Pravo na mirno uživanje imovine (08)

Komentariši Go to comments

4.11. Pravo na mirno uživanje imovine

 

Član 1 Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda:

Zaštita imovine

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

 (Sl. glasnik BiH, br. 6/99)

 

4.11.1. Opća razmatranja

 

Pravo na mirno uživanje imovine obuhvata tri posebna pravila. Prvo pravilo je opće prirode i izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo se odnosi na lišavanje imovine i podvrgnuto je izvjesnim uvjetima. Treće pravilo dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa općim interesom provođenja onih zakona koje smatraju potrebnim u tu svrhu[1]. Drugim riječima, miješanje u pravo na mirno uživanje imovine se ne može nametnuti zakonskom odredbom koja samo ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora održati i razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti bilo kojom mjerom kojom se oduzima ili ograničava imovina[2].

Ocjena proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se namjerava postići zavisi i od zakonskih uvjeta za kompenzaciju, te pomaže odgovoriti na pitanje da li poduzete mjere poštuju pravičnu ravnotežu i da li one aplikantu predstavljaju prevelik teret. Sudska praksa ne garantira pravo na punu kompenzaciju u svim okolnostima, jer legitimni ciljevi javnog interesa mogu opravdati plaćanje nižeg iznosa od tržišne vrijednosti. Također, nepostojanje kompenzacije ne mora nužno da predstavlja neproprocionalno miješanje u pravo na mirno uživanje imovine, ali moraju postojati iznimne okolnosti koje opravdavaju ovakvo postupanje.

Katalog prava iz člana II/3.k Ustava BiH predviđa da sve osobe na teritoriju BiH uživaju, između ostalih, i pravo na imovinu. Ustav BiH, u isto vrijeme, ne sadrži izričitu odredbu kojom se predviđa da je oduzimanje imovine moguće isključivo ako je predviđeno zakonom, ako služi javnom interesu, uz davanje naknade i uspostavljanje pravične ravnoteže između javnog i privatnog interesa. Međutim, u članu II/3 Ustava BiH[3] istaknuto je da se prava i slobode predviđene Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, čime je određeno da ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. Ovim je odredbama Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda dat prioritet u primjeni propisa u BiH i utvrđena važnost usklađivanja domaćih propisa sa standardima Evropske konvencije.

Ustavima na entitetskom nivou garantira se zaštita prava na imovinu u skladu sa najvišim međunarodnim standardima. Ustav Federacije BiH[4] garantira izričito i zaštitu prava na imovinu u članu II.2k. Ustav Republike Srpske[5] detaljnije propisuje zaštitu prava vlasništva[6]. Ovaj ustav propisuje pravnu zaštitu svih oblika vlasništva, a oduzimanje ili ograničavanje ovog prava može se propisati samo zakonom i uz pravednu naknadu. U Ustavu se određuje i mogućnost zakonskog ograničenja raspolaganja, ili posebnog načina upotrebe dijela sredstava osoba, fizičkih ili pravnih, za vrijeme ratnog stanja, neposredne ratne opasnosti ili vanrednog stanja. Navedene su i generalne odredbe o stjecanju prava vlasništva stranih osoba i eventualna ograničenja za strane osobe kada to zahtijeva opći interes. Za slučaj zakonskog ograničenja upotrebe i iskorištavanja stvari od posebnog kulturnog, znanstvenog, umjetničog, historijskog značaja ili značaja za zaštitu prirode i čovjekove okoline predviđena je puna naknada vlasniku. U pogledu zaštite prava na nekretnine, Ustav štiti vlasništvo na poljoprivrednom zemljištu, šumi i šumskom zemljištu u zakonskim granicama.

Kantonalnim ustavima i Statutom Brčko distrikta osiguravaju se mjere zaštite ljudskih prava i sloboda utvrđenih Ustavom BiH, što, u isto vrijeme, znači da ovi ustavi, odnosno Statut, ne preciziraju posebnu zaštitu prava na imovinu.

 

4.11.2. Eksproprijacija

 

Eksproprijacija je oduzimanje ili ograničenje prava vlasništva na nekretnine, uz naknadu prema tržišnoj vrijednosti nekretnina.

S obzirom da eksproprijacija po sebi predstavlja ozbiljno oduzimanje ili ograničenje prava na mirno uživanje imovine, uvjet koji se treba ispuniti je uspostavljanje pravične ravnoteže između zadovoljenja javnog i privatnog interesa. U prilog uspostavljanju pravične ravnoteže ulazi i naknada prema tržišnoj vrijednosti nekretnine.

U Bosni i Hercegovini na snazi su tri zakona kojima se regulira pitanje eksproprijacije. U Republici Srpskoj važi Zakon o ekpropriaciji iz 1996. godine[7]. U Federaciji BiH, nakon što je dugi niz godina važio Zakon o eksproprijaciji iz 1987. godine[8], na snagu je stupio Zakon o eksproprijaciji FBiH[9] iz 2007. godine kojim je prestao da važi raniji zakon. U Brčko distriktu na snazi je Zakon o eksproprijaciji nekretnina u Brčko distriktu[10] od 22. jula 2004. godine.

