Politička pravda (08)

13. Politička pravda

 

 

U toku monitoringa izdvojili smo 1.182 teksta u štampanim medijima, koji su se odnosili na kategoriju „politička pravda“. Najviše tekstova odnosilo se na političke afere (546), koje su svakodnevno punile novinske stupce, zatim na korupciju i zloupotrebu položaja (374), izbore i kršenje izbornih prava, uoči i tokom lokalnih izbora u BiH (153), te sukob interesa (93) i finansiranje političkih partija (16).

 

 13.1. Izbori

 

Prve sedmice oktobra 2008. godine, u Bosni i Hercegovini su održani lokalni izbori. Pozivajući se na relevantne izvore (nezavisne posmatrače, izvještaje Misije OSCE-a u BiH, Izvještaj State Departmenta, Centralni izborni komitet BiH), općinski izbori su provedeni propisno. Lokalne izborne komisije i nezavisni promatrači, državnoj Izbornoj komisiji su prijavili samo manje nepravilnosti na biračkim mjestima. Odaziv birača je generalno bio manji u većim gradovima, a veći u manjem broju ruralnih područja gdje je u toku kampanje vođena žestoka borba među kandidatima.

Za pojedince, koji su smijenjeni odlukama dosadašnjih visokih predstavnika, u BiH više neće važiti zabrana kandidiranja na izborima ove godine, potvrdio je portparol OHR-a, Mario Brkić, i dodao kako se istek ovog roka ne odnosi samo na osobe koje su kažnjene zbog opstrukcije u saradnji sa Haškim tribunalom.[1]

Poslanik u Predstavničkom domu BiH, Šefik Džaferović, insistirao je na izmjenama Izbornog zakona BiH, kojima bi se omogućila proporcionalna zastupljenost konstitutivnih naroda u općinama i gradskim vijećima prema broju stanovnika koji su tamo živjeli prije rata. Uz to traži se da i kandidati nacionalnih manjina u tijelima lokalne samouprave imaju zagarantovano mjesto.[2] Džaferović je uložio amandman na Izborni zakon u kojem se traži da Srebreničani dobiju pravo glasa na lokalnim izborima bez obzira na mjesto prebivališta. „Neprihvatljivo je Srebrenicu izdvajati iz ustavno-pravnog poretka BiH“, odgovorio je Drago Kalabić, šef Kluba zastupnika SNSD-a, suprotstavljajući se takvom zahtjevu.[3]

Dnevni avaz piše o tome šta znače iznenadne promjene Izbornog zakona i Zakona o lokalnoj samoupravi u Republici Srpskoj i nagovještava da bi on osigurao da općinske načelnike, umjesto građana, biraju općinske skupštine u kojima Dodik predviđa da bi SNSD mogao imati većinu u gotovo svim gradovima Republike Srpske, a kao posljedica toga, Srebrenica bi mogla ostati bez načelnika Bošnjaka.

Izmjene i dopune statuta koje se odnose na zagarantirani broj predstavnika manjina u skupštinskim odborima lokalnih zajednica u oba entiteta u BiH do polovine  maja, sedmicu dana uoči zaključenja izbornih spiskova u Centralnom izbornom komitetu BiH (CIK BiH), zagarantirala je 41 općina. Kako je rekao član CIK BiH, Branko Petrić, „sve općine i opštine u BiH koje su u skladu sa popisom stanovništva iz 1991. godine imale registrirane više od 3 posto svih predstavnika manjina u odnosu na ukupan broj stanovnika trebaju ispoštovati odredbe i izmjeniti statute“. Ukoliko tako ne urade, to im može naložiti Ministarstvo uprave i lokalne samouprave u Republici Srpskoj, odnosno Ministarstvo pravde u FBiH.[4]

Centralna izborna komisija BiH odlučila je, 28. avgusta 2008. godine, da 2.048 Hrvata prognanih tokom rata iz Posavine, koji nemaju validna uvjerenja o bh. državljanstvu, neće moći ostvariti pravo da glasaju putem pošte na lokalnim izborima koji su održani 5. oktobra 2008. godine. Time nije uskraćeno pravo glasa tim građanima i oni ga mogu ostvariti na redovnim biračkim mjestima ako do dana održavanja izbora podnesu zahtjeve za izdavanje CIPS-ove lične karte.[5]

 

13.2. Finansiranje političkih partija

 

Zbog kršenja Zakona o finansiranju strana, SDP BiH je kažnjen sa 555.000 konvertibilnih maraka, odluka je Centralne izborne komisije BiH (CIK BiH), a kao razlog je navedeno „prekoračnje limita na visinu novčanih priloga stranci“. Nakon nekoliko krugova žalbi i višemjesečnih parnica, Apelaciono upravno vijeće Suda BiH, sa predsjednikom Brankom Moraitom i članovima Nedžadom Popovcem i Šidom Jašarspahić, donijelo je, početkom 2009. godine, rješenje kojim je poništena odluka Centralne izborne komisije o kažnjavanju SDP-a BiH novčanom kaznom u iznosu od 555.000 konvertibilnih maraka.

