Metodologija IJM 2011

Istraživanje javnog mnijenja o stanju ljudskoh prava u
Bosni i Hercegovini:
uporedni podaci za 2008. i 2011. godinu

 1. Uvod

 

Ljudska prava kao univerzalna tekovina modernog društva zagarantirana su svakoj osobi na ovom svijetu. Međutim, da bi ljudska prava zaista bila autentično i u potpunosti ispunjena moraju biti zaštićena sistemom, kao takva se moraju prelomiti kroz individualnu percepciju i postati dijelom vrijednosnog sistema individue i društva. Stoga istraživanja percepcije javnosti na nekom prostoru daju informacije svim zainteresiranim koliko određena društvena zajednica uopće zna što su ljudska prava, te kako oni doživljavaju aktivnosti u državi koje idu u korist ili na štetu ljudskih prava. Tek na osnovu objektivnih informacija u tome kako javnost percipira ljudska prava i što smatra ljudskim pravima mogu se donositi odluke vezane za reforme javnih politika i informiranje građana.

Građani saznaju i grade svoje mišljenje o ljudskim pravima uglavnom na osnovu informacija koje dobivaju iz medija, iz razgovora sa drugim osobama ili iz svog vlastitog primjera kada su im bila ugrožena ljudska prava. Unutar obrazovnog sistema učenici, osim na predmetima „Demokratija i ljudska prava“ i na predmetima društveno – humanističke grupe, dobivaju skromna znanja i vještine vezane za poznavanje i zaštitu ljudskih prava.  S druge strane, učestalost kršenja ljudskih prava i neadekvatno sankcioniranje čine da je građanstvo naviknuto na povrede ljudskih prava i da ne osjećaju nikakvu potrebu za građanskim djelovanjem kako bi se takva kršenja sankcionirala.

Na percepciju ljudskih prava i stavove prema ljudskim pravima (posebno manjina) utiču događaji koji se dese u određenim periodima, i to specifično interpretacije tih događaja i stavovi u okviru društvenih grupa kojima pojedinac pripada. Na primjer pripadnost grupi koja je imala izrazito negativan stav prema nekom događaju koji je promovirao prava homoseksualca, a posebno ukoliko je to stav koji je bio i socijalno prihvaćen čini da se percepcija prava homoseksualaca dodatno radikalizira prema negativnom polu i suprotno. Upravo promjena na pitanju „Da li se krše prava homoseksualaca?“ (gdje imamo povećanje od 5% onih koji misle da se njihova prava krše), te na pitanja o položaju žena u odnosu na muškarce (gdje također primjećujemo povećan senzibilitet javnosti), pokazuje da se javnim djelovanjem i inkriminiranjem ponašanja koja narušavaju nečija prava može postići i promjena u javnom mnijenju. Prema tome, u interpretaciji promjena koje su se desile u percepciji i stavovima građana prema ljudskim pravima između 2008. i 2011. godine treba imati na umu i (ne)događanja i interpretacije koje su doprinijele promjenama.

Ovo istraživanje ukazuje da bosanskohercegovačka javnost još uvijek ne poznaje dovoljno koncept univerzalnosti ljudskih prava. Prema odgovorima ispitanika njih oko 40% je u 2011 izjavilo da su ljudska prava stvar unutarnjeg uređenja države što svakako ukazuje na potrebu dodatne edukacije javnosti o univerzalnosti ljudskih prava.

Ljudi vide ono što ih boli, te zbog toga ne čudi podatak da su pravo na rad, ekonomska prava i pravo na jednakost pred zakonom ona koja su percipirana da se najmanje poštuju, a ono što se vidi da najviše ugrožava život građana vezano je za njihov ekonomski status i političke probleme.

Društvo u Bosni i Hercegovini je visoko tolerantno na nasilje što direktno i indirektno utiče i na objektivna kršenja ljudskih prava kao i opravdavanje ovih kršenja kao uspješne metode sankcioniranja. Tako oko 40% građana u BiH smatra da je dozvoljena upotreba sile kako bi se dobilo priznanje osumnjičenog za teško krivično djelo. Generalno, odgovori ispitanika na pitanja vezana za pravosudni sistem ukazuju da je potrebno više javnih kampanja i edukacija građana o strukturi i funkcioniranju pravosudnog sistema.

Pitanja koja su se bavila povjerenjem građana u javne institucije su u biti dala najzanimljivije odgovore. Građani nemaju puno povjerenja u javne institucije. Njih oko 40% smatraju da imamo loše sudije koji se ne razlikuju puno od političara. Ne vjeruju pretjerano ni printanim medijima. Oko 40% njih vjeruju i da su organizacije za zaštitu ljudskih prava plaćeničke ili besmislene organizacije. Posebno loše mišljenje građani imaju o sindikatima. Njih oko 22% vjeruju da su  sindikati samo paravani za manipulacije, a njih 47% vjeruje da su loše organizirani i da slabo zastupaju interese građana. Vidimo da su se desile i promjene u percepciji političkog sistema. Veći procenat građana vjeruje da je višepartijski sistem samo formalan na što su sigurno uticali rezultati zadnjih općih izbora i svi događaji iza izbora. Javnost generalno nema puno povjerenja u političare i veliki broj njih vjeruje da oni ne zastupaju interese građana.

