Pravo na slobodu mirnog okupljanja (08)

11. Pravo na slobodu mirnog okupljanja

 

 

Pravo na slobodu mirnog okupljanja bilo je tokom 2008. godine, a posebno u prvih nekoliko mjeseci, jedno od najčešće korištenih građanskih prava u Bosni i Hercegovini. S jedne strane, koristili su ga građani i građanke Sarajeva u nastojanju da iskažu nezadovoljstvo radom lokalnih vlasti (kantona i grada) okupljali su se svake subote u centru grada i protestirali. Na drugom po redu okupljanju u Sarajevu, građani su oštetili fasadu kamenicama i razbili prozore na zgradi Vlade Kantona Sarajevo. S druge strane, u Banja Luci je nakon proglašenja nezavisnosti Kosova došlo do masovnih protesta koje su organizirala razna udruženja (SPONA, Izbor je naš…), a koje je podržala i Vlada Republike Srpske. Protesti su rezultirali nemirima i razbijanjem radnji sa američkim, hrvatskim, slovenačkim i drugim proizvodima. Tokom godine ovo su pravo koristili i pripadnici raznih društveno ugroženih populacija (radnici, demobilisiani borci…) kako bi iskazali svoje nezadovoljstvo egzistencijalnom situacijom. Ono što je pozitivno u ovim slučajevima jeste da su građani prepoznali i iskoristili svoje legitimno i demokratsko pravo javnog ispoljavanja mišljenja. Upitna je bila i pod sumnju dovođena, prije svega u prva dva slučaja, konotacija i politička pozadina protesta. Negativno je što i u jednom i drugom slučaju imamo primjere zloupotrebe tog prava i posljedice koje nisu demokratske, a to je razbijanje i nekontrolisano divljanje. Na protestu u Banja Luci su mlađi učesnici, studenti, pozivali na pokolj i veličali zločine pjevajući četničke pjesme i skandirajući imena ratnog zločinca Ratka Mladića, dok se u Brčkom sakupilo oko 200 ljudi koji su nosili kokarde, podizali tri prsta i vikali: „Kolji Turke“.[1] U slučaju Sarajeva, lokalni funkcioneri iskoristili su ove događaje da u nedemokratskom autokratskom maniru, građane koji protestuju nazovu ruljom, divljacima, nekontrolisanom gomilom… Na kraju su, čak, 6. aprila 2008. godine, zbog proslave Dana grada Sarajeva, donijeli odluku da zabrane proteste. Nevladine organizacije u BiH, reagirale su na sarajevske proteste protiv nasilja: „Vlada KS manipuliše činjenicama“.[2] Ocjenu rada sarajevskih vlasti ilustruju i činjenice navedene u Izvještaju Ombudsmana FBiH:

…nesaradnju sa ombudsmenima u 2007. godini najviše su ispoljile vlasti na području Sarajevskog kantona – u 74,2% slučaja nisu dostavile nikakav odgovor! Zbog toga se može dati ocjena da su one bezmalo bojkotovale ne samo ombudsmene već u prvom redu svoje građane zbog kojih i postoje. [3]

Kao rezultat, Uprava policije Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo objavila je da je zabranjeno protestno okupljanje koje je neformalna grupa građana najavila za nedjelju, 6. aprila 2008. godine, u 19 sati ispred Narodnog pozorišta u Sarajevu. Jusuf Zornić, portparol Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, izjavio je za Dnevni avaz da je mjera zabrane donesena zbog održavanja Svečane sjednice Gradskog vijeća, u povodu obilježavanja Dana grada Sarajeva, čiji je početak zakazan za 20 sati.[4] Restriktivne mjere uvedene su i u drugom dijelu države. U Nacrt zakona o javnim okupljanjima koji se polovinom godine našao pred poslanicima Narodne skupštine Republike Srpske, uvedeno je niz ograničenja u pogledu mjesta na kojima će građani moći iskazati nezadovoljstvo. Tako su protestna okupljanja zabranjena ispred sjedišta Narodne skupštine i Vlade Republike Srpske, na magistralnim, regionalnim i lokalnim putevima, u blizini bolnica, dječjih vrtića i osnovnih škola, ali i na svim drugim mjestima ukoliko bi to moglo da ugrozi kretanje i rad većeg broja građana.[5] Komentarišući Zakon o javnom okupljanju koji je stupio na snagu u Republici Srpskoj, analitičar Damir Miljević napisao je sljedeće: „Jedan od razloga zašto je Zakon o javnom okupljanju dobar jeste to što napokon znamo koliko je ljudi potrebno da se okupi da bi se vlast prepala. Taj famozni broj je 21. Naime, ako se nas više od 20, ne daj Bože, neodgovornih građana okupi na preskupom trgu kod zgrade Vlade RS da se npr. sunčamo, vlast će reagovati i zabraniti nam sunčanje. Ispod tog broja nismo interesantni i možemo se sunčati do mile volje ispred zgrade Vlade RS“.[6]

Krajem juna 2008. godine je u Sarajevu zabilježen veliki protest radnika, čije je nezadovoljstvo uslovima života i nebrigom vlasti kulminiralo do te mjere da se oko 8.000 radnika okupilo ispred zgrade Vlade FBiH, tražeći odgovornost njenih čelnika. Radnici su zahtijevali da im se uveže staž, da se donese zakon o reviziji privatizacije, da se odrede stimulativne mjere za preduzeća i kontinuirano usklade najniže plate sa rastućim troškovima života. Njima se obratio premijer Federacije BiH, Nedžad Branković, i obećao rješenja već u septembru. Prosječna plata u FBiH u tom momentu bila je 735 konvertibilnih maraka, dok je plata protestanata iznosila svega 300 konvertibilnih maraka, što je manje, kako su oni naveli, od telefonskih računa u institucijama vlasti. Problem je i što ne postoji tačna evidencija radnika koji su ostali bez posla, a nepohodna je radi uvezivanja staža – prema podacima Vlade FBiH, takvih radnika je oko 8.000, dok je broj ovakvih slučajeva, prema podacima federalnog Sindikata, između 20.000 i 30.000.[7]

Mediji su izvještavali i o žestokom sukobu demonstranata i policije, ispred Fudbalskog/nogometnog saveza BiH (NSBiH). “Savez napolje!”, “Hoćemo promjene“, “Hoćemo ostavke“, neke su od parola kojim su navijači iskazali nezadovoljstvo radom NSBiH. Demonstranti su tražili smjenu kompletnog rukovodstva nakon posljednjih previranja u bh. kući nogometa, pokrenutog postupka kod nadležnih organa za nezakonito poslovanje Saveza, zadnjih neuspjeha reprezentacije BiH. Sve je kulminiralo nedavnom smjenom selektora Mehe Kodre.[8]

---

[1] Izvori: Oslobođenje, 19. februar 2008., strana 4; Dnevni avaz, 21. februar 2008., strana 9

[2] Nezavisne novine, 16. februar 2008., strana 5

[3] Godišnji izvještaj Obudsmena Federacije BiH za 2007. godinu o stanju ljudskih prava, strana 6

[4] Dnevni avaz, 2. april 2008.

[5] Oslobođenje, 26. jun 2008., strane 8 – 9

[6] Novi reporter, 16. juli 2008., strana 17

[7] Nezavisne novine, 26. juna 2008., strana 2

[8] Oslobođenje, 24.05.2008.