Vlada Republike Srpske predlaže novi način finansiranja političkih partija po kojem bi političke partije u Republici Srpskoj ubuduće za izbornu kampanju mogle dobijati najviše 1,5 miliona konvertibilnih maraka i duplo više novca za pokrivanje redovnih troškova.[6]

Prema izmjenama i dopunama Zakona o finansiranju političkih stranaka, dosadašnji limit od osam prosječnih plaća u BiH, koji je bio dozvoljen u vidu donacija pravnih i fizičkih osoba strankama, bit će uvećan na 15 ličnih dohodaka, što iznosi oko 9.000 konvertibilnih maraka.[7]

 

13.3. Političke afere

 

Danas se rat političkim sredstvima u BiH manifestira otvorenim nastojanjem da se što duže očuvaju bogatstva i materijalne privilegije političkih elita na vlasti.

Kako stoji u Izvještaju Ombudsmana FBiH za 2007. godinu „svaka od tri strane odugovlače s početkom reintegracije vještački podijeljenih naroda i odgađaju uspostavu procesa pomirenja i povjerenja, kao i uspostavu pune jednakosti konstitutivnih naroda“. Strankama to odgovara, jer učvršćuju svoju vlast, a imaju lagodnu poziciju da mogu nadzirati i kontrolirati gotovo svu pokretnu i nepokretnu imovinu u BiH, sve javne resurse i posebno javni sektor, zajedno sa javnim preduzećima kao monopolistima i bilo kakvu mogućnost objektivne revizije poslovanja u njemu, o čemu su informacije nedostupne čak i predstavnicima međunarodne zajednice, tako da su nepoznati stvarni prihodi i njihova podjela, broj zaposlenih i njihove plaće, kao i nacionalna struktura zaposlenih itd. Ovakva politička situacija upućuje na to da je cilj nacionalnih elita da drže pod kontrolom velike monopolističke firme i visoke cijene bez konkurencije i da se ovako stanje želi produžiti na neodređeno vrijeme dok traju povlastice uskog kruga ljudi koji su izvan svake kontrole. U takvoj situaciji ne donose se, ili se ne primjenjuju, zakoni i propisi koji bi deblokirali ovakve kompetencije nacionalne isključivosti u najbitnijim sferama života.[8]

Rezultat takvog stanja su brojne afere, poput afere u energetskom sektoru Federacije BiH, u koju su umješani brojni aktuelni dužnosnici na vlasti od premijera Federacije, Nedžada Brankovića, do, često po novinama pominjenog, ministra Vahida Heće. U toku prva četiri mjeseca aktuelno je bilo suđenje i bivšem premijeru Republike Srpske, Mladenu Ivaniću, za slučaj „Srpske šume“, zatim predsjedniku HDZ BiH, Draganu Čoviću, za zloupotrebu položaja u slučaju „Sokol“. Mediji su nagovještavali umiješanost premijera Republike Srpske, Milorada Dodika, u razne korupcijske afere, u tome je prednjačio magazin „60 minuta“ FTV-a, protiv kojeg je Dodik podnio tužbu za klevetu. Nezavisne novine pisale su o tome kako je u BiH postalo praksa da krivično gonjenje i presude političarima u BiH nisu razlog za ostavke, primjeri su Hadžipašić, Šarović, Čović, Dokić itd. i da oni svoju funkciju obavljaju i dalje nesmetano.[9]

