Mladi u sukobu sa zakonom (11)

Mladi u sukobu sa zakonom: da li je samo usvajanje novog zakonodavstva dovoljan odgovor na problem maloljetničkog prestupništva u BiH

 

1. UVOD

 

U postupcima pred pravosudnim institucijama u Bosni i Hercegovini (BiH) koji se vode prema djeci i maloljetnicima koji se nalaze u sukobu sa zakonom evidentni su problemi praktične prirode, kako zbog rasparčanosti krivičnog zakonodavstva, koje je u ovoj oblasti regulisano i dalje na četiri zakonodavna nivoa (na nivou BiH,[1] Federacije BiH,[2] Republike Srpske[3] i Distrikta Brčko BiH[4]), iako su njihove odredbe gotovo istovjetne i zasnovane uglavnom na istim principima, tako i zbog činjenice da se u postupku prema njima, ukoliko nema posebnih rješenja, primjenjuju opšte odredbe zakona koje važe za punoljetne počinioce krivičnih djela.

Dodatno, kao dijelovi entitetskih zakona, a prije reforme krivičnog zakonodavstva u BiH 2003. godine, postojale su posebne odredbe koje su se ticale maloljetnih počinilaca krivičnih djela, koje ni tada, kada je istražni postupak protiv punoljetnih počinilaca prešao u nadležnost tužioca, nisu pretrpile bitnije izmjene, jer je pripremni postupak prema maloljetnicima i dalje ostao u nadležnosti sudije za maloljetnike.

Iako su u prethodnom periodu učinjeni veliki napori za donošenje jedinstvenog zakona na nivou države, zbog nedostatka političke volje isti nije usvojen od strane Parlamentarne skupštine BiH tokom 2008. godine, s obrazloženjem da način na koji je urađen Prijedlog zakona ne predstavlja okvirni zakon na osnovu kojeg bi se donijeli entitetski zakoni. Stoga se pristupilo prilagođavanju i izradi teksta zakona na entitetskom i nivou Distrikta Brčko BiH (BD).

Značajan korak naprijed napravljen je kada je Republika Srpska tokom januara 2010. godine usvojila „Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku”, koji je počeo sa primjenom 01.01.2011. godine. Nacrt „Zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku”, u istovjetnom tekstu kao i usvojeni Zakon u Republici Srpskoj (RS), još uvijek se nalazi u parlamentarnoj proceduri u Federaciji BiH (FBiH). „Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku” u BD usvojen je u novembru 2011. godine, ali sa određenim odstupanjima u odnosu na dva prethodno pomenuta teksta. Ove neusklađene zakonodavne aktivnosti, zbog različitog vremena usvajanja i početka primjene u entitetima i Brčko distriktu BiH, kao i različitih rješenja, već imaju za posljedicu neujednačen i neravnopravan položaj djece i maloljetnika u sukobu sa zakonom, bez obzira da li imaju svojstvo oštećenog ili osumnjičenog.

Pohvalno je da se izdvajanjem iz postojećih materijalnih i procesnih zakona na nivou države, entiteta i BD na sasvim novi sistemski način reguliše oblast maloljetničkog prestupništva. Naime, po prvi put se u zakonskom tekstu, objedinjava procesni, materijalni i izvršni pravni aspekt ove oblasti, koji se bazira na međunarodnim standardima i rezultatima dobre prakse u zemljama iz okruženja, kao i društvene reakcije na problem maloljetničkog prestupništva, posebno kada se ima u vidu njegovo sadašnje stanje, pojavni oblici i tendencije, kao i nerijetko, pogubne posljedice, prvenstveno na djecu i omladinu.

 

2. STRATEGIJA PROTIV MALOLJETNIČKOG PRESTUPNIŠTVA ZA BOSNU I HERCEGOVINU (2006 – 2010)

 

Tokom 2002. godine objavljena je paralelna studija o maloljetničkom pravosuđu u Federaciji BiH i Republici Srpskoj, pod nazivom “Mladi u sukobu sa zakonom u svjetlu aktuelnih problema maloljetničkog krivičnog pravosuđa u BiH“, sačinjena od strane Fonda otvoreno društvo BiH i UNICEF, te tokom 2003. godine i dopuna studije pod nazivom „Osvrt na praksu i zakonodavstvo u BiH u odnosu na međunarodne standarde“, sačinjena od strane Save the Children UK. U navedenim studijama, date su brojne preporuke i prijedlog za izradu novog zakona o maloljetničkom prestupništvu, uvođenje mjera alternativnog djelovanja, otvaranje novih ustanova za maloljetne prestupnike, djecu žrtve krivičnih djela, maloljetne ovisnike i djecu sa psihičkim problemima.

Na toj podlozi, koja je produkt rada i istraživanja u kojem su učestvovali domaći profesionalci iz oblasti maloljetničkog prestupništva u periodu 2001. – 2004. godine, zajedno sa Fondom otvoreno društvo BiH, Save the Children UK i UNICEF, a sve u kontekstu postojećih i procijenjenih kretanja i okolnosti u BiH, posebno socijalnih, kulturnih, političkih, zakonskih i dr., nastala je „Strategija protiv maloljetničkog prestupništva za Bosnu i Hercegovinu” za period 2006. – 2010. godine, a kao rezultat razumijevanja složenosti pojave – djeca sa društveno neprihvatljivim ponašanjem, odnosno djeca u sukobu sa zakonom i djeca pod rizikom da dođu u sukob sa zakonom, kao i potrebe da se istoj posveti posebna briga i odgovori na adekvatan način. Stvaranje uslova za usvajanje i implementaciju jedinstvenog zakona u oblasti maloljetničkog pravosuđa, kao i strateško rješavanje problema i usklađivanje domaćeg zakonodavstva i prakse u ovoj oblasti sa međunarodnim standardima, bio je prvi strateški cilj navedene Strategije.

Sama Strategija obuhvatala je pet strateških ciljeva: Zakonodavstvo, Alternativne mjere, Institucionalni tretman, Prevenciju i Primjenu krivičnog zakonodavstva u praksi, sa 43 planirane aktivnosti. Međutim, iako je usvojena 27.07.2006. godine Odlukom Vijeća ministara BiH, objavljena je tek 19.02.2008. godine,[5] a prvi koraci vezani za njenu implementaciju – formiranje Koordinacionog tijela,[6] učinjeni su tek nakon što je proteklo više od polovine njenog vremenskog važenja, i to bez prethodno obezbjeđene infrastrukture za provođenje u praksi. Uopšte nisu bila obezbjeđena finansijska sredstava za stvaranje preduslova za funkcionisanje nosilaca i realizatora aktivnosti u ovoj oblasti, kao ni potpuni angažman i koordinacija resornih ministarstava niti materijalna i tehnička komponenta, kao i uopšte sredstva za rad Koordinacionog tijela. Bila je evidentna pasivnost i nezainteresiranost domaćih institucija, prvenstveno resornih ministarstava na svim nivoima vlasti zaduženih za realizaciju aktivnosti iz Strategije, javnost je bila potpuno neinformisana, a većina akcionih planova donesena je tek 2009. godine. U prilog navedenom govori i Ministarska konferencija koja je održana 09.06.2009. godine u Sarajevu[7] i Izvještaji Koordinacionog tijela za 2008. i 2009. godinu[8]. Stoga se s pravom može konstatovati da je mali broj aktivnosti koje su realizovane u proteklom periodu, rezultat upornosti, rada i angažmana profesionalaca i pojedinaca iz resornih ministarstava, uz podršku nevladinog sektora, pojedinih ambasada (italijanska), Misije OSCE u BiH i UNICEF.

