Suđenja za ratne zločine u BiH (08)
1. Suđenja za ratne zločine u Bosni i Hercegovini
1.1. Uvod
Ne tako davni sukobi (1992.-1995. godine) u Bosni i Hercegovini smatraju se najgorim te vrste od vremena Drugog svjetskog rata na tlu Evrope. Posljedice rata, u smislu ljudskih žrtava su velike, ali preciznih podataka ni trinaest godina, nakon potpisivanja Mirovnog sporazuma u Dejtonu, nema.
Kalkulira se podacima da je od 4,5 miliona stanovnika koliko je živjelo u BiH 1991. godine, poginulo čak 200.000. No, prema podacima Istraživačko-dokumentacijskog centra iz Sarajeva ta brojka je upola manja, te od 100.000 osoba, 16.000 žrtava bila su djeca. Visoki komesarijat Ujedinjenih nacija za izbjeglice (UNHCR) registrovao je oko 1.250 povrataka interno raseljenih lica i 300 izbjeglica tokom prve polovine 2007. godine, što je približno polovina broja za isti period iz 2006. godine. Većina izbjeglica, koje su se vratile tokom 2007. godine, jesu Bošnjaci, dok su, većina interno raseljenih lica koja su se vratila, Bošnjaci ili bosanski Srbi.
Upravo zbog navedene crne bh. statistike, na suđenjima za ratne zločine, Bosna i Hercegovina položila je važan ispit spremnosti da se suoči sa dešavanjima koja su se u okviru njenih granica dešavala u periodu od 1992. do 1995. godine. Kako su ocijenili stručnjaci Međunarodnog centra za tranzicijsku pravdu (MCTP/ICTJ), iskustvo Suda Bosne i Hercegovine bit će dragocjeno za druge države.
1.2. Kratka historija
Ideja o uspostavljanju Odjela za ratne zločine Suda BiH potiče od zajedničkih zaključaka koje su u februaru 2003. godine usvojili Ured visokog predstavnika (OHR) i Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Ovaj odjel, također, predstavlja ključnu komponentu strategije rada MKSJ-a.
Početkom 2005. godine usvojen je paket zakona čime je formalno uspostavljen Odjel za ratne zločine Suda BiH (poznat kao Odjel I), a dva mjeseca kasnije je i počeo sa radom.
Glavni udio u finansiranju ove pravosudne institucije ima međunarodna zajednica, s tim da se uloga bh. vlasti u finansiranju te dvije institucije povećava. Cilj je da od 2010. godine Odjel za ratne zločine i Tužilaštvo budu finansirani iz državnog budžeta.
1.3. Statistika i monotoring
Bitno je istaći da je na području Bosne i Hercegovine i prije uspostave Odjela za ratne zločine Suda BiH procesuiranje ratnih zločina, počinjenih u periodu između 1992. i 1995. godine, vršilo se pred takozvanim nižim sudovima u zemlji, što u ovom slučaju podrazumijeva kantonalne i okružne sudove u Federaciji BiH i Republici Srpskoj.
Prema podacima Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini[1], u periodu od juna 1996. godine do marta 2005. godine, pred bosanskohercegovačkim sudovima se vodilo 114 predmeta ratnih zločina koji se odnose na 184 počinilaca.
Prema nedavno objavljenoj studiji Međunarodnog centra za tranzicijsku pravdu[2]: „Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) pregledao je 3.489 predmeta i klasificirao ih. Predmeti iz A kategorije su oni koji imaju dovoljno osnova da se procesuiraju i takvih je bilo 877. Zbog osjetljivosti pojedinih predmeta odlučeno je da se u 202 slučaja postupak vodi pred Odjelom, a ostali na entitetskom nivou.” MKSJ je, također, identificirao 2.379 predmeta kategorije B, u kojima postoji nedostatak dokaza za podizanje optužnice. Predmeti iz kategorije C, kojih je bilo 702, jesu oni za koje je MKSJ zaključio da je potrebna dodatna istraga i ustupio ih je Sudu BiH. Isti izvor navodi da bi broj predmeta trebao biti ispod 6.000.
