Prava nacionalnih manjina (08)

 4.12. Prava nacionalnih manjina

 

Član 27 PGP:

U državama gdje postoje etničke, vjerske ili jezičke manjine, lica koja pripadaju tim manjinama ne mogu biti lišena prava da imaju, zajedno sa drugim članovima svoje grupe, svoj posebni kulturni život, da ispoljavaju i upražnjavaju svoju sopstvenu vjeru ili da se služe svojim jezikom.

(Sl. list SFRJ, br. 7/71)

 

4.12.1 Opća razmatranja

 

U poslijeratnom periodu, BiH je ratifikovala niz međunarodnih ugovora koji pored osnovnih, garantuju i specifična prava nacionalnih manjina: Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima,[1] Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije[2]; Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda[3] i njen  Protokol 12 (Opća zabrana diskriminacije)[4], te Okvirna konvencija za zaštitu prava nacionalnih manjina (u daljem tekstu: Okvirna konvencija)[5]. Iako nabrojana u Dodatku Aneksa 6 Dejtonskog mirovnog sporazuma, Evropska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima do danas nije ratifikovana.

U preambuli svog Ustava, BiH je naznačila da je inspirirana, između ostalog, i Deklaracijom o pravima lica koja pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičkim manjinama. Također, pored niza specifičnih ljudskih prava, Ustav BiH garantuje i princip nediskriminacije.

U Ustavu BiH nema definicije nacionalne manjine. Naime, u preambuli Ustav BiH definira Bošnjake, Hrvate i Srbe kao konstitutivne narode, i „ostale”, te generalno „građane BiH”. Pored problema nejednakosti građana BiH proistekle iz ove odredbe, javlja se i problem definicije “ostalih”, s obzirom da nije jasno definirano da li su se pripadnici “ostalih” tako izjasnili zato što pripadaju jednoj od manjina, ili zato što ne žele biti povezani sa jednim od tri konstitutivna naroda.

S obzirom da u BiH, prije posljednjeg rata (1992.-1995. godina), položaj manjina nije bio reguliran posebnim zakonodavstvom, pristupilo se izradi potpuno novog zakona. Kao rezultat niza inicijativa poduzetih od strane domaćih institucija i uz jaku podršku međunarodne zajednice, a na osnovu člana IV 4a Ustava BiH, Parlamentarna skupština BiH, na sjednici Predstavničkog doma održanoj 20. juna 2002. godine i na sjednici Doma naroda održanoj 1. aprila 2003. godine, usvojila je Zakon o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina. Ovaj Zakon je stupio na snagu 14. maja 2003. godine[6] i time je odigrao važnu ulogu u obezbjeđivanju pravnog okvira za zaštitu pripadnika nacionalnih manjina, kao i u podizanju svijesti o pravima pripadnika nacionalnih manjina.

Nacrt ovog Zakona pripremilo je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, a visoki predstavnik u BiH zatražio je od Venecijanske komisije, kao savjetodavnog tijela Vijeća Evrope, zaduženog za pitanja ustavnog prava zemalja članica, da pripremi svoje mišljenje o tekstu nacrta Zakona, kako bi se osigurala njegova usklađenost sa osnovnim regionalnim instrumentima za zaštitu prava pripadnika nacionalnih manjina. Venecijanska komisija je, između ostalog, istakla da određena prava spomenuta u tekstu nacrta Zakona o zaštiti pripadnika nacionalnih manjina garantuju i više od standarda postavljenih međunarodnim aktima za zaštitu nacionalnih manjina. Ova inicijativa je, prema mišljenju Komisije, pozitivna, ali s obzirom na kompleksnu strukturu vlasti u BiH, moglo bi doći do problema kod implementacije ovih odredbi na lokalnom nivou. Naime, s obzirom da jako malo kompetencija leži na državnom nivou, implementacija ovih odredbi zavisit će od finansijskih mogućnosti lokalnih vlasti.

Uz snažan pritisak domaćeg nevladinog sektora[7], Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina u BiH usvojen je 2005. godine. Na izmjene koje su, po mišljenju nevladinog sektora, bile neophodne, osvrnut ćemo se u daljem tekstu.

U članu 7. Zakona o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina BiH stoji da će entiteti, kantoni, gradovi i općine u BiH, u okviru svojih ovlaštenja, svojim zakonima i drugim propisima potpunije urediti prava i obaveze koje proističu iz ovog zakona i međunarodnih konvencija kojima se uređuju pitanja od značaja za nacionalne manjine. U skladu s tim, Narodna skupština Republike Srpske je u decembru 2004. godine usvojila Zakon o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina Republike Srpske. Ovaj Zakon, osim što garantuje ista prava nacionalnih manjina kao i istoimeni državni zakon, nudi i nekoliko specifičnih odredbi koje idu u prilog nacionalnim manjinama koje žive na teritoriji Republike Srpske. Jedna od takvih odredbi je i preciziranje novčanih kazni za pravna lica koja ne poštuju odredbe ovog Zakona.[8] Što se tiče Federacije BiH, Zakon o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina usvojen je tek nedavno, a u službenom listu objavljen je u septembru ove godine,[9] tako da je rano govoriti o tome kako će se ovim zakonom u praksi štititi prava i interesi pripadnika nacionalnih manjina u ovom entitetu. Zbog kompleksne strukture Federacije, zanimljivo je spomenuti da je Federalni zakon u svom članu 23 nižim organima vlasti propisao da se na svom nivou, a u određenom vremenskom roku, pozabave pravima pripadnika nacionalnih manjina: Kantoni, gradovi i općine će svojim propisima bliže odrediti prava pripadnika nacionalnih manjina u skladu sa odredbama ovog Zakona u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu.

