Pravo na rad (11)

2. Pravo na rad

 

 

Član 6 PESK:

l. Države članice ovoga Pakta priznaju pravo na rad koje uključuje pravo svakoga na mogućnost da živi od slobodno izabranog ili prihvaćenog rada, i poduzet će odgovarajuće mjere kako bi zaštitile to pravo.

2. Mjere koje neka država članica ovoga Pakta primjenjuje radi punog ostvarenja ovoga prava moraju uključivati programe, politike i postupke tehničkog i stručnog usmjeravanja i obuke, kako bi se postigao stalan ekonomski, socijalni i kulturni razvoj te puna i korisna zaposlenost u uvjetima u kojima se pojedincu/ki jamče temeljne političke i ekonomske slobode.

 

Član 7 PESK:

Države članice ovoga Pakta priznaju svakome pravo da uživa pravedne i povoljne uvjete rada kojima se naročito osigurava:

a) naknada koja svim radnicima omogućuje barem:

(i) pravedne plaće i jednaku naknadu za rad iste vrijednosti bez ikakvog razlikovanja i osobito ženama jamči radne uvjete jednake onima koje uživaju muškarci, uz jednaku naknadu za isti rad;

(ii) pristojan život za njih i njihove porodice u skladu s odredbama ovoga Pakta;

b) sigurni i zdravi radni uvjeti;

c) svakome jednaka mogućnost unaprjeđenja u zaposlenju na  odgovarajući viši nivo, uzimajući u obzir samo navršene godine službe i sposobnosti;

d) odmor, slobodno vrijeme, razumno smanjenje radnih sati i povremeni plaćeni neradni dani, kao i naknada za državne praznike.

U Generalnom komentaru 18, Komitet za ekonomska, socijalna i kulturna prava UN-a naglasio  je da se pod pravom na rad podrazumijeva „pravo svakog ljudskog bića da slobodno prihvati ili izabere posao (…) da ne bude primoran/a na bilo koji način da radi ili bude zaposlen/a, te pravo pristupa sistemu zaštite koji garantira svakom/oj radniku/ci pristup zaposlenju[1] (…),  kao i pravo da im posao ne smije biti nepravedno oduzet.[2] U tački 7 Komentara, Komitet naglašava da rad mora biti pristojan rad (što je u skladu i sa odredbama konvencija Međunarodne organizacije rada). Pod pristojnim radom  podrazumijeva se poštivanje osnovnih prava svake osobe, kao i prava radnika/ca na sigurne uvjete rada i adekvatnu naknadu za rad koja omogućava radniku/ci da izdržavaju sebe i svoju porodicu.[3] U tački 12 Komentara, Komitet naglašava obaveze države i elemente koji su neophodni da se pravo na rad realizuje u potpunosti: (1) raspoloživost – postojanje specijalizovanih servisa za zapošljavanje, (2) dostupnost – tržište rada otvoreno svima koji se nalaze pod jurisdikcijom države članice, (3) prihvatljivost i kvalitet – pravo radnika na pravedne i povoljne uslove rada naročito na sigurne radne uslove, pravo na formiranje sindikata, pravo da slobodno izabere i prihvati posao.[4]

U Generalnom komentaru 18, tačka 31, Komitet za ekonomska, socijalna i kulturna prava UN-a određuje minimalne i osnovne obaveze koje država ima u pogledu osiguranja prava na rad, a to je osiguranje nediskriminacije i jednake zaštite pri zapošljavanju. U tom kontekstu, država je obavezna i da osigura pravo na zapošljavanje, te da izbjegava one mjere koje će rezultirati diskriminacijom i nejednakim tretmanom u privatnom i javnom sektoru naročito za osobe koje pripadaju ranjivim i marginalizovanim grupama. Takođe, država je dužna da usvoji i primijeni državnu strategiju i akcioni plan za zapošljavanje.[5]

U kontekstu osiguranja minimalnih i osnovnih obaveza, Bosna i Hercegovina ih još uvijek nije ispunila. U pogledu osiguranja prava na rad, država Bosna i Hercegovina ne ispunjava ni minimum standarda u implementaciji iako je zakonodavni okvir prilično prihvatljiv – ali samo na papiru.