Međunarodni centar za tranzicijsku pravdu (MCTP/ICTJ) uspio je intervjuirati niz aktera koji su uključeni u ovaj proces – sudije, tužioce, posmatrače, predstavnike nevladinog sektora… Uglavnom su njihova razmišljanja o Odjelu I pozitivna. Konstatuje se da su od marta 2005. godine pred Odjelom I vođeni postupci protiv 84 optuženika u 48 predmeta. “Sudska vijeća su izrekla 32 presude (27 osuđujućih i pet oslobađajućih). Do zaključenja tog izvještaja – objavljenog u oktobru 2008. – bilo je 15 pravomoćnih presuda.”[3]
Prema drugom izvoru, Nacrtu državne strategije za rad na predmetima ratnih zločina (čije je dijelove nedavno objavio „Justice Report“ Balkanske regionalne istraživačke mreže), tužilaštva u Bosni i Hercegovini ukupno su primili 2.098 prijava za ratne zločine, koje se odnose na 16.152 osobe. Najviše prijava (1.037) ima u tužilaštvima na području Federacije BiH, potom u Tužilaštvu BiH (608), Republici Srpskoj (418), te na području Brčko distrikta, gdje je tužilaštvo zaprimilo 35 prijava protiv 714 osoba.
Konkretno, u tri godine postojanja, pred Odjelom za ratne zločine Suda BiH našlo se 78 predmeta, a doneseno je 60 presuda.[4]
Osim državnog, kantonalni sudovi procesuirali su u Sarajevu 21 predmet ratnih zločina, u Mostaru 17, u Novom Travniku 7, u Bihaću 7, u Zenici 6, Tuzli 4 i Livnu 2, a pred okružne sudove došlo je u Trebinju 7, u Banja Luci 11 i u Prijedoru 1 ovakav predmet.
Broj zatvorenih procesa vođenih za ratne zločine na državnom nivou jeste 19, u FBiH 46, u Republici Srpskoj 12, te u Brčko distriktu dva.
Prema trećem izvoru, web stranici Misije OSCE-a u BiH,[5] oko 550 slučajeva upućeno je vlastima prema proceduri „Pravila puta“ za procesuiranje pred domaćim sudovima, u skladu sa tzv. kategorijom A, koja se odnosi na slučajeve za koje postoji dovoljno dokaza za provedbu postupka.
Tu se još ističe da se, osim ovih slučajeva, tužioci u BiH trebaju pozabaviti hiljadama drugih podnesenih krivičnih prijava vezanih za ratne zločine, koje su podnijeli odgovorni za primjenu odredbi zakona, kao i tužilaštva.
„U cilju procesuiranja tako velikog broja istražnih postupaka, glavni tužilac BiH radi na Nacionalnoj strategiji za procesuiranje ratnih zločina. U cilju pružanja podrške glavnom tužiocu BiH u realizaciji ove aktivnosti, Misija OSCE-a u BiH pružala je stručnu i tehničku pomoć,“ navodi se na oficijelnoj stranici misije OSCE-a u BiH.
Ističe se da, međutim, praćenje procesa za počinjene ratne zločine pred domaćim sudovima na entitetskom nivou, kao i davanje doprinosa reformi zakonodavnog sektora i regionalnoj saradnji, ostaju prioriteti Misije OSCE-a u BiH.[6]
1.4. Zakoni
Kod suđenja u predmetima ratnih zločina, u Bosni i Hercegovini, primjenjuju se tri krivična zakona: Krivični zakon Bosne i Hercegovine, koji je stupio na snagu u martu 2003. godine, preuzeti Krivični zakon Socijalističke federativne republike Jugoslavije (SFRJ) i Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine iz 1998. godine. Prvi zakon primjenjuje se na Sudu BiH. Drugi se primjenjuje u Republici Srpskoj i Distriktu Brčko, kao i kod većeg dijela procesa pred sudovima u Federaciji BiH gdje se djelimično primjenjuje i ovaj treći zakon (entitetski iz 1998.). Bitno je istaći da samo državni zakon sadrži potpuniju definiciju ratnih zločina, ali jedini sadrži i odredbe o zločinima protiv čovječnosti. Ovaj zakon, također, jedini definira komandnu odgovornost i isključuje „naređenje pretpostavljenog“ kao odbranu.[7]
Sudije u Odjelu ratnog zločina Suda BiH, dijelom su iz Bosne i Hercegovine, a dijelom su stranci. Dok, pak, na nižim nivoima procese vode domaći suci.