Afera Elektroprivreda BiH/afera „Hećo“ – Vlada Federacije BiH još je 2006. godine izvan natječaja i „ispod stola“, za strateškog partnera za izgradnju tri velike hidroelektrane u gornjem toku Neretve odabrala konzorcij na čelu s tvrtkom Intrade energija. Za elektrane na Neretvi, dodijeljene ovoj tvrtki, nije bio raspisan natječaj nego je Vlada prihvatila „samoinicijativnu ponudu“, kako kažu, zbog: visoke saglasnosti lokalne zajednice, sudjelovanja domaćih tvrtki i ponuđene investicije, te ekološke prihvatljivosti projekta. Juna 2006. godine, Ministarstvo energije, industrije i rudarstva FBiH objavilo je poziv investitorima za izgradnju osam novih elektrana u FBiH. Na natječaj za projekt, vrijedan 3,5 milijarde konvertibilnih maraka, prijavilo se trideset i sedam potencijalnih ulagača iz cijeloga svijeta. Tvrtka Intrade energija nije domaća i vlasnik joj je slovenački Istrabenz, koji je opet u vlasništvu OMV-a. Među prvima je odreagirala stranka Zelenih BiH i najavila je opći bosanskohercegovački otpor „suludim idejama, rođenim u glavama energetskog lobija u kojem se nalaze Vahid Hećo i Enver Kreso“. Jula 2007. godine, Zastupnički dom Parlamenta Federacije BiH podržao je ambiciozni plan stranog investiranja u elektroenergetski sektor Federacije koji je zastupnicima predočio Vahid Hećo, federalni ministar industrije, energetike i rudarstva i učinilo se da postoje realne šanse da barem ovaj strateški važan sektor donese toliko očekivani novac u ovu zemlju. No, nije to sve tako glatko išlo i u energetski projekat su ušli i drugi igrači. Energetska afera doživjela je svoju kulminaciju početkom 2008. godine, kada je po pisanju pojedinih medija, „skupština dioničara Elektroprivrede BiH izazvala prvorazredni skandal u Federaciji: mali dioničari nisu glasali u skladu sa dogovorom Sulejmana Tihića i Harisa Silajdžića i nisu izabrali za predsjednika Nadzornog odbora agilnog  predsjednika Sabora Islamske zajednice BiH Edhema Bičakčića”. Tada je generalni sekretar putem Dnevnog avaza zaražio smjenu federalnog ministra energije, rudarstva i industrije, Vahida Heće. Novinska kuća, koja je na početku afere, 2006. godine, držala Hećinu stranu, pretvorila se u njegovog najvećeg krvnika.[10] U samo prva tri mjeseca 2008. godine, napisano je preko stotinu tekstova koji su razotkrili „sramna ministrova djela“ dovodeći ga u vezu sa brojnim ljudima koji imaju interes da zauzmu pozicije u energetskom sektoru, a među njima je i Safet Oručević, bivši mostarski gradonačelnik i predstavnik austrijske grupacije Apet. Nakon što je za predsjednika Nadzornog odbora Elektroprivrede izabran Zehrudin Sikira, a ne stranačkim dogovorom favorizirani Edhem Bičakčić, Dnevni avaz je oštro udario na resornog ministra Vahida Heću i Safeta Oručevića, optužujući ih, između ostalog, za rušenje stranačke koalicije SDA i SBiH, ali i za različite nelegalne aktivnosti. Kako piše Slobodna Bosna, uočljivo je da se početak medijske kampanje protiv ministra Heće poklapa s odlukom Vlade Federacije BiH kojom vlasnik Dnevnog avaza, Fahrudin Radončić, nikako nije zadovoljan. Riječ je o spornom potraživanju građevinske kompanije Vranica, koja je glavni izvođač radova na novoj zgradi Dnevnog avaza. Kompanija Vranica je prije rata radila neke poslove u Iraku i po tom osnovu trebala je naplatiti oko 1,3 miliona dolara. No, kako je Vranica u međuvremenu privatizirana, sva prava, ali i obaveze iz tzv. pasivnog podbilansa pripadaju državi, a ne novim vlasnicima kompanije. Ministar Hećo, u čijoj je nadležnosti ova oblast, izložen je stalnim pritiscima da “ne cjepidlači” i da “malo progleda kroz prste”, ali su sve intervencije i nagovori okončani bez uspjeha.[11]