Kao što je već napomenuto u opštem dijelu o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Bosna i Hercegovina je ratifikovala revidiranu Evropsku socijalnu povelju ali uz određene rezervacije. Bosna i Hercegovina nije ratifikovala član 3 i većinu člana 4 (samo je ratifikovala paragraf 3) od prvih 8 članova Povelje koji se tiču prava na rad. Ovim je Bosna i Hercegovina praktično priznala samo dio prava na rad i to onaj dio koji se odnosi na pravo na zapošljavanje, dok je onaj dio koji se odnosi na dostojanstveno zaposlenje izostavila. Odbijajući da prizna radnicima pravo na jednaku platu za jednak rad, pravo radnika na naknadu koja će njima i njihovim porodicama osigurati pristojan životni standard,  pravo radnika na povećan koeficijent naknade za prekovremeni rad, pravo svih radnika da budu unaprijed obaviješteni o prekidanju zaposlenja, te da zakonski reguliše odbijanja od plata država Bosna i Hercegovina je umanjila svoju ulogu zaštitnika prava.

 

2.1. Zakonski okvir u vezi sa pravom na rad

 

U opštem dijelu istaknut je značaj Zakona o zabrani diskriminacije i Zakona o ravnopravnosti polova u BiH u vezi sa ostvarivanjem jednakog pristupa ekonomskim i socijalnim pravima, pa samim time i pravu na rad.   Peti dio Zakona o ravnopravnosti polova u BiH[6] odnosi se direktno na pitanja zapošljavanja, rad i pristupa svim oblicima resursa. Član 13 Zakona pruža sveobuhvatnu listu postupaka koji se smatraju diskriminatornim po osnovu spola u radu i radnim odnosima poput jednakih plata i beneficija za rad jednake vrijednosti,[7] jednakih uslova za napredovanje u poslu,[8] obrazovanja, osposobljavanja i stručnog usavršavanja,[9] isti status bez obzira na pol ili bračni status prilikom organizovanja posla, podjele zadataka ili na drugi način određivanja uslova rada, te otkazivanja radnog odnosa.[10] U istom članu zabranjuje se različit tretman zbog trudnoće, porođaja ili korištenja prava na porodiljsko odsustvo, različit tretman muškarca i žena u vezi sa donošenjem odluke o korištenju odsustva nakon rođenja djeteta,[11] te bilo koji nepovoljni tretman roditelja ili staratelja u usklađivanju obaveza iz porodičnog i profesionalnog života.[12] Zakon zahtijeva od poslodavca/kinja da osigura sve efikasne mjere radi sprječavanja uznemiravanja, seksualnog uznemiravanja i diskriminacije zasnovane na spolu u radu i radnim odnosima.[13] Zakon nalaže usklađivanje svih opštih i posebnih kolektivnih ugovora sa odredbama ovog Zakona, te ističe važnu ulogu sindikata i udruženja poslodavaca/kinja u osiguranju jednake zaštite prava na rad bez obzira na pol.[14]

