Pravo na zaštitu porodice (materinstvo i djeca) (11)

5. Pravo na zaštitu porodice

(Zaštita materinstva i eksploatacija djece)

 

Član 10. PESK:

Države članice ovoga Pakta priznaju da:

1. Porodica, koja je prirodna i temeljna društvena jedinica, treba imati najveću moguću zaštitu i pomoć, naročito za osnivanja i dok je odgovorna za skrb i odgoj maloljetne djece. Brak se može sklopiti samo uz slobodan pristanak osoba koje namjeravaju ući u brak.

2. Majkama treba pružiti posebnu zaštitu u razumnom trajanju prije i poslije rođenja djeteta. Tokom tog razdoblja, zaposlenim majkama treba osigurati plaćeni dopust ili dopust s odgovarajućim povlasticama socijalnog osiguranja.

3. Treba poduzeti posebne mjere zaštite i pomoći za dobrobit sve djece i omladine, bez ikakve diskriminacije zbog njihova porijekla ili drugih okolnosti. Djecu i omladinu treba zaštititi od ekonomskog i socijalnog izrabljivanja. Zapošljavanje na poslovima koji ugrožavaju njihov moral ili zdravlje, koji su opasni po njihov život, ili koji mogu štetiti njihovu normalnom razvoju, treba biti kažnjivo zakonom. Države također trebaju odrediti dobnu granicu ispod koje se plaćeni dječji rad zakonom zabranjuje i kažnjava.

 

5.1. Pravo na zaštitu porodice

 

Bosna i Hercegovina potpisnica je Konvencije o pravima djeteta i njenog Dodatnog protokola o prodaji djece, dječijoj prostituciji i dječijoj pornografiji, ILO Konvencije br. 3 o zaštiti majčinstva, ILO Konvencije br. 45 o zapošljavanju žena na podzemnim radovima u rudnicima, revidirane ILO Konvencije br. 89 o noćnom radu žena u industriji, revidirane ILO Konvencije br. 90 o noćnom radu djece u industriji, ILO Konvencije br. 138 o minimalnoj starosti za zasnivanje radnog odnosa, ILO Konvencije br. 156 o jednakim mogućnostima i tretmanu za radnike/ce sa porodičnim obavezma, ILO Konvencije br. 182 o najgorim oblicima dječijeg rada, te ILO Konvencije br. 183 o zaštiti materinstva (koje je uslijedilo nakon otkazivanja ILO Konvencije br. 103 o zaštiti materinstva).

 

5.1.1. Zakonodavstvo Bosne i Hercegovine u pogledu prava na zaštitu porodice

 

U katalogu prava, Ustav BiH u članu II/3, pored prava na privatni i porodični život, te prava na brak i zasnivanje porodice, ne navodi striktno poštivanje prava na zaštitu porodice. Pravo na zaštitu porodice u kontekstu zaštite materinstva i zabrane eksploatacije djece je uglavnom regulisano na nivou entiteta.

 

5.1.1.1. Zaštita materinstva

 

Na nivou Bosne i Hercegovine, pitanje naknade za porodiljsko odsustvo i generalno zaštita materinstva regulisana je odredbama Zakona o platama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine,[1] i Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine,[2] dok su na nivou entiteta relevantne odredbe Zakona o radu FBiH,[3] Zakona o radu RS – prečišćeni tekst,[4] te Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite obitelji sa djecom FBiH[5] i Zakon o dječijoj zaštiti RS.[6]

U Zakonu o radu u institucijama Bosne i Hercegovine posebna sekcija je posvećena pitanju zaštite žene i materinstva. Tako se članovima 34-43 propisuju prava vezana uz porodiljstvo i materinstvo, a posebno pitanje:

• Porođajnog odsustva
• Dojenja u slučaju povratka na posao prije isteka maksimalno dopuštenog roka za porodiljsko odsustvo
• Produženog porođajnog odsustva u slučaju rođenja mrtvog djeteta
• Korištenja naknade za porodiljsko odsustvo

