), član 134 Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta (ZKP BD), član 148 Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (ZKP FBiH), član 191 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (ZKP RS)). Eksplicitno je usvojen princip legaliteta pri ograničavanju osumnjičenog/optuženog u njegovoj slobodi i drugim pravima (član 2 ZKP BiH, član 2 ZKP BD, član 2 ZKP FBiH, član 2 ZKP RS). Garantovana su i osnovna prava osobe lišene slobode sa kojima mora odmah biti upoznata, na jeziku koji razumije, a to su: razlozi lišavanja slobode, pouka o pravu na šutnju, pravo da uzme branioca po slobodnom izboru, ili da joj branilac bude dodijeljen, ukoliko zbog svog imovnog stanja ne može snositi troškove odbrane i da njena porodica, konzularni službenik države čiji je državljanin, ili druga osoba koju ona odredi, budu obaviješteni o njenom lišavanju slobode (član 5 ZKP BiH, član 5 ZKP BD, član 5 ZKP FBiH, član 5 ZKP RS). Također je propisano pravo osumnjičenog/optuženog da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu se sudi bez odlaganja, te je naglašeno da trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme (član 13 ZKP BiH, član 13 ZKP BD, član 14 ZKP FBiH, član 13 ZKP RS). Pritvor se može odrediti isključivo pod uvjetima propisanim zakonom i pod rezervom opće odredbe da se to može učiniti samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom, naglašavajući da će se u toku cijelog postupka pritvor ukinuti čim prestanu postojati razlozi zbog kojih je određen (član 131 ZKP BiH, član 131 ZKP BD, član 145 ZKP FBiH, član 188 ZKP RS).

Rešenje o pritvoru predaje se osobi na koju se odnosi u času pritvaranja. Sat lišavanja slobode i sat predaje rješenja mora se naznačiti u predmetnim spisima.  Protiv ovog rešenja osoba može izjaviti žalbu vijeću u roku od 24 sata od prijema rješenja, koje je odluku o žalbi dužno donijeti u roku od 48 sati. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja (član 134 ZKP BiH, član 134 ZKP BD, član 148 ZKP FBiH, član 191 ZKP RS).

Krivični procesni zakoni u BiH poznaju lišavanje slobode osumnjičenog od strane policijskih organa, ali jedino kao faktičku mjeru o kojoj se ne donosi nikakvo rješenje. Dakle, u novom zakonodavstvu ne postoje više odredbe o određivanju pritvora od strane nesudskih organa. Takve ovlasti nema ni tužilac, nego samo i jedino nadležni sud. Ovakvo lišavanje dolazi u obzir jedino ukoliko postoje osnovi sumnje da je osoba počinila krivično djelo i ako uz to postoji bilo koji od zakonskih razloga za pritvor. Osoba na ovaj način lišena slobode mora biti poučena o svojim pravima i odmah, a najkasnije u roku 24 sata biti sprovedena tužitelju koji u daljnjem roku od najdulje 24 sata mora odlučiti da li će ovu osobu pustiti na slobodu ili će sudiji za prethodni postupak postaviti prijedlog za određivanje pritvora. Ukoliko tužilac podnese ovakav prijedlog, sudija za prethodni postupak mora odmah, a najkasnije u roku 24 sata, donijeti odluku o određivanju pritvora ili o puštanju osobe na slobodu (član 139 ZKP BiH, član 139 ZKP BD, član 153 ZKP FBiH, član 196 ZKP RS).

Kao što je navedeno o određivanju mjere pritvora odlučuje sud, po obrazloženom prijedlogu tužioca. Prijedlog tužioca neophodan je i za svako produženje pritvora. Krivični procesni zakoni propisuju maksimalno trajanje pritvora u istrazi, u toku suđenja, kao i nakon izricanja prvostepene presude.  Dužina trajanja pritvora u istrazi zavisi od težine krivičnog djela (član 135 ZKP BiH, član 135 KZ BD, član 149 KZ FBiH, član 192 KZ RS). Pritvor inicijalno određuje sudija za prethodni postupak, po čijem rješenju isti može trajati najduže jedan mjesec. Rješenjem vijeća pritvor se može produžiti za još dva mjeseca. Za određena, lakša djela, ovo je ujedno i maksimalna dužina trajanja pritvora u istrazi (tri mjeseca). Za krivična djela sa propisanom kaznom od deset godina ili težom kaznom i ukoliko postoje naročito važni razlozi, moguće je produžiti pritvor za još tri mjeseca (ukupno šest mjeseci). Izuzetno i u izrazito složenim predmetima za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora, moguće je pritvor produžiti za još tri mjeseca, dva puta uzastopno (ukupno 12 mjeseci). Rok trajanja pritvora počinje da teče od dana pritvaranja, a ako do isteka navedenih rokova optužnica ne bude potvrđena, osumnjičeni se pušta na slobodu.