Zakonodavstvo iz oblasti radnih odnosa je gotovo isključivo u nadležnosti entiteta, odnosno Brčko Distrikta. Izuzetak su pitanja imigracije i izbjeglica,[15] te regulisanje radnih odnosa za uposlenike unutar institucija Bosne i Hercegovine.  Na državnom nivou oblast radnih odnosa je regulisana Zakonom o radu u institucijama Bosne i Hercegovine[16] i Zakonom o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine.[17] Članom 6. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine, te članom 23. Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine zabranjena je diskriminacija prilikom zapošljavanja po različitim osnovama. Tako su tjelesne poteškoće, odnosno invalidnost direktno nabrojani kao osnov po kojem je zabranjena diskriminacija u oba zakona. Starosna dob, kao osnov po kojem je zabranjena diskriminacija, navedena je u Zakonu o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine. Zakonom o radu u institucijama Bosne i Hercegovine određeno je da osoba koja ima navršenih 18 godina se može zaposliti u institucijama BiH.[18] Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine[19] posebno zabranjuje poslodavcu/kinji da traži od žene koja se prijavljuje na raspisani javni oglas poslodavca/kinje ili je već zaposlena kod poslodavca/kinje da uradi test za utvrđivanje trudnoće. Također, poslodavcu/kinji je zabranjeno odbiti da zaposli ženu zbog njene trudnoće ili joj zbog toga stanja otkazati ugovor o radu.[20] Ovaj Zakon predviđa 30 minuta dnevnog odmora, 12 sati između dva uzastopna radna dana, minimum 24 satni sedmični odmor, minimum 18 dana plaćenog godišnjeg odmora.[21] Zakon reguliše pitanje zaštite na radu i pravo uposlenika/ce da odbije rad na svom radnom mjestu ili obavljanje svojih uobičajenih dužnosti ako mu/joj neposredno prijeti opasnost po život i zdravlje zbog toga što nisu provedene propisane mjere zaštite na radu.[22]

Članom 30 Zakona o izmjenama i dopunama zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine iz 2010. godine u Zakon o radu u institucijama BiH uvedeni su dijelovi koji se isključivo bave zabranom diskriminacije.[23] Ovim izmjenama uvedene su definicije posredne i neposredne diskriminacije, navedene liste oblasti u kojima se zabranjuje diskriminacija (uslovi za zapošljavanje i izbor kandidata za obavljanje određenog posla, uslovi rada i sva prava iz radnog odnosa, obrazovanje, osposobljavanje i usavršavanje, napredovanje u poslu i  otkaz ugovora o radu), te uvedene zabrane uznemiravanja i seksualnog uznemiravanja, nasilja na osnovu spola i sistematskog zlostavljanja zaposlenika/ca od poslodavca/kinje i drugih zaposlenih (mobinga). Izmjenama i dopunama proglašeni su nevažećim svi diskriminatorni ugovori o radu, a poslodavcu/kinji je nametnuta odgovornost provođenja efikasnih mjera s ciljem sprječavanja nasilja na osnovu spola, diskriminacije, uznemiravanja, seksualnog uznemiravanja u radu i/ili u vezi s radom i mobinga. Međutim, potrebno je istaći problem ograničenja zabrane diskriminacije uvedenu članom 86.b. Dok se dio koji se tiče pružanja posebne zaštite određenim kategorijama zaposlenika/ca može tumačiti kao pozitivno usmjeren ka osiguravanju boljih radnih uvjeta za neke ranjive kategorije (npr. bolje opremljeni tehnički opremljeni uredi kako bi se pomoglo invalidnim osobama u obavljanju nekih poslova), dio koji dozvoljava “pravljenje razlike u odnosu na prirodu posla i uvjete pod kojima se obavlja” je problematičan i pruža mogućnost za zloupotrebu. Na kraju, treba napomenuti da je posebna pažnja posvećena ravnopravnosti na osnovu spola u novouvedenom članu 86.d koji pored jednakog tretmana dozvoljava i privremene mjere afirmativne akcije radi uklanjanja postojećih nejednakosti. Izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine[24] diskriminacija, te nasilje na osnovu spola ili spolne orijentacije, uznemiravanje na osnovu spola i seksualno uznemiravanje, kao i svaki drugi oblik diskriminacije su proglašeni povredama službene dužnosti.[25]

Zakon koji reguliše pravo na rad na državnom nivou je i Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu[26] koji, između ostalog, reguliše pravo na rad stranaca kojima je odobren boravak iz humanitarnih razloga,[27] te izjednačava pravo na rad stranaca s odobrenim stalnim boravkom u BiH, stranaca s odobrenom međunarodnom zaštitom u BiH i stranaca s odobrenom privremenom zaštitom sa pravom na rad državljana BiH.[28] Zakon u članu 11 predviđa i načine za ostvarenje radne dozvole u slučajevima kada stranac/kinja namjerava boraviti u BiH s ciljem plaćenog rada (međutim stvarni kriteriji izdavanja radnih dozvola su predviđeni entitetskim zakonima).

Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine[29] sadrži odredbu o zabrani diskriminacije na osnovu nacionalnosti, socijalnog porijekla, entitetskog državljanstva, prebivališta, religije, političkih i drugih uvjerenja, spola, rase, rođenja, bračnog statusa, godina starosti, imovinskog stanja, invalidnosti ili drugog statusa kako u tretmanu državnog/e službenika/ce tako i u politici zapošljavanja u državnu službu. Zakon o administrativnoj službi u upravi Republike Srpske[30] sadrži odredbu o nediskriminaciji na osnovu političkog opredjeljenja, nacionalne pripadnosti, prebivališta, starosne dobi, invalidnosti, spola i vjerske pripadnosti, ali samo u odnosu na tretman državnih službenika/ca.[31] Zakon o državnoj službi u organima uprave Brčko Distrikta BiH[32]  predviđa ravnopravan tretman kod ostvarivanja prava državnih službenika. Prilikom zapošljavanja u državnu službu, u članu 26. stav 2. predviđena je mogućnost izvjesne afirmativne akcije. Također, Zakon predviđa zaštitu žene i materinstva, te daje pravo na dodatna dva dana godišnjeg odmora osobama sa preko 70% invaliditeta.

Što se tiče entitetskih zakona koji reguliraju radne odnose i pristup prava na rad mimo organa državne službe trenutno postoje Zakon o radu Federacije BiH[33] (Vlada Federacije BiH je na 30. sjednici od 22.12.2011. utvrdila nacrt novog Zakona o radu FBiH i uputila ga u parlamentarnu proceduru[34]), Zakon o zapošljavanju stranaca Federacije BiH,[35] Zakon o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba u Federaciji BiH,[36] Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju lica sa invaliditetom u Federaciji BiH,[37] Zakon o radu RS – prečišćeni tekst,[38] Zakon o posredovanju u zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti RS,[39] Zakon o zapošljavanju stranih državljana i lica bez državljanstva u RS,[40] Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju invalida u RS-prečišćeni tekst,[41] Zakon o zaštiti na radu RS,[42] Zakon o radu Brčko Distrikta BiH – prečišćeni tekst,[43] Zakon o zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti Brčko Distrikta BiH,[44] Zakon o zapošljavanju stranaca Brčko Distrikta BiH[45] i Zakon o zaštiti na radu.[46] U Federaciji BiH još uvijek je na snazi Zakon o zaštiti na radu[47] iz 1990. godine iako je Vlada Federacije BiH nacrt novog Zakona o sigurnosti i zdravlju na radu uputila u parlamentarnu proceduru u toku 2011. godine kojim se pitanje zaštite na radu usklađuje sa preporukama Međunarodne organizacije rada i Okvirne Direktive EEZ u pogledu korištenja pojma sigurnosti i zdravlja na radu.[48]

Sva tri zakona o radu sadrže odredbe zabrane diskriminacije osoba koje traže zaposlenje i osoba koje su u radnom odnosu.[49] Iako ne postoje drastične razlike u tri zakona o radu po pitanju osnova za zabranu diskriminacije, jedino je u Zakonu o radu u Brčko Distriktu BiH seksualna/polna orijentacija navedena izričito kao osnov za zabranu diskriminacije. Sva tri zakona predviđaju zaštitu žene i materinstva, te zabranjuju poslodavcu da odbije zaposliti ženu ili joj otkazati ugovor o radu zato što je u drugom stanju.[50]