Takođe, Zakon o platama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine u svom članu 35. navodi:

„Zaposlenik u institucijama Bosne i Hercegovine na porodiljskom dopustu ima pravo na naknadu sukladno propisima kojima se uređuje ovo područje prema mjestu uplate doprinosa za svakog uposlenika.“

U kontekstu zaštite materinstva, naročito je bitan član 42 Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine koji se odnosi na pravo na korištenje naknade na ime porodiljskog odsustva. U skladu sa ovim članom, u institucijama Bosne i Hercegovine se postavilo pitanje određivanja naknade za porodiljsko odsustvo prema članu 35. Zakona o platama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine prema prebivalištu žene/porodilje, odnosno mjesta uplate doprinosa. Imajući u vidu postojanje različitih zakonskih odredbi koje se tiču iznosa za porodiljsko odsustvo u FBiH i u RS, primjena ovog člana u praksi je dovela do diskriminacije majki/porodilja na teritorijalnom principu. U tom kontekstu, majke/porodilje koje su zaposlene u institucijama Bosne i Hercegovine, a imaju prebivalište u Federaciji BiH, dovedene su u nepovoljan položaj u odnosu na kolegice koje imaju prebivalište u Republici Srpskoj. Naime, primjenom člana 35. Zakona o platama i naknadama u institucijama BiH došlo je do diskrepance između isplata naknada porodiljama iz FBiH i porodiljama iz RS koje su zaposlene u institucijama BiH. Pitanje primjene ovog člana svoju ocjenu dobilo je i u predmetu U-12/09 koji se našao pred Ustavnim sudom BiH. 23 poslanika Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i 5 poslanika Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine obratili su se Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti člana 35. Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine. Kako se navodi u predmetu U-12/09:

„Podnosioci zahtjeva navode da je stupanjem na snagu osporenog zakona i osporene odredbe Ministarstvo finansija i trezora Bosne i Hercegovine izdalo instrukciju da se obustave isplate naknada plaća za vrijeme trajanja porodiljskog odsustva iz budžeta Bosne i Hercegovine zaposlenicama porodiljama sa mjestom prebivališta u Federaciji Bosne i Hercegovine, koje im je do tog momenta redovno isplaćivao poslodavac. Istovremeno, porodiljama zaposlenicama čije je prebivalište u Republici Srpskoj navedena naknada se isplaćuje u potpunosti iz sredstava budžeta Bosne i Hercegovine na teret Javnog fonda navedenog entiteta. Prema mišljenju podnosilaca zahtjeva, primjena osporene odredbe prouzrokovala je diskriminaciju i segregaciju zaposlenica u okviru iste institucije, jer onemogućava svim zaposlenicama iz iste institucije istog nivoa vlasti da jednako uživaju prava iz radnog odnosa. Poslodavci, institucije Bosne i Hercegovine, naknadu plaće isplaćuju zaposlenicama sa prebivalištem u Republici Srpskoj, a zaposlenicama sa prebivalištem u Federaciji Bosne i Hercegovine ne isplaćuju, ili one primaju samo postotak, zavisno od propisa tog kantona, budući da odredbu u praksi tumače na način da ove zaposlenice (s prebivalištem u Federaciji Bosne i Hercegovine) svoja prava na naknadu ostvaruju prema kantonalnim propisima.“[7]

Po ovom pitanju oglasila se i institucija Ombudsmena BiH sa Specijalnim izvještajem koji sadrži preporuke Parlamentarnoj skupštini BiH, Vijeću ministara BiH i Ministarstvu finansija i trezora BiH. Shodno tome, navedene institucije BiH, prema mišljenju Ombudsmena BiH, treba da po hitnom postupku poduzmu aktivnosti da uklone diskriminatorske odredbe u Zakonu o platama i naknadama u institucijama BiH po pitanju regulisanja prava na naknadu uposlenih za vrijeme porodiljskog odsustva.

