Pravo na socijalnu sigurnost (11)

4. Pravo na socijalnu sigurnost

 

 

Član 9. PESK:

Države članice ovoga Pakta priznaju svakome pravo na socijalnu sigurnost, uključujući socijalno osiguranje.

Pravo na socijalnu sigurnost obuhvata i socijalno osiguranje i socijalnu pomoć. Pristup socijalnoj sigurnosti iz perspektive ljudskih prava odstupa od tradicionalne ekonomije socijalne zaštite: “pristup iz perspektive ljudskih prava oslovljava pitanja koja se odnose na sisteme socijalne sigurnosti, odgovonost države i beneficije u modernom svijetu u kojem više plate ne mogu biti posmatrane kao univerzalna veza sa socijalnom sigurnosti.”[1] Ovo stajalište potvrdio je i Komitet za ekonomska, socijalna i kulturna prava UN-a u svom Generalnom komentaru 19 koji je posvećen isključivo tumačenju prava na socijalnu sigurnost u kome se  po prvi put na jednom mjestu daje pregled obaveza države po pitanju ispunjavanja prava na socijalnu sigurnost.

Primjećujući da pravo na socijalnu sigurnost ima glavnu ulogu u osiguranju ljudskog dostojanstva za sve osobe,[2] te da igra važnu ulogu u smanjenju siromaštva i sprječavanju socijalne isključenosti,[3] Komitet za ESK prava u svom Generalnom komentaru 19 ističe da: „pravo na socijalnu sigurnost obuhvata pravo na pristup i očuvanje beneficija bilo u novčanom obliku ili u obliku robne pomoći, bez diskriminacije a kako bi se osigurala zaštita, inter alia, od (a) nedostatka zarade putem rada uzrokovanog bolesti, invaliditetom, majčinstvom, povredom na radu, nezaposlenošću, starom dobi, ili smrću člana porodice; (b) nedostatka sredstava potebnih da se omogući pristup zdravstvenoj zaštiti; (d) nedovoljne porodične podrške, naročito za djecu i odrasle osobe koje zavise od drugih.“[4]

Naravno, sve države članice moraju poduzeti efektivne mjere u okviru maksimuma svojih raspoloživih resursa kako bi u potpunosti bez diskriminacije ostvarile pravo svih osoba na socijalnu sigurnost, uključujući socijalno osiguranje. Vrlo važno je istaći da je Komitet zauzeo stav da mjere koje se koriste za osiguranje beneficija socijalne sigurnosti ne mogu biti usko definirane i da u svakom slučaju moraju garantirati svim ljudima minimum uživanja ljudskih prava.[5] U tački 10 Generalnog komentara 19 Komitet je istakao da se prema socijalnoj sigurnosti treba ophoditi kao prema društvenom dobru, a ne kao običnom instrumentu ekonomske ili finansijske politike.

Razmatrajući elemente prava na socijalnu sigurnost koji mogu biti različiti zavisno od različitih uvjeta Komitet je istakao brojne neophodne faktore koji se moraju primjenjivati u svim okolnostima. To su:

– dostupnost – sistem socijalne sigurnosti mora biti uspostavljen prema domaćim zakonima, održiv kako bi osigurao da ovo pravo može biti ostvarivo kako za sadašnje tako i za buduće generacije, a odgovornost za uspješno upravljanje i nadgledanje sistema moraju preuzeti javne vlasti;

– socijalni rizici i nepredviđene okolnosti – sistem socijalne sigurnosti bi trebao predvidjeti pokriće za devet osnovnih oblasti socijalne sigurnosti;

– adekvatnost beneficija, bilo u novcu ili robnoj pomoći, u količini i trajanju na način na koji bi svako mogao dostojanstveno i bez diskriminacije ostvariti svoja prava na porodičnu zaštitu i pomoć, adekvatne standarde života i adekvatan pristup zdravstvenoj njezi;

– pristupačnost na način da se između ostaloga osigura univerzalno pokriće, sa razumnim, proporcionalnim i transparentnim uvjetima za pristup beneficijama, uz doprinose koje mogu priuštiti svi bez da kompromitiraju ostvarenje drugih prava, uz informiranje svih osoba i organizacija o svim njihovim pravima na socijalnu sigurnost, uz fizički dostupan pristup beneficijama i informacijama naročito osobama sa invaliditetom, migrantima i osobama koje žive u udaljenim područjima, kao i u oblastima u situacijama oružanog sukoba;

– odnos sa drugim pravima na način da pravo na socijalnu sigurnost igra značajnu ulogu, ali ne i jedinu, u pomoći pri ostvarenju mnogih drugih prava iz Pakta.

Prema Komitetu za ekonomska, socijalna i kulturna prava UN-a  devet osnovnih oblasti o kojima treba voditi računa u sistemu socijalne sigurnosti su:[6]

(1) zdravstvena njega – sistemi zdravstvene zaštite moraju biti uspostavljeni tako da pružaju adekvatan pristup zdravstvenim uslugama svim osobama;

(2) bolest – novčane beneficije trebaju biti osigurane onima koji su u nemogućnosti da rade zbog lošeg zdravlja kako bi im se omogućilo da pokriju periode gubitka zarade, dok osobe koje duži period pate od ovakvih bolesti bi trebalo da imaju pristup beneficijama po osnovu invalidnosti;

(3) starost – državnim zakonom propisani planovi socijalne sigurnosti koji osiguravaju beneficije starijim osobama, počevši od određene starosne dobi, uključujući i osiguranje beneficija koje se ne moraju ostvariti putem doprinosa za sve starije osobe koje do određene starosne dobi nisu uspjele osigurati beneficije na drugi način;