1.5. Mediji i javno mnijenje
Kako bi se stekla kompletna slika o tretmanu suđenja za ratne zločine, važno je navesti činjenicu da su izvještaji sa ovih procesa rijetki i vrlo reducirani. Djelimično se ocjenjuje da je ovo posljedica zasićenja bh. javnosti vijestima o ratnim zbivanjima, ali tu je i činjenica da domaći mediji malo pažnje posvećuju ovom segmentu.
„Ni jedan televizijski program nije fokusiran na suđenja, dok štampani mediji rijetko kad analiziraju neki predmet do u detalje. Ako su javne izjave političkih lidera i predstavnika udruženja žrtava indikativne, onda Srbi u BiH daju najmanju podršku radu Odjela za ratne zločine Suda BiH.“[8]
U analizi Međunarodnog centra za tranzicijsku pravdu (MCTP/ICTJ)[9] stoji i da Odjel za ratne zločine Suda BiH ne uspostavlja bliske odnose sa medijima. Sud BiH ne održava konferencije za novinare. Mediji su zahtijevali da im Sud obezbjeđuje sedmični indeks sudskih dokumenata kako bi pomogao novinarima da lociraju određenu odluku, naredbu ili prijedlog i da potom zatraže kopiju. Iako Odsjek za odnose s javnošću (PIOS) izrađuje indeks dokumenata, on je namijenjen samo za internu upotrebu.
Jedini medij koji kontinuirano izvještava o suđenjima za ratne zločine, čak se i specijalizirao za ovaj dio prava jeste „Justice Report“ Balkanske regionalne istraživačke mreže BiH (BIRN). Objektivnim izvještajima, ova agencija, obezbjeđuje mrežu podrške medijima, širokoj javnosti u zemlji, kao i raseljenim državljanima Bosne i Hercegovine širom svijeta. Jedina agencija ove vrste, pored izvještaja sa suđenja, objavljuje i analize, te prati promjene u pravosudnom sistemu i alternativnim mehanizmima za utvrđivanje istine o proteklim dešavanjima u BiH. Svi ovi dokumenti dostupni su, besplatno, svima zainteresiranim (http://www.bim.ba/ ).
„Iako je primarni zadatak pravosuđa da okonča izbjegavanje kažnjavanja uspostavom pojedinačne krivične odgovornosti za počinjene ratne zločine, pravosudni organi također bi trebali dati doprinos u utvrđivanju istine o događajima koji su se odigrali u BiH u, ne tako davnoj, prošlosti. Čineći to, oni će moći doprinijeti procesu istinskog pomirenja i smanjivanju izgleda za izbijanje ponovnog sukoba u BiH,“ stav je Misije OSCE-a u BiH.[10]
Na službenoj stranici Misije OSCE-a u BiH navodi se da „u ovom trenutku, pravosudni organi BiH na entitetskom nivou nemaju pouzdan program informiranja javnosti, a pružanje osnovnih informacija prepušta se medijima.“ Ističe se kako se navedenom praksom stvaraju pretpostavke da se te informacije iskoriste u političke svrhe, što može voditi manipuliranju u javnosti. Misija OSCE-a u BiH smatra da razvoj Programa informiranja pri tužilaštvima u BiH ima veliki značaj.