Veliki procenat građana ne poznaje ni svoja prava vezana za mobilnost i mogućnost protjerivanja sa teritorije BiH. Čak 38% građana misli da može napustiti teritoriju BiH samo uz dozvolu nadležnog organa, a njih čak 16% misli da građanin BiH može biti protjeran sa teritorije BiH ako je počinio krivično djelo.

Prema svemu navedenom može se konstatirati da priča o ljudskim pravima u Bosni i Hercegovini nikako nije zatvorena tema. Kako bi se moglo adekvatnije djelovati potrebno je u budućnosti provoditi komparativna istraživanja koja bi omogućila poređenje percepcije ljudskih prava i stepena povjerenja građana BiH sa drugim državama u regiji i Evropi. Samo tako se mogu donositi mjere aktivne politike zaštite ljudskih prava i povećanje informiranosti građana o univerzalnosti ljudskih prava i ravnopravnosti u njihovom ostvarivanju.

 

2. Metodologija

 

Istraživanje javnog mnijenja o stanju ljudskih prava sprovedeno je u dva navrata: prvo prikupljanje podataka urađeno je u periodu od 1. do 09. decembra 2008. na uzorku od 1101 ispitanika, a drugo prikupljanje podataka urađeno je u periodu od 30 septembra do 10 oktobra 2011 godine na uzorku od 996 ispitanika. Ispitanici su bili punoljetni građani Bosne i Hercegovine, a podaci su prikupljani metodom anketiranja licem u lice (face-to-face). Ispitanici nisu samostalno popunjavali upitnik, već su odgovarali na pitanja koja im je čitao anketar.[1] Ovakva vrsta istraživanja, pokazala se najefikasnijom kod velikog broja pitanja, a jednako tako, ispitanici na pitanja odgovaraju u poznatom okruženju (njihovim domovima) pa su opušteniji i raspoloženiji za iskren razgovor.

Prilikom kreiranja uzorka vodilo se računa o:

• broju stanovnika u entitetima;
• broju stanovnika u pojedinim regionima/ kantonima;
• veličini općina u pojedinim regionima/ kantonima;
• odnosu gradskog i seoskog stanovništva u entitetima;
• podjednakom broju muškaraca i žena
• o podjednakoj zastupljenosti sve tri nacije, naravno, ovisno o geografskom području u kojem je istraživanje rađeno.

Istraživanje[2] je obavljeno u slijedećim općinama:

 

Republika Srpska

• Region Banja Luka: Banja Luka, Srbac, Laktaši, Kneževo, Mrkonjić Grad, Šipovo,  Prnjavor, Kotor Varoš
• Region Prijedor: Prijedor, Novi Grad, Kozarska Dubica
• Region Doboj: Doboj, Modriča, Teslić,  Petrovo
• Region Bijeljina: Bijeljina, Brčko, Ugljevik
• Region Zvornik: Zvornik, Vlasenica, Srebrenica
• Region Istočna Republika Srpska:  Istočno Sarajevo,Pale, Višegrad
• Region Hercegovina: Trebinje, Ljubinje, Bileća

Federacija BiH

• Unsko-sanski kanton: Bihać, Cazin,  Kladuša
• Tuzlanski kanton: Tuzla, Banovići, Lukavac, Kalesija
• Zeničko-dobojski kanton:Zenica, Kakanj, Vitez, Maglaj
  • Srednjobosanski kanton: Jajce, Travnik,  Novi Travnik
• Hercegovačko-neretvanski kanton: Mostar, Čitluk, Jablanica
• Zapadnohercegovački kanton: Široki Brijeg
• Kanton Sarajevo:Centar, Ilidža, Novi Grad, Novo Sarajevo, Stari Grad, Vogošća
• Kanton 10: Tomislavgrad
   

Svi upitnici su predmet logičke kontrole, dok je 20% upitnika provjereno od strane Agencije i dodatnih 15% upitnika provjerava supervizor-kontrolor, bilo direktnim izlaskom na teren, zajedno sa anketarom, bilo telefonskom kontrolom.

---

[1] Terenski rad obavili su kontrolori i anketari Agencije Prime Communications iz Banje Luke.

[2] U prvom istraživanju provedenom 2008. godine je ispitano 500 ispitanika u 27 općina iz Republike Srpske, dok je iz Federacije Bosne i Hercegovine ispitan 601 ispitanik u 25 općina. U drugom istraživanju 2011. godine ispitano je 1000 ispitanika, i to 400 ispitanika u 20 općina Republike Srpske, te 600 ispitanika u 25 općina Federacije Bosne i Hercegovine.