Ustavni sud BiH je 28. maja 2010. godine donio odluku u predmetu broj U-12/09 usvojivši zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 35. navedenog zakona, te utvrdio neusklađenost ovog člana sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine:

„Ustavni sud smatra da je osporena odredba člana 35. Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine suprotna članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, čl. 1, 2. i 11. Konvencije UN o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, kao i članu 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i članu 10. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, jer dovodi do različitog tretmana zaposlenica u institucijama Bosne i Hercegovine, a za takvo razlikovanje Ustavni sud nije našao razumno i objektivno opravdanje, zbog čega je diskriminirajuća. Kao posljedica navedenog, Ustavni sud zaključuje da je prestao pravni osnov za donošenje osporene odluke Vijeća ministara, jer je donesena na osnovu osporene odredbe Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine.“[8]

Iako je odluka Ustavnog suda BiH donesena još u maju 2010., do momenta pisanja ovog izvještaja još uvijek nije učinjen niti jedan vidljiv korak nadležnih institucija na nivou BiH ka rješavanju ovog problema. O tome nam najbolje govori činjenica da Vijeće ministara BiH još uvijek nije donijelo prijedlog izmjena i dopuna spornog Zakona i proslijedilo ga u parlamentarnu proceduru.

Oba entitetska Zakona o radu imaju dio u kojem se naglašava posebna zaštita žene i materinstva. Zakonska rješenja po pitanju ostvarivanja što bolje zaštite žena trudnica i porodilja u oba zakona o radu su dosta slična. Tako član 52 Zakona o radu FBiH (ZOR FBiH) korespondira članu 76 Zakona o radu RS (ZOR RS) određujući da žena ne može biti raspoređena na poslove koji zahtijevaju težak fizički rad niti u podzemne dijelove rudnika osim ukoliko je zaposlena na rukovodećem radnom mjestu te povremeno mora ulaziti u podzemne dijelove rudnika. Član 53 ZOR FBiH korespondira članu 77 ZOR RS navodeći da poslodavac ne može odbiti da primi ženu u radni odnos zbog njene trudnoće, niti joj otkazati ugovor o radu iz istog razloga ili zato što koristi porodiljsko odsustvo. Oba Zakona navode da za vrijeme trudnoće, porođaja i njege djeteta žena ima pravo na porođajno odsustvo od jedne godine neprekidno, a za blizance, i svako treće i naredno dijete 18 mjeseci neprekidno.[9] Razlika koja se pojavljuje u odredbama navedenih zakona je u članu kojim se određuje da žena na osnovu svog pismenog zahtjeva može koristiti kraće porođajno odsustvo gdje ZOR FBiH navodi „ne kraće od 42 dana poslije porođaja“,[10] dok ZOR RS navodi „ne prije nego što protekne 60 dana od dana porođaja“.[11] Međutim, u praksi je primjena navedenih članova zakonâ o radu u oba entiteta dovedena u pitanje. Primjere kršenja prava trudnica i porodilja propisanih zakonima, navodi ICVA u publikaciji „Primjena Evropske socijalne povelje kroz zakone i praksu u BiH – II“:[12]

„Prilikom zapošljavanja, naročito mladih žena, poslodavci postavljaju pitanja o planovima žena da rode, porodičnoj situaciji te njihovih „ozbiljnih veza.“ Primjećen je trend, naročito u trgovinskim i uslužnim djelatnostima, da se žene zapošljavaju na određeno radno vrijeme, te odlaskom na porodiljsko gube posao. Poslodavci na ovaj način izbjegavaju zapošljavanje i rad žena koje bi mogle koristiti pravo na porodiljsko i na najgrublji način nekažnjeno krše zakone.

