Sloboda izražavanja (08)

10. Sloboda izražavanja

 

Sloboda izražavanja je u Bosni i Hercegovini, sudeći prema institucionalnoj / formalno-pravnoj zaštiti, jedno od bolje zaštićenih prava. Čitav set zakona koji garantiraju ovo pravo rezultat je uticaja međunarodne zajednice. Sloboda izražavanja, medijske slobode, zaštita od klevete, samo su neka od temeljnih prava dobro zaštićenih u BiH. Zaštita ovih prava je u sferi entiteta, kada je Republika Srpska u pitanju, odnosno kantona, kada govorimo o Federaciji. No, problem je implementacija tih zakona u praksi.

Kada je u pitanju funkcioniranje medija, na nivou Bosne i Hercegovine postoje dvije nezavisne agencije, Vijeće za štampu i Regulatorna agencija za komunikacije, koji nadgledaju rad medija i uspostavljaju principe i pravila funkcioniranja medija. Koliko je u nekom momentu problematičan sam rad medija i zloupotreba novinarskog položaja u prilog odašiljanja, bilo djelimično tačnih, ili neprovjerenih informacija, ili raspirivanja mržnje (primjer smo naveli u Poglavlju 1, kada se govorilo o diskriminaciji, posebno o „medijskom linču“ uoči najavljenog Queer festivala), problem je i u predstavnicima domaćih vlasti koji nisu navikli na otvorenu kritiku, te su pojedini novinari kritički raspoloženi spram vlasti, u namjeri da razotkriju kriminal i korupciju, bili napadani, ili su dobijali prijetnje.

Opće / medijske slobode – “Prema podacima Linije za pomoć novinarima – Free Media Help Line tokom protekle godine broj prijavljenih slučajeva pritisaka, prijetnji, fizičkih napada na novinare u Bosni i Hercegovini je udvostručen u odnosu na prethodne. Psovke, izbacivanja iz kancelarija uz fizičku silu, policijska pratnja zbog ugrožene sigurnosti, te javne prozivke dio su novinarske svakodnevnice u BiH”.[1] Linija za pomoć novinarima (u sklopu Udruženja BH novinari) registrirala je 54 slučaja povrede prava i sloboda novinara i pritisak od strane vlasti i organa za provođenje zakona. Bilo je 17 slučajeva vršenja pritiska na novinare i prijetnji upućenih novinarima, 13 fizičkih napada na novinare i jedan slučaj odbijanja pristupa informacijama. Ovo je bio povod da sarajevski Mediacentar organizira tribinu, krajem januara 2009. godine, pod nazivom: “Napadi na novinare u BiH – strategije preživljavanja”, na kojoj je, između ostalog, učestvovao i Bakir Hadžiomerović, urednik političkog magazina „60 minuta“ Federalne televizije, koji izvještava o kriminalu i korupciji u političkom miljeu Bosne i Hercegovine i koji je, zbog svojih priloga, došao u verbalni i sudski obračun sa premijerom Republike Srpske, Miloradom Dodikom.

Povodom Međunarodnog dana slobode medija, 3. maja, Glas Srpske napominje kako je jedan od najdrastičnijih napada na slobodu medija u Republici Srpskoj i BiH, napad na poznatog novinara Željka Kopanju, vlasnika tri preduzeća Glasa Srpske i direktora Nezavisnih novina, čiji počinioci do danas nisu nađeni. U okviru teksta, citira se saopštenje Vlade Republike Srpske gdje se kaže kako su „sloboda novinarskog izražavanja, ali i potpuna odgovornost za objavljenu riječ, od presudnog značaja za unapređenje demokratskih procesa u ovom društvu“.[2]

Zbog toga što je BHT 1 direktno prenosio Sjednicu  kosovske Skupštine na kojoj je proglašena nezavisnost Kosova, ne želeći direktno da komentarišu događaj, pojedini političari srpske nacionalnosti su osudili ovaj medij i postavili pitanje smisla njegovog postojanja.[3]

Pritisci na medije, prijetnje i napadi na novinare  – Već pomenuti sukob na relaciji Dodik – Hadžiomerović, sigurno da je bio najeksponiraniji i najviše korišten primjer u javnosti, koji ilustruje pritisak i prijetnje koje novinari dobivaju od političara. Dodik je u toku prvih osam mjeseci 2008. godine podnio 16 privatnih prijava protiv Federalne radio-televizije (u daljem tekstu: FTV), najviše protiv Hadžiomerovića i njegovog političkog magazina, kao i protiv dopisnika FTV-a iz Banja Luke, Slobodana Vaskovića, zbog Vaskovićevih izvještaja objavljenih u emisiji „60 minuta“ u kojima se Dodik optužuje za kriminal i korupciju. Dana 14. jula 2008. godine, je Općinski sud u Sarajevu je odbio jednu krivičnu prijavu zbog toga što je Dodik visokorangirani javni dužnosnik koji bi trebao tolerirati viši nivo javno upućene kritike, nego što je to u stanju običan građanin. Dana 5. marta 2008. godine, Regulatorna agencija za medije (RAK) odbila je Dodikove pritužbe protiv FTV-a i emisije „60 minuta“ vezane za navodno neprofesionalno i pristrasno izvještavanje.[4]