Iako je još u septembru 2010. godine, formiran stručni tim koji su sačinjavali profesionalci iz svih oblasti, koji je početkom 2011. godine izradio konačan tekst nacrta novog strateškog dokumenta pod nazivom „Djeca u sukobu sa zakonom u Bosni i Hercegovini (2011–2014) – Strateško usmjeravanje aktivnosti“, isti još uvijek nije usvojen, mada je dostavljen resornim ministarstvima na entitetskim nivoima, prije upućivanja na javnu raspravu. Nova strategija se sastoji iz tri dijela. Prvi dio je: Uvod, drugi dio: Analiza prethodne Strategije, dok treći dio obuhvata pet ciljeva: Sistemi podrške, Preventivna djelatnost (kao osnovnog cilja maloljetničkog pravosuđa), Zakonodavstvo, Alternativni modeli postupanja i Institucionalni tretman.

 

3. MEĐUNARODNI DOKUMENTI / STANDARDI

 

Bosna i Hercegovina ratifikovala je Konvenciju Ujedinjenih nacija o pravima djeteta od 1989. godine, odnosno preuzela je notifikacijom o sukcesiji 23.11.1993. godine.[9] Na taj način Konvencija je postala pravno obavezujuća za BiH, a država je prihvatila obavezu i preuzela odgovornost da prava koja su istom garantovana obezbjedi za svako dijete kako na njegovom putu odrastanja, tako i u oblasti maloljetničkog pravosuđa. Članovi 37, 39 i 40 Konvencije odnose se na prava maloljetnika u sukobu sa zakonom. Potpisivanjem Dejtonskog sporazuma 1995. godine i prihvatanjem Konvencije UN o pravima djeteta, Bosna i Hercegovina je preuzela obavezu da u okviru nacionalne jurisdikcije utvrdi grupu zakona, pravila i odredbi koje se posebno primjenjuju na maloljetne prestupnike, institucije i tijela kojima su povjerene funkcije maloljetničkog pravosuđa, a isti imaju za cilj da odgovore na različite potrebe maloljetnih prestupnika, štiteći istovremeno njihova osnovna prava.

Pored Konvencije UN o pravima djeteta, međunarodni okvir za maloljetničko pravosuđe čine: Standardna minimalna pravila Ujedinjenih nacija za administraciju pravosudnog sistema za maloljetne prestupnike – Pekinška pravila (1985), Smjernice Ujedinjenih nacija za prevenciju maloljetničke delinkvencije – Rijadske smjernice (1990), Pravila Ujedinjenih nacija o zaštiti maloljetnika lišenih slobode – JDL (1990), Smjernice za djelovanje prema djeci u sistemu krivičnog pravosuđa – Bečke smjernice (1997), Standardna minimalna pravila za tretman zatvorenika (1995), Standardna minimalna pravila Ujedinjenih nacija za alternativne kaznene mjere – Tokijska pravila (1990).

Navedeni dokumenti nisu direktno obavezujući za međunarodna, nacionalna i lokalna zakonodavna tijela, ali predstavljaju dobru praksu i poželjna je njihova primjena kod uređenja maloljetničkog pravosuđa.

Međunarodna zajednica je usvojila i druge međunarodne dokumente za opštu primjenu ljudskih prava koji su takođe važni za maloljetničko pravosuđe, a prethodili su Konvenciji o pravima djeteta, kao što su Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima (1948), Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1966), Evropska Konvencija za zaštitu ljiudskih prava i osnovnih sloboda (1950). O pravima maloljetnika u sukobu sa zakonom govori i Preporuka Vijeća Evrope br. R (87) 20 o odgovoru društva na maloljetničko prestupništvo.

U kontekstu maloljetničkog pravosuđa, potrebno je posebno istaći član 40 UN Konvencije o pravima djeteta i pravilo 7 Pekinških pravila, koji propisuju minimalna prava koja treba poštivati u svim fazama krivičnog postupka prema djeci i maloljetnicima, jer su ključni elementi za pošteno i pravično suđenje, a odnose se na:

–          pravo da se djetetu jasno kaže zbog čega se optužuje,

–          pravo da se ne izjašnjava (da se brani šutnjom),

–          pravo da se smatra nevinim (pretpostavka nevinosti),

–          pravo da mu se priznanje ne iznuđuje silom,

–          pravo na pravnu pomoć u pripremi za sudski postupak,

–          pravo na prisustvo roditelja ili staratelja,

–          pravo na djelotvoran pravni lijek,

–          pravo na provođenje postupka “bez odlaganja”,

–  pravo na unakrsno ispitivanje svjedoka druge strane i dovođenje i saslušavanje sopstvenih svjedoka pod jednakim uslovima.

Proces se ne može smatrati poštenim ukoliko je bilo koje od prethodno pobrojanih prava povrijeđeno. Potrebno je istaći da su navedena prava, odnosno međunarodni standardi cjelosti pretočeni u nove Zakone o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku u BiH.

 

4. ZAKON O ZAŠTITI I POSTUPANJU SA DJECOM I MALOLJETNICIMA U KRIVIČNOM POSTUPKU

 

Usvojeni Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku u RS i BD, te nacrt u FBiH (u daljem tekstu Zakon) je, po mišljenju stručnjaka, a s aspekta UN Konvencije o pravima djeteta, Pekinških pravila, Rijadskih smjernica, kao i drugih međunarodnih standarda i primjera dobre prakse iz okruženja, dobro urađen i koncipiran. Polazi se od jednog od osnovnih principa, a to je da se u reakciji na maloljetničko prestupništvo treba kretati od lakših mjera prema težim, odnosno da se prvo moraju primjeniti vansudski modaliteti i slabije formalne reakcije tužilaštva i policije, pa tek onda izricati krivične sankcije. Dakle, akcenat Zakona je da, primjenjujući međunarodne standarde i potencirajući obaveze države u ovoj oblasti, alternativnim modelima postupanja – tzv. diverzionim postupcima maloljetni prestupnik preuzme odgovornost za ono što je učinio i da shvati značaj neprihvatljivog ponašanja, te da se nakon prevaspitanja i preodgoja, vrati u društvo kao njegov koristan član. To je omogućeno, prvenstveno, uvođenjem potpuno novog instituta „policijskog upozorenja“, te modifikovanjem postojećih instituta kao što su odgojne preporuke, načelo oportuniteta i dr.

Uvođenjem novih i modeliranjem postojećih rješenja, propisane su i nove nadležnosti organa starateljstva, policije, tužilaštva, suda, kao i nadležnih ministarstava. Organi starateljstva dobijaju širok dijapazon nadležnosti, jer se, između ostalih, shodno pravilima koja se primjenjuju prilikom izricanja odgojnih preporuka, oni pojavljuju kao organi posredovanja, praćenja i izvršenja odgojnih preporuka, u situaciji kada su potpuno neadekvatno osposobljeni, kako u pogledu kadrova, tako i sa materijalnog i tehničkog aspekta. Sve ovo će podrazumijevati dodatnu reorganizaciju i u ministarstvima unutrašnjih poslova. Takođe, pojedina nadležna ministarstva, posebno ministarstvo pravde, a cijeneći prelazne i završne odredbe, obavezana su da u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona donesu određena podzakonska akta.

Značajna novina je i da su kao posebna glava u Zakonu predviđena „Krivična djela na štetu djece i maloljetnika“, te razrađen postupak njihovog saslušavanja.

U kontekstu naprijed navedenog, Zakon predviđa i unaprijeđenje procesa edukacije, s obzirom da će tužioci, sudije, ovlaštena službena lica iz organa unutrašnjih poslova, organa socijalnog staranja, ali i advokati, te uposlenici u ustanovama i zavodima koji obavljaju poslove iz oblasti prestupništva mladih i njihove krivično-pravne zaštite morati imati specijalistička znanja i vještine.