1.6. Problemi
Iako suđenja za ratne zločine u BiH već imaju historiju, ne postoji strategija za suđenje za ratne zločine. Visoki predstavnik je u septembru 2007. godine potakao usvajanje takve strategije, napominjući da porodice žrtava ne mogu dovijeka čekati pravdu na sudovima.[11]
U septembru 2008. godine do javnosti su doprle informacije da se timovi Tužilaštva BiH i Suda BiH, u odvojenim radnim grupama, bave izradom dokumenta kojim bi se trebalo rukovoditi u daljem radu sudova kada je riječ o ratnim zločinima. Vrijeme kada su se timovi okupili, prema škrtim informacijama koje su date, poklapa se, upravo, sa preporukom visokog predstavnika, Miroslava Lajčaka. Riječ je o Nacrtu državne strategije za rad na predmetima ratnih zločina zbog čije je sporosti u izradi, tim napustila predsjednica državnog suda, Medžida Kreso. Drugi dokument oko kojeg su otvorene mnoge polemike je, zapravo, uputa za izradu dokumenta (tako tvrde upućeni stručnjaci koji su navedeni dokument, koji nije dostupan javnosti, imali na uvid), koja se zvanično zove „A new way – a new beginning“, a potpisuju ga prvi ljudi Specijalnog odjela za ratne zločine Tužilaštva BiH. Javnosti je ovaj dokument poznatiji kao “Yellow pages“, koji predlaže kataloški pristup suđenju za ratne zločine, što bi, prema mišljenju ljudi iz Tužilaštva BiH, trebalo da pruži bolji uvid u ono što se stvarno desilo na terenu – masovna ubistva, etničko čišćenje, seksualne zločine, prisilno preseljenje, otmice, uništavanje kulturnih dobara… Kako je izjavio David Schwendiman, šef Odjela za ratne zločine i zamjenik šefa Tužilaštva BiH, za BIRN-ov „Justice Report“, svi ovi zločini spadaju u zločine protiv čovječnosti.
U strategiji, tj. nacrtu, prije usvajanja, potrebno je da postoji “okvirni pokazatelj o broju neriješenih predmeta”. Utvrđena je “ograničenost kadrovskih i materijalno-tehničkih kapaciteta pravosudnog sistema i policijskih struktura” za procesuiranje ratnih zločina. Također se konstatuje da “većina sudova nema odgovarajuće sudnice, tužilaštva nemaju odgovarajuće prostore za paralelna saslušanja, kao ni dovoljno prostora za zadržavanje… Zatvorski sistem je konstantno prebukiran i ima problema sigurnosne prirode.”
Navedenom problematikom bavila se organizacija Human Right Watch u studiji „U iščekivanju: Ostvarivanje pravde za slučajeve ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida na kantonalnim i okružnim sudovima u BiH“, izdatoj u avgustu 2008. godine. Konstatovani su gore pobrojani problemi, ali i poteškoće sa dokazima iz ratnog perioda, razmjenom dokaza između sudova, nedostatakom kriterija u određivanju osjetljivosti predmeta, te cijeli niz nedostataka glede svjedoka…
Konkretnije, Joshua Franco, istraživač Human Rights Watcha, u izvještaju daje četiri glavne preporuke, i to: poboljšati programe zaštite i podrške svjedocima; uskladiti zakone i sudske procedure koje se primjenjuju u dva entiteta i Distriktu Brčko; proširiti urede tužitelja, kao i njihove resurse; te ojačati programe aktivnog otvaranja prema zajednici, s ciljem informiranja javnosti.
I u ovom izvještaju ističe se, što je spominjano, da se veliki broj slučajeva ratnih zločina, počinjenih tokom rata od 1992. do 1995. godine, nalazi pred domaćim okružnim ili kantonalnim sudovima, iako postoje neslaganja oko tačnog broja takvih slučajeva, navodi se u izvještaju. U izvještaju stoji da ured državnog tužitelja procjenjuje da postoji između 13.000 i 16.000 takvih slučajeva.
Organizacija Human Rights Watch pozvala je vlasti da ubrzaju ta suđenja.
„Mnogi su svjedoci emigrirali, drugi stare ili su umrli. Pored toga, čest je slučaj da svjedoci daju izjave ili bivaju ispitivani i na okružnim i na kantonalnim sudovima, što dovodi do pojave zamora svjedoka, koji se s vremenom očituje u mijenjanju njihovih iskaza. Nedostatak materijalnih dokaza čini da svjedočenja postaju osnovni dokazi na suđenjima za ratne zločine“, piše u izvještaju. “Dokazi se često nalaze s druge strane državnih i entitetskih granica”, kazao je Franco, “a pravda mora biti uporediva na svim nivoima.” Regionalna saradnja i upošljavanje posebnih istražitelja i stručnjaka za ratne zločine u uredima tužitelja, u kojima svakako nedostaje osoblja, omogućit će prikupljanje dokaza, navodi se u izvještaju.
