Sloboda izražavanja (08)

4.9. Sloboda izražavanja

 

Član 19  PGP:

1. Niko ne može biti uznemiravan zbog svojih mišljenja.

2. Svako lice ima pravo na slobodu izražavanja; ovo pravo bez obzira na granice, podrazumijeva slobodu iznalaženja, primanja i širenja informacija i ideja svih vrsta, u usmenom, pismenom, štampanom ili umjetničkom obliku, ili na bilo koji način po slobodnom izboru.

3. Ostvarivanje sloboda predviđenih u tački 2 ovog člana obuhvata posebne dužnosti i odgovornosti. Sljedstveno tome, ono može biti podvrgnuto izvjesnim ograničenjima koja moraju, međutim, biti izričito određena zakonom, a potrebna su iz razloga:

(a) poštovanja prava ili ugleda drugih lica;

(b) zaštite državne bezbjednosti, javnog reda, javnog zdravlja i morala.

(Sl. list SFRJ, br. 7/71)

Član 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

(Sl. glasnik BiH, br. 6/99)

 

4.9.1. Ustavne odredbe

 

Član II/3h Ustava Bosne i Hercegovine, u odgovarajućem dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:

h) Slobodu izražavanja.

Član II/A2 Ustava Federacije BiH  glasi:

Federacija će osigurati primjenu najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u aktima navedenim u Aneksu.

Posebno:
(1) Sve osobe na teritoriji Federacije uživaju prava na:

l) osnovne slobode: slobodu govora i štampe;

Odgovarajući članovi Ustava Republike Srpske glase:

Član 32

Građani imaju pravo javno iznositi mišljenje o radu državnih i drugih organa i organizacija, podnositi im predstavke, peticije i prijedloge i na njih dobivati odgovor.

Nitko ne može biti pozvan na odgovornost niti trpjeti druge štetne posljedice zbog javno izraženog mišljenja o radu državnih organa ili stavova iznesenih u predstavci, peticiji i prijedlogu, osim ako je time počinio kazneno djelo.

Član 34

Građaninu se garantira sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti i kulture i pravo uporabe svog jezika i pisma.

Nitko nije dužan da se očituje o svojoj nacionalnoj pripadnosti.

 

4.9.2. Opća razmatranja

 

U Bosni i Hercegovini postoje propisi koji na jedan zadovoljavajući način reguliraju slobodu izražavanja, a posebno na način na koji je ona predviđena u odredbama PGP, te Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i praksom Evropskog suda za ljudska prava. Izvještaj o slobodi medija u BiH[1] zaključio je: ”Bosna i Hercegovina ima napredan pravni sistem kojim se regulira sloboda medija”. Parlamentarna skupština Vijeća Evrope je kao osnovni indikator demokratije prednost dala slobodi izražavanja i informiranja u medijima.[2] Stoga je veoma bitna i informacija po kojoj se Bosna i Hercegovina, prema stanju slobode medija u svijetu[3], nalazila na 34. mjestu, dok je prema trenutnom stanju za 2008. godinu na 19 mjestu.

Pravo na slobodu izražavanja je regulirano ustavnom materijom na državnom i entitetskom nivou. Ustav Bosne i Hercegovine eksplicitno ne regulira pravo na slobodan pristup informacijama, ali budući da se Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini i ovo pravo je obuhvaćeno članom II/3h Ustava BiH. Na osnovu ovog tumačenja, u Bosni i Hercegovini je usvojen i Zakon o slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini (Sl. glasnik BiH, br. 28/00 i 45/06).[4]

Zakoni kojima se regulira sloboda pristupa informacijama uspostavili su pravni okvir kojim „…svaka osoba ima pravo pristupa ovim informacijama u najvećoj mogućoj mjeri sukladno javnom interesu, te da javna tijela imaju odgovarajuću obvezu objavljivanja informacije”. Ovakvo rješenje je usaglašeno sa praksom Evropskog suda za ljudska prava koji je potvrdio pravo pristupa informacijama u predmetima Observer i Guardian protiv Velike Britanije[5] i Autronic protiv Švicarske[6], dok je obavezu objavljivanja informacija potvrdio u predmetu Guerra i drugi protiv Italije[7], kada je sud ustvrdio:

da pravo da se dobije informacija, predviđena članom 10, stav 2, Evropske konvencije, u osnovi zabranjuje vladama onemogućavanje osobama primanje informacija koje drugi žele ili bi mogli željeti da podjele sa njim.

