Pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti (08)

4.8. Pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti

 

Član 18 PGP:

1. Svako lice ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovesti. Ovo pravo podrazumjeva slobodu ispovjedanja i primanja vjere ili ubjeđenja po svom nahođenju, kao i slobodu da tu vjeru ili ubjeđenje ispoljava pojedinačno ili zajedno s drugima, kako javno tako i privatno, kroz kult, vršenje vjerskih i ritualnih obreda i vjeronauku.

2. Niko ne može biti predmet prinude kojom bi se kršila sloboda njegovog ispovijedanja ili primanja vjere ili ubjeđenja po njegovom nahođenju.

3. Sloboda ispoljavanja vjere ili ubjeđenja može biti predmet samo onih ograničenja koja predviđa zakon a koja su nužna radi zaštite javne bezbjednosti, reda, zdravlja ili morala, ili pak osnovnih prava i sloboda drugih lica.

4. Države članice ovog pakta obavezuju se da poštuju slobodu roditelja, a u datom slučaju zakonitih staratelja, da obezbjede svojoj deci ono vjersko i moralno obrazovanje koje je u skladu sa njihovim sopstvenim ubeđenjima.

(Sl. list SFRJ, br. 7/71)

 

Član 9 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda:

1. Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere: ovo pravo uključuje slobodu da promjeni vjeru ili uvjerenje i slobodu, sam ili zajedno sa drugima i javno ili privatno, da manifestira svoju vjeru ili uvjerenje, obredom, propovijedanjem i vršenjem vjerskih dužnosti i rituala.

2. Sloboda manifestiranja svoje vjere ili svojih uvjerenja će podlijegati samo onim ograničenjima predviđenim zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu javne sigurnosti, zaštite javnog poretka, zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

(Sl. glasnik BiH, br. 6/99)

 

4.8.1. Opća razmatranja

 

4.8.1.1. Ustavni okvir. – Ustav Bosne i Hercegovine, kao i ustavi njenih entiteta, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, u sebi inkorporiraju odredbe međunarodnih normi o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, čineći ih direktno primjenjivim u Bosni i Hercegovini i dajući im prioritet nad domaćim pravom. Sadržaj prava na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti u Ustavima BiH i FBiH nije detaljnije razrađivan, nego su relevantnim ustavnim odredbama odgovarajuće međunarodne norme dobile snagu ustavne norme. Članom II/2 Ustava BiH garantovana je direktna primjena prava i sloboda iz Evropske konvencije, dok je članom II/3 g Ustava BiH garantovana sloboda misli, savjesti i vjere, što odgovara članu 9 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Članom II/4 Ustava BiH garantovano je svima uživanje prava i sloboda bez diskriminacije, uključujući i prava iz međunarodnih sporazuma iz Aneksa I, u kojem je pod tačkom 7 sadržan Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i opcioni protokoli, a koji sadrži u članu 18 garancije koje se tiču slobode misli, savjesti i vjere. Članom II/2 Ustava FBiH garantovane su osnovne slobode uključujući: slobodu mišjenja, savjesti i uvjerenja; slobodu religije, privatno i javno vjeroispovijedanje. Aneks Ustava FBIH u tačkama 4 i 10 propisuje da odredbe Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima imaju snagu ustavnih odredbi.