Iako je u prvobitnoj verziji državnog zakona Brčko distrikt spomenut samo u završnoj odredbi (član 27), u smislu da će isti biti objavljen u službenim glasilima entiteta i Brčko distrikta, usvajanjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina, 2005. godine, “ispravljen” je ovaj propust. Naime, ovim izmjenama zakona u članu 26: Republika Srpska i Federacija BiH donijet će i uskladiti svoje propise o pravima nacionalnih manjina, kao i druge zakone i propise u kojima se propisuju i štite prava nacionalnih manjina, sa ovim zakonom u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, dodat je i Brčko distrikt. Ni danas, u Brčko distriktu, ovakav zakonski akt nije donesen, pa pripadnicima nacionalniih manjina preostaje samo da se pri zaštiti svojih prava pozivaju na državni zakon.

 

4.12.2. Definicija nacionalne manjine

 

Iako međunarodna zajednica generalno izbjegava ponuditi opću definiciju “manjina” s obzirom na čitav niz situacija u kojima manjine postoje, najprihvatljivija definicija je ona po kojoj je manjina nedominirajuća grupa pojedinaca koja ima određene nacionalne, etničke, vjerske ili jezičke karakteristike, različite od karakteristika većinskog stanovništva[10].

S druge strane, državni Zakon o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina definira nacionalnu manjinu kao dio stanovništva-državljana BiH koji ne pripadaju nijednom od tri konstitutivna naroda, a sačinjavaju je osobe istog ili sličnog etničkog porijekla, iste ili slične tradicije, običaja, vjerovanja, jezika, kulture i duhovnosti i bliske ili srodne povijesi i drugih obilježja.[11]

Važno je spomenuti da su u BiH prava pripadnika nacionalnih manjina ograničena isključivo na njene državljane[12]. Što se tiče međunarodnih standarda, Komitet za ljudska prava Ujedinjenih nacija je u svom Općem komentaru broj 23, kojim se tumači član 27 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, naglasio da države članice ne mogu ograničavati prava zagarantovana članom 27 samo na svoje državljane[13]. Također, u Okvirnoj konvenciji za zaštitu nacionalnih manjina nigdje ne stoji da pripadnici nacionalnih manjina moraju biti i državljani te zemlje da bi ostvarili svoja prava.

Kako stoji u Zakonu, BiH štiti položaj i ravnopravnost Albanaca, Crnogoraca, Čeha, Italijana, Jevreja, Mađara, Makedonaca, Nijemaca, Poljaka, Roma, Rumuna, Rusa, Rusina, Slovaka, Slovenaca, Turaka, Ukrajinaca, te drugih koji ispunjavaju uvjete iz stava 1, člana 3 ovog Zakona. Ovaj spisak nacionalnih manjina uzet je iz popisa stanovništva iz 1991. godine, iako, obzirom na migracije u prethodne dvije decenije, popis stanovništva ne reflektira de facto sadašnju situaciju u BiH.[14] [15]

Međutim, uvažavajući problem popisa stanovništva, Savjetodavni komitet Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina[16], mišljenja je da je neophodno da vlasti, pogotovo na lokalnom nivou, ne koriste nedostatak novog popisa da opravdaju nedostatak zaštite prava pripadnika nacionalnih manjina.[17]

Zakon o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina Republike Srpske u svom članu 2 definira nacionalne manjine na identičan način, kao i istoimeni državni Zakon.

Za razliku od državnog zakona i zakona Republike Srpske, u Zakonu o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina Federacije BiH, pored toga što su nabrojane iste nacionalne manjine, one su definirane kao dio stanovništva-državljana koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici jednog od tri konsitutivna naroda, a sačinjavaju je ljudi istog ili sličnog etničkog porijekla, iste ili slične tradicije, običaja, vjerovanja, jezika, kulture i duhovnosti i bliske ili srodne historije i drugih obilježja.[18]

 

4.12.3 Pravo na očuvanje nacionalnog, kulturnog i drugog identiteta manjina

 

Član 5 Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina obavezuje države članice Vijeća Evrope, i druge potpisnice ove Konvencije, da unapređuju uvjete potrebne za održavanje i razvijanje kulture pripadnika nacionalnih manjina i očuvanje neophodnih elemenata njihovog identiteta: vjere, jezika, tradicije i kulturnog naslijeđa.

Državni Zakon o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina u svom članu 5 predviđa pravo na očuvanje nacionalnog, kulturnog i drugog identiteta manjina. Zakon o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina Republike Srpske identičnom formulacijom, kao i državni Zakon u svom članu 4, predviđa isto pravo za građane koji žive na teritoriji Republike Srpske. U Zakonu o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina Federacije BiH, pozivajući se na državni zakon i na Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina, ovo pravo je već u u članu 1, u kojem se utvrđuje svrha samog zakona, formulirano kao obaveza „organa vlasti da poštuju i štite, očuvaju i razvijaju etnički, kulturni, jezički i vjerski identitet svakog pripadnika nacionalne manjine u Federaciji koji je državljanin Federacije odnosno Bosne i Hercegovine.”[19]

  

4.12.4 Sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti i zabrana diskriminacije na osnovu pripadnosti nacionalnoj manjini

 

Ustav BiH, u svom članu II (Ljudska prava i temeljne slobode), prepoznaje princip nediskriminacije: Uživanje prava i sloboda iz ovoga člana ili međunarodnih sporazuma popisanih u Dodatku I ovoga Ustava osigurava se svim osobama u BiH, bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi poput spola, rase, boje kože, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, pripadnosti nacionalnoj manjini, imovine, rođenja ili drugog statusa.[20] Nadalje, u Aneksu 7 Dejtonskog sporazuma, koji se odnosi na izbjeglice i raseljena lica, stoji da će strane osigurati da se izbjeglicama i raseljenim osobama omogući siguran povratak, bez rizika od uznemiravanja, zastrašivanja, proganjanja ili diskriminacije, naročito zbog njihovog etničkog porijekla, vjeroispovijesti ili političkog uvjerenja.

