Porodično nasilje i nasilje nad ženama (11)

10. Porodično nasilje i nasilje nad ženama

 

Porodično nasilje najčešći je vid rodno zasnovanog nasilja. Fenomen je globalni, ali posebne konotacije dobija u društvima koja su patrijarhalna i u kojima je sistem vrijednosti zasnovan na binaru – „muškarcu alat, ženi kuhinja“. Iako ovo dovodi do relativizacije problema, koji je globalan bez obzira na kulturu, društveno uređenje, religiju, klasnu pripadnost. Najčešće žrtve ovoga nasilja, bar prema javno dostupnim statistikama i medijskim izvještajima, su žene, odnosno djeca (najčešće ženskog roda).

Sa tim u vezi, Savjet Europe je usvojio novu Konvenciju o sprečavanju i suzbijanju nasilja u porodici i nasilja nad ženama, koja je obavezujuća za sve zemlje potpisnice. Konvencija je, u biti, zasnovana na principu ljudskih prava, a ne na krivičnom pravu, te insistira na činjenici da je porodično nasilje rodno zasnovano, odnosno da nasilje u porodici žene trpe u nesrazmjernom broju u odnosu na muškarce. Također, konvencijom je predviđeno da sve one usluge zaštite, podrške i zbrinjavanja, kao što su to besplatna pravna i medicinska pomoć, SOS telefoni i sigurne kuće koje su do sada bile preporučujućeg karaktera, ubuduće predstavljaju obavezu država potpisnica.[1]

Kako je navedeno u Izvještaju Stejt departmenta o stanju ljudskih prava u BiH, „čak jedna trećina žena su žrtve porodičnog nasilja, a samo deset posto tih slučajeva je prijavljeno nadležnim organima. U RS je telefon za prijavu nasilja u domaćinstvu primio 1.516 poziva, a u Federaciji  519. NVO „Vaša prava“ procjenjuje da se u zemlji nalazi 4.500 neregistrirane djece, koja stoga nemaju u pristup socijalnoj pomoći, obrazovanju i zdravstvenom osiguranju”.[2]

„Od 108 ubistava koja su se desila u Republici Srpskoj tokom proteklih 11 godina, 60 ih je počinjeno nad ženama žrtvama nasilja u porodici. Tokom protekle četiri godine, 516 žena i 763 djece smješteno je u sigurne kuće u Republici Srpskoj, a preko SOS linije 1264 namijenjene žrtvama nasilja u porodici u periodu od 2005. do 2011. evidentirano je 20.262 poziva. U 98 odsto slučajeva žrtve su bile ženskog pola, navodi se u uvodu teksta o porodičnom nasilju u banjalučkom magazinu “Novi reporter”. U tekstu se konstatuje i kako je mnogo onih koji „godinama trpe fizičko i psihičko maltretiranje ali zbog straha, stida, odsustva podrške čak i najbliže sredine ili nekog drugog razloga o tome ćute. Iskustva govore da i žrtve koje se ipak odluče da prijave nasilje, prije nego postanu dio pomenute statistike, po pravilu prolaze kroz višegodišnje torture”.[3]

U ovom entitetu, porodično nasilje je u porastu, a mnogim žrtvama boravak u sigurnim kućama predstavlja jedini spas. Kako su izvjestili mediji, „iako je žrtava sve više, u tri sigurne kuće u RS, u Banjaluci, Prijedoru i Modriči, trenutno nema dovoljno smještajnih kapaciteta”. Trenutno u RS egzistiraju tri sigurne kuće koje ispunjavaju uslove propisane zakonom i podzakonskim aktom i njihov ukupni kapacitet je 57 mjesta, a 70 posto njihovog budžeta finansira Vlada RS. U planu je da budu otvorene sigurne kuće u Trebinju, Bijeljini i Istočnom Sarajevu, što bi dovelo do unapređenja i poboljšanja položaja žrtava porodičnog nasilja. Prema važećim zakonima, u sigurnim kućama je moguće boraviti od tri do šest mjeseci, sa eventualnim produženjem boravka do trenutka pronalaska izlazne strategije za žene i djecu koja tu borave.[4]