4.1. Nova ovlaštenja tužioca  

 

Posebnu pažnju u Zakonu, treba obratiti na odredbe koje daju nova ovlaštenja tužiocu. Ukidanjem općinskih i osnovnih tužilaštava tokom pravosudne reforme 2003. godine, formirana su kantonalna i okružna tužilaštava, koja kao mjesno nadležna teritorijalno pokrivaju veći broj općina, a u situaciji kad su nastavili sa radom općinski i osnovni sudovi. Zbog uopšte široko ustanovljene stvarne i mjesne nadležnosti, udaljenosti općinskih i osnovnih sudova pred kojima postupaju, ali i zbog nedovoljnog broja tužilaca i niza drugih objektivnih okolnosti, kantonalna i okružna tužilaštva nisu ni do sada mogla u potpunosti da odgovore svim zadacima postavljenim pred njih.

Najvažnije ovlaštenje, koje Zakon daje u nadležnost tužiocu, je vođenje pripremnog postupka – sada tužilac donosi naredbu za pokretanje pripremnog postupka i o tome obavještava organ socijalnog staranja. S obzirom na ova nova zakonska rješenja, kao i već veliki broj postojećih predmeta uopšte u tužilaštvima, doći će do dodatnog opterećenja tužilaštava, posebno u smislu njihove efikasnosti. Stoga se opravdano postavlja pitanje da li će i u kojoj mjeri kantonalna, okružna i tužilaštvo BD, sa sadašnjom organizacijom i postojećim brojem tužilaca, te sa ovako ustrojenom nadležnošću, moći kvalitetno odgovoriti ovom novom ovlaštenju tužioca.

Shodno navedenom, ukazujemo na osnovni problem koji će nastati u smislu načina na koji će se obezbjediti prisustvo maloljetnika u sjedištu tužilaštva, posebno onih koji imaju prebivalište u najudaljenijoj općini koju pokriva nadležnost određenog tužilaštva. Imajući u vidu činjenicu da maloljetni prestupnici uglavnom potiču iz porodica koje nemaju sredstava ni za osnovnu egzistenciju, za očekivati je da će se iz finansijskih razloga pojaviti problemi njihovog dolaska u tužilaštvo. Iz razloga udaljenosti tužilaštva i nadležnog suda, mogući su i problemi prilikom eventualnih privođenja. Također, izražava se sumnja da će se pripremni postupci prema maloljetnim počiniocima krivičnih djela u RS i FBiH moći okončati hitno, odnosno efikasno, a sve ovo dodatno ukoliko se radi o lišenju slobode maloljetnika, koje je sada, umjesto na 24, ograničeno na samo 12 sati. Navedeno će predstavljati veliki problem kako u tužilaštvima sa manjim brojem tužilaca (tužilaštva do pet tužilaca), tako i u tužilaštvima gdje postoji veći broj tužilaca, jer je tamo i veći broj predmeta u odnosu na maloljetne počinioce krivičnih djela, a u situaciji kad je zakonski predviđeno da će pripremne postupke morati da vode tužioci koji su specijalizovani, odnosno posebno edukovani za ovu problematiku, što podrazumijeva da će raditi isključivo na ovim predmetima.

Pored ovog potpuno novog ovlaštenja, proširuju se prava i obaveze tužioca u postupku prema maloljetnim počiniocima krivičnih djela u sljedećim segmentima:

– Preusmjeravanje od redovnog postupka podrazumijeva da je obaveza tužioca da u skladu sa principima i pravilima propisanim zakonom i podzakonskim aktima ne pribjegava vođenju formalnog krivičnog postupka, nego slučaj maloljetnog učinioca krivičnog djela riješi primjenom odgojnih preporuka.

– Tužilac mora imati izraženu sklonost za odgoj, potrebe i interese mladih i posebna znanja (što se odnosi i na sudiju za maloljetnike), te proći tzv. specijalne edukacije i dobiti uvjerenja ili certifikate o stručnoj osposobljenosti za obavljanje poslova iz oblasti prestupništva mladih i njihove krivičnopravne zaštite.

– U tužilaštvu postoji odjeljenje za maloljetnike (odnosi se i na sudove), koje se sastoji od jednog ili više tužilaca i jednog ili više stručnih savjetnika.

– Tužilaštva (kao i sudovi) imaju stručne savjetnike: socijalne pedagoge-defektologe, socijalne radnike i psihologe. Zakon BD ide i dalje, i uvodi širu lepezu stručnih savjetnika, jer je pored navedenih moguće angažovati i specijalne pedagoge, pedagoge, te pedagoge – psihologe.

– Uvodi se institut policijskog upozorenja koji je u RS i FBiH primjenjiv ukoliko se radi o krivičnom djelu za koje je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine, odnosno do jedne godine u BD, uz prethodno pribavljanje socijalne anamneze, i uz ispunjenje uslova da maloljetnik priznaje krivično djelo, da je priznanje dato slobodno i dobrovoljno, da postoji dovoljno dokaza da je počinio krivično djelo, da nije ranije izricano policijsko upozorenje, primjenjena odgojna preporuka ili izricana krivična sankcija. Izriče ga ovlaštena službena osoba nadležnih službi ministarstava unutrašnjih poslova sa posebnim znanjem iz oblasti prava djeteta i prestupništva mladih, uz odobrenje tužioca. Svrha je ista kao i odgojnih preporuka – da se ne pokreće pripremni postupak, te da se izricanjem upozorenja utiče na pravilan razvoj maloljetnika i jačanje njegove lične odgovornosti kako ubuduće ne bi činio krivična djela. Dakle, tužilac može, nakon razmatranja službenog izvještaja i obrazloženog prijedloga ovlaštene službene osobe da se maloljetnik za konkretan slučaj samo upozori, dati traženo odobrenje i predmet dostaviti ovlaštenoj službenoj osobi da maloljetniku izrekne policijsko upozorenje. Ako ne odobri njegovo izricanje, o tome obavještava ovlaštenu službenu osobu, te prije pokretanja postupka razmatra mogućnost i opravdanost izricanja odgojne preporuke, kao i mogućnost primjene načela oportuniteta.

– Postupnost u izricanju krivičnih sankcija – ukoliko nije postupano po principu oportuniteta i nisu primjenjene odgojne preporuke, prednost u izricanju krivičnih sankcija uvijek će imati mjere upozorenja i usmjeravanja, a zatim mjere pojačanog nadzora, pa zavodske mjere i, na kraju kao najteža mjera, kazna maloljetničkog zatvora. Valja napomenuti da je kazna maloljetničkog zatvora modifikovana u smislu da više nema propisanog minimuma kazne, a maksimum kazne je najviše do pet godina, izuzetno do deset, uz mogućnost odgođenog izricanja, kako bi se uticalo na maloljetnika da ubuduće ne čini krivična djela.

– Proširena je lista, odnosno vrste posebnih obaveza (sada ih ima deset) koje izriče sud (tužilac ih može predložiti), s tim što su iste u Zakonu predviđene kao posebna vrsta mjera upozorenja i usmjeravanja, što do sada nije bio slučaj.[10] Interesantno je da je zakonodavac predvidio redovno pohađanje ili redovno odlaženje na posao, kao i uključivanje u rad humanitarne organizacije ili poslove socijalnog, lokalnog ili ekološkog sadržaja, i kao vrstu odgojnih preporuka i kao vrstu posebnih obaveza – dakle, mogu se primijeniti i kao alternativa vođenju postupka prema maloljetniku i kao mjera koja se izriče nakon provedenog postupka.