Ustav Republike Srpske, kao i ustavi Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, sadrže odredbe kojima se slobode misli, savjesti vjeroispovijesti, zaštićene odredbama međunarodnih normi, uvode u domaće pravo i stiču karakter ustavnopravnih normi, te se garantuje povoljnija ustavnopravna zaštita ljudskih prava i osnovnih sloboda u slučaju različitog reguliranja ovih prava i sloboda na državnom i entitetskom nivou. Poglavlje o ljudskim pravima i osnovnim slobodama Ustava Republike Srpske dopunjeno je tačkama od 1 do 3 Amandmana LVII, koje garantuju primjenu povoljnijih odredbi za pojedince u slučaju različitosti u odredbama o pravima i slobodama između Ustava Republike Srpske i Ustava Bosne i Hercegovine. Propisano je, između ostalog, da će se odredbe člana 28 Ustava Republike Srpske, koje jamče slobodu misli, savjesti i  vjeroispovijesti, ostvariti u skladu sa odgovarajućim odredbama člana 9 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ustav Republike Srpske, za razliku od Ustava BiH i Ustava FBiH, detaljnije razrađuje sadržaj slobode misli, savjesti i vjeroispovijesti. Članom 28 Ustava Republike Srpske jamči se sloboda vjeroispovijesti u svojoj individualnoj dimenziji. Također se određuje ova sloboda u svojoj kolektivnoj dimenziji kroz ustavnopravni položaj vjerskih zajednica, koje su po ustavnoj definiciji jednake pred zakonom, slobodne u vršenju vjerskih poslova i vjerskih obreda. Omogućeno im je osnivanje vjerske škole i izvođenje vjerske nastave u svim školama svih stepena obrazovanja, bavljenje privrednim i drugim djelatnostima, primanje poklona, osnivanje i upravljanje zadužbinama, u skladu sa zakonom. Međutim, uprkos ovakvoj definiciji o jednakopravnosti svih vjerskih zajednica u prvobitnoj verziji Ustava Republike Srpske, Srpska pravoslavna crkva (u daljem tekstu SPC) imala je status državne religije. Nakon odluke Ustavnog suda BiH, broj U-5/98, od 18. i 19. augusta 2000. godine, kojom je, između ostalih, proglašen neustavnim stav 4 člana 28 Ustava Republike Srpske, koji je Srpskoj pravoslavnoj crkvi davao karakter državne religije, neustavni stav brisan je Amandmanom LXXII, tako da Srpska pravoslavna crkva nema izričit karakter državne religije. Kao ostatak ranijeg ustavnopravnog položaja ove crkve u stavu 3 navedenog člana ostala je odredba koja definira Srpsku pravoslavnu crkvu kao crkvu srpskog naroda i drugih naroda pravoslavne vjere. Iako više nema neustavnog stava 4 koji je određivao da država materijalno pomaže pravoslavnu crkvu, sarađuje sa njom u svim oblastima, a naročito na čuvanju, njegovanju i razvijanju tradicionalnih i drugih kulturnih vrijednosti, postavlja se pitanje svrhe posebnog izdvajanja i ustavnog definiranja jedne od kolektivno organizovanih vjerskih zajednica, pošto takav izuzetan status implicira i povlašten položaj ove crkve u ustavnopravnom okviru Republike Srpske.

 

4.8.1.2. Zakonski okvir. – Pored ustavnopravnog okvira vjerskih sloboda u Bosni i Hercegovini, na državnom nivou je definiran jedinstven zakonski oblik zaštite i ograničavanja slobode vjere odredbama Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica[1], koji, u suštini, preuzima principe sekularnog društvenog uređenja uspostavljene u ranije važećem Zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednica.[2] Ovaj zakon, pored toga što u sebi inkorporira odredbu člana 9 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, razrađuje pravni položaj vjerskih zajednica u demokratskom i sekularnom društvenom uređenju Bosne i Hercegovine.

Od podzakonskih akata, relevantan je za ostvarivanje slobode misli, savjesti i vjeroispovesti Pravilnik o uspostavi i vođenju jedinstvenog registra za upis crkava i vjerskih zajednica, njihovih saveza i organizacionih oblika u Bosni i Hercegovini[3], koji je donesen na osnovu odredbi navedenog Zakona.

 

4.8.2. Odvojenost crkve od države

 