(4) nezaposlenost – pored promocije zapošljavanja, beneficije koje pokrivaju gubitak ili nedostatak zarade zbog nemogućnosti pronalaska ili održavanja odgovarajućeg zaposlenja koje se isplaćuju određeni period nakon čega se nezaposlenoj osobi treba osigurati socijalna pomoć, kao i pokriće za druge radnike uključujući one koji rade pola radnog vremena, povremeno, u sezoni, koji su samozaposleni te one koji rade u atipičnim oblicima neformalne ekonomije;

(5) ozljede na poslu – osiguranje zaštite radnicima/cama koji su povrijeđeni/e tokom zaposlenja ili drugog produktivnog rada i njihovim porodicama koja podrazumijeva oblike pristupa zdravstvenoj njezi i novčanim beneficijama, a koja ne smije biti uslovljena dužinom zaposlenja ili osiguranja radnika/ice;

(6) podrška djeci i porodici – beneficije za porodice, uključujući novčanu pomoć i socijalne službe, bez diskriminacije, koje su neophodne za realizaciju prava djece i zavisnih odraslih osoba i koje su dovoljne za hranu, odjeću, dom, vodu, sanitacijske potrebe i druga odgovarajuća prava;

(7) majčinstvo – osigurano plaćeno porodiljsko odsustvo svim ženama uključujući one koje su uključene u atipični rad, te medicinske beneficije koje pokrivaju perinatalnu njegu, porod, postnatalnu brigu i potrebnu brigu u bolnicama za žene i djecu;

(8) invaliditet – pružiti adekvatnu novčanu podršku osobama sa invaliditetom na dostojanstven način i odražavajući potrebe za pomoć i druge troškove koji su često vezani uz invaliditet, a ta pomoć bi trebala pokriti i članove/ice porodice i druge neformalne njegovatelje/ice;

(9) preživjeli i djeca bez roditelja – osigurati beneficije koje trebaju pokriti i troškove sahrane za preživjele i djecu bez roditelja nakon smrti hranitelja/ice koji je bio/la pokrivena nekim oblikom socijalne sigurnosti  ili imao/la prava na penziju, te im bez diskriminacije osigurati pristup sistemu socijalnog sigurnosti.

Komitet ističe obavezu države članice da garantuje uživanje prava na socijalnu sigurnost bez direktne ili indirektne diskriminacije u zakonu i de facto na osnovu rase, boje, spola, godina, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili društvenog porijekla, imovine, rođenja, fizičkog ili mentalnog onesposobljenja, zdravstvenog statusa (uključujući HIV/AIDS), seksualne orijentacije, i građanskog, političkog, društvenog ili drugog statusa.[7] Ovdje treba istaknuti da su direktno nabrojani osnovi za diskriminaciju prošireni u odnosu na ranije Generalne komentare, ali s obzirom da je se radi o posljednjem komentaru Komiteta podrazumijeva se da se direktne zabrane odnose i na druga prava. Nadalje, Komitet je napomenuo da države trebaju posvetiti posebnu pažnu osobama i grupama koje se tradicionalno suočene sa teškoćama ostvarivanja ovog prava, a naročito žene, nezaposleni, radnici neadekvatno zaštićeni socijalnim osiguranjem, osobe koje rade u neformalnoj ekonomiji, bolesni ili povrijeđeni radnici, osobe sa invaliditetom, starije osobe, djeca i odrasle zavisne osobe, radnici koje rade od kuće, radnici koje rade u domaćinstvima, manjinske grupe, izbjeglice, tražioci azila, interno raseljene osobe, povratnici, osobe koje nisu državljani zemlje u kojoj borave, zatvorenici i osobe u pritvoru. Dakle, pored nediskriminacije, jednakost je bitan princip kojim se Komitet vodi tako da je pozitivna diskriminacija (afirmitivna akcija) jedna od mogućih intervencija države u pogledu ostvarivanja prava, pored ostalog i prava na socijalnu sigurnost, za osobe i grupe koja su tradicionalno suočene sa teškoćama ostvarivanja ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava. Države članice trebaju poduzeti sve korake kako bi eliminirali faktore koji sprječavaju osobe i grupe koje su tradicionalno suočene sa teškoćama ostvarivanja ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava u jednakom uplaćivanju doprinosa u programe socijalne sigurnosti i osigurati da se ti faktori uzmu u obzir tokom izrade programa socijalne sigurnosti.[8]

U pogledu prava na socijalnu sigurnost u Generalnom komentaru 19, navode se i minimalne temeljne obaveze države članice koje se moraju pokušati ostvariti na svaki mogući način koristeći sve raspoložive resurse. Od država se zahtijeva: (a) da osiguraju pristup planu socijalne sigurnosti koji pruža minimalni neophodni nivo beneficija svim osobama i porodicama i koji će im omogućiti da barem ostvare neophodnu zdravstvenu njegu, osnovno sklonište i smještaj, vodu i sanitaciju, prehrambene namirnice i najosnovnije oblike obrazovanja. Ako država članica ne može pružiti ovaj minimalni nivo za sve rizike i nepredviđene okolnosti u sklopu maksimalno dostupnih resursa, Komitet predlaže da država članica, nakon iscrpnog procesa konsultacija, odabere osnovnu grupu socijalnog rizika i neočekivanih okolnosti; (b) da na nediskriminatornoj osnovi osigura pravo pristupa sistemima ili planovima socijalne sigurnosti, posebno za ranjive i marginalizirane osobe i grupe; (c) da poštuje postojeće planove socijalne sigurnosti i štiti ih od nerazumnog uplitanja; (d) da usvoji i implementira državnu strategiju socijalnog osiguranja i plan akcije; (e) da poduzme ciljane korake za implementaciju planova socijalnog osiguranja, naročito onih planova koji štite ranjive i marginalizirane osobe i grupe; (f) da nadgleda opseg ostvarenja prava na socijalnu sigurnost.[9]