U članu 4 Zakona o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina BiH stoji da svaki pripadnik nacionalne manjine ima pravo da slobodno bira da se prema njemu ophode, ili ne ophode, kao prema nacionalnoj manjini i ne smije doći u nepovoljan položaj zbog takvog opredjeljenja i bilo kakav drugi oblik diskriminacije na osnovu toga je zabranjen. Ista odredba ponavlja se i u članu 3 Zakona o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina Republike Srpske, kao i u članu 4 istoimenog zakona u Federaciji.

Uzimajući u obzir prirodu međunarodnog prava o ljudskim pravima, tj. primarne odgovornosti državnih organa vlasti i njihovih službenika da štite ljudska prava svojih građana, od izuzetne je važnosti spomenuti Krivični zakon BiH, čiji član 145(1) glasi: Službena ili odgovorna osoba u institucijama Bosne i Hercegovine koja na osnovu razlike u rasi, boji kože, nacionalnoj ili etničkoj pripadnosti, vjeroispovijesti, političkom ili drugom uvjerenju, polu, seksualnom opredjeljenju, jeziku, obrazovanju, društvenom položaju ili socijalnom porijeklu, uskrati ili ograniči građanska prava utvrđena ustavom Bosne i Hercegovine, ratificiranim međunarodnim ugovorom, zakonom Bosne i Hercegovine, drugim propisom Bosne i Hercegovine ili općim aktom Bosne i Hercegovine, ili koja na osnovu ove razlike ili pripadnosti ili kojem drugom položaju daje  pojedincima neopravdane povlastice ili pogodnosti, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Međutim, prema mišljenju Savjetodavnog komiteta Okvirne konvencije, u BiH i institucionalni djelokrug kao i sudski i vansudski načini borbe protiv diskriminacije već su duže vrijeme nestabilni.[21] Također, prema mišljenju domaćeg nevladinog sektora, postojeće ustavne i zakonske odredbe nisu dovoljno djelotvorne. Stoga je grupa nevladinih organizacija pristupila izradi nacrta zakona protiv diskriminacije u BiH[22]. Nadalje, vršeći uvid u aktuelno de iure i de facto stanje, radna grupa za izradu nacrta ovog zakona ustanovila je, između ostalog, da ranjive socijalne grupe nemaju dostatan i efikasan zakonski instrumentarij koji bi im garantovao jednake mogućnosti i nediskriminaciju, te da u postojećem zakonodavstvu, direktna i indirektna diskriminacija nisu jasno definirane. Nažalost, uprkos iscrpljujućim naporima nevladinog sektora u BiH, zakon o zabrani diskriminacije u BiH još uvijek nije usvojen. Naime, Vijeće ministara BiH uvrstilo je u svoj Program rada za 2008. godinu izradu prijedloga zakona protiv diskriminacije kao dio zakonodavnih aktivnosti, a kao nosioca aktivnosti odredilo je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH. Rok za dostavljanje prijedloga ovog zakona Vijeću ministara je novembar 2008. godine.

 

4.12.5. Zaštita manjina od progona i mržnje

 

Prema Međunarodnoj konvenciji o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, države su obavezne kazniti svaku vrstu nasilja koja je motivirana pripadnošću nekoj rasnoj, etničkoj ili nacionalnoj grupi. Član 4a ove Konvencije glasi: države članice se obavezuju da će utvrditi kao krivično djelo svako širenje ideja zasnovanih na superirornosti ili rasnoj mržnji, svako podsticanje na rasnu diskriminaciju, kao i sva djela nasilja, ili izazivanje na takva nasilja, uperena protiv svih rasa ili svake grupe lica druge boje ili drugog etničkog porijekla, kao i pružanje pomoći rasističkim aktivnostima, podrazumijevajući tu i njihovo finansiranje. Međutim, u međunarodnom pravu još uvijek postoji dilema da li ovakva vrsta nasilja treba na domaćem nivou biti regulirana posebnim zakonom ili, jednostavno, kroz postojeće krivične zakone, s obzirom da sam tekst ove Konvencije ne daje specifičan odgovor na ovu dilemu.

Član 25 BiH Zakona o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina glasi: Na osnovu krivičnih zakona entiteta u BiH, zabranjena je i kažnjiva svaka radnja, podsticanje, organiziranje i pomaganje djelatnosti koje bi mogle ugroziti opstanak neke nacionalne manjine, izazvati nacionalnu mržnju, dovesti do diskriminacije ili stavljanja pripadnika nacionalne manjine u neravnopravan položaj. Članom 13 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina u BiH izbrisan je dio na osnovu krivičnog zakona entiteta u BiH i dodat je stav 2 ovom članu, koji glasi: Krivično gonjenje i sankcioniranje počinilaca djela, iz prethodnog stava, vrši se prema odgovarajućem krivičnom ili prekršajnom zakonodavstvu u BiH.

Krivični zakon BiH propisuje da je kažnjiv progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonom ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda BiH.” Isti Zakon “progon” definira kao namjerno i teško, međunarodnom pravu suprotno uskraćivanje osnovnih prava, zbog pripadnosti skupini ljudi ili zajednici[23].

Također je važno je napomenuti da u Bosni i Hercegovini ne postoji zakon o zabrani neofašističkih organizacija.[24] Naime, u toku ove godine, postojao je niz inicijativa za usvajanje ovakvog zakona, pogotovo zbog činjenice da, kako se navodi u obrazloženju, „naša zemlja mora imati političke volje da se uhvati u koštac sa problememom javnog ispoljavanja i širenja fašizma i diskriminacije, kao i sa činjenicom da bosanskohercegovačko zakonodavstvo ima brojne manjkavosti koje ga onemogućavaju da se efikasno bori protiv ovih društveno štetnih pojava.”[25] Naravno, ovakav zakon bi, barem sa pravne strane, bolje osigurao zaštitu pojedinaca i grupa od od progona i mržnje, a pogotovo pripadnike ugroženih skupina, kao što su nacionalne manjine.