Princip odvojenosti države od crkve jeste dvostran i podrazumijeva kako autonomiju vjerskih zajednica u odnosu na državne institucije, tako i nezavisnost državnih vlasti u odnosu na vjerske zajednice. Iako Ustav BiH i ustavi njenih entiteta ne propisuju izričito princip svjetovne države, ovaj je princip sadržan u članu 14 Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica, koji u tački 1 navedenog člana ustanovljava zabranu državne religije. Prema članu 8, stav 1 Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica, vjerske zajednice imaju svojstvo pravnog lica, dok je u skladu s proklamiranim principom sekularnog društvenog uređenja iz člana 14 navedenog zakona država odvojena od vjerskih zajednica, koje imaju unutrašnju autonomiju primjene svojih vjerskih normi, što prema članu 11, stav 1 istog zakona “nema nikakvih građansko-pravnih učinaka„. Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica pruža visok stepen autonomije vjerskim zajednicama, uz generalnu klauzulu iz člana 10, tačka 5, da je crkvama i vjerskim zajednicama dozvoljeno sve što nije zabranjeno zakonom. Zajamčena je unutrašnja autonomija crkvama i vjerskim zajednicama, jer je državi zabranjeno miješanje u unutrašnje ustrojstvo i poslove crkava i vjerskih zajednica. Odredbom tačke 6, člana 10, javnoj je vlasti zabranjeno bilo kakvo uplitanje prilikom izbora, imenovanja ili smjenjivanja vjerskih velikodostojnika, uspostave strukture crkava i vjerskih zajednica ili organizacija koje vrše službu Božju i druge obrede. Odredbom tačke 7 istog člana propisano je da javno očitovanje vjere ili uvjerenja može biti ograničeno jedino na temelju zakona i sukladno međunarodnim standardima, kada mjerodavni organ dokaže da je to neophodno u interesu javne sigurnosti, zaštite zdravlja, javnog morala, ili u svrhu zaštite prava i sloboda drugih osoba sukladno međunarodnopravnim standardima. Crkve i vjerske zajednice imaju pravo žalbe na ovu odluku. S druge strane, u cilju obezbjeđivanja nezavisnosti državne vlasti od vjerskih zajednica, propisano je u tački 3 ovog člana da nijedna crkva ili vjerska zajednica, niti njeni službenici, ne mogu dobivati posebne privilegije od države u odnosu na druge crkve ili vjerske zajednice i njihove službenike, niti može formalno sudjelovati u radu političkih ustanova, izuzev na način kako je to propisano u stavu 4, člana 14 navedenog Zakona. Tačka 4, člana 14 propisuje da: “Država može, na temelju jednakosti prema svima, davati materijalnu potporu crkvama i vjerskim zajednicama za očuvanje kulturne i povijesne baštine, zdravstvene djelatnosti, obrazovne, karitativne i socijalne usluge koje pružaju crkve i vjerske zajednice, jedino pod uvjetom da crkve i vjerske zajednice pomenute usluge obavljaju bez ikakve diskriminacije, a posebice nediskriminacije na temelju vjere ili uvjerenja.” Tačka 5, člana 14 propisuje da, u okviru svoje unutrašnje autonomije, crkve i vjerske zajednice na području obiteljskog, roditeljskog prava i prava djeteta mogu obavljati funkciju humanitarne, socijalne i zdravstvene pomoći, odgoja i obrazovanja, ali u skladu sa nezavisnošću javne vlasti, odnosno prema odgovarajućim zakonima koji uređuju ta prava i materiju. S druge strane, svojim odredbama ovaj Zakon omogućava u značajnoj mjeri nezavisnosti javne vlasti od vjerskih zajednica i crkava budući da je izričito navedeno da unutrašnja autonomija primjene vjerskih normi, prema članu 11, stav 1 navedenog zakona nema nikakvih građansko-pravnih učinaka i da se od ovih zajednica traži da u pravnom prometu u svemu postupaju u skladu sa zakonom. Međutim, određene odredbe zakona otvaraju mogućnost narušavanja principa nemiješanja poretka vjerskih zajednica s vjerskim poretkom. Naime članom 11, stav 2, propisano je da crkve i vjerske zajednice mogu svojim aktima mijenjati i ukidati svoje organizacione jedinice, svoje unutrašnje organe, odnosno oblike organiziranja koji imaju svojstvo pravnog lica. Pri tome crkve i vjerske zajednice svojim aktima uređuju koji njihovi unutrašnji organi imaju svojstvo pravnog lica koji će se onda takvima smatrati na teritoriju Bosne i Hercegovine. Ovakva unutrašnja autonomija dovodi u pitanje primjenu stava 1, člana 16, koji ustanovljava obavezu prijave crkava i vjerskih zajednica, njihovih saveza i organizacijskih oblika u jedinstveni registar, kako bi se u pravnom prometu priznalo svojstvo pravnog lica tim organizacionim oblicima. Pravilno tumačenje primjene navedenih odredbi bilo bi da ova obaveza postoji i za svaku promjenu statusa organizacionih jedinica. Ipak, ostaje primjedba da prema tekstu člana 11, stav 2, navedenog zakona organizacione jedinice vjerskih zajednica stiču status pravnog lica na osnovu autonomnih propisa vjerskih zajednica, što je neprihvatljivo, s obzirom da ispunjenost uvjeta za stjecanje svojstva pravnog lica moraju cijeniti državni organi nadležni za vođenje jedinstvenog registra, a da unutrašnja autonomija vjerskih zajednica ne može imati građanskopravni učinak i dovesti do pravnog subjektiviteta organizacione jedinice na osnovu vjerskog prava, nego isključivo na osnovu relevatnih zakonskih i podzakonskih odredbi. U članu 15, stav 1, propisano je da se pitanja od zajedničkog interesa za Bosnu i Hercegovinu i određenu crkvu/vjersku zajednicu ili više crkava i vjerskih zajednica mogu uređivati i sporazumom koji zaključuje Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, Vijeće ministara, vlade entiteta i crkva, odnosno vjerska zajednica. Prvi ugovor koji je Bosna i Hercegovina zaključila sa jednom od vjerskih zajednica jeste Temeljni ugovor između Svete stolice i Bosne i Hercegovine, zajedno sa Dodatnim protokolom[4]. Odredbe ovog ugovora ne odstupaju od postojećeg ustavnopravnog okvira, u kojem Katolička crkva ima unutrašnju autonomiju vjerskog prava, a u građanskopravnom prometu Katolička crkva, kao pravno lice, svoja prava i obaveze može regulirati isključivo primjenom važećih propisa u građanskopravnom sistemu BiH. Međutim, neke odredbe navedenog ugovora ne definiraju jasno odnos vjerskog i crkvenog prava i ostavljaju prostor za različita tumačenja i nedoumice. Tako na primjer, crkvena pravna lica, koja osniva, mijenja, dokida ili priznaje autonomno Katolička crkva, mogu kupovati pokretnu i nepokretnu imovinu i stjecati i otuđivati imovinska prava „prema odredbama kanonskog prava i zakonodavstva BiH“. Ono što bi moglo izazvati različita tumačenja je činjenica da se ne kaže koje će pravo imati prioritet u slučaju kolizije, tim prije što je u članu 1 Ugovora navedeno da BiH i Katolička crkva potvrđuju da su i država i Crkva nezavisne i samostalne “svaka u svom području„. Međutim iz ustavnopravnog položaja Katoličke crkve jasno je da unutrašnja autonomija vjerske zajednice nema nikakav građanskopravni učinak, tako da kad crkveno pravno lice, na primjer, kupi imovinu prema kanonskom pravu, ostaje u obavezi da prema odgovarajućim zakonima BiH plati porez. Ili, drugi primjer: Ugovor propisuje da policija ne može preduzeti sigurnosne mjere u mjestima bogoštovlja bez prethodnog odobrenja nadležnih crkvenih vlasti. Jasno je da ovakva odredba može uticati na primjenu relevantnih odredbi zakona BiH iz oblasti sigurnosti, ali ne u tolikoj mjeri da ih stavi van praktične primjene, budući da je vjerskim zajednicama “dozvoljeno sve što nije zakonom zabranjeno”. To znači da se ovakva ugovorna odredba ne može tumačiti tako da crkvena vlast ima ovlaštenje da suspenduje primjenu relevantnih odredbi zakona BiH. Logično je očekivati da će se u praksi postaviti brojna zanimljiva i ozbiljna pitanja, a odgovor na njih će sigurno biti presudan za dalje odnose vjere i države u BiH, ali i na to kakav utjecaj ovakvi ugovori zaključeni sa vjerskim zajednicama mogu imati na pojedinačna prava garantovana Ustavom BiH.