Saradnici Milorada Dodika učinili su korak dalje, pa je tako Pero Simić, savjetnik premijera Republike Srpske za informiranje, najavio je da će biti iskorištene sve zakonske mogućnosti kako bi se Milorad Dodik i njegovi saradnici zaštitili od uvreda i neistina koje plasiraju FTV i njeni novinari, najavivši tužbu za klevetu. [5] Kako je izvjestio Dnevni avaz, također se pozivajući na Peru Simića, „iza medijske kampanje FTV protiv predsjednika Vlade RS Milorada Dodika stoje politički nalogodavci koji bi da uspore premijera i RS na uspješnom putu ispunjavanja preduslova za ulazak BiH u EU“. [6]

Dodik nije štedio ni druge medije, tako je uputio oštro intonirano pismo u kojem optužuje „BHRT da je medijski poslušnik SDP-a, te stoga neophodno postojeći servis eliminirati u skladu sa zakonom, a potom kreirati medijski servis koji će služiti interesima svih građana BiH“.[7]

Milorad Dodik, premijer Republike Srpske, ozbiljno je zainteresiran za kupovinu Alternativne televizije (u daljem tekstu: ATV) iz Banja Luke. Naime, nakon što je stavio pod svoju kontrolu gotovo sve štampane medije u Republici Srpskoj, Dodik je odlučio da do predizborne kampanje pod kontrolom ima i većinu elektronskih medija. Vlasnica ATV-a je Nataša Tešanović i, kako tekst u Slobodnoj Bosni navodi, cijena ATV-a iznosi oko sedam miliona eura. Dodik nije lično razgovarao sa Tešanovićkom, ali je na pregovore poslao svoje najbliže saradnike. Također je preko svojih emisara aktuelni premijer ponudio da otkupi bijeljinsku BN TV, jednu od najgledanijih televizijskih kuća u Republici Srpskoj, čija se uređivačka politika, kada je riječ o informativnom programu, ne dopada Dodiku. Međutim, Vladan Trišić, vlasnik BN TV, poručio mu je da njegova televizijska kuća nije na prodaju.[8]

Ranije pomenuto pismo Milorada Dodika predstavlja samo jedan u nizu pritisaka i pokušaja destabilizacije državnih medija, gdje je pored Radio-televizije Bosne i Hercegovine (BHRT), na meti bila i Regulatorna agencija za medije (RAK) i to je bilo očigledno uoči i tokom izbora direktora, gdje je Dodik zahtijevao da to mora biti neko srpske nacionalnosti, ne ulazeći u profesionalne kapacitete i iskustvo kandidata.

Nakon što je Upravni odbor BHRT-a, na prijedlog srpskog člana Nikole Deretića, smijenio menadžment BHRT-a, na čelu sa Mehmedom Agovićem, u zgradi ove medijske kuće organizirana je konferencija za medije na kojoj su uz Agovića prisustvovali i direktori radio i televizijskih programa, Milenko Voćkić i Senada Ćumurović, te član upravnog odbora, Mehmed Žilić. Ukazujući na neregularnosti tokom smjene, Žilić je istakao kako je „pravna država doživjela krah“ i „kako je Deretić izvadio davno napisanu odluku sa obrazloženjem o smjeni“. Kako je Deretić objasnio „UO je nepovjerenje i nesigurnost prema menadžmentu, na čijem je čelu gospodin Agović, stvorio kroz frizirane izvještaje  o poslovanju za prošlu godinu“. Revizorski izvještaj, naglasio je Deretić, jasno je naznačio da se u poslovnim knjigama BHRT-a nalaze skriveni gubici u iznosu od najmanje 9,13 miliona konvertibilnih maraka.[9] U oktobru je Sud BiH ukinuo odluku Upravnog odbora BHRT-a kojom je generalni direktor, Mehmed Agović, razriješen dužnosti. Sud je donio rješenje o privremenoj mjeri kojom se Agović vraća na dužnost generalnog direktora. U međuvremenu je Upravni odbor imenovao vršitelja dužnosti. Zagovornici medijskih sloboda su izrazili zabrinutost, tvrdeći da je odluka Upravnog odbora bila politički motivirana i primijetili su proceduralne kontroverze. Ombudsman za ljudska prava je izjavio da je Odbor izvršio povrede Agovićevih ljudskih prava i apelirao na Ministarstvo transporta i komunikacija BiH da ocijeni situaciju na BHRT-u. Dana 3. decembra 2008. godine, Sud BiH je prihvatio žalbu Upravnog odbora i cijeli slučaj vratio na početak, kada je Upravni odbor imenovao novog generalnog direktora. Međutim, Sud je naknadno donio rješenje o privremenoj mjeri, 26. decembra 2008. godine, kojom je poništio imenovanje sve dok prvostepeni sud ne donese odluku o zakonitosti novog imenovanja. Do kraja godine slučaj nije riješen.[10]