Ovdje je jako bitno istaći činjenicu da Komitet u izuzetnim slučajevima kada država članica zaista ne može ispuniti minimalni nivo pristupa pravu na socijalnu sigurnost ‘dozvoljava’ odabir određene grupe socijalnog rizika i nepredviđenih okolnosti što ustvari podrazumijeva da sve osobe unutar te odabrane grupe moraju imati jednak pristup sistemu socijalne sigurnosti bez diskriminacije. U kontekstu Bosne i Hercegovine, ovaj komentar znači da sve osobe sa invaliditetom bez obzira na način na koji su zadobili invaliditet (u miru ili u ratu) trebaju imati isti pristup sistemu socijalne sigurnosti.

Nadalje, u kontekstu Bosne i Hercegovine i pitanja nadležnosti vezanih uz implementaciju ESK prava generalno, i socijalne sigurnosti specifično, treba istaći da je Komitet podvukao i to

„(…) da gdje je odgovornost za implementaciju prava na socijalno osiguranja delegirana na regionalne ili lokalne vlasti ili je pod ustavnom ovlasti državnog tijela, država članica zadržava obavezu da se pridržava Pakta te zbog toga treba osigurati da ove regionalne ili lokalne vlasti efikasno nadgledaju neophodne servise i sadržaje socijalnog osiguranja, kao i efikasnu implementaciju sistema.“[10]

Nadalje, Komitet naglašava važnost nadgledanja efikasnog ostvarivanja prava na socijalnu sigurnost i uspostavljanja neophodnih mehanizama ili institucija za tu namjenu, te razvoja indikatora i pokazatelja ostvarivanja prava na socijalnu sigurnost u državnim strategijama i planovima akcije radi pomoći pri nadgledanju.[11] Svaka osoba ili grupa kojoj je povrijeđeno pravo na socijalnu sigurnost treba imati pristup efikasnom sudskom ili drugom odgovarajućem pravnom lijeku na državnom, ali i na međunarodnom nivou.[12]

Bosna i Hercegovina ratifikovala je i ILO Konvenciju br. 102 o minimumu standarda socijalne sigurnosti, te Konvenciju br. 121 o naknadama vezanim za povredu na radu. ILO Konvencija br. 102 propisuje minimum standarda koje svaka država, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, mora ispuniti u pogledu pružanja socijalne sigurnosti. Minimum standarda se odnosi na obezbjeđenje zdravstvene njege, naknade u slučaju bolesti, naknade za slučaj nezaposlenosti, starosne penzije, porodične naknade, porodiljske naknade, naknade za slučaj invalidnosti i naknade preživjelim. Dodatno, Konvencija br. 121 propisuje uslove vezane za obezbjeđenje naknade vezane za povrede stečene na radu.

 

4.1. Pravo na socijalnu sigurnost u zakonodavstvu Bosne i Hercegovine

 

Sistem socijalne sigurnosti u BiH obuhvata socijalno osiguranje, socijalnu pomoć, porodičnu i dječiju zaštitu, te boračku zaštitu. Pravo na socijalnu sigurnost, kao i sva prethodno obrađivana ekonomska, socijalna i kulturna prava, ne spada u pravo koje je direktno zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine. Također, s obzirom na složenost državnog uređenja, oblast socijalne sigurnosti gotovo je isključivo u nadležnosti entiteta, odnosno Brčko Distrikta. Izuzetak su pitanja socijalne sigurnosti koja su regulirana putem Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine i Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine, a koja se isključivo odnose na uposlenike unutar institucija i javnih preduzeća Bosne i Hercegovine.

Ustav FBiH garantuje pravo na socijalnu i zdravstvenu zaštitu (segment socijalne sigurnosti)[13] dok su za realizaciju socijalne politike i obezbjeđenje socijalne zaštite nadležni su i entitet i kantoni.[14] Ustav RS detaljnije određuje pravo na socijalnu sigurnost navodeći u članu 43:

„Pravo zaposlenih i članova njihovih porodica na socijalnu sigurnost i socijalno osiguranje uređuje se zakonom i kolektivnim ugovorom.

Jamči se, pod uslovima utvrđenim zakonom, pravo na materijalno obezbjeđenje za vrijeme privremene nezaposlenosti.

Građani koji su djelimično sposobni za rad obezbjeđuju se osoposobljavanjem za odgovarajući posao i uslovi za njihovo zapošljavanje u skladu sa zakonom.

Republika obezbjeđuje pomoć i socijalnu sigurnost građanima koji su nesposobni za rad i nemaju sredstva za izdržavanje.“

Lista entitetskih zakonskih akata putem kojih se pružaju mogućnosti pristupa sistemu socijalne sigurnosti (uključujući i pripadnike ranjivih grupa) data je u nastavku teksta, dok će se nešto kasnije obratiti pažnja na pojedine odredbe navedenih zakonskih propisa prema gore pomenutih devet oblasti socijalne sigurnosti.