Prijedlog za eksproprijaciju može podnijeti korisnik eksproprijacije nakon utvrđenog javnog interesa za izgradnju objekta ili izvođenje radova. U zavisnosti od toga da li se namjerava graditi, ili izvoditi radove na području kantona, više općina ili jedne općine unutar Federacije BiH, postojanje javnog interesa svojom odlukom utvrđuju vlada Federacije BiH, vlada kantona odnosno, općinsko vijeće. U Republici Srpskoj o postojanju javnog interesa odlučuje vlada Republike Srpske. U Brčko distriktu, Skupština Brčko distrikta svojom odlukom utvrđuje da li je izgradnja objekta, ili izvođenje radova, u javnom interesu.

Federalni zakon predviđa da se prijedlog za eksproprijaciju podnosi općinskoj službi za upravu, a isti podnosi nadležno pravobraniteljstvo u ime pravnih osoba koje zastupa po zakonu. Zakon Republike Srpske propisuje da prijedlog, u ime Republike Srpske, Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove podnosi Republički javni pravobranilac. U Distriktu Brčko o prijedlogu odlučuje Odjel za eksproprijaciju. Zakon Federacije BiH predviđa da korisnik eksproprijacije, prijedlog za eksproprijaciju, može podnijeti u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu odluke o utvrđivanju javnog interesa, dok u Republici Srpskoj i u Brčko distriktu taj rok iznosi jednu godinu.

Protiv rješenja o eksproprijaciji, kojim se usvaja prijedlog za eksproprijaciju, dozvoljena je žalba. U Federaciji BiH o žalbi odlučuje Federalna uprava, a u drugom BiH entitetu Republička uprava. Zakon o eksproprijaciji Brčko distrikta navodi da je žalba dozvoljena, međutim, nije precizirano koji organ odlučuje o ovom pravnom lijeku. U praksi se, međutim, žalba na rješenje upućuje apelacionoj komisiji sastavljenoj od pet diplomiranih pravnika, a putem prvostepenog organa koji je donio ožalbeno rješenje. Ovakva praksa propisana je Zakonom o upravnom postupku Brčko distrikta[11].

Zakoni o eksproprijaciji predviđaju da korisnik eksproprijacije može stupiti u posjed nekretnine prije pravomoćnosti, odnosno konačnosti, rješenja o eksproprijaciji ako na zahtjev korisnika eksproprijacije Vlada Federacije BiH, Vlada Republike Srpske, odnosno gradonačelnik Brčko distrikta, odluči da je to neophodno zbog hitnosti slučaja, ili radi otklanjanja znatnije štete.

Zakoni propisuju da se naknada za ekspropriranu nekretninu određuje davanjem druge odgovarajuće nekretnine koja odgovara visini vrijednosti nekretnine koja se eksproprira u istoj općini ili gradu, na način da se vlasniku nekretnine omoguće približno isti uvjeti korištenja kakve je imao koristeći tu nekretninu. Zakon Federacije BiH je predvidio da je korisnik eksproprijacije prije podnošenja prijedloga za eksproprijaciju dužan pokušati sa vlasnikom nekretnine sporazumno riješiti sticanje prava vlasništva nad određenom nekretninom.

Ukoliko vlasnik ne prihvati na ime naknade drugu nekretninu, naknada se određuje u novcu prema visini tržišne vrijednosti nekretnine, nakon što je dugi niz decenija zakonom bilo predviđeno davanje pravične naknade, čija je visina obično bila daleko ispod tržišne vrijednosti imovine. Praksa Evropskog suda za ljudska prava zasniva se na stanovištu da se u pravilu za ekspropriranu nekretninu isplaćuje puna, odnosno tržišna naknada, a isplata niža od tržišne cijene, uglavnom, predstavlja kršenje člana 1 Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok se potpuni izostanak naknade može opravdati samo u izuzetnim okolnostima[12]. Zakon predviđa posebno izračunavanje naknade za različite objekte eksproprijacije.

U slučaju da strane u postupku ne postignu sporazum oko naknade, općinski organ uprave u Federaciji BiH, odnosno područna jedinica Uprave u Republici Srpskoj, ili odjel uprave u Brčko distriktu, dostavlja pravomoćno rješenje sa svim spisima o eksproprijaciji nadležnom sudu na čijem području se nalazi eksproprirana nekretnina. Nadležni sud će u vanparničnom postupku odlučiti o visini naknade za ekspropriaciju. Postupak za određivanje naknade za ekspropriranu nekretninu je hitan.

 

4.11.3. Povrat bespravno oduzete imovine i obeštećenje ranijih vlasnika

 

Restitucija je vraćanje prava vlasništva nacionalizirane imovine[13]. Denacionalizacija, kao pravni pojam, podrazumijeva „postupak ukidanja svih pravnih posljedica nacionalizacije tuđe imovine, bilo pravnih ili fizičkih lica“[14]. Iako se o denacionalizaciji, kao o naturalnom vraćanju nacionalizirane imovine, ili nadoknađivanju te imovine drugom imovinom, ili novčanom naknadom, govori od kraja posljednjeg rata, u BiH još uvijek nije donesen zakon koji bi na jedinstven način regulirao ovo pitanje.