 

4.8.3. Vjersko organizovanje i ravnopravnost vjerskih zajednica

 

Ustavi BiH i FBiH ne elaboriraju pravni položaj vjerskih zajednica, nego inkorporiraju prava i slobode iz člana 9 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 18 PGP-a, dok Ustav Republike Srpske, u članu 28, elaborira pravni položaj vjerskih zajednica i garantuje ravnopravnost svih vjerskih zajednica, slobodu vjerskog udruživanja i kolektivnog ispoljavanja vjeroispovesti. Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica dalje razrađuje ustavne odredbe i međunarodne standarde kada je u pitanju sloboda vjerskog organizovanja i ravnopravnost vjerskih zajednica. Iako se u članu 1 Zakona garantuje ravnopravnost svih vjerskih zajednica pred zakonom, on ipak pravi razliku između tri vrste vjerskih zajednica. Prvu kategoriju čine “istorijski zasnovane crkve i vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini“ i to: Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, Srpska pravoslavna crkva, Katolička crkva i Jevrejska zajednica Bosne i Hercegovine, kao i sve ostale crkve i vjerske zajednice kojima je priznato svojstvo pravnog lica prije stupanja na snagu ovog zakona. To su sve one crkve i vjerske organizacije čiji je pravni status bio reguliran prijavom u skladu sa Zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica.[5] Drugu grupu čine nove vjerske organizacije. Treću grupu koju Zakon ne pominje, ali je implicitno ustanovljava, čine sve one vjerske zajednice koje nisu registrirane, a koje se nalaze u izuzetno nepovoljnom položaju, jer nije izvjesno da li je ovakvim zajednicama uopće dozvoljeno bilo kakvo vjersko djelovanje, dok je sasvim izvjesno da one ne mogu posjedovati imovinu, niti uživati pogodnosti koje imaju ostale vjerske organizacije.