U specifičnoj situaciji, u Bosni i Hercegovini, gdje se ne smije zanemariti važnost povratka izbjeglica i raseljenih lica za stablizaciju stanja u zemlji i stvaranje međusobnog povjerenja, neophodno je spomenuti da Dejtonski mirovni sporazum u Aneksu 7 navodi sljedeće mjere neophodne za izgradnju povjerenja: opozvati sve domaće pravne propise i administrativne mjere s diskriminirajućim namjerama ili učincima; spriječiti i hitno suzbiti bilo kakvo pismeno ili usmeno poticanje, putem medija ili na drugi način, na etničku ili vjersku netrpeljivost ili mržnju; zaštititi etničko i/ili manjinsko stanovništvo, gdje god se ono nalazilo…otpuštanje ili premještanje, ako je to pogodno, osoba iz vojnih, paravojnih i policijskih snaga, te javnih službenika odgovornih za ozbiljna kršenja osnovnih prava osoba koja pripadaju etničkim ili manjinskim grupama.

 

4.12.6. Pravo na informiranje (javno obavještavanje) na manjinskom jeziku

 

Član 9 Okvirne konvencije garantuje pravo pripadnika nacionalnih manjina na informiranje na manjinskom jeziku. U skladu s tim, državni Zakon o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina u svom članu 15 osigurava pravo pripadnicima nacionalnih manjina da osnivaju svoje radio i televizijske stanice, te da izdaju novine i druge štampane informacije na jezicima nacionalne manjine kojoj pripadaju. Isti zakon nameće obavezu radio i televizijskim stanicama čiji su osnivači BiH, entiteti, kantoni, gradovi i općine, a koji ostvaruju ulogu javne službe, da u svojim programskim šemama predvide posebne emisije za pripadnike nacionalnih manjina, kao i da osiguraju druge sadržaje na jezicima manjina (član 16). Ovim institucijama se nalaže i da najmanje jednom nedjeljno osiguraju posebnu informativnu emisiju za pripadnike nacionalnih manjina na njihovom jeziku. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina u BiH na član 16 dodaje i emisije, na službenim jezicima o pripadnicima nacionalnih manjina u BiH.

Entitetski zakoni o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina osiguravaju ista ova prava.

U ovom kontekstu, zanimljivo je istaći da je primjena ove odredbe uvjetovana procentom zastupljenosti nacionalnih manjina: entiteti i kantoni će svojim propisima utvrditi prava iz stava 1. ovog člana, na osnovu procenta zastupljenosti nacionalnih manjina u entitetu, kantonu, gradu i općini (član 16), a suvišno je spominjati da i u ovom segmentu popis stanovništva iz 1991. godine predstavlja problem, jer ne odražava stvarnu demografsku sliku stanovništva u BiH, pa je samim tim njena sprovedba dovedena u pitanje. Ova odredba postoji i u istoimenim entitetskim zakonima.

 

4.12.7. Sloboda upotrebe jezika i pisma, korištenja imena i toponima na maternjem jeziku i pravo na upotrebu simbola nacionalnih manjina na javnim mjestima

 

Prema Zakonu o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina BiH, a u skladu sa Okvirnom konvencijom za zaštitu nacionalnih manjina (članovi 10 i 11), pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo upotrebljavati svoj jezik slobodno i bez ometanja, privatno i javno, usmeno i pismeno, uključujući pravo upotrebe vlastitog imena i prezimena na maternjem jeziku.

Nadalje, prema Krivičnom zakonu BiH, kažnjivo je uskraćivanje ili ograničavanje upotrebe jezika i pisama konstitutivnih naroda i ostalih koji žive na teritoriji BiH pri obraćanju organima vlasti i institucijama BiH, privrednim društvima i drugim pravnim osobama.[26]

Član 12 državnog Zakona o zaštiti prava nacionalnih manjina omogućava upotrebu topografskih oznaka namijenjenih javnosti, kao i upotrebu jezika manjine u komunikaciji između njenih pripadnika i organa vlasti. Prema prvobitnom zakonu iz 2003. godine, da bi ostvarili ovo pravo, pripadnici nacionalne manjine trebali su činiti apsolutnu ili relativnu većinu stanovništva u gradovima, općinama i mjesnim zajednicama u kojim žive, ali je ova odredba Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina u BiH iz 2005. godine izbrisana. U mjestima gdje pripadnici nacionalnih manjina ne čine većinu, gradovi i općine im mogu svojim statutima omogućiti ovo pravo.

Također, državni Zakon omogućava pripadnicima nacionalnih manjina da slobodno ističu i nose znakove i simbole nacionalne manjine kojoj pripadaju, kao i njihovih organizacija, udruga i institucija, s tim da su obavezni uz te simbole isticati i službene znakove i simbole BiH, kao i simbole i znakove entiteta, kantona i općina, u skladu sa njihovim propisima.

Istoimeni entitetski zakoni sadrže iste odredbe.

 

4.12.8 Pravo na obrazovanje na jeziku manjina

 

U duhu Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina (članovi od 12 do 14), i državni i entitetski zakoni o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina uređuju pitanje prava obrazovanja pripadnika nacionalnih manjina na njihovom maternjem jeziku. Naime, državni Zakon pruža mogućnost da se u okviru obrazovnog programa pripadnicima nacionalnih manjina omogući obrazovanje na maternjem jeziku, u gradovima, općinama i naseljenim mjestima gdje čine apsolutnu ili relativnu većinu. U članu 13 ovog zakona stoji da su oba entiteta i kantoni u Federaciji BiH obavezni osigurati ovo pravo. Zakon o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina Republike Srpske sadrži iste odredbe vezane za obrazovanje na maternjem jeziku.

