Sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti (08)

9. Sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti

 

 

Sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti jeste sa 689 objava bila među srednje zastupljenim kategorijama. Najviše se tekstova odnosilo na napade na vjerske objekte i zajednice, širenje etničke, nacionalne i religijske mržnje (249), slijede problemi pri izgradnji vjerskih objekata (239 tekstova), zatim odnos države i crkve, te sukobi između vjerskih zajednica (121), (zlo)upotreba vjerske službe i simbola (53) i na kraju napadi na vjerske službenike (27).

Zanimljivo je da, ukoliko obratimo pažnju na medije i njihovu nacionalnu i interesnu usmjerenost, da su oni uglavnom potencirali ugroženost i probleme u svojoj vjerskoj zajednici. Tako je Dnevni avaz najviše pisao o napadima na džamije, ali i o slučaju Fate Orlović u Konjević polju, Glas Srpske je, većinom, pisao o napadima na pravoslavne crkve i o ugroženosti sprskog naroda, dok je mostarski Dnevni list potencirao ugroženost katolika i hrvatskog naroda, uopće.[1]

 

9.1. Napadi na vjerske zajednice/objekte i širenje vjerske mržnje

 

U izvještavanju o napadima na islamske vjerske objekte, prednjačili su Dnevni avaz i Oslobođenje, oba lista sa adresom u Sarajevu. Isti je slučaj kada govorimo i o napadima na objekte Srpske pravoslavne crkve (prednjači Glas Srpske), odnosno na katoličke objekte i groblja (Dnevni list je najviše izvještavao o ovome).

Tako je Dnevni avaz prenio kako je reisu-l-ulema efendija Mustafa Cerić sazvao vanrednu sjednicu Rijaseta Islamske zajednice BiH zbog „napada na zakonom utvrđena vjerska prava, kontinuirane i sve brutalnije satanizacije vrijednosti islama i IZ u BiH od strane nekih političkih partija putem elektronskih i pisanih medija“. Reagirajući na saopštenje SDP-a BiH u kojem ova stranka reisa upozorava da „ne dijeli djecu“, Cerić je rekao kako upravo „SDP ima potrebu da satanizira IZ“.[2] Tokom prvih osam dana mjeseca ramazana širom Republike Srpske zabilježeni su brojni napadi i skrnavljenja džamija, te fizičke prijetnje i provokacije upućene muslimanima. Na području Muftijstva banjalučkog desilo se nekoliko veoma ozbiljnih slučajeva, poput napada na Sefer-begovu džamiju, ili rušenja ograde oko Arnaudije.[3]

No, Dnevni avaz je pisao i o napadima na crkvene objekte i vjerske službenike koji nisu dio Islamske zajednice BiH. Tako, krajem januara, ovaj list piše kako su razbojnici pištoljem prijetili fra Miji Džolanu, nakon što su provalili u Franjevački provincijalat u Sarajevu. Kako je sam fra Džolan izjavio, motiv ovoga napada nije bio vjerski, niti nacionalni, već je to bila pljačka.[4] Isto tako, Dnevni avaz objavljuje kako je Kantonalno tužilaštvo Unsko-sanskog kantona podiglo optužnice protiv četiri mladića zbog osnovane sumnje da su u dva navrata izvršili kazneno djelo pljačke crkvenog objekta u Bosanskom Petrovcu.[5]

O napadu na objekte Islamske zajednice BiH izvještavali su i drugi mediji, prednjačile su Nezavisne novine iz Banja Luke. Nepoznati napadači opljačkali su Medžlis Islamske zajednice u Zenici, ušavši kroz prozor i načivši štetu čija se vrijednost procjenjuje od 10 do 15 hiljada konvertibilnih maraka.[6] Uvredljivi grafiti pojavili su se na mostarskoj džamiji na Babunu koja je obnovljena 1969. godine.[7] U saopćenju Medžlisa Islamske zajednice Mostar stoji kako je

…fizička prijetnja mostarskom muftiji ef. Smajkiću prijetnja cijelom bošnjačkom narodu.[8]

Bizarni događaj desio se i u Srebrenici, gdje je iz tamošnje crkve ukradeno sedam  konvertibilnih maraka.[9]

Najviše prostora, vandalskom činu skrnavljenja kipa Gospe na Brdu ukazanja iznad Međugorja, posvetio je mostarski Dnevni list. Kako su izvjestili mediji krajem avgusta, talijanskog svećenika koji je došao u posjet Međugorju, na Brdu ukazanja dočekao je neobičan prizor – Gospinom kipu nedostajala je lijeva ruka.