– Maloljetnik mora imati branioca prilikom prvog saslušanja od strane tužioca ili ovlaštene službene osobe, kao i tokom cijelog postupka, a branilac mora imati posebna znanja i iskustvo iz oblasti prava djeteta i prestupništva mladih. Ukoliko sam maloljetnik ili njegov zakonski zastupnik ne uzmu branioca, postavlja ga sudija na prijedlog tužioca ili ovlaštene službene osobe.

– Objavljivanje i izvještavanje toka krivičnog postupka prema maloljetnicima je ograničeno u cilju zaštite ličnosti maloljetnika – može se objaviti samo pravosnažna sudska odluka bez navođenja generalija maloljetnika.

– Predviđena je obaveza „najhitnijeg postupanja“ svih organa koji učestvuju u postupku prema maloljetniku, čime je standard hitnosti podignut na najviši nivo.

– Prije pokretanja pripremnog postuka, tužilac je dužan od nadležnog organa socijalnog staranja pribaviti podatke koji se tiču uzrasta, zrelosti i drugih osobina ličnosti maloljetnika, sredine i prilika u kojima on živi (socijalna anamneza),[11] kako bi mogao odlučiti da li će za konkretni slučaj postupati primjenom načela oportuniteta, postupak obustaviti, pristupiti postupku primjene odgojne preporuke ili će donijeti naredbu za pokretanje pripremnog postupka. Navedenu anamnezu pribavlja i ovlaštena službena osoba radi odlučivanja o primjeni policijskog upozorenja.

– Šira ovlaštenja tužioca predviđena su i prilikom primjene načela oportuniteta, te se isto u RS i FBiH može primjeniti za krivična djela za koja je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do pet, odnosno tri godine u BD,[12] a može i za djela za koja je propisana kazna zatvora preko pet godina, ako je takvo postupanje u skladu sa principom srazmjernosti (kao i kod odgojnih preporuka).[13]

– Tužilac je u RS i BD dužan okončati pripremni postupak u roku od 90 dana, odnosno u FBiH dva mjeseca od donošenja naredbe o pokretanju pripremnog postupka,[14] a ako se isti ne završi, važi supsidijarna primjena odredbi Zakona o krivičnom postupku o obustavi i okončanju istrage u odnosu na punoljetne počinioce krivičnih djela.

– Sudija može, na prijedlog tužioca, odrediti da se maloljetnik u toku pripremnog postupka privremeno smjesti u prihvatilište ili sličnu ustanovu za prihvat, a izvršenje ove mjere provodi se prema odredbama koje vrijede za ustanove, dok se na dužinu trajanja, kontrolu opravdanosti trajanja ovog smještaja i drugih prava primjenjuju odredbe koje se odnose na maloljetnika u pritvoru.

– Vijeće za maloljetnike drugostepenog suda može, povodom odlučivanja o žalbama, preinačiti prvostepenu odluku izricanjem teže sankcije, samo ako je to predloženo u žalbi tužioca. Protiv odluke drugostepenog suda dozvoljena je žalba u slučaju da je Vijeće za maloljetnike drugostepenog suda preinačilo prvostepenu odluku kojom je prema maloljetniku obustavljen postupak ili izrečena odgojna mjera (mjera upozorenja i usmjeravanja, te mjera pojačanog nadzora), te nakon održanog pretresa izreklo kaznu maloljetničkog zatvora ili zavodsku odgojnu mjeru, kao i u slučaju da je na sjednici povodom žalbe izreklo kaznu maloljetničkog zatvora u dužem trajanju ili zavodsku odgojnu mjeru težu od one koja je izrečena prvostepenom odlukom. O ovoj žalbi odlučuje sud trećeg stepena, odnosno trećestepeno vijeće Vrhovnog suda FBiH, Vrhovnog suda RS i Apelacionog suda BD, što je potpuna novina.

– Tužilac, kao i sudija za maloljetnike, vrši neposredni nadzor i kontrolu izvršenja odgojnih mjera. Nadležni organ socijalnog staranja je dužan svakih šest mjeseci dostaviti izvještaj sudu i tužilaštvu o izvršenju pojedinih mjera, dok je uprava ustanove u kojoj se izvršava kazna maloljetničkog zatvora ili zavodska odgojna mjera dužna to uraditi svaka dva mjeseca.

– Novi Zakon sadrži posebno poglavlje: Krivična djela na štetu djece i maloljetnika u kojem je predviđeno da tužilac koji vodi istragu protiv punoljetnih počinilaca krivičnih djela počinjenih na štetu djece / maloljetnika mora imati posebna znanja iz oblasti prava djeteta i krivičnopravne zaštite maloljetnika. Taksativno je nabrojano takvih 26 krivičnih djela u RS i BD, odnosno 27 u FBiH. Pri provođenju procesnih radnji potrebno je posebno obazrivo postupanje, a saslušanje se obavlja putem tehničkih uređaja za prenos slike i zvuka, uz pomoć pedagoga, psihologa i dr. Ove odredbe primjenjuju se i ako je dijete ili maloljetnik očevidac događaja. Pohvalno je da su na ovakav način razrađene procedure saslušanja djece i maloljetnika, jer do sada, u takvoj vrsti krivičnih postupaka, njihova saslušanja nisu bila prilagođena njihovom uzrastu i psiho-fizičkom razvoju, tako da skoro i nije bilo razlike u pogledu načina saslušanja djeteta kao svjedoka, od saslušanja punoljetnih osoba, a često se zanemarivalo i obavezno prisustvo roditelja / staratelja, odnosno organa starateljstva. Ovakav način postupanja je neprihvatljiv, jer sva djeca, u skladu sa relevantnim međunarodnim standardima, imaju pravo na specijalni tretman i zaštitu u krivičnim postupcima u kojim se pojavljuju kao svjedoci ili oštećeni, uz poštivanje njihovog mišljenja, a što zavisi od svakog konkretnog slučaja. Stoga je, uvođenjem posebnih odredbi o oštećenim maloljetnicima u postupcima koji se vode protiv punoljetnih izvršilaca krivičnih djela u novi Zakon, precizno uređen način postupanja u ovim slučajevima, a što je bio jedan od najvećih nedostataka dosadašnjeg domaćeg procesnog zakonodavstva.

4.2. Problemi u primjeni

 

Polazeći od toga da novi Zakon predstavlja strateški zaokret u oblasti maloljetničkog prestupništva, njegova primjena u praksi zahtjeva pravovremeno reagovanje i osposobljavanje svih nadležnih organa, posebno policije, tužilaštava, sudova, advokata, centara za socijalni rad, nadležnih ministarstava i specijaliziranih obrazovnih institucija, te spremnost entitetskih vlada za obezbjeđenje neophodnih dodatnih budžetskih sredstava, s obzirom da primjena novog Zakona u osnovi iziskuje sredstva koja će direktno uticati na uspješnost provođenja ovog Zakona. Zbog toga i zabrinjava konstatacija iznesena u Obrazloženju Zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku FBiH[15] gdje je navedeno da „za provedbu ovog zakona nije potrebno osigurati dodatna finansijska sredstva u Budžetu FBiH“, što je neshvatljivo, jer su upravo dodatna finansijska sredstva neophodna kako radi stvaranja preduslova, tako i za provođenje ovog zakona.

Naime, nova zakonska rješenja zahtjevaju dodatne reorganizacije, proširenja sistematizacija i dodatna materijalna opremanja svih učesnika u postupku prema maloljetnicima, kao i njihove dodatne specijalističke edukacije.[16]

Posebno će biti potrebno vođenje evidencija na sasvim novi način, što podrazumijeva prije svega prilagođavanje postojećih upisnika u nadležnim tužilaštvima i ministarstvima unutrašnih poslova, kao i izradu novih statističkih tabela u kojima će se iskazivati svi relevantni podaci o maloljetničkoj problematici.