I dužina trajanja pritvora nakon potvrđivanja optužnice, a prije izricanja prvostepene presude, zavisi od težine krivičnog djela (član 137 ZKP BiH, član 137 KZ BD, član 151 KZ FBiH, član 194 KZ RS).  Pritvor nakon potvrđivanja optužnice može trajati najduže jednu godinu (u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do pet godina), jednu godinu i šest mjeseci (u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do deset godina), dvije godine (u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora), ili tri godine (u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora).

Kada je u pitanju zadiranje u pravo na ličnu slobodu i sigurnost od strane privatnih osoba, krivični zakoni, u skladu sa zahtjevima Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, inkriminiraju ovakva postupanja, te su u tom smislu propisana i krivična djela protivpravnog lišavanja slobode (član 147 KZ BiH, član 176 KZ BD, član 179 KZ FBiH, član 166 KZ RS ), otmice (član 168 KZ BiH, član 177 KZ BD, član 180 KZ FBiH, član 165 KZ RS) i trgovine ljudima (član 186 KZ BiH).

4.5.1.2. Prepostavka u korist slobode i pritvor. – Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda priznato je da uz prava idu i obaveze. Međunarodni standardi koji se odnose na pravično suđenje sadrže snažnu pretpostavku koja ide u prilog slobodi, a države potpisnice obavezne su primijeniti mjere koje su blaže od mjere pritvora kad god je to moguće i u svakom slučaju se imaju suzdržavati od određivanja mjere pritvora kao krivično-pravne sankcije.  Stoga ograničenja mogu biti dozvoljena samo pod uvjetom da postoji opasnost od zloupotrebe u mjeri u kojoj se time ugrožavaju prava drugih ili se ometaju interesi pravde. Osim toga, države su obavezne u svom pozitivnom zakonodavstvu odrediti uvjete pod kojima je moguće primijeniti ograničenja.

Od trenutka kada za određenu osobu postoji razumna sumnja da je počinila krivično djelo, njena prava i slobode mogu biti ograničeni. Prema osumnjičenom/optuženom tada se mogu preduzeti mjere kojima se posredno ili neposredno ograničava njegovo pravo na slobodu, a koje za cilj imaju osiguravanje njegovog prisustva i uspješno vođenje krivičnog postupka (glava X ZKP BiH, glava X ZKP BD, glava X ZKP FBiH, glava XVI ZKP RS).  Ove mjere ne moraju uvijek za posljedicu imati oduzimanje slobode. U pogledu ograničavanja prava na ličnu slobodu i sigurnost, krivično procesno zakonodavstvo u BiH inkorporira principe legaliteta, sudskog nadzora, srazmjernosti i supsidijarnosti. Zakoni o krivičnom postupku u BiH poznaju pet vrsta mjera osiguravanja prisustva osumnjičenog/optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka – poziv, dovođenje, mjere zabrane, jamstvo i pritvor.  Za svaku od ovih pojedinačnih mjera propisani su uvjeti za primjenu kojih se nadležni organ kod njihovog određivanja mora pridržavati. Prilikom odlučivanja koju će od raspoloživih mjera za obezbjeđenje prisustva osumnjičenog/optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka primjeniti, nadležni organ mora se pridržavati uvjeta određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći pri tom računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom (član 123 ZKP BiH, član 123 ZKP BD, član 137 ZKP FBiH, član 180 ZKP RS).

Detaljno su propisane osnove za određivanje pritvora, određena nadležnost za određivanje pritvora, propisano maksimalno trajanje pritvora, utvrđena dužnost hitnog postupanja organa koji učestvuju u krivičnom postupku u pritvorskim predmetima, predviđena naknada štete u slučaju neosnovanog lišavanja slobode, te uređeno izvršenje pritvora (član 131-147 ZKP BiH, član 131– 147 ZKP BD, član 145–161 ZKP FBiH, član 188–204 ZKP RS).

