Zabrana diskriminacije (08)

4.1. Zabrana diskriminacije

 

Član 2, stav 1 PGP:

Države članice ovog pakta obavezuju se da poštuju i garantuju svim licima koja se nalaze na njihovoj teritoriji i koja potpadaju pod njihovu nadležnost, prava priznata ovim paktom bez obzira naročito na rasu, boju, pol, jezik, vjeru, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, imovno stanje, rođenje ili svaku drugu okolnost.

Član 26 PGP:

Sva su lica jednaka pred zakonom i imaju pravo bez ikakve diskriminacije na podjednaku zaštitu zakona. U tom smislu, zakon mora da zabranjuje svaku diskriminaciju i da obezbijedi svim licima podjednaku i uspješnu zaštitu protiv svake diskriminacije, naročito u pogledu rase, boje, pola, jezika, vjere, političkog ili drugog ubjeđenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovnog stanja, rođenja ili svakog drugog stanja.

(Sl. list SFRJ, br. 7/71)

Član 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, sveza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

(Sl. glasnik BiH, br. 6/99)

Član 1 Protokola br. 12 uz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda:

1. Svako pravo koje zakon predviđa ostvarivaće se bez diskriminacije po bilo kom osnovu kao npr. polu, rasi, boji kože, jeziku, vjeroispovijesti, političkom i drugom uvjerenju, nacionalnom ili društvenom porijeklu, povezanosti s nacionalnom manjinom, imovini, rođenju ili drugom statusu.

2. Javne vlasti neće ni prema kome vršiti diskriminaciju po osnovima kao što su oni pomenuti u stavu 1.

 

 4.1.1. Opće

 

Diskriminacija u Bosni i Hercegovini izričito je zabranjena odredbom Ustava BiH, nizom međunarodnih dokumenata obuhvaćenih Aneksom I Ustava koji predstavljaju njegov sastavni dio,[1] te drugim aktima koje je Bosna i Herecegovina ratificirala.[2] U pravnom sistemu Bosne i Hercegovine Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ima nadzakonsku snagu.[3] Protokol broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, Bosna i Herecegovina je ratificirala 29. jula 2003. godine.

Odredbe o zabrani diskriminacije sadrže ustavi Republike Srpke i Federacije BiH,[4] uključujući međunarodne dokumente koji su sastavni dio Ustava FBiH[5], te Statut Brčko distrikta BiH.[6]

Ustav Bosne i Hercegovine određuje:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u aneksu na ovaj ustav će biti osiguran. Sva lica u Bosni i Hercegovini će biti slobodna od diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno i društveno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, vlasništvo, rođenje ili drugi status. [7]

Navedena odredba Ustava predstavlja preuzetu odredbu o zabrani diskriminacije iz Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, odnosno iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ustavnom odredbom ne pravi se razlika između direktne i indirektne diskriminacije, niti se uvodi afirmativna akcija, ali se ostavlja mogućnost da se formulacija po bilo kojem osnovu proširi i za situacije koje nisu posebno navedene.

Pitanje koje je izazvalo kontroverze jeste usaglašenost navedene odredbe Ustava i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda sa odredbama Ustava BiH koje govore o izboru članova Predsjedništva BiH i Doma naroda Parlamenta BiH. Ustav određuje da osoba koja se kandidira za člana Predsjedništva ili delegata Doma naroda mora pripadati jednom od konstitutivnih naroda, vodeći računa da je izbor glasača ograničen na bošnjačke i hrvatske kandidate u Federaciji BiH i srpske kandidate u Republici Srpskoj.

Ustavni sud BiH u svojoj odluci o konstutivnosti naroda je, između ostaloga, na sljedeći način tumačio navedenu situaciju:

….Ne smije se zaboraviti da srpskog člana Predsjedništva, naprimjer ne biraju samo građani srpskog etničkog porijekla, već svi građani Republike Srpske bez posebne etničke pripadnosti. On, na taj način, ne predstavlja ni Republiku Srpsku kao entitet, ni samo srpski narod, već sve građane izborne jedinice Republike Srpske. Isto važi i za bošnjačkog i hrvatskog člana koji se biraju iz Federacije.[8]

Slično, Ustavni sud BiH zaključuje da u pogledu izbora delegata u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH:

… da član 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne isključuje posredne izbore, te da ljudi mogu slobodno izražavati svoje mišljenje o konačnom sastavu zakonodavnih tijela i putem posrednih izbora.[9]

Treba imati na umu da je Evropski sud za ljudska prava u slučajevima Mathieu – Mohin i Clerfayt protiv Belgije[10] i Melničenko protiv Ukrajine[11] bio voljan državama ostaviti posebno širok stepen slobode u pogledu razmatranja izbornog zakona.

