LPM 2011

1. UVOD: Ljudska prava u medijima

 

Medijska slika BiH snažno je determinirana kompleksnim strukturama političkog sistema i podjelama koje su višestrukog karaktera, političke, nacionalne, religijske, regionalne, ideološke, itd. Teška ekonomska situacija, visoka stopa nezaposlenosti i socijalnog nezadovoljstva, situaciju čini još komplikovanijom. Vidna, politički motivirana i sistemski utemeljena fragmentacija medijskog tržišta, koja je posljedica podjele države i društva duž etno-nacionalnih linija, najosnovnija je karakteristika medijskog tržišta u Bosni i Hercegovini. Još jedna od karakteristika je i zasićenost medijske ponude, što ilustruje činjenica da na manje od 4 miliona stanovnika ima 9 dnevnih novina, 4 news magazina, 6 novinskih agencija,[1] te isto toliko (6) profesionalnih udruženja novinara. Kada su u pitanju elektronski mediji, uz javni servis koji je, također, kompleksan (sastoji se od Federalne TV i radija, TV Republike Srpske i odgovarajućeg entitetskog radija, te krovnog emitera – BHTV1 i BH radija 1), u BiH dozvole za emitiranje ima 46 televizijskih stanica, i 151 radio postaja.[2]

Uređivačka politika većine ovih novina zastupa ekskluzivne interese bilo jedne od tri etno-nacionalne grupe u BiH, bilo da se eksplicitno zalažu za određenu političku opciju. Iako su opći / opšti izbori u BiH održani 3. oktobra 2010. godine, valjalo bi se podsjetiti, u kratkim crticama, medijskog „angažmana“ i tretmana određenih političkih subjekata u medijima BiH, i to iz više razloga. Prvo, analize medijskog praćenja kampanje pokazale su visok stepen etno-političke afiliranosti bh. medija. Drugo, to se ogledalo u vrijednosno opredijeljenom izvještavanju o određenim političkim subjektima, te sklonost temama, vrijednostima i načelima koje zastupaju politički favoriti, odnosno kritika (često neargumentovana) onih koje dati mediji ne podržavaju. Treće, predizborna kampanja u 2010. godini dovela je do stvaranja medijske konstelacije, odnosno podjele na medijske blokove, koja je na snazi bila tokom cijele 2011. godine, i to se značajno odrazilo na medijsko izvještavanje o raznolikim temama. Četvrto, takva vrijednosne orijentacije i etno-politički utemeljene uređivačke politike ogledale su se u izvještavanju o temama koje su se ticala (ne)formiranja Vijeća ministara u toku 2011., međupartijskih odnosa, pozicije BiH unutar regiona i na međunarodnom planu, internih odnosa u samom bh. društvu, itd. I peto, došlo je do opšte devalvacije javnog i profesionalnog kada su mediji u pitanju, tako da su entitetski javni servisi u potpunosti zanemarili načela profesionalnosti i i otvoreno dali podršku konkretnim političkim subjektima, dakle radi se o Federalnoj televiziji, te o Radio-televiziji Republike Srpske.[3] Tokom 2011. Godine, postalo je jasno kako se javni servis Federacije BiH „pretvorio“ u glasnogovornika jedne političke opcije, SDP BiH, dok je javni servis drugog entiteta, Republike Srpske, i dalje otvoreno agitovao za trenutno vladajući SNSD Milorada Dodika.

Uoči, i posebno nakon ove predizborne kampanje došlo je do nekoliko zaokreta na medijskog sceni u BiH. Fahrudin Radončić, vlasnik najtiražnijeg dnevnog lista u BiH “Dnevnog avaza” je osnovao političku stranku  – Savez za bolju budućnost BiH – sa ozbiljnim pretenzijama da osvoji vlast. Time je „Avaz“, najuticajnije glasilo ne samo među bošnjačkim narodom u BiH, postao de facto partijsko glasilo, što se ogledalo i tokom predizborne kampanje, ali i kasnije. Evidentno je na bazi praćenja pisanja ovoga lista, kako se on sve više i više udaljavao od svojih nekadašnjih „miljenika“ Stranke za BiH Harisa Silajdžića, te SDA Sulejmana Tihića, a postajao sve bliži i bliži SDP BiH, te uređivačkoj politici FTV i njenog urednika Bakira Hadžiomerovića.