Komisija za restituciju, koju je uspostavilo Vijeće ministara BiH Odlukom o imenovanju Komisije za restituciju [15] u julu 2004. godine, nadležna je za pripremu okvirnog zakona o restituciji u BiH.

Principi za provođenje restitucije imovine zasnivaju se na interesu da se na pravedan i objektivan način ispravi nepravda koju su država i njeni organi učinili u prošlosti oduzimanjem imovine od njenih ranijih vlasnika, te da se provede restitucija u BiH na način koji ne ugrožava makroekonomsku stabilnost BiH, da se otkloni restitucija kao izvor nesigurnosti koja sprečava proces privatizacije i sadašnje vlasnike da investiraju u poboljšanje svoje imovine, kao i da podrži dalji razvoj tržišne privrede u BiH.

Komisija je do danas izradila Prijedlog zakona o denacionalizaciji u BiH. Prijedlogom zakona se predviđa uređenje osnove i postupka vraćanja ili naknade za nepokretnu ili pokretnu imovinu koja je prinudno prenesena u općenarodnu imovinu, državno, zadružno, odnosno društveno vlasništvo na osnovu zakona i propisa, odlukom državnog organa, ili na osnovu prisilno iznuđenog pravnog posla bez pravne osnove od 1. januara 1945. godine do stupanja na snagu Zakona o denacionalizaciji BiH. Osnovni principi denacionalizacije prema Nacrtu zakona su: vraćanje oduzete imovine vlasniku u naturalnom obliku, davanje vlasniku u zamjenu za oduzetu imovinu jednako vrijedno materijalno dobro iste vrste, ako iz opravdanih razloga nije moguće vratiti oduzetu imovinu, davanje vlasniku oduzete imovine pravičnu novčanu naknadu, ako imovinu vlasniku nije moguće vratiti u naturalnom obliku, niti ga obeštetiti zamjenskom imovinom.

Na sjednici Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH od 31. januara 2008. godine, po prvi put je razmatran Prijedlog zakona o denacionalizaciji. Izjašnjenje povodom ovog Prijedloga odgođeno je  za narednu sjednicu koja se održala 26. februara 2008. godine, međutim, Prijedlog zakona je odbijen.

Pored ovoga, na nivou države BiH ne postoji jedinstven zakon koji bi na  jedistven način regulirao materiju stvarnog prava kao jednog od prioriteta u reformi pravnog poretka. Ovakav zakon, koji bi bio rezultat reforme vlasničkih odnosa, trebao je biti jedan od prvih koraka zajedno sa donošenjem propisa o restituciji i privatizaciji, te iako postoji Nacrt zakona o stvarnim pravima na državnom nivou već skoro tri godine, do njegovog usvajanja i donošenja entitetskih zakona, u skladu sa državnim, još nije došlo.

Zakonima o građevinskom zemljištu koji su nametnuti odlukom visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini od 15. maja 2003. godine, započet je proces restitucije. Zakoni su usvojeni u oba entiteta[16] sa istovjetnim tekstom. Tom odlukom visokog predstavnika stavljen je van snage Zakon o građevinskom zemljištu BiH iz 1986. godine. Jedna od ključnih novina zakona je podjela građevinskog zemljišta na zemljište u državnom i privatnom vlasništvu s obzirom da po starom zakonu nije bilo moguće stjecati privatno vlasništvo na gradskom građevinskom zemljištu. Nadalje, nositelji privremenog prava korištenja na neizgrađenom gradskom zemljištu mogu to zemljište stavljati u promet, što je bitna razlika u odnosu na raniji zakon prema kojem je neizgrađeno zemljište bilo van prometa. Kao novina uveden je postupak po kojem se dodjela zemljišta vrši putem javnog konkursa. Osim ovoga, dozvoljeno je podnijeti zahtjev kojim predratni korisnici mogu tražiti reviziju rješenja o dodjeli zemljišta u svrhu građenja, koja su donesena bez njihove saglasnosti u periodu od 6. aprila 1992. godine do donošenja novih zakona[17]. Nametnutim zakonima propisano je da prestaje državno vlasništvo na gradskom građevinskom zemljištu, koje je postalo društveno, odnosno državno, temeljem općinskih odluka, a koje nije realizovano za namjenu u skladu sa regulacionim planom i uspostavlja se raniji vlasnički odnos, kao i da prestaje državno vlasništvo na izgrađenom gradskom zemljištu koje prelazi u vlasništvo vlasnika izgrađenog objekta. Na ovaj način, u državnom vlasništvu je ostalo neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište koje je postalo društveno, odnosno državno, prema Zakonu o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, pa se ne može zaključiti da je restitucija gradskog građevinskog zemljišta u cijelosti provedena donošenjem ovih zakona. Republika Srpska je 2006. godine usvojila novi Zakon o građevinskom zemljištu[18], kojim je prestao da važi Zakon o građevinskom zemljištu Republike Srpske iz 2003. godine i kojim je predviđeno da državno vlasništvo na neizgrađenom zemljištu, a koje je postalo državno temeljem Zakona o nacionalizaciji iz 1958. godine, prestaje po sili zakona stupanjem na snagu Zakona iz 2006. godine.