Uredi tužitelja vrlo često posjeduju najpotpunije informacije vezane za pojedinačne slučajeve ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida, tvrdi Wanda Troszczynska Van Genderen, istražiteljica Human Rights Watcha.
Ključno je kreirati i širiti programe otvaranja prema javnosti, kako bi se žrtve i drugi građani Bosne i Hercegovine upoznali sa sudskim procesima, kao i rezultatima tih procesa i donesenim sudskim odlukama, ukoliko želimo “osigurati da suđenja proizvedu značajan uticaj”, te da “članovi raznih zajednica usvoje zajedničko razumijevanje događaja iz ratnog perioda”, navodi se u izvještaju.
Franco i Troszczynska Van Genderen slažu se kako je ovo zapravo kritični trenutak za bosanskohercegovačku vladu.
Jedan od osnovnih problema s kojima se susreću bh. sudovi i tužilaštva u procesima ratnih zločina je neujednačenost krivičnih zakona i to je naglašeno u izvještajima nevladinih organizacija koje su se bavile ovom oblasti. Sve studije, uglavnom, su objavljene u 2008. godini. Interesantno je da su rijetki tragovi pomnijeg analiziranja iz ranijeg perioda.
Zanimljivo je, također, istaći da do februara 2008. godine, u Odjelu za ratne zločine nije bilo niti jednog sporazuma o priznanju krivice, uprkos mogućnosti prema Zakonu o krivičnom postupku BiH, te da je putem sporazuma o priznanju krivice zaključeno nekoliko predmeta pred sudskim vijećima Odjela za organizirani kriminal.
Prema studiji „Odjel za ratne zločine u Bosni i Hercegovini: od hibridnog do domaćeg suda“, tužitelji u predmetima ratnih zločina generalno su bili nespremni da iniciraju takve sporazume. Razlozi njihove nevoljkosti bili su raznovrsne prirode. Tužitelje je, primjerice, brinulo da bi blaže kazne, koje su često rezultat takvih sporazuma, mogle isprovocirati negativne reakcije javnosti, što predstavlja rizik koji oni nisu bili spremni preuzeti.
„Kada su takvi sporazumi postizani pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, neki u BiH su ih negativno doživjeli, smatrajući ih uvredom za žrtve,“ navodi se u studiji.
Također se ističe da potencijalne prednosti sporazuma o priznanju krivice – uključujući i rješavanje nagomilanog broja predmeta protiv počinitelja nižeg ranga i pribavljanje dokaza potrebnih za krivično gonjenje počinitelja višeg ranga – uglavnom nisu bili predmet debate u BiH.
Ipak, od februara do maja 2008. godine tužitelji su postigli sporazum o priznanju krivice sa četiri osobe optužene za ratne zločine. Ta promjena odražava promjenu strategije u Posebnom odjelu i podudara se sa većom spremnošću na rizik od negativnih reakcija.
Izvještaj Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) o kapacitetima sudova i tužilaštava BiH za istragu, krivično gonjenje i procesuiranje ratnih zločina[12] za cilj ima da se detektirani problemi, ali i činjenice, općenito uzmu u obzir prilikom izrade strategije za procesuiranje predmeta ratnih zločina.
Studija je značajna jer su, za njene potrebe, anketirani sudije i tužioci u svim okružnim, kantonalnim, entitetskim i državnim sudovima i tužilaštvima, te sudu i tužilaštu distrikta.
Kod sudova i tužilaštava postoje značajne razlike među različitim kantonima, ili regijama, koje pokrivaju okružna tužilaštva, ili sudovi, ali čak ni Javno tužilaštvo, niti Sud Distrikta Brčko, kojima su kao dodatna podrška osigurani veliki iznosi, u ovom trenutku ne bi mogli efikasno i na pravedan način procesuirati veliki broj dodatnih slučajeva ratnih zločina.