Sa druge strane, još jedan primjer „predizbornog medijskog projekta“ u BiH bila je novoformirana news-televizija „TV1“.[4] Vlasnica ovog medijskog projekta je Sanela Jenkins, porijeklom iz BiH, dok svoj udio ima i Safet Oručević. Inicijalni kapital privukao je zavidan broj priznatih novinarskih imena. Zanimljivo je da je ova televizija tokom predizborne kampanje bila bliska Harisu Silajdžiću i njegovoj političkoj viziji, što je Sanela Jenkins otvoreno i izjavila za sarajevske medije.[5]

Novi medijski blok, stvoren nakon izbora 2010. godine, koji je davao otvorenu podršku izbornim pobjednicima, SDP BiH, i nekritički izvještavao o njima činili su, uz FTV, magazin „Dani“, dnevni list „Oslobođenje“, te pojedini portali. Sa druge strane, i dnevnik „Dnevni list“ koji je tokom kampanje 2010. godine bio blizak HDZ 1990, na neki je način svoju uređivačku politiku približio ovom bloku.

Otvorenu anti-SDP-ovsku uređivačku politiku, uz medije iz Republike Srpske, najčešće je iskazivao magazin „Slobodna Bosna“, jedina, i često ne birajući riječi, izvještavajući o malverzacijama i aferama čiji su (po njihovim tvrdnjama) vinovnici visoki čelnici SDP BiH.

Govor mržnje, kakav pamtimo iz ratnih i poratnih vremena je uglavnom nestao,[6] ali su ga zamijenili sofisticiraniji oblici izuzetne političke pristrasnosti i jezik ulice, vrijeđanja, ubjeđivanja i manipulacije sa nacionalnim osjećanjima i emocijama žrtava. Lapidarni neetički jezik često bez potrebe služi i kao argument, ubojita snaga, za vrijedne istraživačke, nezavisne i slobodne novinarske reakcije, čime se gubi na vjerodostojnosti u javnosti, a može i da šteti efektima borbe protiv nasilja, korupcije i nepravdi.

Međutim i pored erozije profesionalnih standarda, mediji u BiH su još uvijek nemjerljivo najveći izvor informacija kao i kreator javnog mnijenja, stoga je i ova analiza imala namjeru – uvažavajući sve raznolikosti i specifičnosti medija u BiH koje su gore navedene – da istraži na koji način i sa kojim uklonima su tako orijentirani mediji izvještavali o važnim temama koje su se mogle svrstati u šire polje ljudskih prava.

 

2. METODOLOŠKI PRISTUP

 

Iako je naš prošli Izvještaj o ljudskim pravima u praksi iz 2008. godine, bio koncipiran tako da smo kvantitativno mjerili prisustvo svih tema relevantnih za oblast ljudskih prava (teme smo koncipirali na bazi sadržaja Evropske konvencije za ljudska prava), ovoga puta je metodološki pristup promijenjen. Umjesto kvantitativnog, fokus smo stavili na kvalitativnu analizu odabranih slučajeva i to onih koji su tokom 2011. godine plijenili najveću javnu i medijsku pažnju, te je bilo istraživački važno i izazovno uključiti ih u ovaj izvještaj i proanalizirati.