Nadalje, manjinama se kroz ova dva zakona pruža mogućnost osnivanja i vođenja vlastitih privatnih institucija za obrazovanje i stručno usavršavanje. Zbog kompleksne strukture vlasti u Federaciji BiH, državni zakon napominje da će kantoni utvrditi ovu mogućnost, dok je to pitanje u Republici Srpskoj regulirano entitetskim zakonom.

Također, u članu 14 Zakona o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina BiH, prvobitno je stajalo da neovisno o broju pripadnika nacionalne manjine, entiteti i kantoni obavezni su osigurati da pripadnici nacionalne manjine, ako to zahtijevaju, mogu učiti svoj jezik, književnost, istoriju i kulturu na jeziku manjine kojoj pripadaju, kao dodatnu nastavu. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina u BiH, ovaj član postao je konkretniji: Pripadnici nacionalne manjine mogu učiti jezik, književnost, historiju i kulturu i na jeziku manjine kojoj pripadaju. Obrazovne vlasti u BiH, u okviru svog obrazovnog programa (predškolskog, osnovnog i srednjeg), obavezne su u školama, u kojima učenici – pripadnici jedne nacionalne manjine čine najmanje jednu trećinu, osigurati obrazovanje na jeziku te manjine, a ako čine jednu petinu – osigurati dodatnu nastavu o jeziku, književnosti, historiji i kulturi manjine kojoj pripadaju, ako to zahtijeva većina njihovih roditelja. Radi ostvarivanja prava iz prethodnog stava, nadležne obrazovne vlasti obavezne su osigurati finansijska sredstva za osposobljavanje nastavnika koji će izvoditi nastavu na jeziku nacionalne manjine, osigurati prostor i druge uslove za izvođenje dopunske nastave, kao i štampanje udžbenika na jezicima nacionalnih manjina.

I konačno, državni zakon nalaže entitetima, kantonima, gradovima i općinama da osiguraju finansijska sredstva za neophodne troškove, što, naravno, zbog nedostatka preciznijih odredbi  predstavlja problem u praksi.

Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju u BiH iz 2003. godine, u članu 8, uređuje upotrebu jezika i pisma nacionalnih manjina: Jezik i kultura svake značajnije manjine koja živi u BiH poštivat će se i uklapati u školu u najvećoj mjeri u kojoj je to izvodivo, u skladu s Okvirnom konvencijom o zaštiti prava nacionalnih manjina. Međutim, kao i u drugim oblastima, u članu 59 istog Zakona stoji da će se svi zakoni u entitetima, kantonima i Brčko Distriktu BiH, kao i drugi odgovarajući propisi iz oblasti obrazovanja uskladiti s odredbama ovog zakona, najkasnije u roku od šest mjeseci po stupanju na snagu ovog zakona. Prema izvještaju o stanju ljudskih prava Helsinškog komiteta za ljudska prava iz 2007. godine usaglašavanje postojećih ili izrada novih podzakonskih akata u ovoj oblasti, koji treba da osiguraju lakšu i bržu implementaciju principa i ciljev, utvrđenih okvirnim zakonom, još nije završeno.[27] Također, iako su ovim zakonom propisana tijela za uspostavu standarda u obrazovanju, njihova uloga u smislu poštivanja jezika i kulture nacionalnih manjina nije jasno definirana.

 

4.12.9. Pravo na učešće u javnom i političkom životu

 

Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, član 25 glasi: Svaki građanin ima pravo i mogućnost, bez ikakve diskriminacije pomenute u članu 2. i bez neosnovanih ograničenja: a) da učestvuje u upravljanju javnim poslovima, bilo neposredno, bilo preko slobodno izabranih predstavnika; b) da bira i da bude biran na povremenim istinskim, opštim, jednakim i tajnim izborima, koji obezbeđuju slobodno izražavanje volje birača; c) da bude primljen, pod opštim jednakim uslovima, u javne službe svoje zemlje.

Član 15 Okvirne konvencije obavezuje zemlje članice da stvore neophodne uslove za efikasno učešće pripadnika nacionalnih manjina u kulturnom, socijalnom i ekonomskim životu i javnim poslovima, naročito onim koji se njih tiču.

Ustav BiH garantuje demokratska načela: Bosna i Hercegovina demokratska je država koja funkcionira na načelima pravne države, te ima slobodne i demokratske izbore (član 1, stav 2).

Međutim, i pored demokratskih načela i navedenih principa nediskriminacije, Ustav sadrži više nedosljednih odredbi koje predstavljaju ustavna ograničenja za pripadnike nacionalnih manjina, što je već opisano u poglavlju o definiciji nacionalnih manjina.

Imajući u vidu važnost Dejtonskog mirovnog sporazuma za osiguranje mira i stabilnosti u BiH, ipak se s pravom može reći da i Ustav BiH i Izborni zakon BiH i dalje, trinaest godina nakon potpisivanja Mirovnog sporazuma, ograničava građane BiH koji ne pripadaju jednom od konstitutivnih naroda da podjednako učestvuju u organima vlasti.[28]

U članu IV Ustava BiH stoji da: Dom naroda ima 15 poslanika, od toga dvije trećine iz Federacije (pet Hrvata i pet Bošnjaka) i jedna trećina iz Republike Srpske (pet Srba). Također, član IV Ustava BiH omogućava samo Srbima, Bošnjacima i Hrvatima da budu birani za predsjednika i podpredsjednika i Zastupničkog doma i Doma naroda.

U članu V Ustava BiH stoji da se Predsjedništvo BiH sastoji od tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, od kojih je svaki direktno biran na području Federacije BiH, te jednog Srbina direktno biranog na području Republike Srpske. Ova ustavna odredba prisutna je u Izbornom zakonu BiH (član 8.1).

U članu VII Ustava BiH stoji da se Upravni odbor Centralne banke BiH sastoji od guvernera (koji nije državljanin BiH), i tri člana koje imenuje Predsjedništvo, po jedan iz reda svakog od tri konstitutivna naroda.

