Pravo na pravično suđenje (08)
4.6. Pravo na pravično suđenje
Član 14 PGP:
1. Svi su jednaki pred sudovima i sudovima pravde. Svako lice ima pravo da njegov slučaj bude raspravljan pravično i javno pred nadležnim, nezavisnim i nepristrasnim sudom, ustanovljenim na osnovu zakona koji odlučuje o osnovanosti svake optužbe podignute protiv njega u krivičnim stvarima ili o osporavanju njegovih građanskih prava i obaveza. Može se narediti isključivanje javnosti za vrijeme trajanja cijele rasprave ili jednog dijela u interesu morala, javnog reda ili nacionalne bezbjednosti u demokratskom društvu, ili ako to interes ličnog života stranaka zahtijeva, ili još ako sud smatra apsolutno potrebnim iz razloga posebnih okolnosti slučaja kada bi javnost štetila interesima pravde, ipak, svaka presuda donijeta u krivičnim ili građanskim stvarima biće javna, osim ako interes maloljetnika zahtijeva da se postupa drukčije ili ako se rasaprava odnosi na bračne sporove ili na starateljstvo djece.
2. Za svako lice koje je optuženo za krivično djelo pretpostavlja se da je nevino dok njegova krivica ne bude zakonski ustanovljena.
3. Svako lice koje je optuženo za krivično djelo ima, uz potpunu ravnopravnost, prava bar na slijedeće garancije:
a) da bude obaviješteno u najkraćem roku, na jeziku koji razumije i u pojedinostima, o prirodi i razlozima optužbe koja je podignuta protiv njega;
b) da raspolaže potrebnim vremenom i olakšicama u vezi sa pripremanjem svoje odbrane i da opšti sa braniocem koga ono bude izabralo;
c) da mu bude suđeno bez velikog zakašnjenja;
d) da prisustvuje raspravi i da se samo brani ili da ima branioca koga je izabralo; ako nema branioca da bude obaviješteno o svom pravu da ga ima i, svaki put kad to zahtijevaju interesi pravde, da mu se dodijeli branilac po službenoj dužnosti besplatno, ako nema mogućnosti da ga nagradi;
e) da sasluša ili da predloži da drugi saslušaju svjedoke koji terete optuženog i da izdejstvuje dolazak i saslušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima kao i svjedoka optužbe;
f) da dobije besplatno pomoć tumača ako ne razumije ili ne govori jezik na kojem se vodi rasprava;
g) da ne bude prinuđeno da svjedoči protiv samoga sebe ili da prizna krivicu.
4. Postupak koji se primjenjuje na mladiće koji nisu punoljetni prema krivičnom zakonu vodiće računa o njihovim godinama i interesu njihovog prevaspitavanja.
5. Svako lice oglašeno krivim za počinjeno krivično djelo ima pravo da zatraži da, shodno zakonu, viši sud ispita odluku o krivici i presudi.
6. Ako konačno izrečena krivična presuda bude docnije poništena ili ako je dato pomilovanje zbog toga što nova ili naknadno otkrivena činjenica dokazuje da se radilo o sudskoj grešci, lice koje je izdržalo kaznu na osnovu ove osude biće obeštećeno shodno zakonu, ukoliko se ne dokaže da je ono u potpunosti ili djelimično krivo za neblagovremeno otkrivanje nepoznate činjenice.
7. Niko ne može biti gonjen ili kažnjen zbog krivičnog djela u vezi kojeg je već bio oslobođen krivice ili osuđen pravosnažnom presudom prema zakonu i krivičnom postupku svake zemlje.
(Sl. list SFRJ, br. 7/71)
Član 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Presuda se izriče javno, ali se novinari i javnost mogu isključiti s čitavog ili jednog dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to nalažu interesi maloljetnika ili zaštite privatnog života strana u sporu, ili kada to sud smatra izričito neophodnim zato što bi u posebnim okolnostima publicitet mogao da nanijeti štetu interesima pravde.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
(a) da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega;
(b) da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane;
(c) da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde;
(d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;
(e) da koristi besplatnu pomoć tumača ukoliko ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi na sudu.