Udruga građana Front iz Tuzle pozvala je građane pravoslavne vjere da u miru dočekaju Božić, te da bojkotuju liturgiju ukoliko je bude predvodio „ratni huškač i dokazani mrzitelj svega što nije srpsko“, vladika Vasilije Kačavenda.[10]

U centru Zenice vandali su išarali zid Sinagoge koja je izgrađena još daleke 1903. godine.[11]

 

9.1.1. Širenje vjerske mržnje

 

Vjerska netrpeljivost, vrijeđanje pripadnika drugačijih religijskih uvjerenja, čak i širenje mržnje, dio su bh. svakodnevnice, bar prema pisanju medija. Ovdje navodimo samo neke primjere koji su zaokupili medijsku pažnju.

U Mostaru je, na zidu srušene džamije, osvanuo grafit: I eat musli for breakfast! I like muslims!, na što je reagirala Islamska zajednica u Mostaru.[12]

SMS poruka, ksenofobičnog sadržaja, stigla je na mobilni telefon petnaestogodišnje Tuzlanke. Mali Turčin trči poljem, a ja za njim da ga koljem. Njemu mater počne plakat, šta ću moram i nju zaklat. Stignem bulu čašim nožić, da joj kažem šta je Božić, stajalo je u sadržaju SMS poruke koji je poslat sa broja početnog prefiksa 065, a ženski glas koji se javio na taj broj, na upit novinara, odgovorio je da je to trebalo da bude božićna šala i nakon toga je osoba prekinula vezu.[13]

Tarik Sadović je istakao kako je priča Darka Trifunovića iz Beograda, inače samoprozvanog eksperta, o islamskom terorizmu interesantna Evropi i da to stvara pogrešnu sliku o bosanskim muslimanima. [14]

Vozač gradskog trolejbusa izvrijeđao je putnicu Sabahetu Dahar riječima: „Šuti, đubre matoro“, psujući joj Boga i govoreći joj „kako je pokrivena da bi mogla krasti“.[15]

U Žepču su petnaestogodišnjeg Josipa M., učenika hrvatske nacionalnosti, na putu prema autobuskoj stanici pretukli učenici bošnjačke nacionalnosti, što je izazvalo brojne reakcije, pa i proteste njegovih sugrađana. Vrlo brzo su identificirani napadači na maloljetnog Hrvata u Žepču, a policija Zeničko-dobojskog kantona podnijela je prijave protiv Merseda D. (20), Edina M. (18), Edina M. (20) i Huse M. (26), jer su su 25. februara 2008. godine, oko 19 časova, na autobuskoj stanici nanijeli teške tjelesno povrede Josipu M. (16). Novinar Dnevnog lista, Predrag Zvijerac, autor je teksta o protestima u Žepču. Na mirne proteste Hrvata, bošnjački učenici odgovorili sa parolom Bit će mesa, klat ćemo Hrvate. To je, ujedno, bio i naslov teksta, a postojanje te parole, novinaru je potvrdio jedan od svjedoka protesta. Iz Žepča je izvještavao i novinar magazina BH Dani, koji je u svom tekstu tvrdio kako se u ovom mjestu „djeca dijele na našu i njihovu“, ali da niko nije vidio natpis Bit će mesa, klat ćemo Hrvate, što je proizvod mašte novinara Dnevnog lista.[16]

Nedaleko od Starog mosta, na objektima u strogoj jezgri Mostara, koja je pod zaštitom UNESCO-a, osvanuli su fašistički grafiti, a da skandal bude veći. to se desilo baš u trenutku kada je Mostar posjetio direktor UNESCO-a, Koichiro Matsuura.[17]

Nepoznate osobe, u noći s nedjelje na ponedjeljak, srušile su ogradu koja se nalazi oko objekta Arnaudija džamije u Banjoj Luci. Predsjednik Medžlisa Islamske zajednice u Banjoj Luci, Kasim Mujičić, izjavio je za Dnevni avaz kako smatra da je ovo nedjelo direktno vezano za početak obnove ove džamije.[18]

 

9.2. Odnosi države i crkve i sukobi vjerskih zajednica

 

Rijaset Islamske zajednice u BiH priprema Ugovor države BiH i Islamske zajednice BiH po uzoru na slične ugovore između države BiH i Katoličke, te Pravoslavne crkve, najavio je Dnevni avaz u broju od 14. marta 2008. godine.