Ipak, u praksi Evropskog suda za ljudska prava još uvijek nije utvrđena obaveza da država objavljuje informacije samoinicijativno, ali jeste utvrdila obavezu objavljivanja informacija na zahtjev pojedinaca, što, naravno, može podlijegati ograničenjima predviđenim u nastavku člana 10, stav 2, Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ograničenja, odnosno izuzeci, koji se mogu utvrditi od objavljivanja tražene informacije utvrđuju se u skladu sa izuzecima predviđenim u članovima 6 i 7. Ova ograničenja uključuju slučajeve koji moraju ispunjavati situacije kada bi se od otkrivanja informacije moglo očekivati izazivanje štete po legitimne ciljeve[8], što korespondira sa mogućnošću predviđanja izuzetka iz člana 10.2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.[9] Legitimni ciljevi predviđeni ovim članom uključuju vanjsku politiku, interese odbrane i sigurnosti, kao i zaštitu javne sigurnosti, interese monetarne politike, sprečavanje kriminala i svako otkrivanje kriminala, zaštita procesa donošenja odluka od strane javnog tijela u davanju mišljenja, savjeta ili preporuka od strane javnog tijela, zaposlene osobe u javnom tijelu, ili svake osobe koja vrši aktivnosti za, ili u ime javnog tijela, a ne obuhvata činjenične, statističke, naučne ili tehničke informacije. Od ograničenja predviđenih u članu 10.2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, ovaj član jedino nije uključio ograničenje koje se tiče zaštite zdravlja i morala. Član 7 predviđa izuzetak u pogledu povjerljivih komercijalnih informacija, a član 8 se odnosi na izuzetak kod zaštite privatnosti.

U Bosni i Hercegovini je stvoren poseban pravni okvir kojim se regulira izuzetak iz člana 10.2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a koji se odnosi na zaštitu osobnih podataka. Vezano za zaštitu osobnih podataka pogledajte poglavlje koje se odnosi na pravo na zaštitu privatnog života porodice stana i prepiske.

Zakon o zaštiti od klevete Federacije BiH i Zakon o zaštiti od klevete Republike Srpske reguliraju dio koji se odnosi na ograničenja slobode izražavanja predviđajući da se ovim zakonima definira: „…prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja …“[10] iz člana 10, stav 2, Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda[11], odnosno uređuju se “…građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica…“[12] s obavezom da se odredbe ovih zakona tumače „tako da se u najvećoj mjeri osigura princip slobode izražavanja“.[13] Oba ova zakona na jedan uniforman način reguliraju ovu materiju i što je najvažnije u potpunosti eliminiraju mehanizme krivičnog gonjenja za klevetu i nanošenje sramote, što je prije odluke visokog predstavnika[14] bilo predviđeno krivičnim zakonima entiteta i bilo je direktno upereno protiv slobode izražavanja u BiH.

 

4.9.3. Osnivanje i rad elektronskih medija

 

Zakon o komunikacijama[15] regulira oblast komunikacija, te uspostavlja Regulatornu agenciju za komunikacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Agencija). Agencija je funkcionalno nezavisna i neprofitna institucija sa statusom pravnog lica prema zakonima Bosne i Hercegovine. U smislu ovog zakona „komunikacije uključuju telekomunikacije, radio, emitiranje (uključujući kablovsku televiziju), i usluge i sredstva koja su s tim u vezi“, što znači, ovim zakonom se stvara okvir za reguliranje oblasti telekomunikacija, ali i oblast osnivanja i rada elektronskih medija.