Svako tumačenje kojim bi se ovim organizacijama uskraćivalo pravo vjerskog djelovanja bilo bi suprotno Ustavu BiH i međunarodnim standardima.

Najpovlašteniji položaj imaju tradicionalne crkve i vjerske zajednice. One, naime, prilikom registracije kojom se potvrđuje kontinuitet pravnog lica, podnose samo prijavu koja sadrži naziv crkve ili vjerske zajednice, adresu sjedišta crkve ili vjerske zajednice, sadržaj, opis i otisak pečata i logo ili znak, ako postoji, te ime, prezime i svojstvo lica ovlaštenog da predstavlja i zastupa crkvu ili vjersku zajednicu. Sve ostale vjerske organizacije, koje pripadaju kategoriji novih vjerskih zajednica, moraju podnijeti statut, ispravu o službenom vjerskom naukovanju, spisak sa 300 građana-sljedbenika koji sadrži podatke: ime, prezime, mjesto rođenja, adresu stanovanja, jedinstveni matični broj i svojeručni potpis građana-sljedbenika i odluku o osnivanju, usvojenu od najmanje 30 osnivača crkve, ili vjerske zajednice, ime i prezime predstojnika crkve, ili vjerske zajednice, njegovog zamjenika ili drugih predstavnika ovlaštenih da zastupaju crkvu, ili vjersku zajednicu, pred državnim organima (član 5 Pravilnika). Član 18 Zakona propisuje da novu crkvu, ili vjersku zajednicu, može osnovati 300 punoljetnih državljana Bosne i Hercegovine, bez obzira na njihovo entitetsko državljanstvo. Novu crkvu, ili vjersku zajednicu, može osnovati 300 punoljetnih državljana Bosne i Hercegovine, bez obzira na njihovo entitetsko državljanstvo. Pod istim, ili sličnim imenom, postojeće crkve, ili vjerske zajednice, ne može se osnovati nova crkva ili vjerska zajednica. Niko ne može bez saglasnosti nadležne vlasti crkve, ili vjerske zajednice, koristiti njene službene simbole, znamenja i atribute.