Ustav Federacije BiH, također, prepoznaje definiciju tri „konstitutivna naroda“ i „ostale“[29]. U članu 11 Poglavlja IV A2 Ustava Federacije stoji da svaki dom iz reda svojih članova bira predsjedavajućeg i zamjenika predsjedavajućeg doma, koji ne mogu biti pripadnici istog konstitutivnog naroda. Ova odredba sama po sebi isključuje mogućnost da predsjedavajući i zamjenik predsjedavajućeg oba doma bude pripadnik nacionalnih manjina[30].

Bez obzira na zakonsku mogućnost učešća pripadnika nacionalnih manjina u radu Doma naroda Federacije BiH, ponovo se javlja problem popisa stanovništva iz 1991. godine, tj. realne demografske slike u BiH, a samim tim i realnih mogućnosti učešća pripadnika nacionalnih manjina u radu Doma naroda Federacije BiH. Također, u članu 18 istog poglavlja stoji: Odluke koje se tiču vitalnih interesa bilo kog od konstitutivnih naroda zahtijevaju saglasnost većine delegata u Domu naroda, uključujući većinu bošnjačkih delegata i većinu hrvatskih delegata. Uz nejasnu definiciju „vitalnih interesa konstitutivnih naroda“, ova odredba dovodi u pitanje jednakost građana Federacije BiH, koja je zagarantovana svim međunarodnim sporazumima o ljudskim pravima.

Kada je u pitanju izvršna vlast Federacije BiH, u članu 2, Poglavlja IV B, stoji: u izboru Predsjednika i Potpredsjednika Federacije Klub bošnjačkih delegata i Klub hrvatskih delegata u Domu naroda odvojeno kandidiraju po jednu osobu…Predsjednici Federacije, jedan za drugim, ne mogu biti iz istog konstitutivnog naroda. Ovim je još jednom potvrđena Ustavom utemeljena nejednakost građana Federacije BiH u učešću u vlasti, što je protivno međunarodnim sporazumima o ljudskim pravima.

Član 12.3 Izbornog zakona BiH uređuje izbor predsjednika i potpredsjednika Republike Srpske na slijedeći način: Bira se kandidat iz reda svakog konstitutivnog naroda koji dobije najveći broj glasova. Između ta tri kandidata, po jedan iz svakog konstitutivnog naroda, za predsjednika se bira kandidat koji dobije najveći broj glasova, a dva kandidata koji se po broju osvojenih glasova nalaze na drugom i trećem mjestu biraju se za potpredsjednike.

Također, u članu 11.1 Izbornog zakona BiH stoji: najmanje četiri člana svakog konstitutivnog naroda bit će zastupljeno u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Ova odredba, bez obzira što ne isključuje učešće pripadnika nacionalnih manjina u radu Skupštine, predstavlja vid indirektne diskriminacije s obzirom da se osigurava pravo učešća minimalnog broja samo za konstitutivne narode.

Uprkos gore navedenim ustavnim ograničenjima, Zakon o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina Bosne i Hercegovine posvećuje kompletno poglavlje učešću pripadnika nacionalnih manjina u organima vlasti.[31] Nažalost, prema postojećem zakonu postoje najmanje dva ograničenja na ovo pravo. Prije svega, u članu 19 ovog zakona stoji da pripadnici nacionalnih manjina iz člana 3. ovog zakona imaju pravo na zastupljenost u organima vlasti i drugim javnim službama na svim nivoima, srazmjerno procentu njihovog učešća u stanovništvu prema posljednjem popisu u BiH. To znači da sve dok ne bude izvršen novi popis stanovništva, realno srazmjerno učešće pripadnika nacionalnih manjina u organima vlasti neće biti ostvareno.

Drugo ograničenje ogleda se u članu 20 istog zakona, gdje stoji: način i kriteriji izbora predstavnika nacionalnih manjina u parlamentima, skupštinama i vijećima, u smislu prethodnog člana, bliže će se urediti izbornim zakonima BiH i entiteta, te statutima i drugim propisima kantona, gradova i općina. Nakon analize ustavnog okvira i Izbornog zakona BiH, suvišno je reći da ni ovaj zakon nije uspio premostiti problem nejednakosti konstitutivnih naroda i kategorije „ostalih“ kojoj, kako je ranije rečeno, prema postojećem pravnom okviru pripadaju nacionalne manjine.

Što se tiče lokalnog nivoa, od 2004. godine, usvajanjem izmjena i dopuna Izbornog zakona BiH, pripadnici nacionalnih manjina su na općinskom nivou imali de iure veću mogućnost učešća u organima vlasti: Pripadnici svih nacionalnih manjina u Bosni i Hercegovini imaju pravo birati svoje predstavnike u skupštine općina/općinska vijeća. Pripadnicima svih nacionalnih manjina, koji u ukupnom broju stanovništva općine učestvuju ukupno do 3% stanovništva, garantira se najmanje jedno mjesto u općinskom vijeću/skupštini općine. Pripadnicima svih nacionalnih manjina, koji u ukupnom broju stanovništva općine učestvuju ukupno preko 3% stanovništva, garantiraju se najmanje dva (2) mjesta u općinskom vijeću/skupštini općine.[32] Problem se ponovo javio u de facto smislu, s obzirom da se Izborni zakon  BiH osvrće na popis stanovništva iz 1991. godine, koji ne reflektira stvarnu demografsku sliku stanovništva.

Međutim, u aprilu 2008. godine, Parlamentarna skupština usvojila je novi Zakon o izmjenama i dopunama Izbornog zakona BiH, koji je dodatno umanjio mogućnost učešća pripadnika nacionalnih manjina na lokalnom nivou. Naime, prema novom zakonu, pravo učešća se omogućava samo u mjestima gdje nacionalne manjine čine više od tri posto od ukupnog broja stanovništva[33]. U praksi, prema aktuelnom popisu stanovništva, ova mogućnost postoji samo u nekoliko općina.