 

 4.11.4. Utvrđivanje, raspodjela i upravljanje imovinom Bosne i  Hercegovine

 

Bosna i Hercegovina je izvršila ratifikaciju Sporazuma o pitanju sukcesije (Službeni glasnik BiH – Dodatak: Međunarodni ugovori, br.10/2001), koji je od strane bivših republika SFRJ zaključen u Beču, 29 juna 2001. godine. Predmetnim Sporazumom određeno je pitanje nasljeđivanja imovine bivše Socijalističke federativne republike Jugoslavije, po kojem su novonastale suverene države ravnopravne nasljednice. Pitanja Sporazuma su svrstana u ukupno sedam aneksa (Pokretna i nepokretna imovina, Diplomatska i konzularna imovina, Finansijska potraživanja i dugovanja, Arhivska građa, Penzije, Ostala prava, Koristi i dugovanja i Privatna svojina i stečena prava).

Zbog složenosti odnosa koji su se formirali tokom više decenija trajanja Socijalističke federativne republike Jugoslavije, kao i potrebe poštivanja stečenih prava i nužnosti uvažavanja privatnog vlasništa, značaja pravne sigurnosti  i uspostavljanja osnova za buduću saradnju između država u regiji, države nasljednice su ovu materiju regulirale posebnim Aneksom G Sporazuma o pitanjima sukcesije bivše Socijalističke federativne republike Jugoslavije. Danas su u državama nasljednicama SFRJ svi oblici vlasništva, pa i državnog, svojina u pravno-tehničkom smislu. Država upravlja državnom svojinom na osnovu istih ovlaštenja kao i drugi vlasnici, a na tržište i u pravni promet stavlja je na osnovu autonomije volje.

S obzirom da se radi o sporazumu između više država, on ne može biti osnova za uknjižbu prava vlasništva. Pitanje imovine, koja je BiH pripala po tom sporazumu, unutrašnje je pitanje Bosne i Hercegovine, o kojem samo Parlamentarna skupština BiH i Vijeće ministara mogu odlučivati. Či­nje­ni­ca jeste da je BiH ti­tu­lar i vla­snik naslijeđene imo­vi­ne, međutim, ne postoji zakon o državnoj imovini kojim se vrši konačna raspodjela pra­va i oba­ve­za na ne­po­kre­tnu i po­kre­tnu imo­vi­nu unutar države. Iako, prema Sporazumu izričito važi da će „ne­po­kre­tna drža­vna imo­vi­na biv­še SFRJ pri­pasti drža­va­ma slje­dni­ca­ma na či­jim se te­ri­to­ri­ja­ma ta imo­vi­na na­la­zi”, predviđa se da će veliki dio imovine po teritorijalnom principu biti raspodijeljen na entitete, kantone ili općine unutar Bosne i Hercegovine. Ovakav način raspodjele državne imovine upućuje na zaključak da se radi o su­kce­si­ji unutar BiH, o čemu će se odlučiti konačnim usvajanjem Zakona o državnoj imovini.

Kako je to unutrašnje pitanje, Komisija za državnu imovinu, utvrđivanje i raspodjelu državne imovine, određivanje prava i obaveza Bosne i Hercegovine, entiteta i Brčko distrikta kod upravljanja državnom imovinom, zadužena je za izradu zakona o državnoj imovini Bosne i Hercegovine. Vijeće ministara BiH je u decembru 2004. godine[19] osnovalo Komisiju za državnu imovinu sa prvenstvenim zadatkom da izradi zakon kojim će biti utvrđeno koja imovina pripada kojem nivou vlasti, kao i da izradi propise za buduće upravljanje ovom imovinom, te predloži nacrte zakona o pravima vlasništva i upravljanja državnom imovinom. Ovaj zakon je bitan zbog toga da bi država, kao i niži nivoi vlasti, dobili imovinu kako bi mogli obavljati svoje zakonom i Ustavom predviđene nadležnosti. Dok se ovo pitanje ne riješi, visoki predstavnik u BiH donio je u martu 2005. godine Odluku o zabrani raspolaganja državnom imovinom u Federaciji BiH, Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini[20], koja je nekoliko puta produžavana. Razlog za donošenje Odluke je osiguranje da prava vlasništva nad javnom imovinom ne budu narušena eventualnom prodajom prije usvajanja zakona.

Nakon više od tri godine, koliko se radi na nacrtu ovog zakona, ističe se da postoji saglasnost u tome da svaki nivo vlasti u BiH, i entiteti i država sa svojim institucijama, kao i drugi nivoi vlasti, mogu biti titulari nad državnom imovinom. Stvarni i održivi razvoj BiH je moguć jedino uz ispunjenje uvjeta da imovina Bosne i Hercegovine dobije svog titulara. Pri tome će Komisija primijeniti kombinaciju funkcionalnog i teritorijalnog principa za rješavanje ovog pitanja. U okviru nacrta predviđeno je da će imovina van Bosne i Hercegovine, koju je dobila sukcesijom bivše SFRJ, biti isključivo u vlasništvu države, a sva druga imovina unutar BiH, bez obzira da li se radilo o imovini dobijenoj sukcesijom ili imovini stečenoj od Socijalističke republike Bosne i Hercegovine, bit će predmet raspodjele države, entiteta, kantona, pa čak i općina.