Afera „Srpske šume“ – Sud BiH podigao je optužnicu protiv lidera PDP-a, Mladena Ivanića, i četiri dužnosnika ove stranke, te nekoliko direktora šumarija vezano za kriminal počinjen u „Srpskim šumama“ i nelegalno finansiranje predizborne kampanje 2002. godine. Ivanić se tereti da je, kao premijer Republike Srpske, 2001. godine potpisao odluku da se preduzeću Trgokomerc, čiji je vlasnik Miro Jurišić, odobri sječa šume zbog navodnog duga za izgrađenu zgradu općine Ribnik, iako je znao da dug ne postoji, čime je ova općina oštećena za više od 500.000 konvertibilnih maraka. Dalje, Ivanića se tereti, osim zloupotrebe položaja, i za zločinačko udruživanje i podsticanje na zloupotrebu položaja, dok se Miri Jurišiću na teret stavlja krivično djelo krađe drveća. Ostale osumnjičene za kriminal, Pericu Bundala, Rodoljuba Trkulju i Stojka Blagojevića optužnica tereti za zločinačko organizovanje i krivično djelo podsticanja na zloupotrebu položaja, a Zoran Šupeta, Dragiša Dragutinović, Zdenko Sakan, Milorad Marjanović, Mirko Rokvić, Radenko Borojević i Novica Davidović optuženi su za krivično djelo zloupotrebe položaja. U toku prva četiri mjeseca 2008. godine vodili su se sudski pretresi protiv osumničenih.

Mladen Ivanić, u junu 2008. godine je na Sudu BiH osuđen na godinu i šest mjeseci zatvora zbog „nesavjesnog rada u službi, krivičnog djela koja je počinio kao premijer RS-a, kojim je Javnom preduzeću Srpske šume i Opštini Ribnik nanio štetu od 178,816 maraka“.[12]

Afera „Robne rezerve“- Početkom godine, mediji su javnost upoznali sa novom aferom u Federaciji BiH: rezerve hrane i neophodnih životnih namirnica, koje su na lageru u Direkciji za robne rezerve, nisu ispravne za upotrebu. Kako je pisalo Oslobođenje, finansijska policija proširila je istragu o „državnom“ ulju, inspekcijski pregled robnih rezervi nije vršen od 2002. godine (dok je analiza potvrdila da pšenica nije ispravna za ishranu ljudi a, kako se čini, ni za stoku).[13] Dnevni avaz je izvjestio da će svih 250.000 konzervi mesnih narezaka kompanija BIM Galames iz Brčkog i Levita iz Gradiške, koje se nalaze u Direkciji za robne rezerve, završiti na „otpadu“, jer nisu ispravne za ljudsku ishranu.[14]

Dodik vs. Transparency International – Počelo je javnim upozorenjem Transparency Internationala BiH da su sporazumom između Vlade Republike Srpske i kompanije ČEZ o ulaganju u nove elektrane u Republici Srpskoj, prekršeni zakoni i ustavna prava građana[15] da bi problem bio nagoviješten početkom ljeta, kada je u razgovoru za Oslobođenje, izvršni direktor organizacije Transparency International BiH (TI BiH), Srđan Blagovčanin, rekao kako ih istražuju Dodikove paralelne institucije. Istakao je kako su on i njegove kolege „žrtve smišljene i orkestrirane propagandne kampanje protiv TI BiH“ i da je to dokaz monopola koji vlada u entitetu pod apsolutnom dominacijom premijera Republike Srpske.[16] U tom periodu u dnevnim listovima Glas Srpske i Nezavisne novine objavljeno je na desetine tekstova i kraćih razgovora sa različitim biznismenima i ljudima iz poslovnog svijeta, koji rade u Republici Srpskoj, koji su tvrdili kako ih ljudi iz TI BiH reketiraju i ucjenjuju. Prema „istraživačkim timovima“ banjalučkih novina, u iznuđivanje novca redovito je bio angažiran stanoviti Ljubinko Leković, analitičar TI BiH. Njega su za iznudu, na stranicama ova dva lista, optužili Miloš Lazović, smijenjeni direktor podružnice Telekoma Srpske u Foči, te bivši funkcioneri Republike Srpske, Nedeljko Đekanović i Momčilo Komljenović, koji su tvrdili kako im je Leković tražio od pet do deset tisuća konvertibilnih maraka (2500 do 5000 eura) za posredovanje kod međunarodnih dužnosnika, koje bi osiguralo uklanjanje njihovih imena s popisa osoba osumnjičenih za potporu počiniteljima ratnih zločina.Tužiteljstvo BiH opovrgnulo je postojanje bilo kakve kaznene prijave protiv TI BiH i njenih funkcionera, a Policija Republike Srpske objavila je kako o ovom slučaju provodi tek izviđanja. Dodik je obećao zaštitu svima onima koji mogu posvjedočiti o navodnim ucjenama ljudi povezanih s organizacijom Transparency International BiH. Glasnogovornik ogranka TI za BiH, Srđan Blagovčanin, odlučno je odbacio ovakve optužbe nazvavši ih ludostima, najavivši istodobno kako će svi oni koji šire takve informacije imati priliku za dokazivanje na sudu. Centrala Transparency Internationala u Berlinu tim je povodom izdala i posebno priopćenje u kojemu je, među ostalim, zatražena zaštita za članove ove organizacije koji rade u BiH.