Regulatornom agencijom za komunikacije Bosne i Hercegovine rukovodi generalni direktor, koji je odgovoran za sve regulatorne funkcije Agencije. Njega predlaže Vijeće Regulatorne agencije za komunikacije BiH (u daljem tekstu: Vijeće Agencije), a potvrđuje Vijeće ministara BiH. Vijeće Agencije je tijelo koje vodi Agenciju u pogledu strateških pitanja provođenja zakona. Vijeće Agencije usvaja kodeks rada i pravila za emitiranje i telekomunikacije, te djeluje kao apelaciono tijelo za odluke koje donosi generalni direktor.

 

4.9.3.1. Dozvola i postupak izdavanja dozvola za emitiranje programa. – Regulatorna agencija za komunikacije Bosne i Hercegovine (Agencija) odgovorna je za proglašavanje pravila u oblasti emitiranja i telekomunikacija, osiguranje njihovog poštivanja, izdavanje dozvola emiterima i operaterima telekomunikacija u skladu s odredbama ovog zakona, te za praćenje poštivanja uvjeta kod izdatih dozvola i druge nadležnosti. Budući da zakon nije u potpunosti regulirao način osnivanja medija, Vijeće Agencije je usvojilo Pravilo 36/2008 o načinu dodjele i uvjetima dozvole za distribuciju radio i televizijskih programa. Sva pravna lica koja su u skladu sa zakonom registrovana za obavljanje djelatnosti telekomunikacija, dužna su prije započinjanja bilo kakvog oblika pružanja usluge pribaviti dozvolu.[16]

Ovim pravilom se predviđa da se dozvola dodjeljuje na neekskluzivnoj osnovi, kao i da se dozvola izdaje u roku od dva mjeseca od dana dostavljanja zahtjeva Agenciji. Zahtjev za izdavanje dozvole za distribuciju radio-televizijskog programa podnosi se na obrascu „L – 23“, koji je sastavni dio ovog pravila. Zahtjev može biti odbijen samo ukoliko se utvrdi da je podnosilac dao netačne podatke ili nije platio naknade. Daljnje ograničenje koje se odnosi na osnivanje medija može se naći u Pravilu 21/2003[17], koje za cilj ima postizanje pluralizma medija, odnosno onemogućavanje koncentracije vlasništva nad medijima. Ovo pravilo zabranjuje koncentraciju vlasništva nad medijima[18] i u skladu s njim jedno lice ne može biti vlasnik dvije, ili više, radijske stanice, ili dvije, ili više, televizijske stanice koje imaju isti populacijski omjer pokrivanja stanovništva[19], te dozvoljava ograničeno mješovito vlasništvo jednog printanog medija i jednog elektronskog medija, odnosno jedne radijske stanice i jedne televizijske stanice za populacijski omjer pokrivanja stanovništva.[20]

Kodeks  o emitovanju radio-televizijskog programa[21] uređuje osnovne principe programskih sadržaja koji se emituju u programima radio-televizijskih stanica, te utvrđuje pravila kojima se obezbjeđuju uvjeti za osiguranje prava na slobodu izražavanja, te u smislu zaštite slobode izražavanja postavlja opće programske standarde[22], uređuje posebnu zaštitu djece i maloljetnika, štiti privatnost, te postavlja posebne programske standarde.[23]

    

4.9.4. Odredbe krivičnih zakona

 

Krivični zakoni u Bosni i Hercegovini sadrže odredbe koje ograničavaju ponašanje koje je nastalo korištenjem slobode izražavanja u tri oblasti koje su pokrivene članom 10, stav 2, Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a posebno radi zaštite teritorijalnog integriteta, sprečavanja objavljivanja informacija primljenih u tajnosti, održavanja autoriteta i nepristranosti suda, dok je potpuna dekriminalizacija učinjena potpuno u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava[24] u odnosu na djela povrede ugleda drugih u pogledu klevete.