Donošenje ovog zakona je bitno i zbog toga što je pitanje raspodjele državne imovine jedan od ključnih ciljeva koji su vezani za prestanak mandata Ureda visokog predstavnika u BiH, međutim, neizvjesno je kada će biti donesen.

 

4.11.5. Stanarsko pravo

 

U skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo na vraćanje imovine i na naknadu imovine koja se ne može vratiti. Prema tome, nositelji stanarskog prava na stan koji je proglašen napuštenim imali su pravo na povrat stana. Osobe koje su u Federaciji BiH napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. i 4. aprila 1998. godine, kada je Zakon o prestanku primjene[21] stupio na snagu, smatrale su se izbjeglicama ili raseljenim licima. Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo u Federaciji BiH[22], nositelji stanarskog prava stekli su pravo na otkup stana čime su postali vlasnici. U Republici Srpskoj, prema Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine od 19. decembra 1998. godine, izbjeglice i raseljene osobe su mogle tražiti povrat stana u društvenom vlasništvu na kojima je postojalo stanarsko pravo. Nositelji stanarskog prava su mogli otkupiti stan prema Zakonu o privatizaciji stanova[23]. Ovim zakonima su propisani uvjeti i način prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo, kao i način određivanja cijene i prestanak stanarskog prava. Danom sklapanja ugovora o kupoprodaji stana prestaje stanarsko pravo. Nositelj stanarskog prava je gubio to pravo ako nije podnio zahtjev do 4. oktobra 1999. godine u Federaciji BiH, a u Republici Srpskoj do 19. februara 2000. godine. U Distriktu Brčko, povrat imovine se vršio prema Zakonu o vraćanju napuštene imovine[24], a otkup po odredbama Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo u Brčko distriktu.

Izbjeglicom se u smislu Zakona o prodaji stanova Federacije BiH ne smatra nositelj stanarskog prava koji je iz istog stambenog fonda bivše Jugoslovenske narodne armije (JNA), ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ, stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.

Jedinstvenu problematiku predstavlja povrat stanova za koji su nositelji stanarskog prava imali zaključene ugovore o kupoprodaji sa bivšim Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) prema Zakonu o stambenom obezbjeđenju u JNA[25], koji je stupio na snagu 6. januara 1991. godine, a kojim su se regulirale stambene potrebe za vojne i civilne pripadnike Jugoslovenske narodne armije. Ove osobe se prema važećim zakonima ne smatraju izbjeglicama ili raseljenim osobama, te im nije dozvoljen povrat. Njima je umjesto povrata stana dato pravo na naknadu[26], koja je niža od tržišne cijene stana. Pitanje koje je, prije svih, bilo neophodno riješiti jeste da li se pravo koje se odnosi na stan Jugoslovenske narodne armije može smatrati „imovinom“ u smislu člana 1 Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Dom za ljudska prava je, dosljedno u svojim odlukama[27], utvrdio da prava, prema ugovoru o kupovini stana zaključenim sa JNA, u skladu sa gore navedenim zakonom, predstavljaju imovinu u smislu člana 1 Protokola br. 1. Kako je predviđena naknada, umjesto povrata, postavlja se pitanje na koje još nema konačnog odgovora, a to je da li je isplata niže naknade od tržišne suprotna principu proporcionalnosti koji se mora ostvariti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želio ostvariti. Pred Evropskim sudom za ljudska prava u toku je postupak po aplikaciji unutar koje aplikant traži da Sud utvrdi povredu prava na mirno uživanje imovine iz člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što mu je onemogućen povrat stana za koji je zaključio valjan kupoprodajni ugovor sa bivšom SSNO, kao i da se u zemljišne knjige uknjiži kao vlasnik. Aplikant, također, vidi povredu prava na imovinu i u tome što je eventualna naknada niža od stvarne vrijednosti stana. Ostaje da se vidi na koji način će Evropski sud za ljudska prava u ovom predmetu odlučiti, odnosno da li će prihvatiti stavove Ustavnog suda BiH, odnosno Doma za ljudska prava BiH, koji su se tokom vremena više puta mijenjali. Aktuelan stav Doma za ljudska prava BiH i Ustavnog suda BiH odnosi se na zakonitost i opravdanost nemogućnosti povrata stana osobama koje imaju zaključen kupoprodajni ugovor, ukoliko su iste ostale u službi u nekoj od oružanih snaga van teritorije BiH, s obzirom da takve osobe nemaju status izbjeglice. Izuzetak predstavljaju one osobe kojima je odobren status izbjeglice, ili drugi vid zaštite, koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja izvan teritorija bivše SFRJ.