Zakonski akti u vezi socijalne sigurnosti koji važe na teritoriji Federacije BiH: Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite obitelji sa djecom (Službene novine FBiH broj: 36/99, 54/04, 39/06, 14/09); Zakon o doprinosima (Službene novine FBiH broj: 35/98, 54/00, 16/01, 37/01, 1/02, 17/06, 14/08); Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju (Službene novine FBiH broj: 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06); Zakon o matičnoj evidenciji o osiguranicima i korisnicima prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja (Službene novine FBiH broj: 42/04 i 15/05); Zakon o potraživanjima u postupku privatizacije po osnovu razlike primanja korisnika prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja (Službene novine FBiH broj: 41/98, 55/00, 27/02); Zakon o organizaciji penzijskog i invalidskog osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine (Službene novine FBiH broj: 49/00, 32/01 i 18/05); Zakon o vrstama i postotcima tjelesnih onesposobljenosti (Službene novine FBiH broj: 42/04 i 48/04); Zakon o smještaju djece u druge porodice (Službeni list SR BiH broj: 9/78); Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (Službene novine FBiH broj: 35/05, 41/05);  Zakon o raseljenim osobama i povratnicima u Federaciju Bosne i Hercegovine i izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine (Službene novine FBiH broj: 15/05); Zakon o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba (Službene novine FBiH broj: 55/00, 41/01, 22/05, 9/08);  Zakon o zdravstvenoj zaštiti (Službene novine FBiH broj: 46/10); Zakon o zdravstvenom osiguranju (Službene novine FBiH broj: 30/97, 7/02 i 70/08).

Zakonski akti iz oblasti socijalne sigurnosti koji su relevantni u Republici Srpskoj: Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata – prečišćeni tekst (Službeni glasnik RS broj: 24/10); Zakon o dječijoj zaštiti (Službeni glasnik RS broj: 4/02, 17/08 i 01/09); Zakon o doprinosima – prečišćeni tekst (Službeni glasnik broj: RS 31/09, 1/11); Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju invalida – prečišćeni tekst (Službeni glasnik RS broj: 54/09); Zakon o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske (Službeni glasnik broj: 46/04, 53/04, 20/07, 55/07, 59/08, 118/09); Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (Službeni glasnik RS broj: 134/11);  Zakon o ostvarivanju prava na starosnu penziju određenih kategorija osiguranika (Službeni glasnik RS broj: 33/08); Zakon o penzijskom rezervnom fondu Republike Srpske (Službeni glasnik RS broj: 73/08 i 50/10); Porodični zakon (Službeni glasnik RS broj: 54/02, 41/08); Zakon o raseljenim licima, povratnicima i izbjeglicama u Republici Srpskoj (Službeni glasnik RS broj: 42/05); Zakon o socijalnoj zaštiti (Službeni glasnik RS broj: 5/93, 15/96, 110/03, 33/08); Zakon o zdravstvenoj zaštiti (Službeni glasnik RS broj: 106/09); Zakon o zdravstvenom osiguranju (Službeni glasnik RS broj: 18/99, 51/01, 70/01, 51/03, 57/03, 17/08, 1/09, 106/09); Zakon o zapošljavanju stranih državljana i lica bez državljanstva (Službeni glasnik RS broj: 24/09); Zakon o posredovanju u zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti (Službeni glasnik RS broj: 30/10).

Zakoni vezani za socijalnu sigurnost u Brčko Distriktu: Zakon o dječijoj zaštiti Brčko Distrikta (Službeni glasnik BD BiH broj: 1/03, 4/04, 21/05, 19/07, 2/08); Zakon o socijalnoj zaštiti Brčko Distrikta (Službeni glasnik BD BiH broj: 1/03, 4/04, 19/07, 2/08); Zakon o zapošljavanju stranaca (Službeni glasnik BD BiH broj: 15/09, 19/09 i 20/10); Zakon o zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti (Služeni glasnik BD BiH broj: 33/04, 19/07 i 25/08); Zakon o zdravstvenoj zaštiti Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (Službeni glasnik BD BiH broj: 38/11); Zakon o zdravstvenom osiguranju Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (Službeni glasnik BD BiH broj 1/02, 7/02, 19/07, 2/08 i 34/08); Porodični zakon Brčko Distrikta (Službeni glasnik BD BiH broj: 23/07).

 

4.1.1. Socijalna zaštita

 

Pitanje socijalne zaštite regulisano je Zakonom o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite obitelji sa djecom FBiH,[15] Zakonom o socijalnoj zaštiti Republike Srpske,[16] te Zakonom o socijalnoj zaštiti Brčko Distrikta.[17]

U Federaciji BiH, pomenuti zakon reguliše pitanje socijalne zaštite građana i njihovih porodica, uspostavljanje i funkcionisanje institucija socijalne zaštite i udruženja osoba sa invaliditetom, zatim pitanje prava civilnih žrtava rada i njihovih porodica, zaštitu porodica s djecom, te načine finansiranja. Obzirom na decentralizovanu strukturu FBiH, Zakonom je određeno da kantonalni nadležni organi detaljnije uređuju oblast socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i porodica sa djecom.[18] Činjenica da je kantonima prepušteno uređivanje ove izuzetno važne oblasti, dovodi do situacije da građani FBiH ne mogu ostvarivati na isti način pravo na socijalnu zaštitu u svim kantonima, što dovodi do neravnopravnog položaja građana na teritoriji FBiH. Korisnicima socijalne zaštite se smatraju: djeca bez roditeljskog staranja, odgojno zanemarena djeca, odgojno zapuštena djeca, djeca čiji je razvoj ometen porodičnim prilikama, lica s invaliditetom i lica ometena u fizičkom ili psihičkom razvoju, materijalno neosigurana i za rad nesposobna lica, stara lica bez porodičnog staranja, lica sa društveno negativnim ponašanjem, lica i porodice u stanju socijalne potrebe, kojima je uslijed posebnih okolnosti potreban odgovarajući oblik socijalne zaštite.[19] Prava iz socijalne zaštite koja su obezbijeđena Zakonom o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite obitelji sa djecom FBiH su: novčana i druga materijalna pomoć, osposobljavanje za život i rad, smještaj u drugu porodicu, smještaj u ustanove socijalne zaštite, usluge socijalnog i drugog stručnog rada, te kućna njega i pomoć u kući.[20]