Privremeni smještaj maloljetnika u toku trajanja pripremnog postupka padaće na teret budžetskih sredstava tužilaštava, što do sada nije bio slučaj.

Takođe, provođenje odgojnih preporuka, ali i ostalih alternativnih modela postupanja, zahtjeva stvaranje potrebne infrastrukture, posebno kada se ima u vidu da se za predviđenih šest odgojnih preporuka moraju, prvenstveno iz temelja reorganizovati, kadrovski i materijalno opremiti organi starateljstva koji će provoditi i postupak medijacije.

Dodatna finansijska sredstva su neohodno potrebna i za implementaciju odredbi koje se odnose na saslušanja djece i maloljetnika koja su oštećena krivičnim djelom ili su očevici događaja, jer se moraju obavljati putem tehničkih uređaja za prenos slike i zvuka. To znači da će se policiji i tužilaštvima morati obezbjediti odgovarajuća oprema i dodatne specijalističke edukacije za njeno korištenje,

Zbog navedenog, entitetski parlamenti bi trebali zadužiti svoje vlade da pod hitno planiraju i obezbjede neophodna finansijska sredstva za stvaranje preduslova i provođenje ovog zakona, sa tačno i precizno utvrđenim pojedinačnim sredstvima. Prethodno bi sva resorna ministarstva i institucije trebale dostaviti analize svojih potreba.

Nadalje, s obzirom na trenutni način finansiranja subjekata koji učestvuju u ovoj oblasti, potrebno je precizno utvrditi ko će i na koji način obavezati vlade na nižim nivoima vlasti za obezbjeđenje finansijskih sredstava za organe koje po zakonu oni finansiraju, a posebno ako se ima u vidu, da ni sada, u pogledu pojedinih institucija, nije zakonski do kraja jasno definisana i razgraničena nadležnost pojedinih resornih entitetskih ministarstava i institucija međusobno, a zatim ni u odnosu na ministarstava na nižem nivou, pa time nije razgraničen, odnosno precizno određen način njihovog finansiranja.

            5. ODGOJNE PREPORUKE

 

Posebna novina u Zakonu odnosi se na primjenu instituta odgojnih preporuka, koje predstavljaju institut „sui generis“ i po svojim formalnim i materijalnim karakteristikama ne pripadaju kategoriji krivičnih sankcija za maloljetnike. Iako ih sa krivičnim sankcijama povezuje činjenica da se iste primjenjuju na maloljetnog počinioca krivičnog djela i da su propisane zakonom kao i sankcije za maloljetnike, osnovne razlike odgojnih preporuka u odnosu na sankcije za maloljetnike izražene su u zakonskom određivanju organa nadležnih za njihovu primjenu, uslovima propisanim za njihovu primjenu i određenju njihove svrhe i razlika koje postoje u odnosu na krivične sankcije za maloljetnike. Upravo na osnovu ovih razlika može se zaključiti da su odgojne preporuke poseban oblik reakcije društva na kriminalitet djece koja su u sukobu sa zakonom, čime je zakonodavac naglasio potrebu praktične primjene ovog instituta kao diverzionog modela reagovanja na kriminalitet mladih.

Domaće zakonodavstvo je osnov za primjenu odgojnih preporuka našlo u međunarodnim ugovorima i dokumentima, i to prije svega Konvenciji UN o pravima djeteta i Pekinškim pravilima.

          Konvencija UN o pravima djeteta za djecu koja su osumnjičena ili optužena ili za koju je utvrđeno da su prekršila zakon podstiče da, kada je to god primjereno i poželjno, države “odrede mjere postupanja s takvom djecom bez pribjegavanja sudskim postupcima uz osiguranje punog poštivanja ljudskih prava i pravne zaštite”.[17]

          Pekinška pravila predviđaju da će „Sistem maloljetničkog pravosuđa potencirati dobrobit maloljetnika i obezbjeđivati da svaka reakcija prema maloljetnim prestupnicima uvijek bude u srazmjeri sa okolnostima koje se tiču i prestupnika i prestupa.“[18] Nadalje, „kada je to primjereno, treba razmotriti mogućnost rješavanja slučajeva maloljetničke delinkvencije bez redovnog suđenja pred kompetentnim tijelom”.[19]

          Tokijska pravila pozivaju na preusmjeravanje od formalnog sudskog postupka, zalaganje se za veće učešće zajednice kod izvršenja krivičnih sankcija, te promovišu jačanje osjećaja odgovornosti maloljetnika prema društvu.

Kao novi institut odgojne preporuke uvedene su u Krivični Zakon FBiH 1998. godine, a u Republici Srpskoj i u Brčko Distiriktu 2003. godine. Krivični Zakon FBiH iz 1998. godine imao je posebno poglavlje o odgojnim preporukama, te je bilo predviđeno devet vrsta odgojnih preporuka. Takođe, Krivični zakon FBiH iz 2003. godine sadrži odredbe kojim je predviđeno osam vrsta odgojnih preporuka, od kojih tužilac i sudija za maloljetnike mogu primjeniti po četiri. Zakoni o krivičnom postupku u FBiH iz 1998 i 2003. godine identično propisuju da je tužilac dužan prije podnošenja zahtjeva za pokretanje pripremnog postupka razmotriti mogućnost i opravdanost izricanja odgojne preporuke, kao i da je sudija za maloljetnike dužan, prije donošenja odluke hoće li se složiti sa zahtjevom tužioca za pokretanje pripremnog postupka, razmotriti mogućnost i opravdanost izricanja odgojne preporuke.

Zbog svega navedenog i strateški dokument koji je važio do kraja 2010. godine, kao i nacrt novog strateškog dokumenta za period 2011–2014,[20] u okviru četvrtog strateškog cilja pod nazivom: „Alternativni modeli postupanja“, predviđa da se odgojne preporuke primjenjuju prije i u toku pripremnog postupka, u toku suđenja, te nakon pravosnažno izrečene odluke. U tom kontetkstu predviđeno je šest aktivnosti i to: medijska promocija (kontinuirano upoznavanje i podizanje svijesti javnosti), edukacija profesionalaca (posebno dodatne edukacije u pogledu primjene instituta policijskog upozorenja, načela oportuniteta, odgojnih preporuka, primjene mjera zabrane i privremenog smještaja maloljetnika u prihvatilišta, sve kao alternative njihovom institucionalnom zatvaranju), donošenje kriterija i odabir preduzeća, organizacija i ustanova u javnom i društvenom sektoru za provođenje odgojne preporuke “rad u korist humanitarne organizacije ili lokalne zajednice” i sačinjavanje njihove liste, izrada posebnih priručnika za alterantivne modele postupanja za sve aktere procesa, te programi medijacije (odnosno izrada programa stručnog osposobljavanja i usavršavanja radnika organa socijalnog staranja za provođenje postupka medijacije), kao i podržavanje projekata koji promovišu i afirmišu alternativne modele postupanja.

Pored svega što je naprijed izneseno, potrebno je naglasiti da novi Zakon, takođe, predviđa obavezu tužioca i sudije za maloljetnike da razmotri mogućnost i opravdanost izricanja odgojnih preporuka prije donošenja naredbe o pokretanju pripremnog postupka, odnosno donošenja odluke o postupanju po prijedlogu tužioca za izricanje odgojne mjere / kazne maloljetničkog zatvora.

U novom Zakonu se ide i dalje, pa se odgojne preporuke mogu izreći za krivična djela za koja je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do pet u FBiH i RS, odnosno tri godine u BD, ali i za djela za koja je propisana kazna zatvora preko pet, odnosno tri godine, ako je takvo postupanje u skladu sa principom srazmjernosti.