Zakonom o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova na nivou Federacije BiH[28] propisano je da se stanovi iz člana 13 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima vraćaju davatelju stana na korištenje pod uvjetom da su na području općine na čijoj teritoriji se nalaze takvi stanovi izvršena rješenja po svim zahtjevima za vraćanje u posjed stana. Navedeni član propisuje prestanak stanarskog prava usljed toga što nije podnešen zahtjev za povrat u    predviđenom vremenskom roku ili prestanak stanarskog prava po sili zakona ukoliko se u zakonskom roku ne počne sa korištenjem stana. U tom slučaju davalac stana ima pravo da vraćenim stanovima raspolaže i stanove dodijeli obiteljima svojih radnika poginulih u domovinskom ratu, svojim radnicima, ratnim vojnim invalidima i invalidima rada, svojim radnicima – demobiliziranim braniteljima, umirovljenim radnicima koji do dana stupanja na snagu ovog Zakona nisu na drugi način riješili stambeno pitanje, deficitarnim kadrovima, te ostalim radnicima koji do dana stupanja na snagu ovog Zakona nisu na drugi način riješili stambeno pitanje. Ovaj Zakon, također, predviđa da iznimno, ukoliko među vraćenim stanovima ima nacionaliziranih stanova, davatelj stana na korištenje neće vršiti dodjeljivanje takvih stanova do donošenja posebnog zakona o restituciji.

 

4.11.6. Stara devizna štednja

 

Pod starom deviznom štednjom podrazumijeva se štednja koja se u stranoj valuti polagala u banke sa sjedištem u republikama bivše Socijalističke federativne republike Jugoslavije. Stara devizna štednja je unutrašnji javni dug koji su naslijedile sve države raspadom bivše SFRJ. Za račune stare devizne štednje garancije je davala bivša Socijalistička federativna republika Jugoslavija. Republika Bosna i Hercegovina donijela je Odluku o ciljevima i zadacima devizne politike[29], na temelju koje je Republika Bosna i Hercegovina prvi put izričito priznala svoju odgovornost i preuzela garancije za štednju. Ovom odlukom je predviđeno da pitanja štednje i kamata na štednju „budu riješena usvajanjem zakonskih propisa koji se tiču javnog duga BiH“.

Zakoni koji su uslijedili na entitetskim nivoima, koji su regulirali pitanja javnog duga, imali su za rezultat nejednako postupanje prema građanima BiH i narušavanje principa jednakosti kod prava građana. Nakon obraćanja jednog dijela štediša Domu za ljudska prava BiH, donesene su odluke kojima se utvrdila povreda prava iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i Ustava BiH, te data je uputa za rješavanje ovog pitanja na jedinstven način donošenjem zakonskog propisa na državnom nivou. Odlukom Ustavnog suda br. U-14/05 od 2. decembra 2005. godine određeno je da BiH uredi zakonodavni okvir za rješavanje pitanja stare devizne štednje i to na jedinstven način za sve građane BiH, u skladu sa, između ostalog, standardima iz člana 1 Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Bosna i Hercegovina je konačno usvojila Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje[30], u aprilu 2006. godine. Zakon, između ostalog, predviđa verifikaciju stare devizne štednje, nakon čega se do kraja 2007. godine na ime verificirane svote svakom štediši treba isplatiti iznos od najviše 1.000 konvertibilnih maraka, a preostala svota će se naknadno isplatiti u državnim obveznicama koje će biti isplaćene najkasnije do 31. decembra 2020. godine uz kamatu od 2.5 posto na godišnjem nivou. Ovaj zakon je predviđao da i izvršne sudske presude, kojima se dosuđuje isplata stare devizne štednje, podliježu postupku verifikacije[31]. Ovaj član zakona je izmijenjen na način da su oni kojima su dosuđene izvršne presude dužni dostaviti iste entitetskom ministarstvu finansija, odnosno Direkciji za finansije Distrikta Brčko. Također je skraćen rok za isplatu stare devizne štednje sa ranijih 13 na devet godina, dok je Vijeće ministara BiH naknadno utvrdilo rok od sedam godina.

Republika Srpska je, krajem 2007. godine, iznenada donijela Zakon o uslovima i načinu izmirenja obaveza po osnovu računa stare devizne štednje emisijom obveznica[32] koji vrijedi za ovaj entitet. Prema ovom Zakonu obveznice će dospijevati na rok od pet godina. Na ovaj način Republika Srpska je donijela zakon koji nudi povoljnije uvjete u odnosu na one koji su predviđeni Zakonom o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje na nivou BiH. Pored skraćenog roka, ovim zakonom povećana je i gotovinska isplata sa 1.000 na 2.000 konvertibilnih maraka, te je pomjeren rok prve emisije obveznica sa 31. marta 2008. godine na 1. mart 2008. godine. Ovakvo postupanje je u suprotnosti sa namjerom da se pitanje riješi jedinstveno na nivou BiH, s obzirom da je predviđeno da je emitent državnih obveznica Bosna i Hercegovina u ime entiteta i distrikta, a nadležna insitucija je Ministarstvo financija i trezora BiH. Donošenjem Zakona na nivou entiteta, Republika Srpska preuzima obavezu emisije entitetskih dionica.