 

4.9.4.1. Zaštita teritorijalnog integriteta. – Jedino Krivični zakon Republike Srpske[25] predviđa postojanje krivičnog djela koje se odnosi na pozivanje na nasilnu promjenu ustavnog uređenja Republike Srpske. Ovo dozvoljeno ograničenje je nastalo u praksi Evropskog suda za ljudska prava koji je u predmetu Piermont gdje je sud prihvatio da je ometanje prava nastupilo radi postizanja dva cilja, sprečavanje nereda i u interesu teritorijalnog integriteta.[26]

 

4.9.4.2. Sprečavanje objavljivanja informacija primljenih u tajnosti. – Stav 2, člana 10 Evropske konvencije o za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ponudio je jednu široku formulaciju koja se odnosi na dozvoljeno ograničenje slobode izražavanja koje se odnosi na objavljivanje informacija koje su primljene u tajnosti. Krivična djela koja su obuhvaćena sa sva tri krivična zakona, a odnose se na špijunažu[27], odavanje državne tajne[28], odavanje tajne Federacije BiH[29], odavanje tajne Republike Srpske[30], odavanje službene tajne[31] i odavanje vojne tajne[32], očito predviđaju ograničenja „u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti“.

 

4.9.4.3. Održavanja autoriteta i nepristrasnosti suda. – Naše krivično zakonodavstvo je na pravilan način usko primijenilo ovo ograničenje specifično za član 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Jedina ograničenja koja se odnose na ovaj izuzetak tiču se odavanja identiteta zaštićenog svjedoka[33] i na povredu tajnosti postupka[34], gdje se oba mogu opravdati interesom „nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti“, odnosno zaštitom „ugleda ili prava drugih“.

 

4.9.5. Zabrana propagiranja rata i pozivanja na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju

 

Član 20 PGP:

1. Svako propagiranje rata je zakonom zabranjeno.

2. Svaki poziv na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju koji predstavlja podsticanje na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje, zakonom je zabranjeno.

(Sl. list SFRJ, br. 7/71)

 

U Bosni i Hercegovini zabrana propagiranja rata i pozivanja na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju predstavlja krivično djelo, te je regulirano entitetskim krivičnim zakonima. Nažalost, ova zabrana nije predviđena u Ustavu BiH, niti u Krivičnom zakonu BIH, iako bi na taj način ova zabrana bila još više naglašena kao nedopustiva u pravnom poretku BiH. Ova dva krivična zakona ne normiraju na isti način ovo krivično djelo, ali se čini da obje odredbe, uz određena odstupanja, obuhvataju, smisao člana 20 PGP-a. U smislu stava 2, člana 20 PGP-a, oba entitetska krivična zakona zabranjuju „izazivanje ili raspaljivanje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti“[35], međutim čak i definiranju djela ova dva zakona uvode različite elemente krivičnog djela. Krivični zakon FBiH predviđa da se ovo djelo mora izvršiti na način da se djelo izvrši „javno“, što predstavlja nepotrebno sužavanje samog stava 2, člana 20, PGP-a, dok nastavlja da posljedica ovog djelovanja može biti i izazivanje ili raspaljivanje netrpeljivosti među konstitutivnim narodima i ostalima koji žive u Federaciji, čime se, opet, nepotrebno sužava smisao stava 2, člana 20 PGP-a, koji eksplicitno zahtijeva da ovo djelo odnosi na „svako pozivanje na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju“ bez obzira gdje te osobe žive. Ova odredba može biti problematična u primjeni ako se bude usko tumačila, međutim, ako se ista bude tumačila u skladu sa članom 3, stav 1 KZ FBiH[36], koji propisuje izričitu povezivost krivičnih djela u zakonu i međunarodnog prava, onda bi nadležni organ ovo djelo trebao tumačiti u skladu sa međunarodnopravnim standardima, u ovom slučaju sa članom 20, stav 2 PGP-a. Krivični zakon Republike Srpske širi smisao stava 2, člana 20 PGP-a na način da uvodi novi način izvršenja djela „širenjem ideja o superiornosti jedne rase ili naroda nad drugim“ bez uvođenja bilo kakvih ograničenja.

I kazneni okvir za ovo krivično djelo različit je u dva entitetska zakona. Naime, u Federaciji BiH zapriječena kazna iznosi kaznu zatvora od jedne do pet godina, dok je kao donji zakonski minimum u Republici Srpskoj predviđena novčana kazna ili kazna zatvora do dvije godine.