Da je izvještavanje o temama porodičnog nasilja poprilično senzacionalistički konotirano, pokazuju i primjeri iz analiziranih novina. Tako je „Dnevni avaz“ o nasilju i batinama koje dobija od svog supruga, svjedočila 52-godišnja Prijedorčanka. Tekst počinje konstatacijom kako „žrtve porodičnog nasilja nisu samo žene slabijeg imovnog stanja i one iz ruralnih sredina”, što potvrđuje priča njihove sagovornice čiji je suprug (u tekstu okarakterisan kao nasilnik) visokopozicionirani funkcioner iz Prijedora. „Bila sam nekako naivna i vjerovala sam da će njegovo ponašanje biti sankcionisano. Nažalost, nije. On je i dalje ugledan, srdačan prema drugim ljudima, čak javno angažovan u priči protiv nasilja… A posljednji put me je gađao čašom punom vode. Ljudima koji nas poznaju, ali i mojoj rodbini pokušava da dokaže da sam luda, sklona izmišljanju. U tome je pravi majstor, a uglavnom me časti psovkama i riječima: drolja, kurva, metluša…“, rekla je za ovu novinu sagovornica koja je podnijela i zahtjev za razvod braka.[5]

Zanimljiva je i važna reakcija Ženske mreže BiH na tekst o sutkinji Lejli Fazlagić koji je sedmičnik „Slobodna Bosna“ objavila 31. marta 2011 pod naslovom „Džinovski skandal lake dame sarajevskog pravosuđa”. U reakciji na tekst, koji je magazin objavio u cijelosti, stoji kako je ovaj tekst „nedopustiv jer predstavlja nasilje protiv ljudskih i profesionalnih vrijednosti. Počevši od naslova, cijeli tekst nastoji okaljati ime sutkinje sarajevskog Općinskog suda Lejle Fazlagić protiv koje iznosi brojne optužbe pripisujući opise kao što su “pik dama i alternativna kćerka”, “favorit ‘niskoplatformiranog’ pravosuđa”, “višestruka raspuštenica”, “apsolutna neznalica”, “Teško korumpirani sudija”…, „konačno se ugnijezdila u stan koji joj je poklonio..”, “la(h)ka dama za teške predmete”, “najurena iz stana svog kratkotrajnog muža..”, “Lejla Fazlagić, sutkinja koja umije pomiriti ugodno sa korisnim” itd”.[6]

U kontekstu nasilja čije su najčešće žrtve žene, mediji su dosta pažnje i prostora posvetili slučajevima silovanja.

U centralnoj informativnoj emisiji TV „Hayat“, od 01.02.2011, voditeljica saopštava vijest da je gazda jedne radnje u tržnom centru Alta uhapšen zbog silovanja svoje radnice, koja ga je nakon toga prijavila. To je uvod u prilog koji ima ovakvu najavu: „Bilo je silovanja i prije, ali ih je sada ili više ili su sada žrtve hrabrije da prijave, ali i da se susretnu sa stigmatizacijom i sramotom, što je karakteristično za ove prostore“. Potom slijedi prilog u kojem se nabraja koliko je u svakom kantonu tokom godine bilo silovanja. Tužiteljica iz Tuzle govori o ucjenama silovanih djevojaka navodeći slučaj da je jednoj djevojci prijećeno da će, ako prijavi silovanje, snimak biti postavljen na internet. Novinar navodi da sudije izriču blage kazne silovateljima. Kao način suzbijanja ovog krivičnog djela ističe primjer sudije Enesa Malićbegovića iz Zenice koji je za jedno djelo silovanja izrekao čak 18 godina. U prilogu govore i građani koji traže veće kazne za silovatelje i protive se bilo kakvoj stigmatizaciji žrtava.