Protiv određenog broja odredbi članova Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje i Zakona o uvjetima i načinu izmirenja obaveza po osnovu računa stare devizne štednje emisijom obveznica u Republici Srpskoj, pokrenuti su postupci za ocjenu ustavnosti pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud BiH je odlučio da zahtjeve iz ovih predmeta spoji u jedan predmet, s obzirom da se svi zahtjevi tiču istog ili sličnog pitanja. Prvi zahtjev se odnosio na neusklađenost odredbi člana 22 i 23 državnog Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, jer Centralnoj banci BiH nisu date nadležnosti koje su predviđene osporenim odredbama navedenog Zakona, niti Zakonom o Centralnoj banci BiH. Drugi zahtjev se odnosio na neustavnost odredbi članova 8, 9, 10, 11, 12, 13, 14 i 16 Zakona o uvjetima i načinu izmirenja obaveza na osnovu računa stare devizne štednje emisijom obveznica u Republici Srpskoj koje se tiču propisivanja emitenta obveznica, uvjeta za izdavanje obveznica, amortizacionog plana i dospijeća obveznica, te davanja garancija za njihovu isplatu po dospijeću.

Ustavni sud BiH je 4. oktobra 2008. godine donio odluku[33] kojom je odbio kao neosnovane zahtjeve za ocjenu ustavnosti spomenutih odredbi. Prije svega, Ustavni sud BiH je utvrdio da su odredbe člana 22 i 23 državnog Zakona o staroj deviznoj štednji u skladu sa Ustavom BiH i članom 1 Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što Centralna banka BiH ima pravo da izdaje obveznice kada smatra da je to potrebno, s obzirom da Ustav BiH ne isključuje mogućnost da se nadležnosti Centralne banke BiH donesu po osnovu više zakona, s tim što je potrebno da to bude zakonodavac na državnom nivou. U konkretnom slučaju Parlamentarna skupština BiH donijela je Zakon o izmirenju obaveza na osnovu računa stare devizne štednje, pa se na to odnose odredbe člana 22 i 23 državnog Zakona o staroj deviznoj štednji u saglasnosti sa Ustavom BiH.

U pogledu odlučivanja o drugom zahtjevu, Ustavni sud BiH je, također, utvrdio ustavnost odredbi osporenih članova Zakona o uvjetima i načinu izmirenja obaveza po osnovu računa stare devizne štednje emisijom obveznica u Republici Srpskoj. Ustavni sud je istakao da zaštita imovinskih prava u okviru pitanja isplate stare devizne štednje spada, kako u nadležnost države, tako i entiteta, te da ova obaveza proizilazi iz Ustava BiH, a to znači da se zaštita mora osigurati i tako što će i država i entiteti donijeti odgovarajuće propise. S obzirom da je Republika Srpska iskoristila mogućnosti koje je predvidio državni zakon u pogledu odstupanja entitetskog zakona od državnog i pronašla bolje i povoljnije uvjete za isplatu stare devizne štednje, izvršena je „pozitivna diskriminacija“ u korist štediša, kao i da se isplatom stare devizne štednje ne utiče na monetarnu politiku Bosne i Hercegovine.

S obzirom na činjenicu da Ustavni sud BiH nije osporio nadležnost entiteta za isplatu stare devizne štednje, Federacija BiH bi uskoro trebala početi izdavati obveznice za izmirenje obaveza po osnovu računa stare devizne štednje na način kako je to učinila Republika Srpska.

Štediše čija je štednja bila položena u banke u drugim republikama bivše SFRJ ne uživaju zaštitu isplate štednje prema ovim zakonima, nego se isplata njihove štednje veže za Sporazum o sukcesiji, prema kojem odgovornost za ove obaveze pripada republikama u kojima je bilo sjedište predmetnih banaka, a BiH ima pozitivnu obavezu da učini sve kako bi zaštitila prava svojih građana koji imaju štednju u drugim državama.

Evropski sud za ljudska prava, vezano za staru deviznu štednju, je protiv Bosne i Hercegovine donio dvije presude i to u predmetu Jeličić protiv BiH[34], 31. oktobra 2006. godine, i u predmetu po tri aplikacije aplikanata Pejaković, Pejić i Kusić[35] od 18. decembra 2007. godine. Predmetnim presudama Evropski sud za ljudska prava utvrdio je da se radi o povredi člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (pravo na pravično suđenje) i člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju (prava na mirno uživanje imovine), zbog neizvršenja pravomoćnih i izvršnih presuda domaćih sudova kojima su aplikantima dosuđeni iznosi njihove stare devizne štednje. U ovim predmetima Sud je našao povredu prava na mirno uživanje imovine prvenstveno iz razloga neizvršenja pravomoćnih presuda, dok nije razmatrao povredu ovog prava koja je navodno učinjena neisplaćivanjem iznosa štednje u bankama. Iako je Evropski sud za ljudska prava, prilikom odlučivanja, imao u vidu i navode o visini javnog duga, te ekonomskoj stabilnosti koja bi bila ugrožena isplatom ukupnog iznosa stare devizne štednje, Evropski sud za ljudska prava je istakao da „ne vidi razloga da odstupa od svoje dobro utvrđene sudske prakse po kojoj se ne dozvoljava nekoj državi da nedostatak finansijskih sredstava koristi kao izgovor za neisplaćivanje duga po presudi”. Sud je napomenuo da je predmet Pejaković, Pejić i Kusić gotovo identičan predmetu Jeličić, kao i da bi izmjena člana 27 Zakona o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje „konačno mogla dovesti do potpunog izvršavanja presuda o koima je riječ“, ali da „izgleda da se to još nije dogodilo“.