Bankrot Federacije BiH – Tužilaštvo Kantona Sarajevo uputilo je, krajem juna prošle godine, zahtjev Ministarstvu unutrašnjih poslova Federacije BiH da prikupi potrebna obavještenja od premijera FBiH, Nedžada Brankovića, i federalnog ministra finansija, Vjekoslava Bevande, povodom informacije da Federaciji BiH prijeti finansijski kolaps. Jedno od neriješenih pitanja, ujedno i veliki problem, jeste reguliranje obaveza prema socijalno ugroženim kategorijama, kakvi su i demobilisani borci. Kada se raspravljalo o zakonima kojima bi se regulirala isplata naknada demobilisanim borcima, bilo je svega 20.000 potencijalnih korisnika, u međuvremenu je taj broj narastao na 100.000 i neki od njih primaju naknade po više osnova.[17]

 

13.4. Korupcija i zloupotreba položaja

 

Korupcija i zloupotreba položaja su, makar sudeći po broju tekstova u medijima (374), vrlo zastupljeni u bh. društvu. Konsultirajući različite medijske izvore, a uzevši u obzir i prethodni dio izvještaja i veliki broj korupcijskih afera, u BiH su rijetki politički, vjerski i drugi javni društveni funkcioneri, koji nisu uključeni u neku od korupcijskih afera u BiH.

Finansijska policija FBiH podigla je krivične prijave zbog zloupotrebe položaja, povrede ravnopravnosti i prevare u obavljanju privrednih djelatnosti protiv ministra energetike FBiH, Vahida Heće, bivšeg premijera FBiH, Ahmeta Hadžipašića i još 18 lica sa kojima su oni bili povezani i to zbog sumnje da nisu poštivali pravila i kriterije prilikom dodjele koncesije Intrejd energiji za gradnju hidroelektrana.[18]

Kako piše sarajevski sedmičnik BH Dani, svoj položaj je zloupotrebio reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić i to pri nabavljanju stana od 237 kvadratnih metara u samom centru Sarajeva.[19]

Ministarstvo unutrašnjih poslova Livanjskog kantona podnijelo je krivičnu prijavu protiv Gordane Cikojević, ministrice obrazovanja u kantonalnoj Vladi, zbog osnovane sumnje da je zloupotrijebila položaj i ovlaštenja prilikom dodjele licenci za predavače i ispitivače teorijske nastave.[20]

Bivši direktor Agrokomerca, Šemsudin Husić, osuđen je na tri i po godine zatvora uz obavezu da toj firmi vrati 100.000 eura za koliko je oštetio, zloupotrebivši svoju direktorsku funkciju.[21]

Funkcioneri državnih institucija ne plaćaju PDV prilikom hranjenja u restoranima državnih institucija, dok obični građani na cijenu svake namirnice dodaju 17 posto od te cijene.[22]

U Novom Travniku, zabilježen je neuspješan pokušaj podmićivanja policajca, gdje je E. D. iz Bugojna dežurnom policajcu ponudio novac kako bi izbjegao platiti kaznu zbog pogrešnog parkiranja.[23]

Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu zatražilo je pritvor za Nadu Jelisavac zbog sumnje da je utajila najmanje 300.000 konvertibilnih maraka, zbog toga što je u periodu od 2005. do 2008. godine, kao osnivačica i direktorica jedne fiktivne firme, zajedno sa svojim saučesnicima, polagala novac nepoznatog porijekla na račune te firme kod dvije poslovne banke u BiH.[24]

Protiv ministra Bože Ljubića, krivičnu prijavu za zloupotrebu položaja podnijelo je Pomorsko društvo BiH zbog toga što je u Zagrebu 2007. godine Ljubić, bez prethodnog odobrenja Parlamenta BiH i nadležnih bh. institucija, potpisao Protokol o spajanju u mjestu Bijača, kojim je kao južnu kontaktnu tačku Koridora 5c odredio mjesto Bijača i, također, svoj potpis stavio na Ugovor za izradu glavnog izvedbenog projekta trase Koridora 5c „Mostar sjever – Počitelj – Bijače“, a da to nijedna nadležna institucija BiH nije odobrila i time je nanio štetu državi u kojoj obnaša dužnost ministra.[25]