“Tuzlanski pritvor već je pun kao šibica, a novi ‘gosti’ su Elvis Krajnović (23) iz Tuzle, koji je osumnjičen za silovanje 19-godišnje djevojke uz prijetnju pištoljem na stepeništu iza SKPC ‘Mejdan’, te Muhamed Kalajevac (20) iz Živinica, koji je pokušao ubiti vlasnicu kafića ‘Uno’ polivši je benzinom i zapalivši“, izvijestio je novinar „Dnevnog avaza“, dodavši kako je ovo samo jedan u nizu slučajeva koji su „protresli“ ovaj grad. Objašnjavajući ovu „eskalaciju seksualnog nasilja“, Jasna Zečević, direktorica nevladine organizacije „Viva žene“, koja pomaže žrtvama silovanja, smatra da je u pitanju problem neadekvatnog pravnog tretiranja ranijih slučajeva. „Blage sudske kazne su motivacija za nove potencijalne počinioce. Sudovi često izriču kazne i mimo zakonskog minimuma. Nedopustivo je da bilo ko bude kažnjen za silovanje sa samo šest mjeseci”, objasnila je Zečević, dodavši da bi uzroke trebalo tražiti i u lošoj ekonomskoj situaciji, ratnim zbivanjima i poremećenom sistemu vrijednosti. Zečević je čak bila i oštra u svojoj kritici mehanizama koji, na neki način, „štite počinioce ovih krivičnih djela“, i rekla je kako njihova imena treba objavljivati u medijima, kao i fotografije, pa „čak praviti džambo-plakate, kako bi svi građani bili u prilici da vide ko su ti ljudi”.[7]

Slučajevi silovanja u Tuzli bili su nekoliko puta u fokusu izvještavanja novinara “Oslobođenja”. Tako je, u pomalo senzacionalističkom tonu, početkom januara javljeno kako u Tuzli vlada užas i kako je na „tuzlanskim ulicama silovana i studentica“ (4. januara). U ovom naslovu posebno pažnju privlači ono „i“ (studentica), jer implicira da nisu samo studenti žrtve silovanja (što i jeste tačno), ali se u ovom naslovu, otvorenom za raznorazne interpretacije i tumačenja, krije i određena sugestija – žrtava bi moglo biti još, samo je pitanje „ko je slijedeći“? Novinar “Oslobođenja” Almir Šećkanović izvještava i o velikim protestima Tuzlaka zbog narušene sigurnosne situacije u ovom gradu („1.500 građana Tuzle protestovalo zbog silovanja“, 9. januar; ili intervju sa Jasnom Zečević, iz centra „Vive žene“ u kojoj tvrdi kako su „Bezobrazno male kazne za silovatelje“, 13. januar). Šećkanović u svom komentaru ističe kako su dvije studentice, žrtve silovanja zaboravile „raznorazne nevladine organizacije (sa izuzetkom “Viva žene”), borci za prava žena, čelnici univerziteta, te vlast grada u kojem su doživjele zlo oni čija je podrška prijeko potrebna”, jer, kako on obrazlaže, “nevladin sektor u Tuzli skoro pa i ne postoji ili je riječ o filijalama političkih stranaka, koje reaguju samo onda kada su ugroženi postulati stranke koja donira, kako novac, tako i pamet”, dotle se “udruženja za prava žena šute, ne želeći ulaziti u temu koju ne razumiju, jer bi se moglo otkriti (ne)znanje na kojem počivaju donacije iz Evropske unije”. Sa druge strane, u intervjuu za „Oslobođenje“ Zečević je istakla kako najveći problem leži u Krivičnom zakonu koji ne propisuje dovoljno visoke kazne, najavivši inicijativu za njegovu promjenu ‐ te da minimalne kazne za silovanje budu pet godina, a da za brutalno silovanje minimalna kazna bude osam godina.[8]

---

[1] “Mukotrpan process mjenjanja svijesti“, 07.12.2011., ”, Novi reporter, strana 24.

[2] „U BiH najviše kršena prava zatvorenika i izbjeglica“, 10.04.2011., Dnevni avaz, strana 2.

[3] Ibid.

[4] “Zlostavljanje jače od pomoći”, 05.09. 2011., Nezavisne novine, strana 11.

[5] „Ugledni Prijedorčanin godinama tuče suprugu“, 23.10.2011., Dnevni avaz, strana 10.

[6] Vaše pisanje proizvodi nasilje nad ženama”, 14.04.2011., Slobodna Bosna, strana 81.

[7] „Silovatelji pune pritvorske ćelije“, 05.01.2011., Dnevni avaz, strana 14.

[8] Istraživanje Media plan institute o temama bezbjednosti u bh. medijima, januar – februar 2011.