Novinar FTV-a, Slobodan Vasković, podnio je krivične prijave protiv zvaničnika Vlade Republike Srpske, ministra unutrašnjih poslova, Stanislava Čađe, i Miloša Čubrilovića, savjetnika predsjednika Vlade Republike Srpske za sigurnost, zbog nezakonitog vađenja listinga njegovog mobilnog telefona i pritisaka na osobe sa kojima je komunicirao.[11]

Zastupnik državnog Parlamenta, Sadik Bahtić, inače član Stranke za BiH, fizički je spriječio novinara Federalne televizije, Avdu Avdića, i kamermana ove kuće, Refika Vejsilagića, da prisustvuju zakazanoj konferenciji za štampu u prostorijama Kantonalnog odbora Stranke za BiH u Bihaću. Fizički nasrtaj zabilježen je kamerom. Bahtić je istoga dana na neprimjeren način iz stranačkih prostorija udaljio i novinara Slobodne Bosne, Mirsada Fazlića. Mediji su i ranije bili izloženi pritiscima zastupnika Sadika Bahtića, prenijela je Federalna televizija, kao i većina medija u BiH. U znak solidarnosti, oko 200-ak novinara okupilo se u Sarajevu radi odbrane profesije i protesta protiv bahatosti i nasilnog ponašanja vlasti prema novinarima. Predsjedništvo Stranke za BiH prihvatilo je na sjednici u Sarajevu ostavku koju je Sadik Bahtić podnio na poziciju člana predsjedništva ove stranke. Odlukom o prihvatanju njegove ostavke, predsjedništvo ove stranke je sankcioniralo Bahtićev nedavni napad na novinare u Bihaću. „Prihvatili smo ostavku Sadika Bahtića kao njegov moralni čin i mislimo da je na taj način kada je riječ o Stranci za BiH zadovoljeno ono što smo najavili da ćemo sankcionirati“, izjavio je novinarima potpredsjednik ove stranke, Beriz Belkić. On je najavio da će naknadno biti procijenjeno da li postoji potreba za daljnim aktivnostima u stranci vezano za ovo pitanje, ali da smatra kako za tim nema potrebe.

Federalni ministar energetike, industrije i rudarstva, Vahid Hećo, napao je fotoreportera Dnevnog avaza, Samira Jordanovića, koji ga je pokušao fotografirati ispred zgrade Tužilaštva Kantona Sarajevo. Fotoreporter je dan nakon napada protiv Heće podnio krivičnu prijavu zbog fizičkog napada na radnom mjestu.[12]

U četvrtak, 18. septembra 2008. godine, pojedini sarajevski mediji, Radio Sarajevo, magazin BH Dani, Studentski eFM radio, dobili su anonimno pismo u kojem se kao glavni razlog prijetnji navodi podrška Queer festivalu. „Podržavajući Queer Sarajevo Festival otišli ste predaleko i time prelili čašu naše tolerenacije…“ piše, između ostalog, u ovom pismu, koje se završava i prijetnjom – „Od ovog vremena, u kojem ste sami sebi presudili, pa u beskraj budućnosti, nećete biti mirni“, uz potpis „gnjevni ratni veterani Sarajeva“.[13]

Danijeli Dodoš, novinarki Radio-televizije Republike Srpske (RTRS) iz Prijedora, nepoznati muškarac putem telefona zaprijetio je smrću, a poruku je poslao 25. avgusta 2008. godine. Dodoš je bila u redakciji kada je ujutro oko deset sati nazvao muškarac dubljeg glasa i rekao da se njih dvoje ne znaju i da je bolje da se nikad ne upoznaju, priprijetivši da se, ukoliko joj je mila glava, okane priča i čačkanja oko prijedorskog „Celpaka“.[14]