[3] Ustav BiH, Međunarodni standardi.

[4] Sl. novine FBIH, br. 1/94, 13/97 i 22/02.

[5] Sl. glasnik Republike Srpske (RS), br. 3/92, 6/92, 8/92, 15/92 i 19/92.

[6] Ustav Republike Srpske – članovi od 54 – 60.

[7] Sl. glasnik Republike Srpske, br.8/96, 37/07, 66/08.

[8] Sl. list SRBiH, br.12/87 i 38/89 i Sl.list RBiH, br.3/93 i 15/94.

[9] Sl. novine FBiH, br.70/07.

[10] Sl. glasnik Brčko distrikta, br.26/04.

[11] Sl. glasnik Brčko distrikta, br.3/00, 5/00, 9/02, 8/03, 8/04, 25/05.

[12] Jahn i drugi protiv Njemačke, vidjeti gore.

[13] Prijedlog Zakona o denacionalizaciji BiH, član 5, stav1j.

[14] Studija izvodljivosti restitucije u BiH, Ekonomski institut Sarajevo, str.12, http://www.eis.ba/ei/download/studije/restitucija_ba.pdf.

[15] Sl. glasnik BiH, br.44/04.

[16] Sl. novine FBiH, br.25/03 i Sl. glasnik Republike Srpske, br.86/03.

[17] Prije donošenja ovih zakona u Bosni i Hercegovini gradsko građevinsko zemljište bilo je u  državnom vlasništvu na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (Sl. list FNRJ, br.52/58) i Zakona o određivanju građevinskog zemljišta i određenim naseljima gradskog karaktera (Sl. list SRBiH, br.24/68) i općinskih odluka.

[18] Sl. glasnik Republike Srpske, br.112/06.

[19] Sl. glasnik BiH, br.10/05, 18/05, 69/05, 70/05.

[20] Sl. novine FBiH, br.20/05, Sl. glasnik BiH, br.18/05, 29/06, 85/06, 32/07, 41/07, 74/07, 99/07, 58/08, Sl. glasnik Republike Srpske, br.32/05.

[21] Godine 1992., u Federaciji BiH donesen je Zakon o napuštenim stanovima kojim je bilo uređeno da nositelj stanarskog prava gubi pravo na korištenje stana ako je stan zajedno sa članovima svoga domaćinstva napustio nakon 30. aprila 1991. godine, a napuštenim se smatrao i stan koji su nositelj stanarskog prava i njegovi članovi domaćinstva privremeno prestali da koriste. Ovaj zakon se prestao primjenjivati stupanjem na snagu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, kojim je predviđeno da se više neće donositi odluke o proglašavanju stanova napuštenim, a svi upravni, sudski i drugi akti na osnovu kojih je prestalo važiti stanarsko pravo u skladu sa novim zakonom, oglasile su se ništavim.

[22] Sl. novine FBiH, br.27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07, 72/08.

[23] Sl. glasnik Republike Srpske, br.11/00, 18/01, 20/01, 35/01, 47/02, 65/03, 17/04, 70/04, 2/05, 67/05, 118/05, 70/06, 38/07, 60/07, 59/08.

[24] Sl. glasnik Brčko distrikta, br.5/01, 1/02.

[25] Sl. list SFRJ, br.84/90.

[26] Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i Zakon o prodaji stanova za koje postoji stanarsko pravo više puta su se mijenjali prema odlukama Doma kojima je utvrđena povreda prava iz Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, kako bi konačno bili usklađeni sa standardima iz Konvencije. U postupku ispitivanja apstraktne kontrole ustavnosti, Ustavni sud BiH je u odluci U-83/03 od 22.09.2004. godine, zaključio da su odredbe zakona u skladu sa članom 1 Protokola br.1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda u skladu sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom o žaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Novim članom 39e Zakona o prodaji stanova isključeno je pozivanje na član 3 i 3a Zakona o prestanku primjene u predmetima gdje postoji zaključeni ugovori o kupoprodaji, s obzirom da se te osobe ne smatraju nositeljima stanarskog prava, nego vlasnicima. Izmjene i dopune navedenog zakona predviđaju da se nositelji stanarskog prava za stanove koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije BiH, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane, koji su nakon 19. maja 1992. godine ostali u službi, bilo vojnoj ili civilnoj, u nekoj od oružanih snaga van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatraju izbjeglicom, niti imaju pravo na povrat stana u Federaciji BIH. Izuzetak su lica kojima je prije 14.12.1995. godine, odobren boravak i status izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu, u nekoj od zemalja izvan teritorije bivše SFRJ.

[27] CH/96/3 Medan i drugi, CH/97/60 Miholić i drugi.

[28] Sl. novine FBiH, br.28/05.

[29] Sl. list RBiH, br.13/96, 72/07.

[30] Sl. glasnik BiH, 28/06, 76/06, 72/07.

[31] Član 27 Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje BiH.

[32] Sl. list Republike Srpske, br.1/08.

[33] Odluka Ustavnog suda BiH br.U 3/08 od 04.10.2008. godine.

  1. Trenutno nema komentara.
  1. No trackbacks yet.

Komentariši