U Republici Srpskoj, pitanje socijalne zaštite je regulisano Zakonom o socijalnoj zaštiti RS na način da određuje prava iz oblasti socijalne zaštite, osnovne institucije socijalne zaštite i finansiranje aktivnosti vezanih uz socijalnu zaštitu. Članom 3. Zakona određeno je da:

„Socijalna zaštita obezbjeđuje se građanima koji su nesposobni za rad, koji nemaju sredstava za život i srodnika koji su zakonom obavezi i u mogućnosti da im obezbijede izdržavanje, kao i lica kojima je zbog posebnih okolnosti potrebna socijalna zaštita.“

Slično kao i u Federaciji BiH, u Zakonu o socijalnoj zaštiti RS određeni su korisnici socijalne zaštite: maloljetnici – bez roditeljskog staranja, ometeni u fizičkom i psihičkom razvoju, čiji je razvoj ometen porodičnim prilikama, vaspitno zanemareni i zapušteni; te punoljetna lica – materijalno neobezbijeđena i za rad nesposobna lica, stara lica bez porodičnog staranja, invalidna lica lica sa društveno negativnim ponašanjem i lica kojima je zbog posebnih okolnosti potrebna socijalna zaštita.[21] Zahvaljujući centralizovanom uređenju Republike Srpske, za razliku od Federacije BiH gdje su nadležnosti vezane za obezbjeđenje socijalne zaštite podijeljene i uglavnom prepuštene kantonima, u ovom entitetu je glavni nosilac socijalne zaštite Republika Srpska koja:

„Uređuje sistem socijalne zaštite, utvrđuje osnovna prava i korisnike socijalne zaštite, obezbjeđuje sredstva za realizaciju razvojne funkcije socijalne zaštite, osniva i usmjerava rad ustanova socijalne zaštite od šireg značaja i stara se da se, u okviru ekonomske i socijalne politike, ostvaruje optimalan razvoj socijalne zaštite.“[22]

Nažalost, usljed nepostojanja sveobuhvatnog zakonskog okvira za osiguranje jednakosti u ostvarivanju prava na socijalnu zaštitu, stanje na terenu kada se govori o realizaciji ovog prava je dosta raznoliko. U tom smislu, građani na teritoriji cijele BiH imaju različit tretman u vezi sa ostvarivanjem prava na socijalnu zaštitu zavisno od toga da li im je prebivalište u Republici Srpskoj ili u Federaciji BiH, odnosno nekom od kantona. Ovaj problem naročito je izražen kada su u pitanju naknade vezane za socijalnu zaštitu gdje je pitanje npr. iznosa/procenta materijalne pomoći u Republici Srpskoj riješeno Zakonom o socijalnoj pomoći RS,[23] dok je pitanje iznosa materijalne pomoći u Federaciji BiH prepušteno na odluku kantonima[24] čime se jasno pravi razlika u visini materijalne pomoći koja će biti obezbijeđena licima u jednom kantonu u odnosu na lica iz drugog kantona. Ovaj problem djelimično je riješen kada su u pitanju civilne žrtve rata i osobe sa invaliditetom koje nisu povezane sa oružanim sukobom. Prema preporuci ESK komiteta[25] iz 2005. godine:

„Komitet podstiče državu članicu da promoviše usvajanje predloženog Zakona o izmjenama i dopunama F BiH Zakona o socijalnoj zaštiti, civilnim žrtvama rata i porodicama sa djecom, koji je trenutno u parlamentarnoj proceduri u F BiH i koji predviđa transfer budžeta za socijalnu zaštitu civilnih žrtava rata i lica sa invaliditetom koje nisu povezane sa oružanim sukobom sa kantona na Federaciju, kako bi se ukinule nejednakosti koje su rezultat različite dostupnosti sredstava u kantonima. Takođe, traži se od države članice da obezbijedi da vlasti u F BiH prošire ovaj transfer budžeta na druge kategorije korisnika socijalne zaštite.“[26]

Navedeni zahtjev djelimično je ispoštovan izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite obitelji sa djecom FBiH iz 2006. godine gdje se predvidio transfer budžeta za socijalnu zaštitu civilnih žrtava rata i osoba sa invaliditetom koje nisu povezane sa oružanim sukobom sa nivoa kantona na nivo Federacije BiH. Međutim, ostalo je pitanje ostalih kategorija korisnika socijalne zaštite i obezbjeđenja jednakosti za sve korisnike na nivou Federacije BiH, a zatim i na nivou BiH. Dakle, potrebno je izvršiti usklađivanje propisa na nivou cijele BiH, između kantona i Federacije BiH, te između Federacije BiH i Republike Srpske kako bi svi građani na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine uživali jednak tretman i ista prava po pitanju ostvarivanja prava iz oblasti socijalne zaštite.