4.12.9.1. Vijeća nacionalnih manjina. – U skladu sa odredbama Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, Zakon o zaštiti pripadnika nacionalnih manjina Bosne i Hercegovine predviđa da Parlamentarna skupština BiH treba osnovati Vijeće nacionalnih manjina BiH kao posebno savjetodavno tijelo koje će sačinjavati pripadnici nacionalnih manjina iz člana 3 ovog zakona. Vijeće može delegirati stručnjaka za radu u Ustavno-pravnoj komisiji, Komisiji za ljudska prava i drugim komisijama i radnim tijelima oba doma Parlamentarne skupštine BiH. Kroz dugotrajan proces i konstantan pritisak međunarodne zajednice u BiH, uključujući i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina u BiH, kojim je Parlamentarna skupština BiH bila obavezna formirati Vijeće nacionalnih manjina BiH u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu (ovog) zakona, tek 2007. godine, Parlamentarna skupština je de facto formirala ovo vijeće. Nažalost, kako je dosadašnja praksa pokazala, još uvijek se postavlja pitanje efikasnog funkcioniranja ovog Vijeća.

U Republici Srpskoj, Savjet nacionalnih manjina Narodne skupštine Republike Srpske formiran je, također, 2007. godine, u skladu sa članom 17 Zakona o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina Republike Srpske[34].

Zakon o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina Federacije BiH ne sadrži odredbe vezane za učešće pripadnika nacionalnih manjina u organima vlasti. Umjesto toga, kompletno poglavlje posvećeno je Vijeću nacionalnih manjina Federacije (članovi 16-21). S obzirom da je konačno usvajanje Federalnog zakona kao i rad na nacrtu teksta ovog zakona rezultat nesebičnog zalaganja nevladinog sektora, pretpostavlja se da je ovako detaljan pristup formiranju vijeća za nacionalne manjine i njegovom funkcioniranju došao kao neka vrsta odgovora na mnogobrojne prepreke sa kojima su se pripadnici nacionalnih manjina susreli pri lobiranju za formiranje vijeća za nacionalne manjine na državnom nivou. Naime, činjenica da je državni zakon usvojen 2003. godine, a da je vijeće na državnom nivou formirano tek 2007. godine, dok je njegovo efikasno funkcioniranje još uvijek pod upitnikom. Pripadnici nacionalnih manjina, u saradnji sa drugim nevladinim organizacijama, insistirajući na detaljnim odredbama vezanim za Vijeće nacionalnih manjina BiH, jasno su željeli spriječiti da se slični problemi jave i na federalnom nivou, te da se formiranje vijeća u Federaciji obavi na što brži i efikasniji način. Što se tiče samog Vijeća za nacionalne manjine FBiH, ono prema zakonskim odredbama treba biti sačinjeno od pripadnika nacionalnih manjina definiranih u ovom Zakonu. Svoje predstavnike u Vijeće delegirat će udruženja nacionalnih manjina, a broj predstavnika određuje se tako da se na svakih 1.000 članova udruženja pripadnika nacionalnih manjina bira po jedan predstavnik u Vijeće, s tim da nijedna nacionalna manjina ne može imati više od pet predstavnika, izuzev Roma koji mogu imati najviše sedam. Razlog ovako detaljnim odredbama u pogledu broja pripadnika nacionalnih manjina ogleda se u prepoznatoj činjenici da popis stanovništva iz 1991. godine više nije relevantan, pa se na ovaj način pokušao premostiti problem nedostatka novog popisa. Uloga Vijeća je da prati stanje i primjenu propisa, zauzima stavove, daje prijedloge i preporuke organima vlasti u Federaciji o svim pitanjima koja su od značaja za položaj i ostvarivanje prava pripadnika svih nacionalnih manjina u Federaciji.[35] S obzirom da je Federalni zakon tek nedavno objavljen u službenim novinama, a da je zakonski rok za formiranje vijeća 60 dana od stupanja na snagu ovog zakona, ostaje da se vidi koliko će ovi napori biti uspješni, odnosno do koje mjere će pripadnici nacionalnih manjina u Federaciji na ovaj način imati mogućnost da izraze svoje stavove i mišljenja relevantnim organima vlasti, s obzirom da zakonski imaju vrlo malo drugih mogućnosti da to urade.

---

[1] Ovom paktu BiH je pristupila sukcesijom, 01.9.1993, Službeni list RBiH, 25/93.

[2] Ovoj Konvenciji je BiH pristupila sukcesijom, 16.7.1993., Službeni list RBiH, 25/93.

[3] Ova Konvencija je potpisana 24.04.2002. godine, ratificirana 12.07.2002. godine – stupila na snagu 12.07.2002. godine.

[4] Ovaj Protokol je potpisan uz Konvenciju, 24.04.2002. godine, a ratifikovan 29.07.2003. godine.

[5] Ova Konvencija je potpisana i ratificirana 24.02.2000. godine, a stupila na snagu 01.06.2001. godine.

[6] Službeni glasnik BiH, br. 12/03.

[7] Nosioci aktivnosti bili su udruženja Biro za ljudska prava i Centri civilnih inicijativa.

[8] „Novčanom kaznom od 2.000,00 KM do 10.000,00 KM,  kazniće se za prekršaj pravno lice ako: u programskoj šemi ne predvidi posebne emisije za pripadnike nacionalnih manjina (član 13 ovog zakona); ne omogući upotrebu jezika nacionalnih manjina u skladu sa članom 15 ovog zakona. Za prekršaj iz stava 1 ovog člana,  kazniće se odgovorno lice u pravnom licu,  novčanom kaznom u iznosu od 200,00 KM do 1.000,00 KM.“, član 19 Zakona o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina Republike Srpske, Službeni glasnik Republike Srpske, br. 2/04.

[9] Službene novine Federacije BiH, broj 56/08 /8.9.2008./.

[10] Ured Visokog komesara za ljudska prava Ujedinjenih Nacija, Brošura br. 18: Nacionalne manjine.