Generalni sekretar predsjednika Republike Srpske, Mirko Stojić, godinu dana je primao dvije plate, tako da su mu mjesečna primanja u 2007. godini bila 9.000 konvertibilnih maraka. U razgovoru za Nezavisne novine, Stojić je potvrdio kako je primao dvije plate, no iznos je bio mnogo manji od navedenog – kao sekretar predsjednika Republike Srpske primao je 2.000 konvertibilnih maraka, dok je kao šef kabineta primao 1.500 konvertibilnih maraka. Pritisnut medijskim napisima o mutnim radnjama kod renoviranja predsjedničke zgrade i rastrošnog trošenja budžetskog novca, Mirko Stojić je podnio ostavku na mjesto generalnog sekretara predsjednika Republike Srpske krajem marta.[26]

Direktorica Centra za socijalni rad u Banja Luci, Borka Vukajlović, zloupotrebila je svoj položaj uposlivši u toj ustanovi svoga sina, njegovog prijatelja, brata od tetke, te njegovu snahu.[27]

Tužilaštvo BiH tereti bivše čelnike Nogometnog saveza BiH za poreznu utaju, produženo krivično djelo porezne utaje, te zloupotrebu položaja i ovlaštenja. Optužnicom se Munib Ušanović i Miodrag Kureš terete da su u periodu od 2001. do 2006. godine utajili 2,3 miliona konvertibilnih maraka, oštetivši za toliko budžet FBiH i BiH.[28]

Riječki kardiokirurg, Ognjen Šimić, koji je 25. avgusta 2008. godine, presudom Županijskog suda u Rijeci osuđen na devetogodišnju kaznu zatvora zbog primanja mita, treći je poznati bjegunac u posljednjih godinu i po dana, koji je iz Hrvatske umakao u BiH. Šimić je u Sarajevo došao u nedjelju, dan prije izricanja presude, navodno u posjetu ocu doktoru Srećku Šimiću, jednom od najpoznatijih i najpriznatijih bosanskih ginekologa. I mada nema nikakve dvojbe da je njegov povratak u rodni grad bio ranije isplaniran, kao i da je Ognjen Šimić računao da će biti proglašen krivim, u Sarajevo je doputovao poput bilo kojeg slobodnog hrvatskog građanina, koristeći se svojim osobnim dokumentima. Državno odvjetništvo u Rijeci, naime, nije Šimiću oduzelo putne isprave, držeći da ne postoji opasnost od bijega. Bijeg u Bosnu i Hercegovinu doktora Šimića, nakon što je (nepravomomoćno) osuđen na devet godina zatvora, iznova je aktuelizirao zakonsku poroznost odnosa između BiH i Hrvatske. Među „bjeguncima“ koji su ove poroznosti koristili nalaze se i Ante Jelavić, Ivan Bender, Svjetlan Stanić, Jozo Ćurković.[29]

 

13.5. Sukob interesa

 

Centralna izborna komisija BiH (CIK BiH) utvrdila je da postoji sukob interesa kod ministra inostranih poslova BiH, Svena Alkalaja, te zamjenika ministra civilnih poslova BiH, Senada Šepića, i zamjenika ministra odbrane BiH, Igora Crnadka, zbog čega se njima trojici izriču sankcije zabrane kandidovanja na bilo koju funkciju u naredne četiri godine. CIK BiH je utvrdila da je Alkalaj u sukobu interesa, jer je član Nadzornog odbora VGT osiguranja iz Visokog, koje je poslovalo sa organima vlasti u iznosu većem od 5.000 konvertibilnih maraka, Senad Šepić je bio u sukobu interesa od februara do decembra 2007. godine, jer je njegov punac bio vd direktora Javnog komunalnog preduzeća Bašbunar iz Travnika, dok Crnadak, prema odluci CIK-a BiH, neće moći biti kandidat ni za jednu funkciju do aprila 2012. godine, jer je za vrijeme državnog mandata njegov otac bio direktor Incel Hodlinga u Banja Luci.[30]

