Sloboda izražavanja/medijske slobode (11)

8. Sloboda izražavanja / Medijske slobode

 

8.1. Medijske slobode  

 

Medijske slobode i njihovo poštovanje u BiH nalaze se na veoma niskoj razini, a situacija se iz godine u godinu pogoršava. Mediji služe kao sredstvo promocije i međusobnog razračunavanja etno-političkih elita, dok su novinari žrtve verbalnog zlostavljanja, medijskih i fizičkih napada, otvorenih prijetnja (nerijetko i smrću). Dodatno zabrinjava činjenica da su određeni predstavnici lokalne samouprave, policije, vodeće ličnosti iz vjerskih zajednica, članovi parlamenta i osobe iz poslovnog svijeta, također, bili uključeni u napade na novinare.

Kada analiziramo zakonodavni okvir u BiH koji se odnosi na medije, i koji je uspostavljen nakon rata, čini se da su sloboda izražavanja i medijske slobode, na papiru, čvrsto zagarantovane i zaštićene. No, u samoj praksi, niti mediji niti novinari nisu adekvatno zaštićeni od političkih pritisaka, posebno na lokalnoj razini, dok je posebno problematičan odnos i upliv vlasnika medija na njihove uređivačke politike, te vrlo jasna i eksplicitna povezanost medija sa određenim političkim opcijama. Takva situacija, rezultira povratkom govora mržnje u javni medijski prostor, ne samo u privatnim već i u javnim medijima koji bi trebalo da služe u korist javnosti i svih građanski / građana BiH. Svakodnevno svjedočimo kršenju profesionalnih i etičkih standarda, medijskoj autocenzuri i izvještavanju koje je isključivo u službi interesa konkretnog političkog, vjerskog, nacionalnog ili ekonomskog lobija.[1]

U BiH još uvijek ne funkcionira centralni registar pri sudovima na bazi kojeg bi se mogao saznati tačan broj sudskih procesa koji se vode protiv novinara, odnosno za koju vrstu „nedjela“ se novinari tuže. Jedan od najčešćih razloga za sudsko gonjenje novinara je nanošenje „duševne boli“, odnosno kleveta. Kleveta je u bh. zakonodavstvu dekriminalizirana, i regulirana je putem entitetskih zakona o zaštiti od klevete, te identičnim zakonom u Distriktu Brčko. Jedna od najvećih dilema u primjeni zakona jeste pitanje da li se ono lice koje je dalo intervju ili neku drugu izjavu za medije, smatra autorom te izjave i da li može odgovarati za nju, pored novinara, odgovornog urednika i drugih lica koja su na neki drugi način efikasno kontrolisala sadržaj tog izražavanja.[2]

Istraživanja pokazuju kako u BiH ima veliki broj neriješenih sporova na sudovima u vezi sa ostvarivanjem ovog prava, a kao razlozi se navode činjenica da oni traju dugo, da se vode protiv pojedinaca, da sudovi te tužbe odbijaju, odnosno da same sudije nisu dovoljno specijalizirane da vode ovakve slučajeve i donose pravedne presude, koje su u skladu sa domaćim i međunarodnim zakonodavstvom.

Ilustrativni primjer nepravosnažne sudske presude Općinskog suda u Sarajevu kojom se časopisu „Slobodna Bosna“ nalaže da „zbog učinjene klevete“ trojici visokopozicioniranih političara isplati po 3.000 KM, pokazuje da su državni zvaničnici zaštićeniji u odnosu na novinare. Činjenica da je „Slobodna Bosna“ objavila fotografiju ovih političara sa njihovim porodicama, koju je preuzela s društvene mreže Facebook (a postavila ju je jedna od supruga ovih političara) govori ne samo o elementarnom nepoznavanju zakona, te nepoznavanju međunarodnih pravnih akata o slobodi izražavanja, već povlaštenom položaju političara u odnosu na obične građane.