Sva tri zakona vezana za zapošljavanje predviđaju zabranu diskriminacije u procesu zapošljavanja, mada Zakon o posredovanju u zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti RS, te Zakon o zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti BD BiH ostavljaju prostor i za određenu vrstu afirmativne akcije. Tako Zakon o posredovanju u zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti RS dozvoljava uspostavljanje specijalnih mjera u cilju promovisanja jednakosti i ravnopravnosti spolova i eliminacije postojeće neravnopravnosti, odnosno zaštite polova po osnovu biološkog određenja.[51] Zakon o zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti Brčko Distrikta BiH ističe da posebna zaštita određenih kategorija osoba (invalida, maloljetnih lica, starijih lica) nije u suprotnosti sa načelom zabrane diskriminacije.[52]

Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju lica sa invaliditetom u Federaciji BiH i Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju invalida u RS su zakoni koji se direktno odnose na pravo na rad ranjive i marginalizovane grupe ljudi. Zakon u Federaciji BiH predviđa kvote koje se sukcesivno povećavaju (od 31. decembra 2009. najmanje jedno lice sa invaliditetom na svakih 39 zaposlenih, do 31. decembra 2013. najmanje jedno lice sa invaliditetom na svakih 16 zaposlenih) za zapošljavanje lica sa invaliditetom u javnom sektoru.[53] U slučaju neispunjavanja ove obaveze institucije su dužne su mjesečno pri isplati plaća obračunati i uplatiti u Fond za podsticanje rehabilitacije i zapošljavanja lica sa invaliditetom novčani iznos u visini 25% od prosječne plate u Federaciji za svako lice sa invaliditetom koje su bili dužni zaposliti.[54] Takođe, privredni i drugi pravni subjekti koji su osnovani u skladu sa zakonom, a ne podliježu obavezi zapošljavanja lica sa invaliditetom mogu zapošljavati ta lica na odgovarajuće poslove i po tom osnovu ostvariti određene stimulanse i povlastice u skladu sa zakonom.[55] Ovi pravni subjekti su dužni svakog mjeseca prilikom isplate plaća uplaćivati u Fond poseban novčani iznos u visini 0,5% od iznosa isplaćene mjesečne bruto plate svih zaposlenih, izuzev ako zapošljavaju lica sa invaliditetom.[56] Takođe, ovaj Zakon predviđa i osnivanje privrednih društava za zapošljavanje lica sa invaliditetom, zaštitnih radionica, ustanove za zapošljavanje lica sa invaliditetom, radni centar, kao i samozapošljavanje i zapošljavanje u samostalnoj djelatnosti, te predviđa određene zakonske olakšice i stimulanse za iste.[57] Što se tiče Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju invalida u RS, interesantno je pomenuti da, pored ostalog, zakon zabranjuje diskriminaciju na osnovu pola i polne orijentacije, te da ostavlja prostor za afirmativnu akciju u odnosu na spol kao osnov različitog tretmana.[58] U članu 16. ovaj Zakon predviđa i kvotu (i to progresivno ostvarivanje) za zapošljavanje osoba sa invaliditetom u organima državne uprave, organima pravosuđa i drugim državnim organima, organima lokalne uprave, javnim  službama, ustanovama i fondovima, te preduzećima u vlasništvu ili u većinskom vlasništvu Republike Srpske.