Zbog neutvrđivanja sukoba interesa federalnog premijera Nedžada Brankovića, organizacija Transparency International BiH pokrenula je spor protiv Centralne izborne komisije BiH. „Zakon predviđa da sukob interesa postoji u situacijama u kojima izabrani zvaničnici, nosioci izvršnih funkcija i savjetnici imaju privatni interes koji utječe ili može utjecati na zakonitost, otvorenost, objektivnost i nepristrasnost u obavljanju javnih funkcija. TI smatra da se u slučaju Brankovića radi o postojanju sukoba interesa jer je vidljivo da pozicija premijera i njegov privatni interes u fondu ABDS može da utječe na sve ove stvari koje Zakon nabraja“.[31]

Udruženje građana „Front“ ocijenilo je:

…sramnom i bezobraznom odluku Centralne izborne komisije BiH o stavljanju van snage Pravilnika o sukobu interesa, te njihovo tumačenje odredbi Zakona o sukobu interesa po kojem su sukobu interesa podložni samo izabrani zvaničnici na državnom nivou vlasti.[32]

Postoji osnovana sumnja da ministar finansija i trezora BiH, Fuad Kasumović, nije naveo prilikom kandidature na ministarsko mjesto da je vlasnik dionica u preduzeću Zmajevac u vrijednosti od 140.000 konvertibilnih maraka.[33]

Općinski odbor Stranke demokratske akcije (SDA) Bihać uputio je Centralnoj izbornoj komisiji BiH (CIK BiH) prijavu protiv načelnika Bihaća, Hamdije Lipovače, uz tvrdnju da je prekršio odredbe Zakona o sukoba interesa. Kako tvrde u SDA, sukob interesa se odnosi na angažman Hamdije Lipovače kao predavača na Pravnom fakultetu u Bihaću, zatim na obavljanje dužnosti predsjednika Upravnog odbora  Razvojne agencije ARDA, te funkcije predsjednika Komisije za dodjelu građevinskog zemljišta u državnom vlasništvu u Općini Bihać, za šta dobija i naknadu. Dalje navode kako je Lipovača kao protuslugu za odobrena sredstva namijenjena izgradnji munare džamije u Kulen Vakufu dobio zemljište u tom naselju, a od jednog mobilnog operatera mobitel u vrijednosti od 1.000 konvertibilnih maraka, te da je u sukobu interesa zbog toga što mu otac obavlja dužnost direktora bišćanske direkcije Elektroprivrede BiH, a punac dužnost direktora Mješovite elektrotehničke škole u Bihaću. U Kabinetu načelnika Lipovače, prijavu SDA CIK-u BiH prokomentirali su da je riječ o još jednom „prljavom pokušaju SDA Bihać da aktuelnog načelnika ometu u ponovnoj kandidaturi za predstojeće izbore“.

Visoki predstavnik Miroslav Lajčak je od Brankovićeve Vlade, odnosno, od Federalnog parlamenta, zatražio žurno usvajanje zakona o sukobu interesa na entitetskoj razini, budući da je, za razliku od njihovih kolega u državnim institucijama, na stotine federalnih, kantonalnih i općinskih dužnosnika, u tom smislu, pošteđeno svake odgovornosti. Kako piše Slobodna Bosna, osim što je reagirao sa stanovitim zakašnjenjem, nema nikakve dvojbe da je Lajčak zahtjev za usvajanje zakona o sukobu interesa u Federaciji BiH posve krivo adresirao. Visoki je predstavnik o dosljednoj primjeni ovog zakona trebao najprije razgovarati sa onima kojima je to posao – čelnicima Centralne izborne komisije BiH, a ne sa Nedžadom Brankovićem zbog kojeg je, između ostalih, provedba zakona o sukobu interesa u Federaciji BiH i suspendirana. Predstavnici organizacije Transparency International su, još koncem prošle godine, pokrenuli sudski spor pred Sudom BiH, tražeći odgovornost onih koji su zaduženi za provedbu Zakona o sukobu interesa, ali i onih koji ga krše. Budući da nisu našli niti jedan argument u Brankovićevu korist, a nisu imali političku saglasnost da ga kazne, navodno nezavisni članovi Centralne izborne komisije su, na koncu, posegnuli za “kompromisnim rješenjem” i, jednostavno, odlučili da Zakon o sukobu interesa “ne važi” za federalnog premijera![34]