S druge strane, Komitet za ukidanje rasne diskriminacije Ujedinjenih nacija, u zaključnim komentarima[12], pozvao je Bosnu i Hercegovinu da poduzme sve zakonodavne mjere u osiguravanju zabrane etničke diskriminacije i pokrene izmjenu odgovarajućih odredbi državnog ustava i izbornog zakona kako bi se osiguralo pravo svake osobe da bira i bude izabrana bez obzira na pripadnost određenoj etničkoj skupini.

Komitet je preporučio i uklanjanje diskriminatornog jezika iz državnog i entitetskih ustava, uključujući, ali se ne ograničavajući, i na razliku između konstitutivnih naroda i ostalih.

Diskriminacija, kao povreda ravnopravnosti čovjeka i građanina, predviđena je u krivičnim zakonima Bosne i Hercegovine,  Federacije BiH, Republike Srpske i Brčko distrikta[13], tako da Krivični zakon FBiH određuje:

 (1) Ko na osnovu razlike u rasi, boji kože, narodnosnoj ili etničkoj pripadnosti, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, spolu, spolnoj sklonosti, jeziku, obrazovanju, društvenom položaju ili socijalnom porijeklu, uskrati ili ograniči građanska prava utvrđena međunarodnim ugovorom, Ustavom, zakonom, drugim propisom ili općim aktom u Federaciji, ili ko na osnovu takve razlike ili pripadnosti ili kojeg drugog položaja daje pojedincima neopravdane povlastice ili pogodnosti, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja učini krivično djelo iz stava 1.ovog člana, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.

(3) Službena ili odgovorna osoba u institucijama u Federaciji koja suprotno propisima o ravnopravnoj upotrebi jezika i pisama konstitutivnih naroda i ostalih koji žive na teritoriji Bosne i Hercegovine uskrati ili ograniči građaninu da pri ostvarivanju svojih prava ili pri obraćenju organima vlasti i institucijama u Federaciji, trgovačkim društvima i drugim pravnim osobama upotrijebi svoj jezik ili pismo, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

(4) Službena ili odgovorna osoba u institucijama u Federaciji koja uskrati ili ograniči pravo građaninu na slobodno zapošljavanje na cijelom području Bosne i Hercegovine i podjednakim propisanim uvjetima, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Zanimljivo je da za navedeno djelo Krivični zakon Republike Srpske propisuje kaznu do tri godina zatvora, a za službenu osobu koja zlupotrijebi položaj, ili ovlaštenje, kaznu zatvora od šest mjeseci do pet godina zatvora. Krivični zakon Brčko distrikta određuje kaznu zatvora od šest mjeseci do pet godina zatvora, a Krivični zakon Bosne i Hercegovine, s obzirom na određenje nadležnosti državnih organa, određuje povredu ravnopravnosti čovjeka i građanina učinjenu samo od strane službenog lica i propisuje kaznu zatvora od šest mjeseci do pet godina zatvora.

Odredbe o zabrani diskriminacije mogu se naći i u drugim važećim zakonima u Bosni i Hercegovini i entitetima, kao što su entitetski zakoni o radu,[14] a Okvirni zakon o visokom obrazovanju BiH i Statut Brčko distrikta proširuju odredbu o zabrani diskriminacije i po osnovu seksualnog opredjeljenja.[15] Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH zabranjuje članstvo sudiji ili tužitelju u organizacijama koje vrše diskriminaciju, kao i korištenje objekata tih organizacija.[16]

Međutim, Porodični zakon Federacije BiH uvodi određena ograničenja koja se mogu smatrati diskriminacijom, tako da:

Muž nema pravo na tužbu za razvod braka za vrijeme trudnoće žene ili dok njihovo dijete ne navrši tri godine života.[17]

Porodični zakon FBiH uvodi i institut posredovanja,[18] te određuje obaveznost njegova provođenja. U situacijama u kojima se uredno pozvana strana ne odazove, posljedica će biti obustavljanje postupka, što opet znači nemogućnost podnošenja tužbe bračnog partnera koji želi razvod. Zakon je eksplicitno propisao da će podnošenje tužbe u slučaju obustave postupka za posljedicu imati odbacivanje tužbe.

Ova situacija je u suprotnosti sa stavom Evropskog suda za ljudska prava koji je u slučaju Golder protiv Velike Britanije[19] definirao da pravo na podnošenje tužbe sudu predstavlja jedan od univerzalnih pravnih principa i čini sastavni dio prava na pravično suđenje.