Pravilnik o uspostavi i vođenju jedinstvenog registra za upis crkava i vjerskih zajednica, njihovih saveza i organizacionih oblika u Bosni i Hercegovini, također, određuje da je broj osnivača potreban da bi se vjerska organizacija upisala u Registar 30, te da je potrebno uz prijavu priložiti spisak od 300 sljedbenika. U poređenju sa cenzusom od tri građanina koja su dovoljna za registraciju udruženja građana prema odredbama Zakona o udruženjima i fondacijama BiH [6], ovo je previsok cenzus. Po svojoj definiciji, udruženje građana se osniva na temelju Ustavom zagarantovane slobode udruživanja, a osniva se radi ostvarivanja zajedničkih ciljeva osnivača. Vjerske zajednice su, pak, zajednice građana koji imaju ista religijska ubjeđenja, a okupljaju pripadnike iste religije. Evidentna je značajna razlika kod propisivanja uvjeta za registraciju udruženja građana i vjerskih zajednica, uprkos pojmovnoj i sadržajnoj sličnosti između njih. Ovakav propis diskriminira nove vjerske zajednice i stavlja u nepovoljniji položaj u odnosu na “istorijski utemeljene crkve i vjerske zajednice”. Pored toga, prema novom zakonskom rješenju, koje dosljedno podržava i Pravilnik o uspostavi i vođenju jedinstvenog registra, sve vjerske organizacije, osim tradicionalnih, moraju, uz prijavu za upis u registar, podnijeti i statut, ili drugi dokument, vjerske organizacije koji sadrži: opis organizacijske strukture, način upravljanja, prava i obaveze članova, način osnivanja i gašenja organizacijske jedinice, spisak organizacijskih jedinica sa svojstvom pravnog lica i druge podatke od značaja za vjersku organizaciju. Naročito je problematična obaveza podnošenja prikaza osnova vjerskog učenja, vjerskih obreda, vjerskih ciljeva i osnovnih aktivnosti vjerske organizacije, s obzirom da Zakon ostavlja upravnim organima mogućnost da ocjenjuju kvalitet vjerskih učenja i ciljeva, što je apsolutno nedopušteno sa stanovišta slobode misli i vjeroispovesti. Neadekvatnost vjerskih učenja i ciljeva može biti razlog za odbijanje zahteva za registraciju (član 18, stav 2, tač. 5). U kontekstu ravnopravnosti vjerskih zajednica sporna je i odredba koja uskraćuje registraciju vjerskih organizacija čiji naziv sadrži naziv, ili dio naziva, koji izražava identitet crkve, vjerske zajednice ili vjerske organizacije, a koja je ranije registrovana ili je ranije podnijela zahtjev za upis u registar (član 18, stav 1). Upisom u registar, vjerska organizacija stiče status pravnog lica, tako da se uskraćivanjem ovog prava vjerska zajednica lišava mogućnosti učestvovanja u pravnom prometu. Ravnopravnost vjerskih organizacija narušena je i ostavljanjem širokih diskrecijskih ovlaštenja državnim organima prilikom odlučivanja o različitim vidovima saradnje države i vjerskih zajednica. Tako se u članu 13, stav 4, predviđa mogućnost da država posebnim propisima regulira mirovinsko, invalidsko i zdravstveno osiguranje vjerskih službenika, u članu 14, stav 4, mogućnost da država materijalno pomaže crkve i vjerske zajednice. Nisu propisani nikakvi kriterijumi za upražnjavanje ovakvih mogućnosti, što otvara mogućnost diskriminatorske primjene u korist tradicionalnih crkava i vjerskih zajednica.

 

4.8.4. Vjerska nastava

 

Prema PGP-u, sadržaj prava na slobodu vjeroispovesti čini sloboda ispoljavanja vjerovanja vjeroispovijedanjem, obavljanjem obreda, pohađanjem službe i nastavom. Ustavi BiH i Federacije BiH inkorporiraju ove odredbe dajući im kartakter ustavne norme, dok Ustav Republike Srpske izričito garantuje, u članu 28, pravo na vjersku nastavu.

Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini[7] dalje razrađuje pitanje vjerske nastave tako što u članu 9 propisuje da će škola unapređivati i štititi vjerske slobode, toleranciju i kulturu dijaloga. Pri tome je zakonodavac, imajući u vidu različitost ubjeđenja/vjerovanja u BiH, ostavio slobodu za učenike da pohađaju časove vjeronauke samo ako su u skladu sa njihovim ubjeđenjem ili ubjeđenjima njihovih roditelja. Istim članom propisano je u stavu 3 da škola ne može preduzimati bilo kakve mjere i aktivnosti kojima bi se ograničavala sloboda izražavanja sopstvenih i upoznavanja drugih i drugačijih vjerskih uvjerenja, a u stavu 4 da učenici koji ne žele pohađati vjeronauku neće ni na koji način biti dovedeni u nepovoljan položaj u odnosu na druge. Ova odredba Okvirnog zakona u sebi sadrži najviše standarde iz člana 18 PGP i člana 9 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Pitanje obrazovanja, prema Ustavu FBiH, spada u nadležnost kantona, kao teritorijalnih jedinica ovog entiteta, tako da u Bosni i Hercegovini, pored okvirnog zakona za područje cijele države, postoje zakoni o osnovnim i srednjim školama za područje Republike Srpske, za deset kantona u Federaciji BiH i za Brčko distrikt, kao posebnoj oblasti u Bosni i Hercegovini. U svim zakonskim rješenjima usvojen je model iz okvirnog, državnog zakona tako da vjerska nastava nije obavezna, a učenicima je omogućeno da pohađaju časove vjeronauke pod uvjetom da je to u skladu sa njihovim i ubjeđenjima njihovih roditelja. Zakonski je zabranjeno dovođenje u nepovoljan položaj učenika koji po zahtjevu roditelja ne žele pohađati vjeronauku u odnosu na druge učenike. Dakle, postojeća zakonska rješenja u Bosni i Hercegovini, u odnosu na vjersku nastavu, u svemu su usklađena sa međunarodnim standardima zaštite slobode misli, savjesti i vjeroispovijesti.