U vezi sa tužbama protiv novinara je i njihovo pravo na neotkrivanje izvora. Iako pravo na zaštitu anonimnosti svojih izvora nije eksplicitno navedeno u članu 10 Evropske konvencije, obuhvaćeno je u zakonima u Federaciji BiH i Republici Srpskoj, prema kojima novinar i drugo fizičko lice koje je profesionalno uključeno u novinarsku djelatnost, koje je dobilo informaciju iz povjerljivog izvora, ima pravo da ne otkrije identitet tog izvora. Ovo pravo se takođe obezbjeđuje Kodeksom o emitovanju radio-televizijskog programa u kojem je transparentno navedeno da ako novinar ne želi da otkrije svoj izvor informacija on to ne mora činiti. Istraživanje koje su sproveli Vijeće za štampu BiH i Udruženje “BH Novinari”, pokazalo je kako većina ispitanih smatra da se zakoni koji reguliraju povjerljivost izvora u novinarstvu, ne poštuju u praksi (preko 50 posto ispitanih), te da se za detaljniju interpretaciju i razloge za to trebaju pojedinačno analizirati slučajevi. Problem, djelimično, leži i u činjenici da sudski organi nekada ne poštuju zakonske odredbe, što pokazuje slučaj „Slobodne Bosne“ koja je izgubila takav slučaj na sudu jer novinar nije htio otkriti izvor svojih informacija za tekst u kojem se pisalo o krivičnoj prijavi protiv predsjednika SDP BiH Zlatka Lagumdžije i njegovih bliskih saradnika. Razlozi leže i u brojnim drugim pritiscima na novinare kako bi otkrili svoje izvore. Sa druge strane, kako su zapazili ispitanici, i novinari zloupotrebljavaju ovo pravo da se zaštite kada plasiraju razne informacije sumnjive istinitosti, nekad čak i uvrede ili totalne izmišljotine.

Sa druge strane, poredeći ih sa političarima, obični građani uživaju znatno veći stepen zaštite svoje privatnosti od državnih dužnosnika i javnih ličnosti. Javnom organu nije dozvoljeno da podnese zahtjev za naknadu štete zbog klevete, a ukoliko javni službenik to učini, tužba može biti podnesena isključivo u ličnom svojstvu. Privatni i porodični život političkih ličnosti i javnih službenika treba biti zaštićen, ali informacija o njihovom privatnom životu može biti iznesena kad je to od direktnog javnog značaja za način na koji su obavljali ili obavljaju svoje funkcije. Sa tim u vezi, važni su član 5 stav 3 Zakona o zaštiti od klevete („Javni službenik može privatno i isključivo u ličnom svojstvu podnijeti zahtjev za naknadu štete zbog klevete“), kao Deklaracija o slobodi političke debate u Evropskoj Uniji, član 3 (osobe koje su na javnim funkcijama moraju biti spremne da pretrpe višu kritiku upravo jer su na javnim funkcijama) i član 8 koji reguliše Pravo na poštovanje pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života.
 

8.2. Napadi na novinare

 

Prema članu 10. Evropske konvencije i država ima obavezu da garantuje slobodu izražavanja time što će stvarati sigurno okruženje za uživanje novinarskih prava, te u slučajevima kad novinari i distributeri budu povrijeđeni, zlostavljani ili čak ubijeni, odgovoriti na zahtjeve za istragu i zaštitu od počinjenih djela, što je Sud u Strazburu uspostavio kao princip, a te obaveze države unesene su i u Smjernicama Odbora Vijeća Ministara Evrope o zaštiti slobode izražavanja i informacija u kriznim situacijama. Najčešća kaznena djela koja su predmet tužbi u predmetima u kojima su oštećene strane novinari su: laka tjelesna ozljeda, teška tjelesna ozljeda, izazivanje opće opasnosti, te nasilničko ponašanje. Sprovedena istraživanja pokazuju kako vlada mišljenje da novinari nisu adekvatno zaštićeni od verbalnih, fizičkih te čak ni napada koji bi ugrozili njihovu društveno-ekonomsku poziciju. Pojedini smatraju da određeni novinari glume žrtve radi sticanja popularnosti. Kako je pisala „Slobodna Bosna“, a prenijeli su mnogi mediji (uglavnom oni koji su naklonjeni SDP BiH to su ili prećutali, ili ublažili), osiguranje Bakira Hadžiomerovića i njegove familije građane Sarajeva koštalo je više od milion maraka. Kako je kazao na konferenciji za novinare Fatmir Hajdarević, šef Ureda policijskog komesara MUP-a KS, od 15.01.2007. do 13.12.2011. „na ličnu zaštitu Hadžiomerovića potrošeno je 12.900 sati rada policijskih službenika, dok je u tu svrhu službeno policijsko vozilo prešlo 38.399 kilometara. Na osiguranje njegovog stana potrošeno je 35.700 sati rada policijskih službenika. Za oba vida osiguranja svakodnevno je bilo angažovano od četiri do šest policajaca“. Ukoliko se preračuna cijena angažmana policajaca, korištenje opreme, službenog vozila, „dolazimo do svote od milion i 164 hiljade maraka“, pisala je „Slobodna Bosna“.[3]

Kada su u pitanju napadi na novinare, tri slučaja odnosno ličnosti koje su se najčešće nalazili u fokusu i koji su najviše bili tema medijskih priloga, su prijetnje Slobodanu Vaskoviću, u to vrijeme još uvijek novinaru magazina “60 minuta” FTV‐a, i njegovom uredniku Bakiru Hadžiomeroviću, te napadu na kancelariju Centra za kulturu dijaloga u Sarajevu koji vodi Sanja Vlaisavljević.