Gušenje slobode javne riječi/cenzura – Sloboda izražavanja uskraćena je nekolicini istaknutih ljudi iz Republike Srpske, koji se navodno nalaze na „Dodikovoj crnoj listi“ nepodobnih sagovornika za tamošnje medije. Na toj listi nalaze se Svetlana Cenić, bivša ministrica finansija u Vladi Republike Srpske, Boris Divjak iz organizacije Transparency International, Slobodan Vasković, novinar, Damir Miljević, iz Saveza poslodavaca Republike Srpske, Tanja Topić, medijska analitičarka, kao i mnogi drugi.[15]

„Nakon poniženja u Berlinu i debakla u Londonu, Sadovića neko mora zaustaviti u daljem blamiranju BiH“, naslov je teksta u magazinu Slobodna Bosna u kojem se ministar sigurnosti BiH optužuje da je izblamirao svoju zemlju. „Smušeni trebinjski arhitekta kojem je, samo nakaradnom kadrovskom politikom SDA, dopalo da se bavi ozbiljnim sigurnosnim poslovima, bio je, naime, jedini sudionik 11. Europskog policijskog kongresa u Berlinu, kojem nije dozvoljeno da održi govor“. Nakon poniženja, Sadović je bio uvjeren kako iza njegovog javnog poniženja „stoje određeni krugovi koji su sve unaprijed isplanirali kako bi jednog bh ministra islamske vjeroispovijesti spriječili da govori o borbi protiv terorizma“.[16] O istoj temi izvještavao je i banjalučki Glas Srpske, u dvobroju od 2./3. februara, u tekstu naslovljenom: „Neuspješno soliranje Tarika Sadovića“.

Vlada Milorada Dodika zabranila je 6. maja 2008. godine, odlukom ministra prosvjete i kulture, Antona Kasipovića, postavljanje izložbe dokumentarnih fotografija “Preživjeli logoraši – Bratunac 1992”, čije je otvaranje bilo planirano za subotu, 10. maja 2008. godine, u fiskulturnoj sali OŠ „Vuk S. Karadžić“ u Bratuncu. Upravo u ovoj Sali, u periodu između 17. aprila i 17. maja 1992. godine, ubijeno je 120 civila, a na prostoru oko škole ubijeno ih je još 150. Na šesnaestu godišnjicu ovih zločina, u fiskulturnoj sali bilo je planirano postavljanje spomen-ploče na kojoj je trebalo pisati: “Na ovom mjestu bio je logor u kojem su zločinci ubili 1992. godine 300 civila”. Iako ovaj tekst nikoga nije vrijeđao, ministar Kasipović zabranio je postavljanje spomen-obilježja i to istim dokumentom kojim je zabranio postavljanje izložbe sa osamdeset fotografija preživjelih logoraša, na čijim su čelima, leđima i mišicama ucrtani križevi, a po cijelom tijelu su vidne najteže povrede.[17]

Prodaja informacija – „Skandalozno je da se informacije o mjestima gdje su sahranjeni poginuli civili u proteklom ratu plaćaju“, rekao je za Glas Srpske Nedeljko Miković, predsjednik Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila u Republici Srpskoj, komentarišući Nacrt pravilnika o finansiranju informacija o mjestima pojedinačnih i masovnih grobnica, koji je predložio Institut za nestale BiH.

---

[1] http://oneworldsee.org/sq/node/17515

[2] Glas Srpske, 3. – 4. maj 2008., strana 6

[3] Oslobođenje, 19. februar 2008., strana 7

[4] Ministarstvo inozemnih poslova SAD-a, Izvještaj o stanju ljudskih prava za 2008. godinu: Bosna i Hercegovina, (http://bosnian.sarajevo.usembassy.gov/ljudska-prava-2008.html).

[5] Nezavisne novine, 12. mart 2008., strana 6

[6] Dnevni avaz, 10. mart 2008., strana 9

[7] Dnevni avaz, 27. april 2008., strana 2

[8] Slobodna Bosna, 10. jul 2008., strana 10

[9] Dnevni list, 14. septembar 2008., strane 4 i 5

[10] Izvještaj o stanju ljudskih prava za 2008. godinu: Bosna i Hercegovina, Biro za demokratiju, ljudska prava i rad

[11] Dnevni list, 7. april 2008., strana 4.

[12] Dnevni avaz, 12. jul 2008., strana 9

[13] Objavljeno na http://www.radiosarajevo.ba/, web stranici je pristupljeno 18. septembra 2008. godine.

[14] Nezavisne novine, 26. avgust 2008., strana 5

[15] Dnevni avaz, 9. januar 2008., strana 11

[16] Slobodna Bosna, 31. januar 2008., strana 23

[17] Slobodna Bosna, 1. maj 2008., strane 12 – 13