O zabrani propagiranja rata i pozivanja na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju govore još tri odredbe ovih članova koji uređuju kvalificirane oblike izvršenje ovog djela na način da prisilom, zlostavljanjem, ugrožavanjem sigurnosti, izlaganjem poruzi narodnosnih, etničkih ili vjerskih simbola, oštećenjem tuđih simbola, skrnavljenjem spomenika, spomen-obilježja ili grobova[37], odnosno zloupotrebom položaja ili ovlaštenja, te uređuje posljedice za izvršioca ovog djela ako nastupe posljedice, odnosno da je zbog tog djela došlo do nereda, nasilja ili drugih teških posljedica za zajednički život (konstitutivnih) naroda i ostalih koji žive u Federaciji BiH/Republici Srpskoj.[38]

Krivični zakon Republike Srpske još u stavu 4 dodaje obavezu oduzimanja materijala i predmeta koji nose poruke iz stava 1 ovog člana, kao i sredstva za njihovu izradu, razmnožavanje ili rasturanje.

Krivični zakon FBiH u članu 363, stav 2, posebno kvalificira izvršenje ovog djela izvršenog od strane medija ili novinara na način da oni, kršeći standarde profesionalnog ponašanja, koriste huškački, govor mržnje ili govor koji očito poziva ili potiče na nasilje, narodnosne ili etničke sukobe i time dovodi do ugrožavanja javnog reda ili mira. Zapriječena kazna se kreće od novčane kazne do kazne zatvora do tri godine što ovo djelo čini lakšim oblikom izvršenja zabranjenog djela iz PGP-a. Ovakav, ili sličan, član se ne nalazi u Krivičnom zakonu BiH ili Krivičnom zakonu Republike Srpske.

Kodeks o emitovanju radio-televizijskog programa u članu 4 zabranjuje emitiranje programa putem kojeg prenosi jasan i neposredan rizik od podsticanja etničke ili vjerske mržnje između zajednica u Bosni i Hercegovini, ili koji od strane gledalaca može biti protumačen u smislu poticanja na nasilje, nered i nemire, te zabranjuje da programski sadržaji radio-televizijskih stanica budu usmjereni na kršenje zajamčenih sloboda i prava čovjeka i građanina ili izazivanje nacionalne, rasne, vjerske i spolne netrpeljivosti ili mržnje. Kodeksom je posebno zabranjeno emitiranje programskih sadržaja koji sadrže ili podstiču na diskriminaciju i/ili nasilje na osnovu pripadnosti etničkoj grupi, spola/roda, spolne i seksualne orijentacije, odnosno koji podstiču na uznemiravanje ili seksualno uznemiravanje. Jedino isključenje zabrane podsticanja mržnje, govora mržnje i podsticanja na diskriminaciju se odnosi na programske sadržaje ukoliko su oni dio naučnog, autorskog ili dokumentarnog rada i/ili predstavljaju dio objektivnog novinarskog izvještaja i objavljeni su bez namjere da se podstiče na te radnje, odnosno sa namjerom da se kritički ukaže na takve radnje.

---

[1] Izvještaj o stanju slobode medija u Bosni i Hercegovini, OSCE,  Predstavnik za slobodu medija, Miklós Haraszti,  29. marta 2007. godine, strana 2.

[2] Indikatori za procjenu medijskih sloboda u zemljama članicama Vijeća Evrope (Odluka 1636 (2008.)).

[3] Izvještaj pripremljen od strane Reporters Without Borders.

[4] Istu materiju i na isti način reguliraju Zakon o slobodi pristupa informacijama Republike Srpske i Zakon o slobodi pristupa informacijama Federacije BiH.

[5]Observer i Guardian protiv Velike Britanije (26. novembar 1991. godine, serija A, broj 216).

[6] Autronic protiv Švicarske (22. maj 1990. godine, serijs A, broj 178).

[7] Guerra i drugi protiv Italije (19. februar 1998. godine).

[8] Član 6 Zakona o slobodi pristupa informacijama.

[9] Iako ovaj stav Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama predviđa „…ograničenja neophodna u demokratskom društvu…“.

[10] Zakon o zaštiti od klevete Republike Srpske član 1, stav 1.