Takvih je slučajeva, odnosno primjera, bilo 20 (tretman seksualnih manjina kroz slučajeve izvještavanja o ubijenom paru homoseksualne orijentacije, ili pisanja magazina SAFF; slučaj Sejdić – Finci, kada su manjinske teme u pitanju; bezbjednost u BiH i medijskih tretman tema vezanih za to, poput slučajeva pronađenog oružja u zgradi Predsjedništva BiH ili terorističkog napada na Ambasadu u SAD koji je izveo Mevlid Jašarević; odluka Skupštine Kantona Sarajevo da finansira odbranu osumnjičenih za ratne zločine; sudski procesi protiv političara, sa fokusom na Dragana Čovića, ili slučaj medijske hajke protiv preminule tužiteljice Dijane Milić; slučaj vjeronauke i burna rasprava u Kantonu Sarajevo; afera „Reket“ i kazna koju je dobio magazin „Slobodna Bosna“; napadi i prijetnje upućene novinarima Bakiru Hadžiomeroviću, Slobodanu Vaskoviću, te direktorici Centra za kulturu dijaloga, Sanji Vlaisavljević; finansiranje političkih partija; korupcija, nepotizam i mito u BiH; slučajevi silovanja u Tuzlanskom Kantonu; nasilje nad ženama u porodici; djeca beskućnici i nekorektno izvještavanje o romskoj djeci; te uticaj ekonomske krize na društveno-političku zbilju u BiH).

Teme i nabrojani slučajevi obrađeni su kroz 10 tematskih rubrika – diskriminacija, prava manjina, pravo na život i ljudsko dostojanstvo, sudski procesi i stanje u pravosuđu, sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti, sloboda izražavanja (sa podrubrikama – medijske slobode i napadi na novinare/ke), politička pravda, porodično nasilje i nasilje nad ženama, prava djece, i ekonomska, socijalna i kulturna prava.

---

[1] Podaci su preuzeti sa stranice Vijeća za štampu BiH, http://www.vzs.ba, pristupljeno 31.01.2012. godine.

[2] Podaci su preuzeti sa stranice Regulatorne agencije za komunikacije, http://www.cra.ba/bih/index.php?uid=1273787399, 31.01.2012. godine.

[3] Preliminarni rezultati istraživanja o stanju medijskih sloboda u BiH 2011., koji su zajednički uradili Vijeće za štampu BiH i Udruženje „BH novinari“, posebno analize dubinskih intervjua, potvrdile su ovakvu praksu javnih emitera, dok je to statistički potkrijepila analiza predizborne kampanje u medijima, koju je tokom septembra i oktobra 2010. sproveo analitički tim Mediaplan instituta.

[4] Glavna odrednica ove televizije bit će petominutne vijesti prikazivane svaki dan, svaki sat, u terminu od sedam do 24 sata.

[5] U razgovoru za “Slobodnu Bosnu” Sanela je spomenula i to da podržava Harisa Silajdžića, s obzirom da smatra da je to čovjek koji se bori za BiH i ne dozvoljava nikome da ponižava njegovu domovinu, mada je istakla kako bi „TV1“ kao osvježenje na medijskoj sceni BiH, trebalo da bude politički neutralan.

[6] Regulatorna agencija za komunikacije (RAK) razmatrala je prigovor Udruženja novinara RS-a u vezi s informativnim programom Dnevnik 2 i emisijom 60 minuta – specijal “Krnja velika Srbija, koje je FTV emitirala 09.01.2012. godine i konstatovala da stanica nije postupila suprotno primjenjivim pravilima i propisima, te da u vezi s ovim slučajem neće poduzimati daljnje korake. U prijavi protiv ovog serijala, te sadržaja informativne emisije na FTV, navodi se da je TV FBiH „pogazila sve etičke i novinarske principe i na najgrublji način i nedvosmisleno, prilozima i komentarima novinara otvoreno podsticala i širila nacionalnu, rasnu i vjersku mržnju i netrpeljivost“ (objavljeno na: http://www.sarajevo-x.com/bih/rak-negativno-odgovorio-na-prigovor-udruzenja-novinara-rs/120203159, pristupljeno 30.01.2012. godine).