Ujedno, nema više ograničenja da pojedine odgojne preporuke može izreći samo tužilac, a pojedine sudija za maloljetnike, već i sudija i tužilac za maloljetnike mogu izreći svih šest odgojnih preporuka, i to jednu ili više njih kumulativno. Tužilaštvo vodi evidencije o izrečenim odgojnim preporukama koje nemaju karakter evidencije o osuđivanosti, te se ne mogu se upotrijebiti na način da štete maloljetniku, kao ni u dugim postupcima koje ne vodi tužilaštvo ili sud.

Odgojne preporuke su: lično izvinjenje oštećenom, naknada štete oštećenom, redovno pohađanje škole ili redovno odlaženje na posao, uključivanje u rad, bez nakanade, u korist humanitarne rganizacije ili poslove socijalnog, lokalnog ili ekološkog sadržaja, liječenje u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi, te uključivanje u pojedinačni ili grupni tretman odgojnih,obrazovnih, psiholoških i drugih savjetovališta.

Uslovi za njihovu primjenu su: da maloljetnik priznaje djelo, da je priznanje dato slobodno i dobrovoljno, da postoji dovoljno dokaza da je maloljetnik počinio krivično djelo, da u pisanoj formi izražava spremnost za pomirenje sa oštećenim, da u pisanoj formi da pristanak za primjenu odgojne preporuke, a ukoliko se radi o mlađem maloljetniku potreban je i pristanak roditelja ili staratelja, da i oštećeni da pristanak u pisanoj formi, kad je to zakonom predviđeno.

Svrha je da se ne pokreće krivični postupak prema maloljetniku i da se njihovom primjenom utiče na pravilan razvoj i jačanje njegove lične odgovornosti kako ubuduće ne bi činio krivična djela.

Ukoliko su ispunjeni uslovi predmet se dostavlja nadležnom organu starateljstva koji određuje stručnu osobu za provođenje postupka posredovanja, praćenja i izvještavanja. Izbor i primjena odgojnih preporuka vrši se u saradnji sa roditeljima, usvojiteljima ili starateljima maloljetnika, te nadležnim organima starateljstva, na način da se ne ometa redovno školovanje ili rad i vodeći računa o sveukupnim interesima maloljetnika. Mogu trajati najduže godinu dana i mogu se izricati na pune sate, dane i mjesece, te se mogu zamjeniti drugom vrstom odgojne preporuke ili ukinuti.

Shodno zakonskim odredbama koje trenutno važe u entitetskim zakonima, prvo je u Federaciji BiH donesena „Uredba o primjeni odgojnih preporuka prema maloljetnicima“[21] koja ima snagu podzakonskog akta, a naknadno je, i to neposredno prije donošenja novog Zakona, Vlada Republike Srpske donijela „Uredbu o primjeni vaspitnih preporuka prema maloljetnicima.“[22]

Navedene Uredbe temelje se na principima dobrovoljnosti, nepristrasnosti, neposrednosti, srazmjernosti i poštivanje građanskih i ljudskih prava. U prelaznim odredbama predviđena je edukacija stručnog osoblja za šta su zadužena nadležna ministarstva u entitetima, zatim planiranje i obezbjeđenje materijalnih sredstava u njihovim budžetima, te je određena dužnost provođenja Uredbi od strane svih nadležnih organa i tijela. Ujedno, Federalno mininstarstvo rada i socijalne politike, odnosno Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske i Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite Republike Spske, obavezani su da u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu donesu Opće kriterije.

            5.1. Problemi u praksi

Prije donošenja pomenutih Uredbi, neprimjenjivanje odgojnih preporuka u praksi se, uglavnom opravdavalo nedostatkom podzakonskog akta koji propisuje potrebne procedure. Međutim, nakon njihovog donošenja i dalje su evidentni problemi u primjeni koji se ogledaju u nedostatku infrastrukture, komplikovanoj proceduri, potrebi za dodatnim edukacijama svih učesnika u postupku, nedostatku kadra i neadekvatnosti / neosposobljenosti postojećeg kadra, te nedostatku materijalno-tehničkih uslova za rad.

Poseban problem u primjeni Uredbe u Federaciji BiH predstavljao je i protek dužeg vremenskog perioda od usvajanja Uredbe do donošenja Općih kriterija za izbor ustanova i organizacija u javnom i drustvenom sektoru, odnosno preduzeća i ustanova. Naime, federalni ministar rada i socijalne politike je „Pravilnik o utvrđivanju općih kriterija za izbor odgovarajućih preduzeća, organizacija i ustanova u javnom i društvenom sektoru u kojima će se provoditi odgojna preporuka izrečena maloljetniku“ [23] donio tek nakon godinu i po dana od donošenja Uredbe.

            5.2. Preporuke

 

Za primjenu odgojnih preporuka, kao drugačijeg i adekvatnijeg načina postupanja sa djecom i maloljetnicima u sukobu sa zakonom, neophodno je obezbjediti osnovne uslove, odnosno infrastrukturu za njihovo provođenje uz obezbjeđenje potrebnih finansijskih sredstava, te posebno osposobiti organe socijalnog staranja, provesti dodatne edukacije svih učesnika u postupku, te njihovu primjenu intezivirati kroz pilot projekte. Bitan segment za njihovu uspješnu primjenu je i informisana javnost. U tom smislu, a u odnosu na primjenu odgojne preporuke redovnog pohađanja škole, naročito je potrebno povesti računa o informisanju i edukaciji tzv. laičke javnosti, koja uključuje učenike, roditelje, predagoge, direktore škola i predstavnike nevladinog sektora.[24] Smatramo veoma cjelishodnim iskoristiti planirane pilot projekte u ovoj oblasti koje će finansirati međunarodne organizacije.[25]

U odnosu na provođenje postupka posredovanja (medijacije), Zakonom je predviđena mogućnost da ukoliko u okviru nadležnog organa starateljstva nema osposobljene osobe za, postoji mogućnost uključivanja organizacije ovlaštene za provođenje medijacije (što podrazumijeva Udruženje medijatora BiH). U tom kontekstu, postavlja se pitanje da li i Udruženje medijatora ima adekvatno obučene kadrove i profile stručnjaka koji bi provodili ovu specifičnu vrstu medijacije, kao i uopšte adekvatan prostor za ove aktivnosti. Također, iako bi ovu mogućnost mogli shvatiti kao prelazno rješenje dok se organi starateljstva ne osposobe za provođenje postupka posredovanja, smatramo da bi se trebalo definisati ko će tu tom slučaju snositi troškove medijacije.

Zbog problema koji su se u praksi pojavili zbog komplikovanosti procedure primjene odgojnih preporuka, smatramo da bi bilo poželjno i potrebno podzakonskim aktima iste pojednostaviti. S obzirom da donošenje relevantnih podzakonskih akata u Federaciji BiH i Brčko distriktu BiH tek predstoji, sugerišemo da se navedeno ima u vidu prilikom njihove izrade.