 

4.5.1.3. Osnovi za određivanje pritvora. – Odredbe člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda sugeriraju da je uvjet da ograničenje lične slobode bude dozvoljeno taj da daljnje uživanje te slobode može onemogućiti izvršenje pravde. Prema međunarodnim standardima, pa prema tome i onim utvđenim u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dozvoljeni razlozi za ograničavanje slobode svrstani su u sljedeće kategorije: opasnost od skrivanja, opasnost od činjenja teškoga krivičnog djela, opasnost od ometanja izvršenja pravde i opasnost od ozbiljne prijetnje javnom redu. Prema Preporuci Komiteta ministara Vijeća Evrope potrebno je da sud, prije nego što se uzme u razmatranje određivanja mjere pritvora, istraži da li postoje i da li su adekvatne blaže mjere, na osnovu poznatih okolnosti u datom predmetu. Pri tome, okolnosti relevantne za ovakvu odluku bile bi: vrsta i težina krivičnog djela koje se optuženom stavlja na teret; kazna koju će sud vjerovatno odmjeriti u slučaju izricanja osuđujuće presude; dob, zdravstveno stanje, karakter, krivični dosje, lične i socijalne okolnosti vezane zaoptuženog, a posebno njegove veze u zajednici; i ponašanje date osobe, posebno u smislu ispunjavanja bilo koje obaveze koja joj je određena u prethodnom krivičnom postupku.

Pritvor predstavlja krajnju i najstrožu mjeru koja postoji u kontekstu kontrole nad osumnjičenim/optuženim. Novo krivično zakonodavstvo u BiH napustilo je prethodni koncept obligatornog pritvora za pojedine vrste krivičnih djela, odnosno predviđen je samo fakultativni pritvor. Protiv određene osobe moguće odrediti samo ukoliko je takva mjera neophodna i ako su kumulativno ispunjeni zakonom propisani kriteriji (član 131. ZKP BiH, član 131. ZKP BD, član 145. ZKP FBiH, član 188. ZKP RS) – osnovana sumnja da je određena osoba počinila krivično djelo (pozitivni kriterij), postojanje bar jednog od zakonom propisanih posebnih uslova za pritvor (pozitivni kriterij), kao i da ne postoji druga mjera za ostvarivanje iste svrhe (negativni kriterij).  Pozitivni kriteriji za određivanje pritvora propisani su u članu 132. ZKP BiH, članu 132. ZKP BD, članu 146. ZKP FBiH i članu 189. ZKP RS. Osnovana sumnja, kao opći preduvjet određivanja mjere pritvora, prema zakonskom određenju jeste viši stepen sumnje zasnovan na prikupljenim dokazima koji upućuju na zaključak da je izvršeno krivično djelo (član 20. ZKP BiH, član 20. ZKP BD, član 21. ZKP FBiH, član 20. ZKP RS).  Kao što je prethodno rečeno, da bi se protiv određene osobe odredio pritvor, pored osnovane sumnje kao općeg uslova, zahtijeva se i postojanje barem jednog od propisanih posebnih uslova, a to su:

a)      Ako se osoba krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva;

b)      Ako postoji bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, odnosno ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače;

c)      Ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, te ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

I pored postojanja gore navedenih uslova, sud je prije određivanja mjere pritvora dužan razmotriti mogućnosti izricanja neke druge blaže mjere za obezbjeđenje prisustva osumnjičenog/optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka. Ovakvo razmatranje vrši sud po službenoj dužnosti kad odlučuje o pritvoru, umjesto određivanja ili produžavanja pritvora, odnosno po prijedlogu jedne od strana u postupku.

Dakle, što se tiče samih zakonskih propisa u BiH, može se reći da su isti usklađeni sa zahtjevima i praksom koji proizilaze iz člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.  Također, odredbe postojećih zakona o krivičnom postupku, u BiH, u ovom pogledu su usklađene, odnosno daju istovjetna zakonska rješenja  po pitanju uslova i osnova za određivanje pritvora.

Međutim, praksa domaćih sudova ukazuje na određenu nekonzistentnost sa zahtjevima Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.[1]

Tako se u pogledu postojanja općeg uslova za pritvor – osnovane sumnje – dešava da se u rješenjima sudova koje se odnose na određivanje, ili produživanje pritvora prije podizanja optužnice, ne navode konkretne činjenice i dokazi na kojima se takva sumnja temelji.  Isto tako, prilikom određivanja, odnosno kontrole pritvora nakon podizanja i potvrđivanja optužnice, nerijetko se dešava da se postojanje osnovane sumnje ne preispituje ozbiljno, nego se kao dokaz njenog postojanja jednostavno navodi činjenica postojanja potvrđene optužnice, a što sve nije u saglasnosti  sa zahtjevima člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i ostavlja prostor za sumnju u arbitrarnost suda.