U studiji je identificiran određeni broj problema koji kantonalna ili okružna tužilaštva sprečavaju u procesuiranju navedenih slučajeva:
– Reformom pravosuđa i objedinjavanjem tužilaštava znatno je smanjen broj tužilaca koji se dodjeljuju svakom od tužilaštava – u odnosu na broj prije reformi. Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH (VSTV BiH), također, smatra da će, u slučaju da se značajan broj slučajeva kategoriziraju kao „osjetljivi“ i budu proslijeđeni u odgovarajuću mjesnu i stvarnu nadležnost, kantonalnim i okružnim tužilaštvima biti potrebni dodatni tužioci, pravni saradnici i drugo osoblje;
– Tužioci u okružnim i kantonalnim tužilaštvima moraju sami istraživati slučajeve. Niti jedno od tužilaštava nema osoblje koje je posebno zaduženo za istrage;
– Premda neka od tužilaštava imaju odjele zadužene za ratne zločine, tužiocima koji rade u tim odjelima se dodjeljuju i slučajevi drugih krivičnih djela;
– Ocjenjivanje tužilaca se dijelom zasniva i na ispunjavanju norme, odnosno broju podignutih optužnica. Mnogi tužioci su to naveli kao jedan od razloga za odluku da se ne koncentriraju na ovakve slučajeve ratnih zločina;
– Brojni su tužioci naveli da velik dio vremena odvajaju za ekshumacije. Tužioci često prisustvuju ekshumacijama koje se odnose na slučajeve koji neće biti procesuirani pred njihovim nadležnim sudovima;
– Tužioci navode odredbe zakona, kojima se zahtijeva da se prije podizanja optužnice osumnjičeni ispita, kao razlog zbog kojih se mnogi slučajevi ne mogu privesti kraju;
– Tužioci navode da je njihov posao bio uvjeriti svjedoka da svjedoči bez zaštite, jer u suprotnom, jednostavno, sudu ne bi mogli iznijeti dokaze potrebne za donošenje povoljne presude;
– Nekolicina tužilaca je navela da su u određenim slučajevima državni tužioci, dva ili tri sudionika određenog krivičnog djela, kategorizirali kao „veoma osjetljive“ slučajeve, dok su 25-30 drugih kategorizirali kao „osjetljive“. Tužioci, zatim, ističu da svjedoci, koji su bili ispitivani, te koji jesu ili nisu već svjedočili na Sudu BiH, morali su biti nanovo ispitani, a potom i ponovno svjedočiti u kasnijim postupcima;
– Neujednačenost tumačenja zakona, tužioce posebno zabrinjava. Ona se odnosi na različito tumačenje vrhovnih sudova entiteta i Suda BiH koji zakon primjeniti pri procesuiranju ovih slučajeva. Kako su izjavili mnogi od tužilaca, optuženi se za određeno krivično djelo na Sudu BiH može suočiti s kaznom od 40 godina zatvora, dok je za isto kazneno djelo na entitetskom sudu predviđena kazna od 15 godina zatvora;
– U ovom trenutku, ako domaći/lokalni tužilac zna za postojanje dokaza koji se odnose na istragu koju taj tužilac provodi, a koji su u posjedu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/TMKSJ), zahtjev za ustupanje tih dokaza može se uputiti putem Tužilaštva BiH. Ono što nedostaje jeste bilo koja mogućnost direktnog pristupa tim dokazima, kao i mogućnost pretraživanja podataka pri traganju za relevantnim informacijama. Većina tužilaca nema saznanja o tome koji bi im dokazi – poput vojnih ili podataka policijskih službi – koje je oduzeo EUFOR, mogli biti na raspolaganju u MKSJ-u, te stoga provode vlastite istrage bez traženja takvih materijala;
– S izuzetkom Distrikta Brčko, niti jedan od sudova koje smo posjetili nema adekvatne mehanizme kojima bi osigurao barem minimum onoga što se ovim Zakonom zahtijeva. U većini sudova sudnice nisu izgrađene tako da omogućuju odvojen ulazak i izlazak. U nekim sudovima raspored u sudnici zahtijeva od svjedoka da sjede pored optuženih. Većina sudova nema odvojene čekaonice za svjedoke i ostalu publiku u sudnici. U većinu sudnica ulazi se kroz zajednički ulaz.