Dostupne informacije govore o otkazima trudnicama i porodiljama naročito kod privatnih poslodavaca. Žene su izložene različitim pritiscima da se vrate na posao nakon maksimum 60 dana.[13] Sindikati potvrđuju da se žene zbog pritisaka najrazličitije vrste ili iz straha da će izgubiti posao vraćaju sa porodiljskog nakon 1-2 mjeseca. Velik broj žena se vraća na posao mnogo prije isteka porodiljskog odsustva i zbog naknada koje su nedovoljne i destimulirajuće.[14]

Prema članu 84. ZOR RS, za vrijeme porodiljskog odsustva, žena ima pravo na porodiljsku naknadu u iznosu prosjeka tri posljednje plate koje su joj isplaćene, ukoliko radi. Ukoliko ne radi, žena ima pravo na porodiljsku naknadu u visini prosječne plate u RS. Naknada plate poslodavcu koji ima obavezu isplate iste tokom porodiljskog odsustva se vrši preko Javnog fonda za dječiju zaštitu Republike Srpske. Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom FBiH u svom članu 93. navodi:

„Naknada umjesto plaće ženi – majci u radnom odnosu za vrijeme dok odsustvuje sa posla radi trudnoće, porođaja i njege djeteta, utvrđuje se u procentu od ostvarene plaće u periodu šest mjeseci prije porođaja, valorizirane po osnovu rasta plaća na području kantona u tom periodu.

Procenat iz stava 1. ovog člana utvrđuje se propisom kantona.“ 

Kao što je očigledno iz navedenog člana, konstantni problem ostvarivanja prava u Federaciji BiH jeste njena decentralizacija na kantone i neusklađenost zakonodavstva prvo unutar same FBiH (između kantona, te između kantona i FBiH), pa zatim i sa zakonodavstvom RS, a da ne pominjemo skoro pa i nepostojanje sveobuhvatnog zakonodavstva iz ove oblasti na nivou BiH. Ilustracije radi, ovdje ćemo navesti primjere kantonalnih rješenja vezanih za iznos naknade za porodiljsko odsustvo koje je dala ICVA u pomenutoj publikaciji:

– Zakonodavstvo kantona Sarajevo određuje porodiljska davanja na 60% prosječne plate u Kantonu Sarajevo. Međutim Kanton Sarajevo je donio Uredbu (Službeni list Kantona Sarajevo br. 13/08) kojom se stvarna prosječna neto plata Kantona smanjuje za određeni procenat (koeficijent) da bi se dobila modificirana ‘prosječna neto plata’ koja se koristi za obračun novčanih i drugih materijalnih davanja i koja je za 28,24 % manja od stvarne prosječne neto plate Kantona. U praksi to znači da porodilje u Kantonu Sarajevo primaju naknade u iznosu od 43% stvarne prosječne plate u Kantonu Sarajevo. Nije nam poznato da li su i drugi kantoni donijeli ‘uredbe’ kojima se smanjuju iznosi prosječne plate za potrebe obračuna za socijalna davanja.

– Zakonodavstvo zeničko-dobojskog kantona predviđa naknadu 80% od prosjeka zadnjih 6 plata zaposlene majke (obaveza plaćanja na Kantonu).

– Zapadnohercegovački kanton predviđa naknadu 70 % prosječne mjesečne plaće za zadnjih šest mjeseci. Doprinose za zdravstveno i mirovinsko-invalidsko osiguranje dužan je snositi poslodavac kod kojeg je žena-majka u radnom odnosu i ovo je iznimka u odnosu na ostale kantone.

– U tuzlanskom kantonu je krajem 2006. stupio na snagu novi zakon po kojem se porodiljsko bolovanje treba isplaćivati u iznosu od 90% od ličnog dohotka od ostvarene prosječne plate u periodu od 6 mjeseci prije porođaja, s tim da ne može biti niža od 30% prosječne plate na području Kantona u tom periodu. Obaveza isplate je na poslodavcu, ali Kantoon refundira troškove.