Premda su zakoni koji regulišu prava vezana za rad na svim nivoima u BiH prilično usklađeni sa ILO konvencijama koje je BiH ratifikovala i zabranjuju diskriminaciju po različitim osnovama kad je u pitanju zapošljavanje, regulisanje radnog odnosa, primjenu istog nivoa plata za istu vrstu posla, omogućavanja napredovanja u poslu, mogućnost pristupa resursima i sl., postavlja se pitanje uživanja prava na rad u Bosni i Hercegovini. U pogledu pitanja ostvarivanja prava koja se ostvaruju uz pravo na rad trebamo napomenuti i činjenicu da zakoni o radu u oba entiteta i Distriktu Brčko predviđaju mogućnost zaposlenja osobama starijim od 15 godina, 40 sati rada sedmično (uz mogućnost još maksimalnih 10 prekovremenih sati posebno ugovorenih sa poslodavcem/kinjom), minimalno 12 uzastopnih sati dnevnog odmora (sa izuzetkom sezonskih radova gdje je minimum 10 sati), minimalno 18 radnih dana plaćenog godišnjeg odmora.[59] Pored činjenice da je dozvoljen rad osobama mlađim od 16 godina, ostale zakonske odredbe se čine u skladu sa minimalnim temeljnim obavezama poštivanja prava na rad koje je definirao Komitet za ekonomska, socijalna i kulturna prava UN-a. Međutim, kako je to već primijetio ILO komitet u razmatranju Konvencija br. 14 i 106 o sedmičnom odmoru u industriji i trgovinama, implementacija navedenih odredbi je vrlo upitna, naročito sa obzirom na veliki stepen sive ekonomije. Ovaj problem je također primijećen i u izvještaju organizacije „Inicijativa i civilna akcija“ (ICVA) gdje je, pozivajući se na podatke sindikata, istaknut problem da veliki broj radnika/ca (naročito u uslužnim djelatnostima) rade i po 12 sati dnevno obavljajući i znatno više poslova nego onih predviđenih u ugovorima o radu, a bivaju plaćeni samo za 8 satno radno vrijeme.[60]

Prema zadnjim podacima Agencije za rad i zapošljavanje Bosne i Hercegovine, broj registrovanih nezaposlenih osoba u Bosni i Hercegovini zaključno sa 30. novembrom 2011. godine je bio 532.442 i u poređenju sa istim mjesecom prethodne godine (2010) veći je za 13.424 nezaposlenih.[61] Dok je trend registriranih nezaposlenih počeo opadati tokom 2007. i 2008. godine, tokom perioda 2009 – 2011. opet je došlo do porasta nezaposlenih osoba. Ovaj trend je prisutan u oba entiteta i Brčko Distriktu BiH i trenutna nezaposlenost (zaključno sa 30. novembrom 2011. godine) je u Federaciji BiH iznosio 368.922, u Republici Srpskoj 151.576 i u Brčko Distriktu 11.944).[62] Tržište rada u BiH koje je pored ostalog obilježeno značajnim obimom „crnog“ tržišta rada, malom stopom otvaranja radnih mjesta, preraspodjelom poslova, mobilnošću i fleksibilnosti radne snage, diskriminacijom na tržištu rada i sl. Zapošljavanje je jedan od najbitnijih segmenata prava na rad ali nije i jedini. Da bi se ocijenila stvarna slika stanja u Bosni i Hercegovini u pogledu ostvarivanja prava na rad osvrnut ćemo se i na ostale segmente prava rad.

Politička nestabilnost i sporo provođenje ekonomskih reformi u Bosni i Hercegovini u značajnoj mjeri doprinose lošem ostvarivanju prava na rad, a tome dodatno doprinose i slabi kapaciteti inspekcija rada u BiH. Dodatne probleme u pogledu realizacije prava na rad stvara primjena odredbe o prestanku radnog odnosa zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacionih razloga uređene članom 87. Zakona o radu FBiH, odnosno članom 126. Zakona o radu RS. Ovim odredbama je predviđeno da poslodavac može otkazati ugovora o radu, uz propisani otkazni rok, pod uslovom:

1. da je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga,
2. da zaposlenik nije u mogućnosti izvršavati svoje obaveze iz radnog odnosa.