Organizacija Transparency International BiH (TI BiH) uputila je pismo Parlamentu BiH u kojem ukazuje na kontinuiranu opstrukciju provođenja Zakona o sukobu interesa koju čini Centralna izborna komisija BiH prema zahtjevu za utvrđivanje sukoba interesa u slučaju federalnog premijera Nedžada Brankovića. U pismu se navodi kako CIK BiH nije donio nikakvu odluku u zatraženom roku, zbog čega je Transparency International pokrenuo upravni spor zbog šutnje administracije pred Sudom BiH.  Sud BiH je 26. avgusta 2008. godine donio presudu kojom se CIK-u BiH nalaže da u roku od 15 dana donese odluku o tome da li je premijer FBiH u sukobu interesa, ali se Komisija proglasila nenadležnom u ovom slučaju. „Ovakvom praksom CIK-a BiH na direktan i flagrantan način se krši zakon i odbija provođenje presude Suda BiH te šalje poruka javnosti da postoje pojedinci koji su iznad zakona“, ističe organizacija Transparency International. U pismu se ocjenjuje da ovakvi postupci imaju dalekosežne posljedice po vladavinu zakona kao temeljni princip u demokratskim društvima, te da zavređuju da se o njima kao i o odgovornosti članova CIK BiH izjasni Parlamentarna skupština BiH. Pismo, koje je upućeno i OHR-u i OEBS-u, potpisali su i Helsinški odbor za ljudska prava BiH, Centri civilnih inicijativa, ALDI, Global rights, Fond otvoreno društvo BiH, Centar za promociju civilnog društva, Cepos, ACIPS i ICVA. Organizacija Transparency International je tražila da se utvrdi da li je Branković u sukobu interesa zbog toga što je istovremeno premijer i dioničar u Društvu za upravljanje fondovima ABDS.[35]

---

[1] Dnevni avaz, 15. januar 2008., strana 2

[2] Dnevni avaz, 26. januar 2008., strana 5

[3] Glas Srpske, 10. mart 2008., strana 5

[4] Oslobođenje, 13. maj 2008., strana 7

[5] Dnevni avaz, 29. avgust 2008., strana 4

[6] Nezavisne novine, 8. mart 2008., strana 6

[7] Oslobođenje, 8. juli 2008., strane 2 i 3

[8] Godišnji izvještaj Obudsmena Federacije BiH za 2007. godinu o stanju ljudskih prava, strane 2 i 3

[9] Broj od 20. aprila 2008. godine, strane 12 i 13

[10] Pogledati arhivu Dnevnog avaza, posebno brojeve u januaru i februaru 2008. godine.

[11] Slobodna Bosna, 17. jul 2008., strana 12

[12] Oslobođenje, 25. jun 2008., naslovna, 2 i 3. strana

[13] Oslobođenje, 4. januar 2008., strana 2 i 19. januar 2008., strane 2 i 3

[14] Dnevni avaz, 3. februar 2008., strana 9

[15] Oslobođenje, 5.januar 2008., strana 18

[16] Oslobođenje, 10. juli 2008., strana 5

[17] Glas Srpske, 27. jun 2008., strana 3

[18] Nezavisne novine, 8. mart 2008., strana 7

[19] BH Dani, 25. januar 2008., strane 26 – 29

[20] Nezavisne novine, 5. feburar 2008., strana 5

[21] Oslobođenje, 12. februar 2008., strana 5

[22] Oslobođenje, 16. februar 2008.

[23] Dnevni avaz, 19. februar 2008., strana 16

[24] Nezavisne novine, 8. mart 2008., strana 3

[25] Oslobođenje, 6. mart 2008., strana 5

[26] Nezavisne novine, 13. mart, strana 3; 14. mart, strana 5; i 29. mart 2008., strana 3

[27] Nezavisne novine, 13. mart 2008., strana 27

[28] Izvori: Oslobođenje, 18. mart 2008., strana 3; i Nezavisne novine, 18. marta 2008., strana 12

[29] Slobodna Bosna, 28. avgust 2008., strane 6 – 9

[30] Izvori: Dnevni avaz, 7. januar 2008., strana 3; 7. februar 2008., strana 2; i 25. april 2008., strana 2; i Nezavisne novine, 25. april 2008., strana 3

[31] Dnevni avaz, 27. mart 2008., strana 8

[32] Oslobođenje, 15. mart 2008., strana 4

[33] Glas Srpske, 10. april 2008., strana 3

[34] Slobodna Bosna, 28. avgust 2008. godine, strana 29

[35] Izvori su SEEbiz.eu i Dnevni avaz, 16. septembar 2008., strana 4