Napadi i prijetnje upućene Slobodanu Vaskoviću bila su, u vrijeme dok je ovaj novinar bio uposlen na FTV-u, vrlo česta tema priloga u informativnim emisijama ove medijske kuće. Kao ilustraciju navodimo primjer da je u periodu od 01.01. do 12.02.2011., u dnevniku  FTV 13 puta izvještavano o napadima na novinare (što čini 18 posto izvještavanja o temama koje se tiču bezbjednosti), od kojih se čak 12 TV priloga bavilo sigurnosti ovog, sada već bivšeg, novinara FTV.[4]

Druga polovina januara je na FTV i RTRS‐u više ličila na ratište nego na informativne emisije entitetskih dnevnika. Burno ‘prepucavanje’ između ove dvije televizije je otvoreno kada je u „Nezavisnim novinama“ objavljen prilog da su Slobodan Vasković, novinar, i Bakir Hadžiomerović, urednik emisije 60 minuta medijski reketirali „ugledne“ biznismene iz Hrvatske i RS. FTV je u udarnim terminima, početak Dnevnika 2, nastojala da istakne korumpiranu Vlast u RS koja kupuje medije, a one koji su neovisni nastoji da ukloni, čak i fizički. „Magazin 60 minuta po ko zna koji put meta je laži o reketiranju. Nakon urednika Bakira Hadžiomerovića, na meti je i novinar Slobodan Vasković. Nismo iznenađeni početkom medijske harange iz centra koji negira genocid, koji želi ukinuti Sud BiH ili stvoriti navodnu teritorijalnu jedinicu kojoj će aparhejd dobiti zakonske okvire. Za razliku od onih koje pisanja brinu, jer su istinita, mi se laži ne bojimo, ali nas je strah apatije i rijetkih reakcija na napade na medijske slobode i nezavisnost novinara…“.

S druge strane RTRS je u svom Dnevniku istom mjerom odgovarao da je FTV, televizija jednog čovjeka Zlatka Lagumdžije, predsjednika SDP, te da su Bakir Hadžiomerović i Slobodan Vasković korumpirani novinari koji su reketirali veliki broj javnih i istaknutih ličnosti. Ali i naglašavali da Slobodan Vasković nije ugrožen u Banja Luci i da mu niko ne prijeti. Tim povodom, u Dnevniku su se stalno otkrivala nova priznanja uglednih javnih ličnosti RS koji su bili žrtve reketa emisije 60 minuta.

U ulozi gostujućeg komentatora u „Nezavisnim novinama“ tekst je objavio Denis Kuljiš, inače kolumnista zagrebačkog „Globusa“ i to u vidu otvorenog pisma Regulatornoj agenciji za komunikacije BiH gdje je poručio kako „ne smiju dopuštati govor mržnje na javnom servisu“, a sve to nakon sporne emisije „60 minuta“ u kojoj je urednik Bakir Hadžiomerović vodeće hrvatske i srpske političare u BiH doveo u vezu sa fašizmom intonirajući pjesmu Darka Rundeka „Ay Carmela“.[5] „Nezavisne novine“ su kontinuirano, i na negativan način, izvještavale o Bakiru Hadžiomeroviću i Federalnoj televiziji, za kojeg se tvrdilo da je „reketaš“, te da se koristi govorom mržnje („DORH će istražiti reketiranje INA“, 1.‐2. februar; „Informaciju plasirao Bakir Hadžiomerović“, 3. februar; „FTV mora da zaustavi Bakira Hadžiomerovića“, 9. februar).

Jedan od komentara, čiji je autor Goran Maunaga, objavljen je 14. januara pod naslovom – „Zaštitite Vaskovića“, i u kojem novinar ovoga lista sa vidno negativnim uklonom piše o tvrdnjama Slobodana Vaskovića da je njegov život u RS ugrožen.[6] Vaskovića nisu poštedili ni u Federaciji. Početkom aprila ovaj je novinar dobio otkaz na FTV. Kako je, prvobitno, za portal depo.ba izjavio Bakir Hadžiomerović, urednik magazine “60 minuta“, Uprava FTV-a donijela je odluku da prekine saradnju sa dugogodišnjim saradnikom zbog snimka na kojem “Vasković ispituje preplašenog Srebreničanina o Naseru Oriću, korektnosti oslobodilačke srpske vojske, torturi prije dolaska Ratka Mladića”. Snimak je objavila web stranica patriotskaliga.org, nastao je 12.07.1995. godine u Potočarima i na njemu Vasković sa još nekoliko novinara razgovara sa Abdulahom Purkovićem Dulcem. Vaskovićev bivši urednik sa FTVa Hadžiomerović kaže da je upoznat sa tim slučajem.[7]