 

4.1.2. Penzijsko-invalidsko osiguranje

 

Pitanje ostvarivanja prava po osnovu penzijsko-invalidskog osiguranja riješeno je odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju RS,[27] Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju FBiH,[28] te Zakona o matičnoj evidenciji o osiguranicima i korisnicima prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja FBiH,[29] Zakona o potraživanjima u postupku privatizacije po osnovu razlike primanja korisnika prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja FBiH,[30] Zakona o organizaciji penzijskog i invalidskog osiguranja FBiH,[31] Zakona o ostvarivanju prava na starosnu penziju određenih kategorija osiguranika RS[32] i Zakona o penzijskom rezervnom fondu Republike Srpske.[33]

U BiH je na snazi sistem obaveznog penzijsko-invalidskog osiguranja kojim se želi, na bazi zaposlenja i međugeneracijske solidarnosti, postići osiguranje svih građana za slučajeve: starosti, invaliditeta i gubitka radne sposobnosti, smrti osigurane osobe, kako bi se obezbijedila socijalna sigurnost za osiguranike i članove njihovih porodica. Zakonska rješenja po pitanju određivanja osiguranika, te korisnika prava proisteklih iz penzijsko-invalidskog osiguranja su slična u Federaciji BiH i Republici Srpskoj. Tako je u oba entiteta obavezno osigurana: zaposlena osoba, samozaposlena osoba, poljoprivrednici i lica koja obavljaju vjersku službu.[34] U Federaciji BiH, obavezno osigurani su i vrhunski sportisti, te korisnici prava na odgovarajuće upošljavanje za vrijeme prekvalifikacije odnosno dokvalifikacije.

Prava iz oblasti penzijsko-invalidskog osiguranja se stiču za slučajeve:

1)      starosti – starosna penzija,

2)      invalidnosti – invalidska penzija, prekvalifikacija ili dokvalifikacija i raspoređivanje, odnosno zaposlenje na drugom odgovarajućem poslu, kao i pravo na novčanu naknadu po osnovu korišćenja prava na prekvalifikaciju,  dokvalifikaciju ili raspoređivanja, odnosno zapošljavanja na drugom odgovarajućem poslu, ili po osnovu  čekanja na raspoređivanje, odnosno zaposlenje na drugom radnom mjestu;

3)      za slučaj smrti osiguranika, odnosno korisnika lične penzije – porodična penzija.[35]

Pored obaveznog, postoji i mogućnost dobrovoljnog osiguranja. U Republici Srpskoj, data je mogućnost dobrovoljnog osiguranja pod uslovima propisanim zakonom, dok je u Federaciji ta mogućnost široko definisana odredbom da se „na dragovoljno mirovinsko i invalidsko osiguranje mogu osigurati osobe koje nisu obavezno osigurane“.[36] U nastavku Zakona navodi se da se dobrovoljno mogu osigurati osobe koje su uposlene u državi sa kojom nije zaključen međunarodni ugovor, te osobe koje su navršile 15 godina i imaju opštu zdravstvenu sposobnost.[37]

Pravo za slučaj starosti, odnosno pravo na starosnu penziju osiguranik stiče ispunjenjem uslova u pogledu ostvarenih godina života i dužine ostvarenog radnog staža, u FBiH sa 65 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja, ili 40 godina staža bez obzira na godine,[38] a u RS sa 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja, ili kad navrši 60 godina života i 40 godina staža.[39] U RS postoji distinkcija da ukoliko je osiguranik žena, ukoliko to zahtijeva može steći pravo na  starosnu penziju kad navrši 58 godina života i 35 godina staža osiguranja.[40]

U pogledu prava vezanih uz penzijsko osiguranje, Komitet za ekonomska, socijalna i kulturna prava UN-a je dao preporuku za usvajanje međuentitetskog sporazuma o penzionim pravima s ciljem jamčenja pristupa penzijama za povratnike koji se vraćaju iz jednog entiteta u drugi.[41] Prema Drugom periodičnom izvještaju o primjeni Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima koje je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH predalo polovinom 2010. godine na razmatranje Komitetu za ekonomska,socijalna i kulturna prava UN-a, ova preporuka još uvijek nije ispoštovana. Naime, još uvijek nije uspostavljen princip da penziju isplaćuje onaj nosilac osiguranja na čijoj je teritoriji navršen penzijski staž, čime se direktno korisnicima penzijskog osiguranja (naročito licima interno raseljenim u toku oružanog sukoba u BiH) onemogućava potpuni pristup njihovim ostvarenim pravima. To je djelimično potvrđeno i u presudi Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu u predmetu Karanović protiv Bosne i Hercegovine od 20. novembra 2007. godine.

„Slučaj Karanović se našao pred Evropskim sudom nakon što FBiH nije izvršila odluku Doma za ljudska prava (Dom) u predmetu tri penzionera, raseljenih lica, Đ. Kličkovića, A. Pašalić i D. Karanovića koji su, nakon povratka iz Republike Srpske u Federaciju BiH, tražili prelazak iz Penzijsko-invalidskog fonda Republike Srpske (Fond RS) u Penzijsko/mirovinsko-invalidski fond FBiH (Federalni fond), te zahtijevali da im se, u skladu s tim, penzije isplaćuju iz Federalnog fonda. Država BiH je danas, nakon odluke Evropskog suda u predmetu Karanović, suočena sa kompleksnim pitanjem koje se tiče načina izvršenja te presude. Naime, u ovom predmetu, u kojem je odlučeno o pojedinačnoj predstavci, po prvi put u praksi Evropskog suda u predmetima protiv BiH, zatraženo je da država, s ciljem otklanjanja posljedica kršenja ljudskih prava, sistemski riješi navedeni problem kroz domaće zakonodavstvo.“[42]

Nažalost, država BiH, niti njeni entiteti još uvijek nisu ispunile zahtjev koji je proistekao iz presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Karanović protiv BiH, odnosno još uvijek nije usklađeno zakonodavstvo entiteta niti je osigurano da se penzije isplaćuju od strane onog nosioca osiguranja (odnosno Fonda penzijsko-invalidskog, odnosno mirovinsko-invalidskog osiguranja) na čijoj teritoriji je navršen penzijski staž.