Bosanskohercegovačko zakonodavstvo zabranjuje i diskriminaciju osoba sa invaliditetom, poput Zakona o pravima osoba sa duševnim smetnjama Federacije BiH,[20] ali i dalje postoji razlika između različitih kategorija osoba sa invaliditetom. Ratnim vojnim invalidima date su prednosti i privilegiran status[21] u odnosu na civilne žrtve rata i osobe koje su rođene sa invaliditetom.

Vijeće ministara Bosne i Hercegovine usvojilo je 2003. godine Standardna pravila o izjednačavanju mogućnosti osoba sa invaliditetom čime se država obavezala na uklanjanje svih prepreka sa kojima se susreću ove osobe. Bosna i Herecegovina još nije prihvatila Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom Ujedinjenih naroda.

 

4.1.2. Zakon o ravnopravnosti spolova

 

Bosna i Hercegovina je 2003. godine usvojila Zakon o ravnopravnosti spolova kojim je zabranila diskriminaciju po osnovu spola i to kao:

Svako pravno ili faktičko, direktno ili indirektno razlikovanje, privilegiranje, isključivanje ili ograničavanje zasnovano na spolu, zbog kojeg se pojedinkama/cima otežava ili negira priznanje, uživanje ili ostvarivanje ljudskih prava i sloboda u političkom, obrazovnom, ekonomskom, socijalnom, kulturnom, sportskom, građanskom i svakom drugom području javnog života.[22]

Zakon uvodi razlikovanje između direktne i indirektne diskriminacije gdje se indirektnom diskriminacijom smatra postojanje prividno neutralnih normi, kriterija ili praksi jednakih za sve, a koje dovode u neravnopravan položaj osobu jednog spola u odnosu na osobe drugog spola.

Također, Zakon određuje da se ne smatraju diskriminatornim one norme, kriteriji ili prakse koji se opravdavaju postizanjem zakonitog cilja, proporcionalno poduzetim nužnim i opravdanim mjerama, te u skladu s tim dopušta i uspostavljanje specijalnih mjera s ciljem promoviranja jednakosti i ravnopravnosti spolova i eliminiranje postojeće neravnopravnosti.

S druge strane, Izborni zakon BiH[23] određuje da svaka kandidatska lista uključuje osobe ženskog i muškog spola,  gdje je najmanje jedan kandidat manje zastupljenog spola među prva dva kandidata, dva kandidata manje zastupljenog spola među prvih pet kandidata i da su tri kandidata manje zastupljenog spola među prvih osam kandidata, čime se praktično uvodi princip afirmativne akcije.

 

4.1.3. Nadležnosti visokog predstavnika u BiH

 

Aneks 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma utvrdio je nadležnosti visokog predstavnika u BiH. Vijeće za provedbu mira u BiH, na konferenciji u Bonu 1997. godine, podržalo je donošenje pravno-obavezujućih odluka visokog predstavnika, tzv. Bonskih ovlasti, koje pored prava nametanja zakona obuhvata i pravo smjenjivanja pojedinih zvaničnika zbog sprečavanja provedbe mirovnog sporazuma. U pravilu, odluke visokog predstavnika na snagu stupaju odmah, a prilikom donošenja odluka o smjeni zvaničnika, zabranjuje im se da vrše bilo koju zvaničnu, izabranu ili imenovanu javnu funkciju u budućnosti bez određenih vremenskih ograničenja. Isključivo visoki predstavnik ima pravo ukidanja spomenute zabrane, a u međuvremenu je pokrenuo rehabilitaciju nekih osoba koje su uklonjenje sa funkcije.

Venecijanska komisija je u svom Mišljenju o ustavnoj situaciji u BiH i ovlaštenjima visokog predstavnika[24] zaključila da ova praksa, pored korisnosti bonskih ovlaštenja za BiH i njene građane, ne odgovara demokratskim principima kada se koristi bez zakonskog postupka i mogućnosti pravosudne kontrole, te je pozvala na uspostavu panela nezavisnih pravnika za odluke koje se tiču prava pojedinaca.

Ustavni sud BiH[25] je do sada odbacio apelacije u pogledu preispitivanja odluka visokog predstavnika uz obrazloženje da ima apelacionu nadležnost po pitanjima koja se tiču presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini, a da se odluka visokog predstavnika o smjeni i zabrani vršenja bilo koje javne funkcije bez izričitog odobrenja visokog predstavnika ne može smatrati odlukom suda. Iz tog slijedi da Ustavni sud nema apelacionu nadležnost u pogledu preispitivanja tih odluka.