– Unsko-sanski kanton predviđa naknadu i iznosu 50% prosječne plate zaposlene u zadnjih šest mjeseci. Iznos naknade se utvrđuje za svaku ženu-majku posebno, s tim da iznos ne može biti manji od 50% prosječne mjesečne plate na području Kantona u tom periodu. (Poslodavac uplaćuje naknadu a refundaciju vrši Centar za socijalni rad nakon doznačenih sredstava nadležnog  Ministarstva).[15]

Kako se da primijetiti iz navedenih primjera kantonalnih odredbi u vezi iznosa naknade za porodiljsko odsustvo, postoji značajna razlika između kantona, a ako poredimo dalje isto važi i u odnosu na Republiku Srpsku. Nažalost, opet je očigledno postojanje diskriminacije žena na porodiljskom odsustvu u pogledu teritorije na kojoj ostvaruju pravo na porodiljsku naknadu (kanton/entitet). Stoga je hitno potrebno usklađivanje zakonske regulative na teritoriju cijele Bosne i Hercegovine u vezi ostvarivanja prava na naknadu za porodiljsko odsustvo kako bi se ispravila diskriminacija žena koje ostvaruju ovo pravo u različitim kantonima/entitetima, a u skladu sa odredbama Zakona o zabrani diskriminacije BiH.

 

5.1.1.2. Zabrana eksploatacije djece

 

Prema članu 15 ZOR FBiH i članu 14 ZOR RS, donja granica za zasnivanje ugovora o radu je navršenih 15 godina starosti i postojanje opšte zdravstvene sposobnosti lica koje zasniva ugovor. Lica između 15 i 18 godina starosti, a koja su zaposlena ne mogu obavljati poslove na kojima postoji povećan rizik od povreda ili štetnog uticaja na zdravlje. Dodatno, ZOR FBiH u članu 36 i ZOR RS u članu 51 zabranjuju noćni rad zaposlenih maloljetnika, odnosno lica mlađih od 18 godina.

Porodični zakon FBiH i Porodični zakon RS zabranjuju eksploataciju djece u svakom smislu (od seksualnog i drugog nasilja do ekonomske eksploatacije djece). Tako Porodični zakon RS predviđa oduzimanje djece roditelju koji: sprovodi fizičko ili psihičko nasilje nad djetetom, seksualno iskorištava dijete, eksploatiše dijete prisiljavajući ga da pretjerano radi ili da obavlja rad neprimjeren njegovom uzrastu, navodi dijete na bilo koji oblik društveno neprihvatljivog ponašanja itd.[16] Porodični zakon FBiH navodi dužnosti roditelja u pogledu odnosa sa djetetom, gdje su roditelji dužni štiti dijete između ostalog od: razbojništva, krađa, prostitucije, prosjačenja, kao i svih oblika maloljetničke delikvencije, te nasilja, povreda, ekonomske eksploatacije, seksualne zloupotrebe i svih drugih asocijalnih pojava.[17]

U zaključnim razmatranjima od 21.09.2005. godine, razmatrajući izvještaj Bosne i Hercegovine, Komitet o pravima djeteta izrazio je zabrinutost zbog informacije da:

„(…)znatan broj djece, naročito Roma, živi ili radi na ulicama, da je većina te djece mlađe od 14 godina, da većina ne pohađa školu i da je gotovo većina njih bolesna. Komitet sa zabrinutošću nadalje primjećuje da je posao kojim se bave ta djeca često štetan po njihovo zdravlje i izrabljivačkog je karaktera, kao i da je većina ove djece prisiljeno da radi.“[18]

Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH je ponovo u svom 2-4. izvještaju dostavljenom Komitetu ukazalo da država teško rješava pitanje prisilnog rada maloljetnika ispod zakonom dozvoljene starosne dobi za rad. U ovom slučaju Ministarstvo predstavlja činjenice kao da je samo posmatrač dešavanja na terenu, a ne jedna od institucija koje trebaju insistirati na rješavanju ovog problema. Tako u svom izvještaju prema Komitetu, Ministarstvo navodi poražavajuće procente koji se odnose na zastupljenost ekonomske eksploatacije djece u Bosni i Hercegovini. Prema Multiple Indicator Cluster Survey (MICS) iz 2006. godine čije podatke Ministarstvo koristi u svom izvještaju prema Komitetu, skoro 6% djece starosti između 5 i 14 godina su uključeni u neku vrstu rada djece (dječaci oko 7%, djevojčice 4%). Isti podaci govore da je 5% djece starosti između 5 i 14 godina uključeno u neku vrstu porodičnog posla. Izvještaj navodi da je oko 6% učenika koji pohađaju školu uključeno u neku vrstu rada djece (9% učenika u ruralnim sredinama, 2% u urbanim sredinama).[19] Nažalost, iako je u gore navedenom zaključnom razmatranju iz 2005. godine Komitet izrazio zabrinutost zbog postojanja eksploatacije djece, naročito po pitanju prosjačenja, te dao preporuku za rješavanje tog problema, Ministarstvo u svom Izvještaju Komitetu iz 2009. godine navodi da problem prosjačenja djece na ulicama još uvijek zauzima značajno mjesto u seriji kršenja prava djece i iskorištavanja djece kroz rad (premda je svaki oblik rada djece zabranjen zakonima o radu, a takvo postupanje predstavlja i krivično djelo). Ministarstvo dalje navodi u vezi problema ekonomske eksploatacije djece i prosjačenja:

„Kako smo već izvještavali, ovaj problem je uglavnom vezan za romsku populaciju, iako pojava prisilnog rada i prosjačenja na ulicama djece koja nisu pripadnici romske populacije postaje sve češća. Na primjer, u novembru 2008. godine, prema podacima Federalne uprave policije, prijavljen je 121 slučaj kršenja vezanih za prosjačenje. U poređenju sa situacijom iz novembra 2007. godine kada je broj narušavanja javnog reda i mira prosjačenjem ljudi svih starosnih grupa povećan za 50 do 70,4%. Na nivou Federacije Bosne i Hercegovine, 888 maloljetnika je prijavljeno za pokušaj prosjačenja, uglavnom starosne dobi između 7 i 14 godina – 277; između 15 i 16 – 230;  između 17 i 18 – 192, i do 7 godina starosti – 100 djece. U nekim kantonima, kao npr. Kanton Sarajevo, možemo reći da se statistika povećala. Naime, glavni problem je u tome što je prosjačenje još uvijek glavni izvor novca za romske porodice koje su socijalno isključene i krajnje siromašne, te je ovo njihov način preživljavanja i borbe sa ekstremnim siromaštvom. Imajući ovo u vidu, povećanje sankcija neće obezbijediti željene rezultate. U poređenju sa ranijim periodom, primijećen je određeni napredak u mjestima gdje žive Romi, ali ove promjene su nedovoljne da riješe akumulirane probleme romske populacije.“[20]

Nažalost, problem eksploatacije djece je posljednjih godina bio relativno ignorisan, dok se konkretnije počelo raditi na pitanju sprječavanja maloljetničke delikvencije tek nakon niza dešavanja koja su imala za ishod smrt drugog djeteta. Međutim, ekonomska eksploatacija djece očigledno još nije na dnevnom redu prioriteta vlasti u Bosni i Hercegovini s obzirom da u praksi još uvijek nije uspostavljen efikasan sistem zaštite djece i sankcionisanja kako roditelja tako i drugih lica koja iskorištavaju djecu u svrhu obezbjeđenja novčane koristi. Izvještaji i istraživanja nevladinih organizacija o eksploataciji djece ne govore u prilog poboljšanju situacije, naprotiv:

„Podaci iz istraživanja koje je sprovela nevladina organizacija „Zemlja djece“  iz Tuzle govore da je od 100—200 djece, uzrasta od 7-16 godina, svakodnevno izloženo ekonomskoj eksploataciji u većim gradskim sredinama. Od ispitane djece uzrasta od 7-16 godina, 75% njih ne pohađa školu a 25% ih nikada nije išlo u školu, te ne znaju čitati ni pisati. Uslovi u kojima žive ova djeca su su izrazito teški. Ova djeca žive u napuštenim i ruševnim zgradama, improvizovanim staništima. Skoro 90% ove djece nema zdravstveno osiguranje zbog čega se 50% njih osjeća oboljelo ili je bolesno. Oko 30% ove djece je neuhranjeno ili anemično. U većini slučajeva ni oni ni njihove porodice nisu obuhvaćene sistemom socijalne zaštite i sigurnosti.“[21]