Komentarišući slučaj Slobodana Vaskovića za magazin „Start“, banjalučka novinarka i književnica Radmila Karlaš, napisala je – „kada su se svi držali zabrane stavljanja znaka jednakosti između nacionalnih interesa Srba i gladi istih, Slobodan Vasković je pomjerio te granice. Hvalili su ga. U Sarajevu pitali za njega. Kako je, je li mu težak život u Banjaluci kad toliko laje. Postao je ikona. Stil koji je koristio u svojim izvještajima govorio je i o njemu”. Analizirajući „okolnosti“ i razloge zbog kojih je dobio otkaz, Karlaš piše kako se „sve to znalo“. „Znalo se i kako je tokom rata radio Slobodan Vasković, a to je, sigurna sam, morala znati i uređivačka postavka FTV”, piše Karlaš, i dodaje: „Slobodan Vasković je imao svoju upotrebnu vrijednost, svoj rok trajanja. Isti je sad istekao. Proizvod se pokvario i oko njega se začepljava nos. Je li Slobodan Vasković proizveo sam sebe. To svakako ne. Proizvele su ga okolnosti. One koje su mu dale par minuta za srebrenički intervju. Iste one koje će omogućiti da radi za FTV”.[8]

I dok se o Hadžiomeroviću i Vaskoviću u medijima RS gotovo uvijek izvještavalo sa negativnim uklonom, dotle je pozitivan uklon, odnosno neka vrsta solidarnosti, zabilježena kod izvještavanja o napadu na Centar kulturu dijaloga u Sarajevu, čija je predsjednica Sanja Vlaisavljević („Istraga o napadu“, 26, januar; „Osude napada na Sanju Vlaisavljević“, 27. januar).

---

[1] U takvoj situaciji, ključne medijske organizacije u BiH koje zagovaraju medijske slobode i prava novinara, poput Vijeća za štampu BiH i Udruženja „BH Novinari“, bile su aktivne tokom 2011. godine u razvijanju mehanizama monitoringa medijskih sloboda i njihove implementacije. Metodologiju istraživanja i mehanizme procjene medijskih sloboda u BiH uradili su prema Indikatorima za procjenu medijskih sloboda, u zemljama članicama Vijeća Europe (Odluka 1636 (2008)), koja podrazumijeva analizu medijskog zakonodavstva i njegove implementacije, zatim razgovore sa medijskih i pravnim stručnjacima, intervjue sa vlasnicima medija i novinarima, političarima, predstavnicima vlasti u BiH, te ispitivanje stavova građanki / građana putem fokus grupa u BiH. Drugi dio istraživanja, koji se odnosi na pripremanje empirijski zasnovanog „izvještaja u sjeni“, bio je još u toku dok je ova analiza bila u završnoj fazi (januar, 2012). Ideja je da taj „izvještaj u sjeni“ kontinuirano – iz godine u godinu – uz analizu konteksta i aktuelnog stanja u domenu medijskih sloboda u BiH, sadrži i preporuke za lokalne vlasti, javne institucije i medijsku zajednicu u smislu poboljšanja zakona, radnih uvjeta novinara, te inicira aktivniju ulogu vlasti u promociji medijskih sloboda.

[2] U zakonodavstvima i sudskoj praksi drugih evropskih zemalja uglavnom ne postoji dilema u ovakvim slučajevima, smatra se da je prvenstveno odgovorno lice koje daje izjavu, a tek nakon toga eventualno i lica koja obavljaju funkcije u mediju koji je objavio tu izjavu.

[3] Recimo, ovaj tekst „Slobodne Bosne“, prenijele su na svom on-line forumu banjalučke „Nezavisne novine“, http://www.nezavisne.com/forum/index.php?topic=1939.1965.

[4] Analiza Media plana o sigurnosnim temama u bh. medijima, januar / februar, 2011.

[5]  „Nezavisne novine“, 19.01.2011.

[6] „Zaštitite Vaskovića“, 14.01.2011., Glas Srpske.

[7] “Vasković dobio otkaz na FTV-u“, 13.04.2011., Nezavisne novine, strana 4.

[8] „Ja govorim o licemjerju, a Vi?“, 19.04.2011., Start, strana 23.