Osnovni problem u vezi primjene ovih odredbi predstavlja činjenica da su ove odredbe suviše široko postavljene. Zakonima i  opštim kolektivnim ugovorima na nivou entiteta ovo pitanje nije precizno regulisano, tačnije nije definisano šta se npr. podrazumijeva pod opravdanim razlozima. Na kraju, kao rezultat takve nepreciznosti javlja se veliki prostor za zloupotrebe od strane poslodavaca. Drugi veliki problem radnika su ostvarivanja prava iz radnog odnosa koji se odnosi na isplate zarađenih, a neisplaćenih plaća. Član 68. Zakona o radu FBiH i član 90. Zakona o radu RS predviđaju da zaposlenik ostvaruje pravo na platu koja se utvrđuje Kolektivnim ugovorom o radu, Pravilnikom o radu i Ugovorom o radu.

Mnogo je još pitanja o kojima bi se moglo govoriti u kontekstu prava iz radnih odnosa. Navest ćemo samo još neka od njih: status radnika na čekanju, pitanja otpremnina, funkcionalnog rada Komisijâ za primjenu člana 143. u Federaciji BiH odnosno člana 152. u Republici Srpskoj, crno tržište rada, nedovoljno jaki sindikati koji bi bili u mogućnosti da zaštite interese svojih članova, te nedovoljni kapaciteti inspekcija rada u BiH kao mehanizama otkrivanja i zaštite prava radnika.

Za ostvarenje prava na rad svih građana i građanki Bosne i Hercegovine neophodna je reforma tržišta rada i socijalne politike, te jačanje institucija i mehanizama zaštite prava radnika. Neophodno je sprovesti promociju već donesenih zakona i zakonskih akata tako da bi i poslodavci i zaposleni bili upoznati sa svojim pravima i obavezama. Potrebno je osigurati razmjenu iskustava, dobrih  praksi  i  iskustava  po  pitanju mogućnosti  zapošljavanja  osoba pripadnika ugroženih, marginalizovanih i ranjivih grupa, te osigurati politike motivisanja poslodavaca kroz izmijenjenu poresku regulativu, odnosno obezbjeđenje poreskih olakšica za poslodavce koji poštuju prava radnika. Bitno je javno promovisati pozitivne primjere zapošljavanja.

---

[1] Tačka 6, Generalni komentar 18,

http://www.unhcr.org/cgi-bin/texis/vtx/refworld/rwmain?docid=4415453b4&page=search, (pristupljeno 01.12.2011. godine).

[2] Tačka 6, Generalni komentar 18.

[3] Tačka 7, Generalni komentar 18.

[4] Tačka 12, Generalni komentar 18.

[5] Tačka 31, Generalni komentar 18.

[6] Odnosno članovi 12-15.

[7] Alineja (a), član 13, Zakon o ravnopravnosti polova-prečišćeni tekst, „Sl. glasnik BiH“ broj: 32/10.

[8] Alineja  (b), član 13, ibidem.

[9] Alineja  (c), član 13, ibidem.

[10] Alineja  (g), član 13, ibidem.

[11] Alineja  (e), član 13, ibidem.

[12] Alineja  (f), član 13, ibidem.

[13] Stav (2), član 13, ibidem.

[14] Član 14, ibidem.

[15] Član III/1.f, Ustava BiH.

[16] „Službeni glasnik BiH“ broj: 26/04, 7/05, 48/05, 50/08 i 60/10.

[17] „Službeni glasnik BiH“ broj: 19/02, 35/03, 4/04, 17/04, 26/04, 37/04, 48/05, 2/06, 32/07, 43/09 i 8/10.

[18] Član 10, stav 1, alineja a), Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine, „Službeni glasnik BiH“ broj: 26/04, 7/05, 48/05, 50/08 i 60/10.

[19] Član 14. stav 2.

[20] Članu 34 Zakona o radu u institucijama BiH, „Službeni glasnik BiH“ broj: 26/04, 7/05, 48/05, 50/08 i 60/10.

[21] Članovi 20-31 Zakona o radu u institucijama BiH, „Službeni glasnik BiH“ broj: 26/04, 7/05, 48/05, 50/08 i 60/10.