 

4.1.4. Zakon o zabrani diskriminacije

 

Radna grupa Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, tokom 2008. godine, radila je na izradi Nacrta zakona o zabrani diskriminacije i pripremila je nekoliko verzija zakona i organizirala javnu raspravu u koju su bili uključeni predstavnici nevladinih i međunarodnih organizacija. Prema posljednjoj verziji prijedloga zakona, koji će biti upućen u parlamentarnu proceduru, zakonom se na jednom mjestu uređuje zabrana diskriminacije, definiraju oblici i izuzeci od diskriminacije, određuju ustanove koje su nadležne za zaštitu od diskriminacije i koje prate provedbu zakona, a značajno je i uvođenje posebnih tužbi za zaštitu od diskriminacije. U Prijedlogu zakona o zabrani diskriminacije navodi se da će se diskriminacijom smatrati:

…dovođenje u neravnopravan položaj neke osobe ili grupe osoba na osnovu njihove rase, boje kože, spola, jezika, vjere, etničke pripadnosti, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze sa nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili porodičnog statusa, trudnoće i materinstva, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa, rodnog identiteta, spolonog izražavanja ili orjentacije, kao i neke druge stvarne ili pretpostavljene osobine, od strane nadležnih vlasti u BiH, te privatnih ili fizičkih osoba.[26]

Prijedlog razlikuje direktnu i indirektnu diskriminaciju, te definira ostale oblike diskriminacije koji uključuju uznemiravanje, spolno uznemiravanje, mobing, segregaciju, viktimizaciju, diskriminaciju osoba sa invaliditetom, kao i poticanje na vršenje diskriminacije.[27]

Predloženi zakon uvodi i pozitivnu akciju, odnosno izuzetke od diskriminacije koji se tumače razmjerno cilju i svrsi zbog kojih su određene, a prije svega radi osiguranja pristupa ostvarivanju prava i poboljšanju položaja pripadnicima pojedinih ranjivih grupa, odnosno zaštiti određenih manjina. Diskriminacijom se neće smatrati mjere i postupanja koje poduzimaju crkve i vjerske zajednice u okviru njihovog nauka i poslanja, a koje se tiču djelovanja, uključenja u članstvo ili zasnivanja radnog odnosa.[28]

Središnje tijelo za zaštitu od diskriminacije je Ombudsman za ljudska prava Bosne i Hercegovine, koje može primati žalbe, informirati podnosioce žalbe o njihovim pravima i obavezama, mogućnostima sudske i druge zaštite, uključujući i pomoć osobama koja se obraćaju međunarodnim tijelima za zaštitu od diskriminacije, te predlagati pokretanje postupka medijacije. Ombudsman može provoditi istraživanja, prikupljati podatke i dokumente od nadležnih državnih, entitetskih, kantonalnih organa i organa Brčko distrikta, davati preporuke i mišljenja u cilju sprečavanja i suzbijanja diskriminacije, te podnositi redovne izvještaje pripremljene u saradnji sa nevladinim organizacijama koje se bave promocijom i zaštitom ljudskih prava i prava grupa izloženim visokom riziku od diskriminacije.[29] Ministarstvo za ljudska prava BiH nadležno je za provođenje zakona i ima obavezu da, pored podnošenja godišnjih izvještaja Vijeću ministara BiH i Parlamentarnoj skupštini BiH,  uspostavi centralnu bazu podataka za počinjena djela diskriminacije.[30]

Zaštita od diskriminacije može se zatražiti u postupku kada se o nekom pravu odlučuje kao o glavnom pitanju, a smatra se da je povrijeđeno zbog diskriminacije, ili u posebnom postupku u kojem diskriminirane osobe mogu podnijeti tužbu i tražiti utvrđivanje diskriminacije, zabranu ili otklanjanje diskriminacije, naknadu štete i objavljivanje presude u medijima. Kada se zahtjevi temelje na istom činjeničnom i pravnom osnovu, svi prethodno navedeni zahtjevi mogu se istaći kumulativno u jednoj tužbi. U slučajevima kada diskriminirana osoba pruži dokaze iz kojih se može osnovano zaključiti da je postojala dikriminacija, teret dokazivanja leži na protivnoj strani. U postupku se, uz pristanak diskriminirane osobe, kao treća strana može pridružiti organizacija ili osoba koja se u okviru svoje djelatnosti bavi zaštitom od diskriminacije. Udruženja ili druge organizacije, koje imaju opravdani interes za zaštitu određene grupe, mogu podnijeti kolektivnu tužbu ukoliko je povrijeđeno pravo veće grupe osoba koje pripadaju grupi čija prava tužitelj štiti.[31]