[11] Zakon o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina u BiH, član 3.

[12] Zakon o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina u BiH, član 3.

[13] Opći komentar broj 23, Komitet za ljudska prava Ujedinjenih nacija, paragraf 5.1, CCPR/C/21/Rev.1/Add.5.

[14] Drugi izvještaj BiH o zakonodavnim i drugim mjerama na provođenju načela utvrđenih u Okvirnoj konvenciji za zaštitu nacionalnih manjina, Vijeće Ministara BiH, juni 2007. godine, str. 66.

[15] Ovo su zvanični podaci o broju pripadnika nacionalnih manjina prema popisu stanovništva iz 1991. godine: Albanci – 4.922; Crnogorci – 10.048; Česi – 590; Italijani – 732; Jevreji – 426; Mađari – 893; Makedonci – 1.596; Nijemci – 470; Poljaci – 526; Romi – 8.864; Rumuni – 162; Rusi – 297; Rusini – 133; Slovaci – 297; Turci – 267 i Ukrajinci – 3.929.

[16] Implementaciju Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina procjenjuje Komitet ministara Vijeća Evrope, uz pomoć Savjetodavnog komiteta Okvirne konvencije. Sastav i procedure Savjetodavnog komiteta Okvirne konvencije regulirane su Rezolucijom (97) 10, koju je Komitet Ministara Vijeća Evrope usvojio 1997. godine.

[17] Mišljenje o BiH Savjetodavnog komiteta Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, usvojeno 27. maja 2004. godine, tačka 14 i 15.

[18] Član 3, Zakon o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina Federacije BiH.

[19] Član 1, Zakon o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina Federacije BiH.

[20] Član II, Ljudska prava i temeljne slobode, Ustav BiH.

[21] Mišljenje o BiH Savjetodavnog komiteta Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, usvojeno 27. maja 2004. godine, tačka 35.

[22] „U 2007. godini koju je Evropska komisija proglasila godinom jednakih mogućnosti za sve, Helsinški komitet, uz podršku više od 100 nevladinih organizacija, prezentirao je javnosti i predložio nadležnim tijelima usvajanje Zakona protiv diskriminacije u BiH. Zakon protiv diskriminacije potreban je BiH, prije svega, zbog zaštite njenih građana i građanki od sveprisutne diskriminacije koju registruju sva relevantna istraživanja. Diskriminacija po različitim osnovama je, prema svim ovim istraživanjima, najčešći uzrok kršenja ljudskih prava u BiH. Gledano iz perpektive zakonodavstva i perspektive ljudskih prava, predlagači – više od sto nevladinih organizacija iz cijele BiH – ovog nacrta konstatuju da antidiskriminatorne odredbe u okviru Dejtonskog ustava i ukupnog bosanskohercegovačkog zakonodavstva nisu dovoljno djelotvorne.“ Helsinški komitet za ljudska prava BiH; Tekst nacrta ovog zakona može se naći na internet stranici Helsinškog komiteta za ljudska prava u BiH: http://www.bh-hchr.org/Saopstenja/Nacrt_zakona.pdf.

[23] Krivični zakon BiH, član 172, Službeni list BiH, br. 3/03.

[24] Više informacija o inicijativama nevladinog sektora po pitanju zakona o zabrani neofašističkih organizacija može se naći na: http://www.bh-hchr.org/Saopstenja/27-01-05.htm.

[25] http://www.parlament.ba/vijesti/1/0/458.html.

[26] Krivični zakon BiH, član 145(2).

[27] Izvještaj o stanju ljudskih prava u BiH, analiza za period januar – decembar 2007. godine. Helsinški komitet za ljudska prava u BiH, br. 02-02/08.

[28] Vidi Mišljenje o BiH Savjetodavnog komiteta Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, usvojeno 27. maja 2004. godine, tačka 13.

[29] Član I Ustava Federacije BiH.

[30] Helsinški komitet za ljudska prava u BiH, uz podršku  Fondacije Heinrich Böll – Ured za BiH, organizovao je tokom 2007. godine, seriju javnih debata na temu: “Ustav BiH između individualnih i kolektivnih prava“. Kao najvažnije zaključke sa svih skupova, organizator je naveo da je neophodno promijeniti odredbe Ustava BiH koje određuju koje funkcije predsjedavajućeg i njegovih zamjenika u domovima Parlamentarne skupštine BiH su rezervisane isključivo za pripadnike tri konstitutivna naroda, te da je u Ustav BiH potrebno unijeti izmjene kako bi se garantovala prava pripadnika nacionalnih manjina, kao i onih građana koji ne pripadaju ni konstitutivnim narodim, a ni nacionalnim manjinama.

[31] Slične odredbe mogu se naći i u istoimenom zakonu u Republici Srpskoj (članovi 17-18).

[32] Izborni zakon BiH, član 13.14, Poglavlje 13A.

[33] „Broj pripadnika nacionalnih manjina koji se neposredno biraju u opštinsko vijeće, odnosno skupštinu opštine i gradsko vijeće, odnosno skupštinu grada utvrđuje se statutom opštine odnosno grada, pri čemu se pripadnicima svih nacionalnih manjina koji u ukupnom broju stanovništva te izborne jedinice prema zadnjem popisu stanovništva učestvuju sa više od 3% garantuje najmanje jedno mjesto.” Zakon o izmjenama i dopunama Izbornog zakona BiH, član 61.2, Službeni list BiH, 33/2008.

[34] Narodna skupština Republike Srpske osnovat će Savjet nacionalnih manjina Republike Srpske,  kao posebno savjetodavno tijelo, koje će sačinjavati pripadnici nacionalnih manjina iz člana 2 ovog zakona. Narodna skupština Republike Srpske bira Savjet nacionalnih manjina Republike Srpske iz reda kandidata koje predlaže Savez nacionalnih manjina.

[35]Zakon o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina Federacije BiH, član 18.