Glas Srpske u broju od 14. aprila 2008. godine piše o nedorečenosti Zakona o slobodi vjere i pravnog položaja crkava i vjerskih zajednica BiH, gdje kao problem ističe činjenicu da je za registraciju vjerske zajednice potrebno samo 300 potpisa što omogućuje velikom broju sekti da se registruje. U tekstu se poziva na uslove koji su ugrađeni u zakonodavstva zapadnih zemalja gdje je za registraciju vjerske zajednice potrebno 10.000 potpisa i tridesetogodišnja tradicija postojanja i rada. [19]

Mediji su dosta pažnje posvetili izvještavanju o neriješenom statusu crkvene imovine: „Imovina: Srpska pravoslavna crkva u utorak je ponovo upozorila da aktuelne vlasti godinama ignoriraju njene zahtjeve za povratom crkvene imovine oduzete nakon Drugog svjetskog rata. Islamska zajednica … pojedinci kojima je imovina oduzeta te političari moraju biti vrlo pažljivi pri izboru za sve najboljeg rješenja.”[20]

“SPC najavila tužbu protiv vlasti u Sarajevu: Njegovo visoko-preosveštenstvo mitropolit dabrobosanski Nikolaj izjavio je da do danas skoro ništa nije vraćeno od imovine koju su komunističke vlasti u Sarajevu oduzele od Srpske pravoslavne crkve.” [21]

Vjeronauk – Veliki broj tekstova u medijima, sa različitim otklonima i ocjenama prijedloga, bio je posvećen uvođenju vjeronauke u predškolske ustanove u BiH, kao i dilemama o izvođenju postojećeg programa vjeronauke u osnovnim školama.

Početkom januara 2008. godine, Javna ustanova Djeca Sarajeva provela je netransparentnu anketu među sarajevskim roditeljima o tome žele li da njihova djeca uče vjeronauk u ovoj predškolskoj ustanovi. JU Djeca Sarajeva uključuje 24 vrtića u Kantonu Sarajevo koje pohađa preko 2.000 djece. Javna ustanova se finansira uplatama roditelja (140 konvertibilnih maraka mjesečno), sufinansirana je od Kantona Sarajevo (od poreskih obveznika) i iz ostalih prihoda (izdavanja poslovnog prostora) i donacija. Pomenutom anketom (usmenom ili pismenom) JU Djeca Sarajeva anketirala je samo roditelje islamske vjeroispovijesti, koji čine većinu na području Sarajevskog kantona. Uz brojne reakcije koje je izazvalo ovo anketiranje, reagirala je i Misija OSCE-a u BiH, koja je u jednom od svojih saopštenja naglasila kako bi “obrazovanje u Bosni i Hercegovini trebalo biti uključivo, a ne isključivo“ i da svaka vrsta isključivosti „u jednoj višenacionalnoj zemlji poput BiH prijeti da ugrozi temeljne slobode garantirane u ustavu same zemlje. Ako ne bude gajila i stvarala osjećaj pripadnosti kod svojih građana, bez obzira na njihovu rasu, vjeru i kulturu, BiH ima malo izgleda da će zauzeti željeno mjesto u velikoj evropskoj porodici demokratskih država“.[22] Misija OSCE-a u BiH je u svom saopštenju navela kako je uvođenje vjeronauke u vrtiće prijetnja osnovnim ljudskim slobodama.[23] Reis Cerić iznenađen je stavom Misije OSCE-a u BiH povodom uvođenja vjeronauka u predškolske ustanove i izjavio je kako su na djelu „predrasude prema islamu i nerazumijevanje“.[24] SDP BiH je poručio reisu Ceriću kako vrši brutalnu podjelu i kako bi se „umjesto dijeljenjem djece prema nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti trebao baviti promocijom duhovnog jedinstva svih bh građana i naroda“.[25]