Kako je pitanje ekonomskog opstanka pitanje sposobnosti države da obezbijedi osnovne uslove za zapošljavanje, te u slučaju nemogućnosti za rad minimum standarda socijalne zaštite i sigurnosti, možemo konstatirati da država nije ispunila obaveze koje proističu iz prihvaćenih međunarodnih dokumenata, prvenstveno PESK i Konvencije o pravima djeteta. Potreban je sistemski pristup problemu eksploatacije djece na nivou cijele Bosne i Hercegovine, ali isključivo u koordinaciji sa ekonomskim i socijalnim politikama svih vlasti u državi.

---

[1] „Službeni glasnik BiH“ broj: 50/08 i 35/09.

[2] „Službeni glasnik BiH“ broj: 26/04, 7/05,  48/05 i 60/10.

[3] „Službeni novine FBiH“ broj: 43/99, 32/00 i 29/03.

[4] „Službeni glasnik RS“ broj: 55/07.

[5] „Službeni novine FBiH“ broj: 36/99, 54/04, 39/06, 14/09.

[6] „Službeni glasnik RS“ broj: 4/02, 17/08 i 01/09.

[7] Tačka 8, predmet U-12/09, dostupno na: http://www.ccbh.ba/bos/odluke/povuci_pdf.php?pid=303276, (pristupljeno 10.11.2010. godine).

[8] Tačka 38, ibid.

[9] Član 79 ZOR RS i član 55 ZOR FBiH.

[10] Član 55 ZOR FBiH.

[11] Član 80 ZOR RS.

[12] ICVA (2010). Primjena Evropske socijalne povelje kroz zakone i praksu u BiH – II“, dostupno na: http://www.icva-bh.org/userimages/ESP%20II.doc, (pristupljeno 10.11 2010. godine).

[13] http://www.slobodnaevropa.org/Content/Article/1331314.html.

[14] ICVA (2010). Primjena Evropske socijalne povelje kroz zakone i praksu u BiH – II“, str. 21-22, dostupno na: http://www.icva-bh.org/userimages/ESP%20II.doc, (pristupljeno 10.11.2010. godine).

[15] ICVA (2010). Primjena Evropske socijalne povelje kroz zakone i praksu u BiH – II“, dostupno na: http://www.icva-bh.org/userimages/ESP%20II.doc, (pristupljeno 10.11.2010. godine).

[16] Član 106 Porodičnog zakona RS.

[17] Član 134 Porodičnog zakona FBiH.

[18] Tačka 65, Komitet o pravima djeteta, Razmatranje izvještaja koje države članice dostavljaju prema članu 44. Konvencije – Zaključna razmatranja: Bosna i Hercegovina, usvojeno 03.06.2005. godine, UN doc. CRC/C/15/Add.260 21.09.2005. godine, dostupno na:

http://www.ombudsmen.gov.ba/materijali/preporuke/preporuke%20Un%20tijelima/04%20CRC%20Zakljucna%20razmatranja.pdf, (pristupljeno 10.11.2010. godine).

[19] Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH. (2009). Kombinovani drugi, treći i četvrti periodični izvještaj Bosne i Hercegovine o primjeni Konvencije o pravima djeteta. str. 46, dostupno na: http://www2.ohchr.org/english/bodies/crc/docs/AdvanceVersions/CRC-C-BIH_2_4.pdf, (pristupljeno 10.11.2010. godine).

[20] Ibidem, str. 47.

[21] ICVA (2010). Primjena Evropske socijalne povelje kroz zakone i praksu u BiH – II“, dostupno na: http://www.icva-bh.org/userimages/ESP%20II.doc, (pristupljeno 10.11.2010. godine).