Prijedlog zakona predviđa da o zahtjevima odlučuje sud opće mjesne nadležnosti primjenjujući odredbe zakona o parničnom postupku. Protiv drugostepene presude moguće je podnošenje zahtjeva za reviziju. Rok za podnošenje tužbe je tri mjeseca od saznanja za učinjenu povredu, odnosno najdalje godinu dana od učinjene povrede, a za reviziju trideset dana od uručenja drugostepene presude.[32] Prijedlog zakona daje mogućnost Ombudsmanu BiH da za propisani prekršaj neodostavljanja podataka predloži pokretanje postupka za zaštitu od dikriminacije.[33]

---

[1] 1. Konvencija za sprečavanje i kažnjavanje zločina genocida iz 1948. godine. 2. Ženevske konvencije 1 – 4 o zaštiti žrtava rata iz 1948. godine i Ženevski protokoli 1 – 2 iz 1977. godine. 3. Konvencija o statusu izbjeglica iz 1951. godine i Protokol iz 1966. godine. 4. Konvencija o državljanstvu udatih žena iz 1957. godine. 5. Konvencija o smanjenju broja osoba bez državljanstva iz 1961. godine. 6. Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije iz 1965. godine. 7. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 1966. i Opcioni protokoli iz 1966. i 1989. godine 8. Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima iz 1966. godine. 9. Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena iz 1979. godine. 10. Konvencija protiv mučenja i drugih vrsta okrutnog, nehumanog ili ponižavajućeg tretmana ili kažnjavanja iz 1984. godine. 11. Evropska konvencija o sprečavanju mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg tretmana ili kažnjavanja iz 1987. godine. 12. Konvencija o pravima djeteta iz 1989. godine. 13. Konvencija o pravima radnika na privremenom radu u inostranstvu i članova njihovih porodica iz 1990. godine. 14. Evropska povelja za regionalne jezike i jezike manjina iz 1992. godine. 15. Okvirna Konvencija za zaštitu nacionalnih manjina.

[2] Na primjer, Konvencija koja se odnosi na diskriminaciju u pogledu zapošljavanja i zanimanja (broj 111), Konvencija UNESCO-a protiv diskriminacije u obrazovanju.

[3] Član 2 (2) Ustava BiH

[4] Član 2 (1) Ustava Federacije BiH, član 10 Ustava Republike Srpske

[5] Aneks Ustava Federacije BiH

[6] Član 13 Statuta Brčko distrikta BiH

[7] Član 2 (4) Ustava BiH.

[8] Odluka U-5/98 Ustavnog suda BiH

[9] Odluka AP-35/03 Ustavnog suda BiH.

[10] Presuda od 02.03.1987. godine.

[11] Presuda od 19.10.2004. godine.

[12] Concluding observations of the Committee on the Elimination of Racial Discrimination: Bosnia and Herzegovina CERD/C/BIH/CO/6 od 11.04.2006. godine

[13] Član 145 Kaznenog zakona BiH, član 177 Kaznenog zakona FBiH, član 162 Kaznenog zakona Republike Srpske, član 174 Kaznenog zakona Brčko distrikta.

[14] Član 5 Zakona o radu FBiH, član 5 Zakona o radu RS.

[15] Član 7 Okvirnog zakona o visokom obrazovanju BiH, član 13 Statuta Brčko distrika.

[16] Član 82 Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH

[17] Član 43 Porodični zakon FBiH.

[18] Član 49 Porodični zakon FBiH.

[19] Presuda od 21.02.1975. godine.

[20] Član 5 Zakona o pravima osoba sa duševnim smetnjama FBiH.

[21] Vidi: Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica FBiH, Zakon o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata RS

[22] Član 3 Zakona o ravnopravnosti spolova BiH

[23] Član 4.19 Izbornog zakona BiH

[24] CDL- AD (2005)004 od 11. i 12.03.2005. godine.

[25] Vidi Odluku U-37/01 Ustavnog suda BiH

[26] Član 2 Prijedloga zakona o zabrani diskriminacije.

[27] Član 4 Prijedloga zakona o zabrani diskriminacije.

[28] Član 5 Prijedloga zakona o zabrani diskriminacije.

[29] Član 7 Prijedloga zakona o zabrani diskriminacije.

[30] Članovi 8 i 9 Prijedloga zakona o zabrani diskriminacije.

[31] Članovi 11, 12,15, 16 i 17 Prijedloga zakona o zabrani diskriminacije.

[32] Član 13 Prijedloga zakona o zabrani diskriminacije.

[33] Članovi 19 i 20 Prijedloga zakona o zabrani diskriminacije.