            6. LIŠENJE SLOBODE, PRITVOR, IZDRŽAVANJE KAZNE MALOLJETNIČKOG ZATVORA

 

Posebna pažnja u novom Zakonu o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku, posvećena je kreiranju novih rješenja koja se odnose na lišenje slobode i određivanje mjere pritvora, odnosno izricanje kazne maloljetničkog zatvora, jer od svih faza pravosudnog postupka prema maloljetnim licima, lišenje slobode i boravak u pritvoru / zatvoru nakon toga, predstavlja najosjetljiviju fazu postupka. Odredbe međunarodnih dokumenata u ovoj oblasti, odnosno primjena standarda je u ovom dijelu veoma važna, jer ni jedna osoba, pa ni dijete, ne može biti nezakonito ili proizvoljno lišeno slobode, a sigurno je da djeci zbog stepena njihove duševne razvijenosti, njihove osjetljivosti, posebnih potreba, nije mjesto u pritvoru, odnosno u zatvoru. U tom pravcu od međunarodnih dokumenata treba posebno izdvojiti Tokijska pravila[26] i Pravila UN za zaštitu maloljetnika lišenih slobode.[27]

            6.1. Primjena međunarodnih dokumenata / standarda

 

Slijedeći navedene odredbe, u kojima nema apsolutne zabrane u pravcu lišenja slobode i zatvaranja, Zakon ide u pravcu davanja prednosti alternativnim postupanjima i smještaju djece van institucija zatvorenog tipa, na koji način se po prvi put do detalja propisuje, posebno, način izvršenja krivičnih sankcija.

Posebno treba istaći da je lišenje slobode u policijskim stanicama vremenski skraćeno sa 24 sata na 12 sati, na koje vrijeme je skraćeno i lišenje slobode u tužilaštvu i u sudu u RS i FBiH. U BD je zadržano ranije zakonsko rješenje, te lišenje slobode u sudu i tužilaštvu traje po 24 sata. Maloljetnik koji je lišen slobode, dok se nalazi u policijskoj stanici i tokom zadržavanja u tužilaštvu, smješta se u prostoriju tako da nije u kontaktu sa odraslim. Prilikom predlaganja mjere pritvora, tužilac uvijek daje prednost mjerama zabrane (kojih je predviđeno pet vrsta), ili privremenog smještaja u prihvatilište ili sličnu ustanovu. Navedenu ustanovu u FBiH za ovu svrhu nemamo, a prema raspoloživim informacijama ni na području RS i BD. Pritvor može trajati 30 dana uz kontrolu suda svakih 10 dana uz prethodno izjašnjenje tužioca o radnjama koje je preduzeo, za period koji prethodi kontroli. Na prijedlog tužioca može se produžiti još za 30 dana u FBiH, odnosno dva mjeseca u RS i BD. U toku pripremnog postupka, aprije isteka trajanja pritvora, sudija na prijedlog tužioca ukida pritvor i maloljetnika odmah pušta na slobodu. Nakon dostavljanja prijedloga za izricanje krivične sankcije, kao i nakon izricanja zavodske mjere ili kazne maloljetničkog zatvora, pritvor se može, po odluci vijeća, produžiti u FBiH za još dva mjeseca, odnosno za još 90 dana u RS i BD, uz kontrolu pritvora svakih mjesec, odnosno 30 dana.

Zakonske odredbe propisuju da se maloljetnik u pritvoru nalazi odvojeno od punoljetnih osoba. Takođe, kazna maloljetničkog zatvora izvršava se u posebnom kazneno-popravnom zavodu za maloljetnike, koji ne može imati dodira sa kazneno-popravnim zavodom u kome odrasle osobe izdržavaju kaznu zatvora. Kazna maloljetničkog zatvora izrečena osobama ženskog pola izvršava se u posebnom kazneno-popravnom zavodu za maloljetnice ili odvojenom odjeljenju kazneno-popravnog zavoda za maloljetnike.

Ujedno, maloljetnici koji za vrijeme izvršenja kazne maloljetničkog zatvora postanu punoljetni i dalje nastavljaju da borave u zavodu za maloljetnike ili u odjeljenju za mlađe punoljetne osobe, osim ako njihova društvena reintegracija neće imati veći efekat ako se smjesti u zavod za odrasle. Mlađe punoljetne osobe kojima je izrečena kazna maloljetničkog zatvora smještaju se u zavod koja ima sličan režim kao i zavod za maloljetnike.

6.2. Preporuke

 

Nesporno je da su međunarodni standardi u oblasti maloljetničkog prestupništva u velikoj mjeri zastupljeni u novom Zakonu.

Međutim, kako je već naprijed navedeno i u ovoj sferi postoje problemi u njihovoj primjeni, koje je nemoguće otkloniti, dok se prvenstveno ne obezbijede finansijska sredstva, odnosno ne stvore preduslovi za provodjenje zakonskih odredbi u praksi. Ovo se odnosi na nedostatak adekvatnog institucionalnog tretmana u smislu da uopšte ne postoje smještajni kapaciteti, ili ukoliko postoje, onda je evidentan njihov neadekvatan prostor za smještaj maloljetnika, posebno onaj koji se koristi u svrhu realizacije privremenog smještaja maloljetnika u prihvatilište ili sličnu ustanovu, mjere pritvora ili izdržavanja kazne maloljetničkog zatvora, te izvršenja odgojne mjere – upućivanje u odgojno popravni dom, kao i za te potrebe neobučen i nedovoljan kadar.

            7. GENERALNI ZAKLJUČAK I PREPORUKA

 

Iako je u oblasti maloljetničkog prestupništva, zakonska regulativa na najvišem nivou, ukoliko nadležni organi na entitetskom i nivou BD najzad ne shvate da je krajnje vrijeme da se stvore bar minimalni uslovi za provođenje ovog Zakona, odnosno oni na državnom nivou da nam je prijeko potrebno, što hitnije, usvajanje strateškog dokumenta u ovoj oblasti, ovaj Zakon, kao i mnogi do sada, biće samo mrtvo slovo na papiru. Posebno treba ukazati na problem prevencije koja se u potpunosti zanemaruje, iako je i u ranije važećem Strateškom dokumentu, ali u ovom koji treba biti usvojen, predviđena kao poseban strateški cilj. Naime, u odgajanju i vaspitanju djece i omladine prevencija bi trebala imati odlučujuću ulogu, a kako se isti u svojoj fazi odrastanja ne bi pojavljivali kao prestupnici, odnosno ne bi dolazili u sukob sa zakonom, te bi u tom smislu organi vlasti svih nivoa trebali preduzimati adekvatne mjere i donijeti programe koje će biti u stanju i realizovati.

Kao najvažnije, skreće se pažnja da je usvajanjem različitih zakonskih rješenja, kako je to u prethodnom tekstu navedeno, u samom startu stvorena pravna nejednakost postupanja u odnosu na djecu i maloljetnike, bilo da su počinioci krivičnih djela ili su krivična djela počinjena na njihovu štetu. Stoga je neophodno što hitnije reagovati u smislu harmonizacije zakonskih rješenja u entitetima i BD, a na što ukazuje i Evropska komisija.[28] Budući da se Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku u FBiH još uvijek nalazi parlamentarnoj proceduri, posebno bi vlasti u FBiH trebale da imaju u vidu naprijed navedeno prilikom usvajanja njegovog konačnog teksta.

Sigurno je da su međunarodne organizacije u BiH, sa svoje strane, spremne i u buduće dati finansijsku pomoć i realizovati određene projekte u ovoj oblasti. Ovom prilikom treba istaći projekat „Ojačavanje maloljetničke pravde u Bosni i Hercegovini“ finansiran od strane Ureda Kooperacije Ambasade Republike Italije u Bosni i Hercegovini u periodu od 2009-2011. godine. Posebno mjesto u navedenom projektu su obuhvatale edukacije stručnog kadra, prvenstveno sudija i tužilaca u Federaciji BiH i Republici Srpskoj održane u januaru 2010. godine i u februaru 2011. godine, na kojim su, pored domaćih edukatora, učestvovali italijanski stručnjaci, odnosno sudije i tužioci za maloljetnike iz Republike Italije, koji su prezentirali svoja iskustva u ovoj oblasti i zakonsku regulativu.