 

4.8.5. Pravo na prigovor savjesti

 

Pravo na prigovor savjesti predstavlja pravo svakog pojedinca da iz moralnih, vjerskih, etičkih ili filozofskih razloga odbije da služi u vojnim postrojbama ili da nosi oružje. Prigovor savjesti nije direktno pomenut u međunarodnim instrumentima, ali proizlazi iz slobode misli, savjesti i vjeroispovijesti. Pravo na prigovor savjesti sadržano je i priznato u preporukama i rezolucijama Parlamentarne skupštine i Komiteta ministara Savjeta Evrope.[8] Međutim, Evropska komisija za ljudska prava je u svojoj praksi utvrdila da prigovor savjesti nije zaštićen Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Naime, član 4, stav 3b Evropske konvencije kaže da „u zemljama u kojima se priznaje prigovor savjesti, služba koja se zahtijeva umesto služenja vojne obaveze“ ne predstavlja prinudni rad, iz čega jasno proizilazi da je državama članicama ostavljeno da odluče da li će predvidjeti prigovor savjesti u svom pravnom poretku.[9]

Prigovor savjesti i civilna služba su u BiH bili definirani Zakonom o odbrani Federacije Bosne i Hercegovine, te Zakonom o odbrani Republike Srpske koji su u nekoliko članova zakona definirali pitanja vezana za ove oblasti. Bile su ustanovljene Komisije za rješavanje prigovora savjesti na entitetskom nivou. Organizacije u kojima se mogla služiti civilna služba su se nalazile u svih deset kantona u Federaciji BiH, te u četiri regije u Republici Srpskoj. Početkom januara 2006. godine započela je primjena Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine.[10] Entitetski parlamenti su donijeli zakone, te su entitetski zakoni o odbrani prestali da važe od 1. januara 2006. godine.[11] Time su prestale da važe odredbe koje su regulirale proceduru ostvarenja prava na prigovor savjesti. Jedna od najznačajnijih novina uvedena odredbom člana 79 novog zakona jeste ukidanje vojne obaveze, koja je bila regulirana entitetskim zakonima. Na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine 1. januara 2006. godine ukinuto je služenje vojnog roka i ustanovljena je profesionalna vojska. Međutim, taj zakon predviđa i rezervni sastav, kao komponentu oružanih snaga Bosne i Hercegovine, čiji je zadatak pružanje podrške aktivnim mirnodopskim snagama, održavanje operativne gotovosti, dopuna operativnim potencijalima i poboljšanje održivosti aktivnih snaga.. U članu 36(1) Zakona predviđeno je da glavninu rezervnog sastava čine vojnici, podoficiri i oficiri kojima je prestala profesionalna vojna služba po ugovoru. Prema članu 36, stav 2, ministar odbrane može regrutirati dodatne pripadnike rezervnog sastava, koji mogu biti bez prijašnjeg vojnog iskustva, kako bi popunio formacijska mjesta za koja su potrebni stručnost i iskustvo. Propisana je obaveza pripadnicima rezervnog sastava koji nemaju prijašnjeg vojnog iskustva da moraju proći vojnu obuku u skladu s dodijeljenom vojnoevidencijskom specijalnošću, odnosno položajem. Svi pripadnici rezervnog sastava moraju proći redovnu obuku kako bi ispunili zakonske obaveze. Ovo znači da uprkos ukidanju vojne obaveze i ustanovljavanju profesionalne vojske u BiH još uvijek postoji mogućnost da se, pored profesionalnih vojnih lica, regrutuju u rezervni sastav i osobe koje iz svojih moralnih, vjerskih, filozofskih, političkih i drugih uvjerenja ne mogu biti pripadnici oružanih snaga. Stoga smatramo da je neophodno ponovno u Bosni i Hercegovini uspostaviti zakonske mehanizme za ostvarivanje ovog prava svima koji mogu na bilo koji način dobiti dužnosti vezane za Oružane snage Bosne i Hercegovine, bilo u rezervnom sastavu, bilo u profesionalnom sastavu Oružanih snaga.