Povodom uvođenja vjeronauka u vrtiće, magazin Start BiH je objavio intervju sa Adnanom Silajdžićem, profesorom na Fakultetu islamskih nauka, koji je istakao kako bi „bio nemusliman ukoliko bi tvrdio da ateisti nemaju morala“ i istakao da je protiv uvođenja vjeronauka u predškolske ustanove.[26]

Protojerej Srpske pravoslavne crkve u Tuzli, Niko Tošić, izjavio je kako se u Tuzlanskom kantonu krše ljudska prava u vezano za vjeronauku u obrazovnim institucijama. On je pomenuo slučaj osnovne škole u Brčanskoj Malti gdje, od tridesetoro srpske djece, samo jedno pohađa vjeronauku, a razlog zbog kojeg roditelji ne puštaju ostalih dvadesetdevetoro djece na vjeronauku leži u tome, ne zato što su protiv crkve, već zbog toga što ne žele da se njihova djeca izdvajaju od većinske bošnjačke djece.[27]

Kako stoji u izvještaju State Departmenta za 2008. godinu, „neke manjinske vjerske zajednice tvrde da postoji diskriminacija prilikom izbora nastavnika vjeronauka, s obzirom da se nastavnici iz većinske vjerske zajednice u određenoj općini biraju na pozicije na kojima primaju plaću i uživaju beneficije, dok su drugi nastavnici vjeronauka plaćeni manje, samo po satu“.

 

9.3. Napadi na vjerske službenike

 

Tekstovi koji su se odnosili na napade na vjerske službenike nisu bili toliko česti, ili su se odnosili generalno na ugroženost jedne od vjerskih zajednica. Napad na franjevca, Miju Džolana, upravo je stavljen u takav kontekst i spomenut je ranije u okviru ove kategorije. Zabilježili smo još jedan zanimljiv slučaj, i to u Mostaru, gdje je napadač sa maskom na glavi greškom, umjesto u kuću mostarskog muftije Seida ef. Smajkića, upao u kuću njegovih prvih komšija i brutalno pretukao Rasemu Pajević.[28]

 

9.4. (Zlo)upotreba vjerske službe i simbola

 

„Vjernik tužio časnu sestru iz Međugorja“, naslov je teksta u Dnevnom listu gdje stoji kako je Ljubo Ivančić dobio presudu Općinskog suda u Mostaru prema kojoj sestra Bogoljuba Pelivan mora vratiti 50.000 konvertibilnih maraka koje joj je pozajmio za izgradnju kapelice u Dučićima.[29]

„Časna sestra otuđila 50.000 konvertibilnih maraka: Ni Bogoljube, ni Ljubinog novca“, piše Oslobođenje, 8. januara 2008. godine (strana 6).

Kruno i Kata Mucić optužuju časnu sestru Bogoljubu Pelivan iz Bijakovića za prevaru. Ovaj bračni par tvrdi da im je poglavarica Družbe sestara franjevki pomoćnica ostala dužna 50.000 konvertibilnih maraka.[30]

U Srebrenici je bespravno postavljen krst iznad Starog grada.[31]

U Sarajevu se diglo mnogo bure oko najave logoraša iz Republike Srpske da će na Trebeviću iznad Sarajeva biti postavljen krst u spomen žrtvama stradalim u ratu. To je, između ostalog, najavila i predsjednica Organizacije porodica poginulih i nestalih iz Istočnog Sarajeva, Mirjana Simanić. U Istočnom Sarajevu su se sastali gradonačelnik Radomir Kezunović i gradonačelnica Sarajeva Semiha Borovac i osudili ove najave, kao i izjave koje su imale namjeru podići tenzije.[32] Prema pisanju Oslobođenja, sa mjesta na Zlatištu, gdje Savez logoraša Republike Srpske namjerava postaviti krst, snage Vojske Republike Srpske četiri su godine imale Sarajevo na dlanu (13. mart 2008.). Građani Sarajeva su na mostu Suade Dilberović i Olge Sučić protestovali protiv izgradnje krsta na Zlatištu, uz poruke kako je Sarajevo uvijek bilo multireligijsko i da će takvo ostati.[33]

Medžlis Islamske zajednice u Mostaru pobunio se smatrajući potez vinara iz Blagaja provokacijom: za simbol vina iz Kuline uzeta je derviška tekija.[34]