Pored osnovnih zakonskih uslova, postavlja se pitanje da li penzioni sistem u Bosni i Hercegovini ovakav kakav jeste zaista ispunjava svoju osnovnu svrhu, a to je pružanje socijalne sigurnosti i sigurnosti od siromaštva osobama koje su okončale svoj radni vijek. Prema Izvještaju o penzionoj reformi u Bosni i Hercegovini[43] koji je objavila Međunarodna organizacija rada u 2009. godini, osnovni problemi koji su identifikovani vezano za penzioni sistem u BiH su: ograničena pokrivenost i nizak stepen poštivanja zakonskih obaveza, neodgovarajući nivo penzija, pitanje finansijske održivosti penzionog sistema, te ograničeni administrativni kapaciteti i upravljanje institucijama iz domena socijalne sigurnosti. Obzirom da je BiH ratifikovala ranije pomenutu ILO Konvenciju br. 102 o minimalnim standardima u vezi socijalne sigurnosti, trebala bi da obezbijedi minimalnu starosnu penziju u iznosu od 40% od prosječne plate nakon ostvarenih 30 godina staža osiguranja. Iako iznos minimalne penzije u FBiH, prema zakonu, ne bi trebao biti manji od 60% prosječne penzije i u RS ne manji od 50% prosječne penzije, stvarni iznos prosječne penzije nije čak ni na nivou dovoljnom da porodici penzionera omogući zdrav i dostojan život.[44] Tome u prilog govore i podaci o prosječnoj isplaćenoj penziji za oktobar 2010. godine (posljednji relevantan podatak u toku pisanja ovog izvještaja) Fonda mirovinsko-invalidskog osiguranja FBiH i Fonda penzijsko-invalidskog osiguranja RS prema kojima je prosječna penzija u FBiH za 11. mjesec 2011. godine iznosila 351,79 KM,[45] a u RS 320,80 KM.[46] Imajući u vidu da je indeks potrošačkih cijena (od kojih uostalom i zavisi kupovna moć penzionera) u novembru 2011. godine porasla za 3,8% u odnosu na isti period 2010. godine, pa su tako npr. rast cijena hrane i bezalkoholnih pića za 5,3%, stanovanja, vode, električna energije, plina i drugih energenata za 3,5% viši nego u 2010. godini,[47] lako dolazimo do zaključka da iznos prosječne penzije u bilo kojem od entiteta nisu dostatni za dostojanstven život.

Pravo za slučaj invalidnosti, odnosno pravo na invalidsku penziju, stiču osobe kod kojih je nastao gubitak sposobnosti za rad, gubitak sposobnosti za obavljanje djelatnosti po osnovu koje je osiguran ili gubitak sposobnosti za privređivanje.[48]

U slučaju smrti osiguranika, odnosno korisnika starosne ili invalidske penzije, pravo na porodičnu penziju stiču:

1)      udovica, odnosno udovac;

2)      razvedeni supružnik,ako mu je odlukom suda utvrđeno pravo na izdržavanje;

3)      dijete, rođeno u braku ili van braka, usvojeno dijete ili pastorče;

4)      otac i majka, očuh i maćeha, usvojitelj osiguranika ili korisnika lične penzije, koje je osiguranik ili korisnik lične penzije izdržavao do svoje smrti;

5)      dijete bez oba roditelja ili dijete koje ima jednog ili oba roditelja, koji su potpuno i trajno nesposobni za rad, koje je osiguranik ili korisnik lične penzije izdržavao do svoje smrti.[49]

 

4.1.3. Nezaposlenost

 

Zakon o posredovanju u zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti[50] i Zakon o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba FBiH[51] regulišu pitanje osiguranja za slučaj nezaposlenosti i ostvarivanja prava na naknadu za slučaj nezaposlenosti. Pravo koje se ostvaruje u slučaju prestanka radnog odnosa je pravo na novčanu naknadu ali pod uslovom da je nezaposleno lice kome je prestao radni odnos bez njegovog zahtjeva, saglasnosti ili krivice, a koje ima najmanje osam mjeseci neprekidnog staža osiguranja u posljednjih 12 mjeseci, ili 12 mjeseci sa prekidima u posljednjih 18 mjeseci.[52] Iznos novčane naknade koja će biti isplaćivana nezaposlenom licu za vrijeme nezaposlenosti tokom maksimalno 12 mjeseci određuje se na osnovu dužine plaćanih doprinosa, te prosječne mjesečne plate u kantonu, odnosno u Republici Srpskoj u posljednjih 3 mjeseca prije nastanka nezaposlenosti. Problem se javlja u činjenici da često preduzeća koja zapošljavaju radnike, ne uplaćuju doprinose čime se automatski poteže pitanje mogućnosti radnika koji ostane bez posla da ostvari svoje pravo na naknadu za slučaj nezaposlenosti. Takođe, pitanje je i problem neprijavljivanja radnika (iako u posljednje vrijeme izvještaji inspekcija rada pokazuju značajno smanjenje broja neprijavljenih radnika tokom inspekcija[53]) što znači da taj radnik ne samo što neće ostvariti pravo na naknadu za slučaj nezaposlenosti u slučaju ostanka bez posla, već gubi i pravo na penzijsko-invalidsko osiguranje, te zdravstvenu zaštitu.

---

[1] Lucie Lamarche, „The right to social security in the International Covenanat on Economic, Social and Cultural Rights“, Audrey Chapman i Sage Russell (ur) Core Obligations: Building a Framework for Economic, Social and Cultural Rights, Antwerp-Oxford-New York: Intersentia, 2002, str. 89, (89-114).