 

4.8.6. Restitucija imovine vjerskih organizacija

 

Zakonom o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica, vjerskim zajednicama se u članu 12, stav 3, daje pravo na restituciju oduzete imovine u cijeloj zemlji bez diskriminacije „u skladu sa zakonom“. Međutim Zakon o denacionalizaciji-restituciji još uvijek nije donesen, tako da nema zakonskih mehanizama koji bi omogućili vjerskim zajednicama da ostvare svoje proklamovano pravo na restituciju oduzete imovine. Specifičan je slučaj sa imovinom Katoličke crkve, koja je oduzeta, kao i ostalim vjerskim zajednicama, i prešla u fond opštenarodne imovine bivše Jugoslavije. Naime, odredbom člana 10, stav 3, Temeljnog ugovora između Svete stolice i BiH regulirano je da je: “Bosna i Hercegovina obavezna Katoličkoj crkvi u roku od 10 godina, računajući od stupanja na snagu ovog ugovora, vratiti sve nacionalizovane nekretnine ili dobra uzeta bez odgovarajuće naknade. Za nekretnine i dobra koja ne bude moguće vratiti, BiH za njih dati pravednu naknadu o čemu će se dogovoriti vlasti BiH i zakonski ovlaštenici vlasništva“. Ovo bi značilo da je javna vlast posebnim ugovorom sa jednom od vjerskih zajednica, prije donošenja zakona o denacionalizaciji-restituciji, koji bi na općenit način u skladu sa javnim interesom riješio pitanje denacionalizacije i restitucije oduzete imovine svih vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini, na poseban način regulirala ovo pitanje sa jednom od crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini. Time bi Katolička crkva bila u povlaštenom položaju u odnosu na sve druge vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini. Stoga je, kako bi se odredbe ugovora uskladile sa ustavnim i zakonskim položajem vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini, koji garantuje njihovu ravnopravnost i propisuje obavezu da svoja prava ostvaruju u skladu sa zakonom, potpisan Dodatni protokol o spornom stavu iz Ugovora. Ovim se Protokolom u tri tačke izjavljuje da će se restitucija imovine Katoličke crkve vršiti na način i u rokovima koji će biti predviđeni odgovarajućim zakonom koji će donijeti Bosna i Hercegovina. Nakon toga Temeljni ugovor sa Dodatnim protokolom je ratifikovan i stupio je na snagu 25. oktobra 2007. godine. Imajući u vidu navedeno, može se zaključiti da Bosna i Hercegovina ima obavezu urediti pitanje restitucije imovine vjerskih zajednica zakonom koji bi sve vjerske zajednice doveo u ravnopravan položaj u skladu sa ustavom, zakonom i međunarodnim standardima.

---

[1] Službeni glasnik BiH, broj 5/04

[2] Službeni list SRBiH, broj 36/76

[3] Službeni glasnik BiH, broj 46/04

[4] Službeni glasnik BiH – Međunarodni ugovori, br.10/07

[5] Službeni list SRBiH, broj 36/76

[6] Sl.glasnik BiH, br.32/01 i 42/03

[7] Službeni glasnik BiH, br. 18/03

[8] Dokumenti Savjeta Evrope koji se odnose na pravo na prigovor savjesti su: Rezolucija 337 (1967.); Preporuka br. 478 (1967.) o pravu na prigovor savjesti; Preporuka br. 816 (1977.) i Preporuka br. 1518 (2001.) o pravu prigovora savjesti vojnoj službi državama članicama; Preporuka br. R (87) 8 Komiteta ministara CoE državama članicama o pravu prigovora savjesti obaveznoj vojnoj službi od 9. aprila 1987. godine.

[8] Vidi Autio protiv Finske, 72 DR 241, ECmHR, App. No. 17086/90 (1991.) i X. protiv Austrije, ECmHR, App. No. 5591/72, 43 Coll. 161.

[9] Vidi Autio protiv Finske, 72 DR 241, ECmHR, App. No. 17086/90 (1991.) i X. protiv Austrije, ECmHR, App. No. 5591/72, 43 Coll. 161.

[10] Sl.glasnik BiH, br. 88/05

[11]  Zakon o prestanku važenja Zakona o odbrani Republike Srpske (Sl. glasnik RS, br. 117/05) i Zakon o prestanku važenja Zakona o odbrani Federacije BiH (Sl. novine FBiH, br. 2/06).