U navedenom kontekstu potrebno je da domaće vlasti ne budu pasivne kao do sada i da, što hitnije, daju prioritet ovoj oblasti, te na osnovu prikupljenih statističkih podataka o broju predmeta evidentiranih maloljetnih počinilaca i njihove analize od strane relevantnih subjekata i institucija, planiraju adekvatna budžetska sredstva. Takođe, treba imati u vidu trenutnu unutrašnju organizaciju relevantnih subjekata i institucija, kao i broj izvršilaca, pa naspram toga obavezu formiranja posebnih odjeljenja za maloljetnike u tužilaštvima, sudovima, organima unutrašnjih poslova, organima socijalnih staranja i dr., kao i potrebe dodatnog zapošljavanja novih profila stručnjaka. Uz sve to, potrebno je voditi računa da se obezbijede adekvatni materijalni uslovi. Kao što je i naprijed istaknuto, potrebno je posebno voditi računa o sadašnjem stanju institucionalnog tretmana maloljetnika, s posebnim osvrtom na nedostatak pojedinih smještajnih kapaciteta djelimično ili u potpunosti (za privremeni smještaj, pritvor, upućivanje u odgojnu ustanovu, odgojno-popravni dom, izvršenje kazne maloljetničkog zatvora). Nadalje, ukazuje se potreba specijalističkih edukacija svih učesnika u postupku prema djeci i maloljetnicima. U cilju poboljšanja komunikacije i koordinacije između svih učesnika u postupku, ukazuje se i potreba za novim usaglašenim i specificiranim načinom vođenja njihovih evidencija, sa mogućnošću i obavezom međusobnog davanja povratnih informacija. Ujedno, prilikom izrade podzakonskih akata od strane nadležnih ministarstava, kako je to predviđeno prelaznim i završnim odredbama Zakona, u cilju propisivanja procedura za primjenu, posebno, alternativnih modela postupanja, voditi računa da iste ne budu komplikovane, već pojednostavljene i efikasne. Smatramo cjelishodnim izraditi i posebne priručnike za primjenu alternativnih modela postupanja za sve aktere procesa.

---

^[1]Zakon o krivičnom postupku BiH – Glava XXV, „Službeni glasnik BiH“ broj: 36/03; i Krivični zakon BiH – Glava X, „Službeni glasniku BIH“ broj: 37/03.

^[2] Zakon o krivičnom postupku – Glava XXVII, „Službene novine FBiH“ broj: 35/03; i Krivični Zakon – Glava X, „Službene novine FBIH“ broj: 36/03.

^[3] Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku, „Službeni glasnik RS“ broj: 13/10.

^[4] Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku, „Službeni glasnik BD BiH” broj: 44/11.

^[5] Strategija protiv maloljetničkog prestupništva za Bosnu i Hercegovinu (2006. – 2010.), „Službeni glasnik BiH“ broj: 14/08.

^[6] Koordinaciono tijelo za praćenje provedbe Strategije protiv maloljetničkog prestupništva za Bosnu i Hercegovinu formirano Odlukom Vijeća ministara BiH dana 08.05.2008.godine, „Službeni glasnik BiH“ broj: 48/08.

^[7]Naime, pomenuta Konferencija je, u organizaciji Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, uz podršku UNICEF, bila sazvana zbog pasivnog odnosa nekih institucija koje trebaju preduzimati određene aktivnosti iz Strategije i s jedinim ciljem – obezbjeđenja političke volje za sprovođenje aktivnosti predviđenih Strategijom, a u kom kontekstu su donesene i određene preporuke i zaključci.

^[8] Izvještaj o radu Koordinacionog tijela za praćenje provedbe aktivnosti iz Akcionog plana Strategije protiv maloljetničkog prestupništva u Bosni i Hercegovini za period 08.05.2008. – 31.12.2009. godine.

^[9]Konvencija UN o pravima djeteta, „Službeni list SFRJ- Međunarodni ugovori” broj:15/90 i „Službeni list R BiH” broj:25/93.

[10] Do sada je sud imao mogućnost da pri izricanju neke od odgojnih mjera pojačanog nadzora odredi jednu ili više posebnih obaveza.

[11] Do sada je to bila obaveza suda, dok je tužilac samo obavještavao nadležni organ starateljstva o zahtjevu za pokretanje postupka prema maloljetniku.

^[12] Načelo oportuniteta se do sada moglo primijeniti za krivična djela sa propisanom novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

^[13]Član 9 Zakona propisuje: „Potencirajući dobrobit maloljetnika koji se nalazi u sukobu sa zakonom propisuje se mogućnost izbora i primjene zakonom predviđene sankcije i mjere koje su prilagođene ličnim svojstvima, sredini i prilikama u kojim maloljetnik živi i u srazmjeri sa okolnostima i težini učinjenog krivičnog djela i uvažavanjem prava osobe oštećene krivičnim djelom“. Ovako definisan princip srazmjernosti proizilazi i iz Tokijskih i Pekinških pravila.

^[14] Iako je bila predviđena dužnost hitnog postupanja, do sada nije postojalo ograničenje dužine trajanja pripremnog postupka.

^[15] Prijedlog Zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku FBiH, str. 76, dostupno na stranici Federalnog ministarstva pravde http://www.fmp.gov.ba/useruploads/files/zakon_o_zastiti_maloljetnika_i_djece_u_kaznenom_postupku.pdf(pristupljeno 11.11.2011. godine).

^[16]Posebne specijalističke edukacije zahtjevaju se i Standardnim minimalnim pravila Ujedinjenih nacija za administraciju pravosudnog sistema za maloljetne prestupnike – Pekinška pravila (1985).

^[17]Član 40 stav 3 tačka (b) Konvencije UN o pravima djeteta.

^[18]Pravilo 5.1 Pekinških pravila.

^[19]Pravilo 11.1 Pekinških pravila.

^[20] Djeca u sukobu sa zakonom u BiH 2011-2014 (Strateško usmjeravanje aktivnosti).

^[21]Uredba o primjeni odgojnih preporuka prema maloljetnicima , „Službene novine FBiH“ broj: 6/09.

^[22]Uredba o primjeni vaspitnih preporuka prema maloljetnicima, „Službeni glasnik RS” broj: 10/10.

^[23]Pravilnik o utvrđivanju općih kriterija za izbor odgovarajućih preduzeća, organizacija i ustanova u javnom i društvenom sektoru u kojima će se provoditi odgojna preporuka izrečena maloljetniku, „Službene novine Federacije BiH“ broj: 48/10.

^[24] Detaljnije o primjeni odgojne preporuke redovnog pohađanja škole u doc.dr. Elmedin Muratbegović, Ojačavanje maloljetničke pravde u Bosni i Hercegovini: Aplikacija alternativnih mjera, Sarajevo, 2011. godine.

^[25] Pregled projekta „Zaštita djece izložene riziku i djece u kontaktu sa pravosudnim sistemom u BiH“ finansiranog od strane Švajcarske agencija za razvoj i saradnju (SDC), Švedske međunarodne razvojne kooperacije (SIDA) i UNICEF.

^[26] Pravila 10.3 i 13.3 Tokijskih pravila.

^[27] Pravila 27, 31, 38-46, 47, 48 ,49-55, 59-62, 64, 65 i 66 Pravila UN za zaštitu maloljetnika lišenih slobode.

[28] U vezi sa pitanjem jednakog tretmana pred zakonom za sve uključujući i maloljetnike, Evropska komisija pozvala je „sve relevantne aktere da finaliziraju i usklade važeće zakonodavstvo sa ciljem osiguravanja jednakosti pred zakonom“. Prvi set preliminarnih preporuka Evropske komisije sa sastanka o Struktuiranom dijalogu o pravosuđu između Evropske unije i BiH održanom 07.06.2011. godine u Banja Luci, dostupno na http://www.pravosudje.ba/.