Povodom snježne prepreke u obliku pravoslavnog krsta na prilaznom putu ka povratničkom naselju Kula Grad kod Zvornika, oglasio se Fadil Banjanović ispred općinskog odbora SDP BiH i istakao kako su te provokacije djela pojedinaca, a ne organizovani atak na Bošnjake.[35]

U Bosni i Hercegovini su česte zloupotrebe vjerskih pozdrava u javnim ustanovama i česti su slučajevi da se, i pored činjenice da je BiH sekularna država građana različitih vjerskih uvjerenja, uposlenici institucija, umjesto sa „Dobar dan“, pozdravljaju sa „Selam“, „Merhaba“, „Eselam alejkum“, „Bog“, „Hvaljen Isus“, itd… Iako su, vjersko konotirani, ti pozdravi pozitivni, oni u svjetovnom kontekstu bivaju podvrgnuti zloupotrebi i misija OSCE-a u BiH je predložila da svaka općina u BiH to pitanje riješi sopstvenim etičkim kodeksom.[36]

 

9.5. Izgradnja i obnova vjerskih objekata

 

Za obnovu mostarske Saborne crkve Svete Trojice, Vijeće ministara BiH izdvojilo je 600.000 konvertibilnih maraka, a isto toliko će finanisjki biti potpomognuta restauracija Franjevačkog samostana Plehan kod Dervente i džamije Ferhadija u Banja Luci. [37]

Mitropolit dabrobosanski Nikolaj pozitivno je ocijenio obnovu i izradnju pravoslavnih hramova u BiH, uz napomenu da je međureligijski dijalog u našoj zemlji na zavidnom nivou, čime je dokazano da se nije vodio vjerski rat.[38]

Dosta prostora u medijima dobila je i obnova Saborne crkve u Mostaru, koju je, između ostalog, finansijski pomogao advokat Faruk Ćupina sa 10.000 konvertibilnih maraka.[39] Opširan tekst o tome objavila je i Slobodna Bosna u broju od 1. maja 2008. godine.

Obnavljali su se i katolički vjerski objekti. U Banja Luci je sredinom juna 2008. godine održan donatorski ručak za prikupljanje sredstava za obnovu porušene crkve sv. Ante Padovanskog. Ručak su inicirali provincijal Bosne Srebrene, fra Mijo Džolan, banjalučki biskup, monsinjor Franjo Komarica, a domaćin je bio premijer Republike Srpske, Milorad Dodik. Najveći donator upravo je Vlada Republike Srpske sa milion konvertibilnih maraka, upola manje donirat će Vlada Federacije BiH, Republika Hrvatska podržat će izgradnju sa 400.000 konvertibilnih maraka, dok su po 20.000 konvertibilnih maraka dali vlade Zapadno-hercegovačkog i Posavskog kantona, te Slobodan Stanković, biznismen iz Laktaša.[40]

Mještani Martin Broda kod Drvara strahuju da će na rijeci Uvac biti izgrađena hidroelektrana na 700 metara iznad srednjovijekovnog manastira Rmanj, kojem prijeti potapanje i potpuno uništenje.[41]

Jedna od tema oko koje su se u velikoj mjeri neslaganje pokazale hrvatske političke opcije u Mostaru, uoči lokalnih izbora, bila je i (ne)izgradnja crkve Krstova uskrsnuća sa pastoralnim centrom, u strogom centru grada. Prema projektu arhitekte Marijana Hržića, gradnja crkve počela je 1996. godine, nakon čega su izgrađene kripta sv. Ivana, kao i pastoralni centar do nivoa drugog sprata. Nakon toga je gradnja stala, a prema pisanju Dnevnog lista, mostarska je javnost o bila obasipana raznim (dez)informacijama o razlozima za to. Kao problemi navodi se da Općinsko vijeće Mostara. Iako je dalo urbanističku saglasnost, nikada nije usvojilo regulacijski plan, niti je građevinska dozvola zatražena u zakonskom roku od godinu dana. Kao problemi javili su se prvo zahtjev Islamske zajednice za gradnju islamskog centra sa džamijom tik uz gradilište, gdje bi trebalo da je izgrađena crkva, dok je sa druge strane obitelj mostarskog židova, Altijasa Salomona, tužila Općinu Mostar, jer je zemljište koje im je nacionalizacijom oduzeto dodijelila Katoličkoj crkvi.[42]