S druge strane, kada su u pitanju posebni osnovi za pritvor, a naročito onaj koji se odnosi na opasnost od narušavanja javnog reda (ranije sigurnosti građana i imovine), u odlukama sudova u BiH često se može uočiti nedostatak objektivnih i konkretizovanih okolnosti na koje se sud poziva pri određivanju pritvora u svakom pojedinačnom slučaju,[2] a nerijetko se daju i vrlo štura obrazloženja ovakvih odluka.

Također, primjena blažih mjera, kao alternativa pritvoru, ne razmatra se na adekvatan način, ili ponekad čak nikako, niti se u rješenjima nude razlozi zbog kojih je nužno odrediti odnosno produžiti mjeru pritvora, te se stiče dojam da u praksi nekih sudova u BiH, mjera pritvora predstvlja češće pravilo, nego izuzetak.

 

4.5.1.4. Pravo na naknadu štete zbog neosnovanog lišavanja slobode. – Pravo osobe, koja je žrtva neosnovanog lišavanja slobode, na naknadu štete predviđeno je u člana 5(5) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Navedeni član i član 3 Protokola 7 ujedno su i jedina mjesta u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda koja uslovljavaju da domaći zakon mora predvidjeti naknadu štete. Zakoni o krivičnom postupku u BiH izričito propisuju pravo osobe lišene slobode bez osnova na rehabilitaciju, naknadu štete iz budžetskih sredstava, kao i druga prava utvrđena zakonom (član 11 ZKP BiH, član 12 ZKP FBiH, član 11 ZKP RS, član 11 ZKP BD). Pored navedene odredbe kojom se garantuje pravo na naknadu štete osobi neosnovano lišenoj slobode, krivični procesni zakoni, također, uređuju detaljnije i osnove, uvjete i proceduru za ostvarivanje ovog prava (glava XXXII ZKP BiH, glava XXXII ZKP FBiH, glava XXXII ZKP RS, glava XXXI ZKP BD).

Pod štetom, u smislu navedenih odredbi, podrazumijeva se materijalna i nematerijalna šteta onako kako je definirana imovinskim zakonima. Prije podnošenja tužbe u parničnom postupku, oštećeni se sa svojim zahtjevom mora obratiti  nadležnom ministarstvu na državnom ili entitetskom nivou, odnosno Pravosudnoj komisiji u Brčko distriktu u cilju postizanja sporazuma o postojanju, vrsti i visini štete (član 433 ZKP BiH, član 415 KZ BD, član 436 KZ FBiH, član 426 KZ RS). Tek ukoliko zahtjev za naknadu štete ne bude usvojen, ili na osnovu njega nadležni organ ne donese odluku u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, oštećeni može tražiti ostvarivanje svog prava u parničnom postupku pred nadležnim sudom (član 434 ZKP BiH, član 416 KZ BD, član 437 KZ FBiH, član 427 KZ RS).

Dakle, moglo bi se zaključiti da odredbe krivičnog procesnog zakonodavstva u BiH zadovoljavaju zahtjeve iz člana 5(5) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, garantujući pravo na naknadu štete osobama neosnovano lišenim slobode i iznad minimuma postavljenog u ovoj odredbi.

Mada detaljno razrađen u krivičnim procesnim zakonima, čini se da djelotvoran mehanizam isplate kompenzacije u slučajevima lišavanja slobode suprotnim garancijama iz člana 5 Evropske konvencije još ne postoji u BiH. Obavezu države BiH da takav mehanizam uspostavi, naglasili su u svojoj praksi i Ustavni sud BiH i Dom za ljudska prava.

---

[1] Detaljnije o primjeni mjere pritvora i alternativnih mjera u praksi sudova u BiH vidjeti OSCE BiH, Zakon i praksa u primjeni mjera ograničenja slobode: Opravdanost mjere pritvora u Bosnia i Hercegovini iz avgusta 2008.

[2] Ovim pitanjima se u više navrata, po individualnim apelacijama, bavio i Ustavni sud BiH. Vidjeti, npr., Odluke Ustavnog suda BiH u predmetima Neđo Zeljaja, Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda BiH broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine i Aida Selmanović, Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda BiH broj AP 566/08 od 12. juna 2008. godine.