Različiti zakoni koji se primjenjuju pri procesuiranju ratnih zločina, propisuju različite kazne za počinioce.
Izvještaj Misije OSCE-a u BiH „Na putu ka usuglašenoj provedbi važećeg zakona u predmetima ratnih zločina pred sudovima u BiH”, prezentiran 29. oktobra 2008. godine, u Sarajevu, pri ilustriranju različite implementacije zakona, navodi primjer da se u kantonalnim sudovima optuženi oslobađa odgovornosti, jer je „propustio da kazni stražare koji su fizički zlostavljali ratne zatvorenike. Oslobađa se jer u zakonu koji se primjenjuje nema definicije komandne odgovornosti.“
Tako, navodi se u izvještaju, Sud BiH izriče dvostruko veće kazne od onih koje se izriču na entitetskim sudovima. Sudovi u Federaciji BiH i Republici Srpskoj, prema zakonima koje primjenjuju, za ratni zločin protiv civila izriču kaznu u trajanju od sedam godina. Nerijetko je kazna i manja, što se može uporediti sa kaznom za tešku krađu ili krivična djela protiv imovine.
Stiče se dojam, navodi se u izvještaju, “da su zločini počinjeni u oružanom sukobu manji u odnosu na one koji su počinjeni u miru”[13].
U svojoj posljednjoj rezoluciji (septembra 2008.), Parlamentarna skupština Vijeća Evrope napominje da je u BiH “napredak postignut u oblasti reforme pravosuđa”, ali da su još prisutni problemi, kao što su “loši materijalni uvjeti rada u sudovima te nedostatak konzistentnosti u sudskim praksama u dva bh. entiteta”.
Konkretno, Skupština je pozdravila rad Odjela za ratne zločine “izražavajući žaljenje zbog činjenice da još uvijek postoje nedosljednosti u primjeni krivičnog zakona na različitim sudovima na državnom i entitetskom nivou kada je riječ o procesuiranju ratnih zločina, što dovodi do nejednakog tretiranja građana, a u vezi sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima”.[14]
1.7. Predložena rješenja
Na prvom mjestu, što je preporučeno u svim studijama, potrebno je objediniti bazu potataka o predmetima ratnog zločina i precizirati kriterij osjetljivosti predmeta. Prijeko potrebno je utvrditi kapacitete na lokalnim sudovima. Tek tada je preporučeno usvajati strateguju procesuiranja predmeta ratnih zločina. Različita praksa u postupanju pred sudovima entiteta, prema izvještaju Misije OSCE-a u BiH, jeste “vjerovatno posljedica nepostojanja sudova na državnom nivou koji bi mogli vršiti usklađivanje sudske prakse svih sudova u BiH”.
“Bez takvog jednog suda, razlike u tumačenju zakona koji se primjenjuju na predmete ratnih zločina mogu i dalje ugrožavati princip pravne sigurnosti i jednakosti pred zakonom”, piše u navedenom izvještaju.
Uz ovo, Misija OSCE-a u BiH preporučuje da sudovima i tužilaštvima u entitetima, koji procesuiraju ratne zločine, treba osigurati sveobuhvatnu edukaciju iz oblasti međunarodnog prava i sudske prakse Međunarodnog krvičnog suda za bivšu Jugoslaviju, Suda BiH i drugih država.
Skupština poziva državu da “osigura ujednačenu primjenu Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na enitetskom i državnom nivou, a posebno u procesima koji su u vezi sa ratnim zločinima, i da, bez daljnjeg odgađanja, završi strategiju za preostale slučajeve ratnih zločina”.
UNDP, pak, preporučuje da se prije samog dogovora o nacionalnoj/državnoj strategiji, koja se odnosi na istraživanje i procesuiranje ratnih zločina, uzmu u obzir postojeći i potencijalni resursi u realnom svjetlu, te na taj način ispita izvedivost njene provedbe.