[22] Članovi 32 i 33 Zakona o radu u institucijama BiH, „Službeni glasnik BiH“ broj: 26/04, 7/05, 48/05, 50/08 i 60/10.

[23] Potpuno novi dio c i šest novih članova (86.a – 86.f).

[24] Usvojenim u aprilu 2009. godine.

[25] Član 24 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine, „Službeni glasnik BiH“ broj: 43/09.

[26] „Službeni glasnik BiH“ broj: 36/08.

[27] Član 54 (3), Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, „Službeni glasnik BiH“ broj: 36/08.

[28] Član 85, ibidem.

[29] „Službene novine FBiH“ broj: 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05 i 8/06, izmjene i dopune od 20.12.2011. u trenutku pisanja izvještaja nisu objavljene u Službenim novinama FBiH.

[30] „Službeni glasnik“ RS broj: 16/02, 62/02, 38/03, 42/04, 49/06 i 20/07.

[31] Član 85 Zakona o administrativnoj službi u upravi Republike Srpske.

[32] „Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“ broj: 28/06, 29/06, 19/07, 2/08, 9/08, 44/08 i 25/09.

[33] „Službene novine Federacije BiH“ broj: 43/99, 32/00, 29/03.

[34] Vidjeti: http://www.fbihvlada.gov.ba/bosanski/sjednica.php?sjed_id=247&col=sjed_saopcenje (pristupljeno 27.12.2011.godine).

[35] „Službene novine Federacije BiH“ broj: 8/99.

[36] „Službene novine Federacije BiH“  broj: 55/00, 41/01, 22/05 i 9/08.

[37] „Službene novine Federacije BiH“ broj: 9/10.

[38] „Službeni glasnik RS“ broj: 55/07.

[39] „Službeni glasnik RS“ broj: 30/10.

[40] „Službeni glasnik RS“ broj: 24/09.

[41] „Službeni glasnik RS“ broj: 54/09.

[42] „Službeni glasnik RS“ broj: 1/08 i 13/10.

[43] „Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“ broj: 19/06, 19/07 i 25/08.

[44] „Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“ broj: 33/04, 19/07 i 25/08.

[45] „Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“ broj: 15/09, 19/09 i 20/10.

[46] „Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“ broj: 31/05 i 35/05.

[47] „Službeni list SRBiH“ broj: 22/90.

[48] EU Directive 89/391 – Occupational Safety and Health Framework Directive.

[49] Član 5 Zakona o radu FBiH, član 5 Zakona o radu RS i član 4 Zakona o radu BD BiH.

[50] Član 77 Zakona o radu RS, član 53 Zakona o radu FBiH i član 43 Zakona o radu BD BiH.

[51] Prema članu 5, stav 3, tačka b)

[52] Član 5. stav 2.

[53] Član 18 Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju lica sa invaliditetom u Federaciji BiH, „Službene novine Federacije BiH“ broj: 9/10.

[54] Ibidem.

[55] Član 19, ibidem.

[56] Ibidem.

[57] Čl. 21-36, ibidem.

[58] Član 4 Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju invalida u RS – prečišćeni tekst.

[59] Čl. 40-48, te čl. 57 Zakona o radu RS, čl. 29-36, te čl. 41 Zakona o radu FBiH i čl. 22-28, te čl. 32 Zakona o radu BD BiH.

[60] ICVA, Primjena Evropske socijalne povelje kroz zakone i praksu u BiH i standardi za donošenje Zakona o finansijskoj socijalnoj pomoći, 2010. str. 11-12, ibidem.

[61] Agencija za rad i zapošljavanje Bosne i Hercegovine, Statistika tržišta rada, dostupno na http://arz.gov.ba/bs/statistika-ba, (pristupljeno 30.12.2011. godine).

[62] Agencija za rad i zapošljavanje Bosne i Hercegovine, Tabelarni pregled, dostupno na http://arz.gov.ba/bs/tabelarni-pregled, (pristupljeno 30.12.2011. godine).