Riješen je problem izmještanja crkava u Konjević Polju, na imanju Fate Orlović i Divču. Nove lokacije hramova dogovorili su episkop zvorničko-tuzlanski, Vasilije Kačavenda, i muftija tuzlanski, Husein Kavazović.[43] Problem je, kako se kasnije ispostavilo, riješen samo na papiru, jer premještaj crkve, bar do kraja ove analize, nije ni počeo. No, sličan slučaj mogao bi se desiti u Mostaru: mostarski Srbin, Anđelko Lozo, tvrdi da je najveća mostarska džamija napravljena na njegovom imanju i traži da se ona ukloni.[44]

---

[1] Istraživanje koja je rađeno 2007. godine i uvršteno je u publikaciju „Mediji i religija“, potvrđuje ovu tezu o potenciranju parcijalne ugroženosti religijskih zajednica u BiH, dostupno na www.mediaplan.ba.

[2] Dnevni avaz, 11. feburar 2008., strana 4; i 13. februar 2008., strana 13

[3] Dnevni avaz, 10. septembar 2008., strana 12

[4] Dnevni avaz, 23. januar 2008., strana 3; i 24. januar 2008., strana 8

[5] Dnevni avaz, 9. februar 2008., strana 19

[6] Izvori: Oslobođenje, 3. januar 2008., strana 20; i Nezavisne novine, 3. januar 2008., strana 13

[7] Oslobođenje, 4. januar 2008., strana 4

[8] Nezavisne novine, 29. februar 200.8, strana 4

[9] Nezavisne novine, 20. mart 2008., strana 6

[10] Oslobođenje, 7. januar 2008., strana 7

[11] Dnevni avaz, 14. januar 2008., strana 8

[12] Dnevni avaz, 4. januar 2008., strana 6

[13] Dnevni avaz, 9. januar 2008., strana 7

[14] Oslobođenje, 16. januar 2008., strana 10

[15] Oslobođenje, 27. januar 2008., strana 9

[16] Izvori: Glas Srpske, 29. februar 2008., strana 4; 3. mart 2008., strana 4; Dnevni list, 4. mart 2008., strane 2 i 3; i BH Dani, 14. mart 2008., strane 32 – 34

[17] Dnevni avaz, 27. mart 2008., strana 9

[18] Dnevni avaz, 15. april 2008., strana 6

[19] Glas Srpske, 14. april 2008., strana 4

[20] Nezavisne novine, 24.07.2008., Oslobođenje, 30.07.2008.

[21] Glas Srpske, 23.07.2008.; Oslobođenje, 23. avgust 2008.

[22] Preuzeto sa Southeast European Times, http://www.setimes.com/cocoon/setimes/xhtml/bs/features/setimes/features/2008/05/19/feature-02

[23] Oslobođenje, 13. februar 2008., strana 11

[24] Glas Srpske, 14. februar 2008., strana 3

[25] Oslobođenje, 14. februar 2008., strana 6

[26] Start BiH, 19. februar 2008., strane 10 – 13, strana 85

[27] Glas Srpske, 10. april 2008., strana 16

[28] Dnevni avaz, 27. februar 2008., strana 3

[29] Dnenvi list, 5. januar 2008., strana 8

[30] Dnevni list, 15. januar 2008., strane 8 i 9

[31] Dnevni avaza, 3. mart 2008., strana 10

[32] Oslobođenje, 10. mart 2008., strana 6; Dnevni avaz, 20. mart 2008., strana 4

[33] Nezavisne novine, 6. april 2008., strana 5

[34] Oslobođenje, 10. januar 2008., strana 6; Dnevni avaz, 10. januar 2008., strana 9

[35] Oslobođenje, 7. i 11. januar 2008., strana 10

[36] Nezavisne novine, 2. mart 2008., strana 17

[37] Dnevni list, 30. mart 2008., strana 11

[38] Oslobođenje, 5. januar 2008., strana 7

[39] Nezavisne novine, 15. mart 2008., strana 2

[40] Slobodna Bosna, 26. jun 2008., strane 28 – 32

[41] Glas Srpske, 20. mart 2008., naslovna strana

[42] Dnevni list, 3 novembar, 2008. i 10. novembar 2008. godine

[43] Glas Srpske, 5. februar 2008., strana 2

[44] Dnevni list, 6. februar 2008., strane 2 i 3