S obzirom da je Bosna i Hercegovina tek u procesu izrade nacionalne strategije koja će osigurati pravedne i efikasne istrage, krivično gonjenje i procesuiranje ratnih zločina, ta se strategija – kako je i napomenuto od strane VSTV BiH – mora zasnivati na činjenicama, izvodivosti i analizi troškova. U obzir se, također, mora uzeti i vrijeme potrebno za njenu realizaciju. Bilo koji prijedlog koji se razmatra mora sadržavati i ograničenja s kojima se trenutno suočavaju i tužilaštva i sudovi. Ta će ograničenja u različitom omjeru utjecati na izvodivost određenog prijedloga. Realizacijom prijedloga o formiranju odjeljenja Suda BiH izvan sjedišta Suda, razriješilo bi se pitanje ujednačene primjene zakona, ali za to bi bilo potrebno u znatnoj mjeri povećati broj osoblja (bilo stalno zaposlenog, ili angažiranog po potrebi). To bi, također, zahtijevalo iznalaženje lokacije, ili lokacija, za te odjele Suda BiH, kao i rekonstrukciju i restrukturiranje zgrada sudova i sudnica u više područja. Pored toga bi bilo potrebno osigurati mogućnost angažiranja dodatnih sudija, tužilaca i osoblja.
Takav bi angažman doveo do gubitka sudija, tužilaca i drugog osoblja na entitetskim sudovima. Stoga bi se ovaj proces trebao realizirati kroz faze. Ako se određene stručnjake želi angažirati samo na određeno vrijeme, kako bi se riješio određeni problem, potrebno im je osigurati poticaje.
[1] U potrazi za pravdom, BIRN, 2006., str. 6.
[2] Bogdan Ivanišević: Odjel za ratne zločine u Bosni i Hercegovini: Od hibridnog do domaćeg suda, Međunarodni centar za tranzicijsku pravdu, 2008., str. 15. http://www.ictj.org/images/content/1/0/1091.pdf
[3] Bogdan Ivanišević, Odjel za ratne zločine u Bosni i Hercegovini: Od hibridnog do domaćeg suda, Međunarodni centar za tranzicijsku pravdu, 2008., str.10.
[4] Podaci dostupni na web stranici www.sudbih.ba. Prilikom prikupljanja podataka za ovaj dio izvještaja, uposlenici službe za odnose s javnošću Suda BiH odbili su davati podatake o broju procesa koji se vode, dajući uputu da je to moguće pronaći na službenoj stranici.
[5] OSCE Misija za Bosnu i Hercegovinu, Pružanje stručne i tehničke pomoći u vođenju sudskog postupaka za izvršene ratne zločine, pristupljeno na web stranici:
[6] Misija OSCE-a u Bosni i Hercegovini radi na unapređenju i zaštiti ljudskih prava svih građana BiH. U članu XIII Aneksa 6 Općeg okvirnog sporazuma za mir, općepoznatom kao Dejtonski mirovni sporazum, nalaže se Misiji OSCE-a u BiH “da pažljivo prati stanje ljudskih prava u BiH”, u skladu sa članom XIII Aneksa 6.
[7] Na putu ka usaglašenoj provedbi važećeg zakona u predmetima ratnih zločina pred sudovima u Bosni i Hercegovini, OSCE Misija u BiH, 2008., str. 2.
[8] Bogdan Ivanišević: Odjel za ratne zločine u Bosni i Hercegovini: Od hibridnog do domaćeg suda, Međunarodni centar za tranzicijsku pravdu, 2008., str. 36.
[9] ibid
[10] OSCE Misija za Bosnu i Hercegovinu, Pružanje stručne i tehničke pomoći u vođenju sudskog postupaka za izvršene ratne zločine, pristupljeno na web stranici:
[11] Obraćanje visokog predstavnika i specijalnog predstavnika EU Miroslava Lajčaka Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine na zajedničkoj sjednici, pristupljeno na web stranici:
http://www.ohr.int/ohr-dept/presso/presssp/default.asp?content_id=40429
[12] Rješavanje predmeta ratnih zločina u Bosni i Hercegovini, UNDP, 2008.
[13] Na putu ka usaglašenoj provedbi važećeg zakona u predmetima ratnih zločina pred sudovima u Bosni i Hercegovini, OSCE Misija u BiH, 2008., str. 4.
[14]Ibid
Donatori i prijatelji projekta
opservatorij ljudskih prava :: bosna i hercegovina 