[2] Tačka 1 Generalnog komentara 19.

[3] Tačka 3 Generalnog komentara 19.

[4] Committee on Economic, Social and Cultural Rights, The Right to Social Security, General comment No. 19, Adopted on 23 November 2007, UN doc. E/C.12/GC/19 4 February 2008, dostupno na http://www.unhcr.org/refworld/docid/47b17b5b39c.html, (pristupljeno 30.12.2011.godine).

[5] Tačka 4, Generalni komentar 19.

[6] Generalni komentar 19.

[7] Tačke 29-30, Generalni komentar 19.

[8] Tačke 31-39, Generalni komentar 19.

[9] Committee on Economic, Social and Cultural Rights, The Right to Social Security, General comment No. 19, Adopted on 23 November 2007, UN doc. E/C.12/GC/19 4 February 2008, tačka 59, dostupno na http://www.unhcr.org/refworld/docid/47b17b5b39c.html, (pristupljeno 30.12.2011. godine).

[10] Ibidem, tačka 73.

[11] Tačke 74-76, Generalni komentar 19.

[12] Tačka 77, Generalni komentar 19.

[13] Sekcija II, član 2.

[14] Sekcija III, član 2 Ustava FBiH.

[15] „Službene novine FBiH“ broj: 36/99, 54/04, 39/06, 14/09.

[16] „Službeni glasnik RS“ broj: 5/93, 15/96, 110/03, 33/08.

[17] „Službeni glasnik BD BiH“ broj: 1703, 4/04, 19/07, 2/08.

[18] Član 8 Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite obitelji sa djecom FBiH.

[19] Članu 12 Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite obitelji sa djecom FBiH.

[20] Član 19 Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite obitelji sa djecom FBiH.

[21] Član 10.

[22] Član 9, Zakon o socijalnoj zaštiti RS.

[23] Član 22.

[24] Član 27 Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite obitelji sa djecom FBiH.

[25] Committee on Economic, Social and Cultural Rights, Consideration of reports submitted by states parties under articles 16 and 17 of the Covenant: Bosnia and Herzegovina – Concluding observations, Adopted on 25 November 2005, UN doc. E/C.12/BiH/CO/1 24 January 2006, tačka 40, dostupno na http://www.unhchr.ch/tbs/doc.nsf/(Symbol)/E.C.12.BIH.CO.1.En?Opendocument, (pristupljeno 20.12.2011. godine).

[26] Tačka 40.

[27] „Službeni glasnik RS“ broj: 134/11.

[28] „Službene novine F BiH“ broj: 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06.

[29] „Službene novine F BiH“ broj: 42/04 i 15/05.

[30] „Službene novine F BiH“ broj: 41/98, 55/00, 27/02.

[31] „Službene novine F BiH“ broj: 49/00, 32/01 i 18/05.

[32] „Službeni glasnik RS“ broj: 33/08.

[33] „Službeni glasnik RS“ broj: 73/08 i 50/10.

[34] Član 10. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju RS i član 11-12 Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju FBiH.

[35] Član 40 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju RS i član 21 Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju FBiH.

[36] Član 1 Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju FBiH.

[37] Članovi 17 i 18 Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju FBiH.

[38] Član 30 Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju FBiH.

[39] Član 41 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju RS.

[40] Članu 42 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju RS.

[41] Committee on Economic, Social and Cultural Rights, Consideration of reports submitted by states parties under articles 16 and 17 of the Covenant: Bosnia and Herzegovina – Concluding observations, Adopted on 25 November 2005, UN doc. E/C.12/BiH/CO/1 24 January 2006, tačka 42, dostupno na http://www.unhchr.ch/tbs/doc.nsf/(Symbol)/E.C.12.BIH.CO.1.En?Opendocument, (pristupljeno 20.12.2011. godine).

[42] Bičakčić E. (2008). Strukturalni nedostaci penzionog sistema: Lekcije iz predmeta Karanović protiv BiH. Objavljeno na http://arhiva.pulsdemokratije.net/index.php?id=992&l=bs, (pristupljeno 15.12.2011. godine).

[43] Međunarodna organizacija rada (2009). Izvještaj o penzionoj reformi u Bosni i Hercegovini: prva procjena. Dostupno na:

http://www.ilo.org/wcmsp5/groups/public/—europe/—ro-geneva/—sro-budapest/documents/publication/wcms_168789.pdf, (pristupljeno 15.12.2011. godine).

[44] Ibidem, str. 9.

[45] Dostupno na: http://www.fzmiopio.ba/images/statistika/strrasbos112011.pdf (pristupljeno 15.12.2011. godine).

[46] Dostupno na: http://www.fondpiors.org/latinica/vijest/403/penzija-za-novembar (pristupljeno 15.12.2011. godine).

[47] Dostupno na: http://www.bhas.ba/saopstenja/2011/CPI_2011M12_001_01-bh.pdf (pristupljeno 30.12.2011. godine).

[48] Član 49 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju RS i član 22 Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju FBiH.

[49] Član 70 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju RS i članovi 60-61 Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju FBiH.

[50] „Službeni glasnik“ RS broj: 30/10.

[51] „Službene novine F BiH“ broj: 55/00, 41/01, 22/05, 9/08.

[52] Član 23 Zakona o zapošljavanju RS i član 29 Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba FBiH.

[53] Pogledati na primjer Izvještaj o radu u 2010. godini – Republička uprava za inspekcijske poslove Republika Srpska, str. 29, dostupno na: http://www.inspektorat.vladars.net/index.php?option=com_docman&task=doc_download&gid=82&Itemid=115&lang=sr-cyr (pristupljeno 25.12.2011. godine).