[11] Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom, koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu…ugleda ili prava drugih…

[12] Zakon o zaštiti od klevete FBIH (Sl. glasnik FBIH,  broj 19/03 i 73/05) član 1, stav 1.

[13] Član 2 Zakona o zaštiti od klevete Republike Srpske i član 3  Zakona o zaštiti od klevete FBIH.

[14] Odluka o slobodi informiranja i ukidanju krivične kazne za klevetu i uvredu (Službeni glasnik BiH, br. 14/99).

[15] Službeni glasnik BiH, br. 31/03 i 75/06.

[16] Zakon o komunikacijama, član 3, stav 1.

[17] Pravilo o medijskoj koncentraciji i vlasništvu nad elektronskim i štampanim medijima.

[18] U prilogu Preporuke Vijeća Evrope broj. R (99) 1, član 1: „Države članice trebaju da razmotre uvođenje zakonodavstva koje je usmjereno da spriječi i suzbije koncentracija koja bi mogla da ugrozi medijski pluralizam na državnom, regionalnom ili lokalnom nivou. Države članice trebaju da uzmu u razmatranje mogućnost uvođenja pragova – u zakonima ili priliko autoriziranja, licenciranja ili u sličnim postupcima – kako bi se ograničio utjecaj koji bi jedno komercijalno preduzeća ili grupa mogla imati u jednom ili više medijskih sektora.“

[19] U smislu ovog zakona vlasništvo podrazumijeva – vlasništvo fizičkog ili pravnog lica u iznosu većem od 10 procenata udjela kapitala u elektronskim ili štampanim medijima, a populacijski omjer pokrivenosti stanovništva – stanovništvo koje je se nalazi u području zone servisa signala radijske i televizijske stanice, u skladu sa tehničkim uslovima dozvole izdate od strane Agencije.

[20] Član 3 Pravila 21/2003

[21] Sl. glasnik BiH, 20/08

[22] Ovdje kodeks uređuje govor mržnje, pristojnost, pravičnost i nepristranost, lažan ili varljiv materijal, nasilje i opasno ponašanje, nagost, erotiku i pornografiju, te regulira obavezu uvođenja upozorenja za publiku.

[23] Kodeks, u smislu posebnih programskih standarda, regulira religijske programe i predstavljanje religije u programima, pravo na odgovor, izvještavanje o sudskim procesima, paranormalne sposobnosti, egzorcizam, okultne radnje, alternativna medicina, te opću zabranu prikazivanja nadriljekarstva.

[24] Vidi zaključke Izvještaja specijalnog izvjestioca Komisije za ljudska prava Ujedinjenih nacija za slobodu izražavanja, E/CN.4/2000/63, stav 205; za stav da krivična odgovornost za klevetu nije razmjerna mjera zaštiti ugleda, vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Dalban protiv Rumunije, ECHR, App. No. 28144/95 (1999.).

[25] KZ Republike Srpske, član 307, stav 1, 2 i 3.

[26] Presuda od 27. aprila 1995. godine, A.314, strana 25.

[27] KZ BIH član 163, KZ FBIH član 157 i KZ RS član 304.

[28] KZ BIH član 164.

[29] KZ FBIH član 158

[30] KZ RS član 305

[31] KZ BIH član 225, KZ FBIH član 388 i KZ RS član 355

[32] KZ FBIH član 415 i KZ RS član 329

[33] KZ BIH član 240, KZ FBIH član 352 i KZ RS član 368

[34] KZ BIH član 237, KZ FBIH član 367 i KZ RS član 350

[35] Član 163, stav 1 Krivičnog zakona FBIH i član 390. stav 1 Krivičnog zakona RS

[36] Član 3, stav 1, KZ FBIH „Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo za ona ponašanja kojima se tako ugrožavaju ili povrjeđuju osobne slobode i prava čovjeka, te druga prava i društvene vrijednosti zajamčene i zaštićene Ustavom Federacije i međunarodnim pravom da se njihova zaštita ne bi mogla ostvariti bez krivičnopravne prinude.“

[37] Član 163, stav 2 KZ FBIH i član 390, stav 2 KZ RS.

[38] Član 163, stav 3 KZ FBiH i član 390, stav 3 KZ RS.