Član 7 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda:
1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje, nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
2. Ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim načelima priznatim kod civiliziranih naroda.
Protokol br. 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda:
Član 2
1. Svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, uključujući i osnove za njegovo korištenje, uređuje se zakonom.
2. Ovo pravo može izuzecima u odnosu na djela manjeg značaja, koja su određena zakonom, ili u slučajevima kada je licu u pitanju u prvom stepenu sudio najviši sud ili je bilo osuđeno na osnovu žalbe na oslobađajuću presudu.
Član 3
Ako je neko lice bilo pravosnažnom presudom osuđeno zbog krivičnog djela i ako je kasnije njegova presuda bila ukinuta ili je bio pomilovan zbog toga što neka nova ili novootkrivena činjenica neosporno ukazuje da se radilo o sudskoj grešci, lice koje je pretrpjelo kaznu kao posljedicu takve osude dobit će naknadu u skladu sa zakonom ili praksom dotične države, osim ako se ne dokaže da je ono u potpunosti ili djelimično odgovorno za to što nepoznata činjenica nije blagovremeno otkrivena.
Član 4
1. Nikome se ne može suditi niti se može ponovo kazniti u krivičnom postupku u nadležnosti iste države za djelo zbog koga je već bio pravosnažno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom te države.
2. Odredbe prethodnog stava ne sprečavaju obnovu postupka u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom date države, ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama, ili ako je u ranijem postupku došlo do bitne povrede koja je mogla da utiče na njegov ishod.
3. Ovaj član se ne može staviti van snage na osnovu člana 15. Konvencije.
(Sl. glasnik BiH, br. 6/99)
4.6.1. Sudski sistem
U Bosni i Hercegovini u redovnom sudskom sistemu, kako na državnom nivou, tako i na nivou entiteta i Brčko distrikta, djeluju samo sudovi opće nadležnosti[1], s tim što su Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima Republike Srpske, koji je stupio na snagu 26. decembra 2008. godine, uspostavljeni okružni privredni sudovi i Viši privredni sud Republike Srpske, ali će se relevantne odredbe ovog zakona početi primjenjivati tek od 1. jula 2009. godine.[2] U Brčko distriktu (u daljem tekstu: BD) to su: Osnovni sud Brčko distrikta i Apelacioni sud Brčko distrikta. U Republici Srpskoj djeluje 19 osnovnih sudova i pet okružnih sudova, te Vrhovni sud Republike Srpske, kao i pet novouspostavljenih okružnih privrednih sudova i Viši privredni sud Republike Srpske. U Federaciji BiH postoji 28 općinskih sudova, 10 kantonalnih sudova, te Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine. Na nivou Bosne i Hercegovine jeste Sud Bosne i Hercegovine i u svom sastavu ima prvostepene odjele I, II i III i Apelacioni odjel. U ovakvom specifičnom sudskom sistemu, nije jasno koja je najviša sudska instanca u Bosni i Hercegovini, jer Sud Bosne i Hercegovine nema apelacionu nadležnost u odnosu na sudove entiteta i sudove Brčko distrikta. Evidentno je da trenutna situacija dovodi do različite primjene krivičnih zakona i neujednačenosti sudske prakse u Bosni i Hercegovini što može dovesti do problema jednakosti i tretiranja građana koji žive u Bosni i Hercegovini,[3] tako da bi u predstojećoj reformi Ustava BiH bilo neophodno odrediti ili ustanoviti najvišu sudsku instancu u Bosni i Hercegovini kako bi se izbjegli postojeći problemi.
4.6.2. Nezavisnost i nepristrasnost sudova
4.6.2.1. Izbor sudija. – Ustav Bosne i Hercegovine ne sadrži odredbe o organu koji bi bio nadležan za izbor sudija niti odredbe o proceduri za izbor sudija redovnih sudova u Bosni i Hercegovini[4]. Izbor sudija, a i tužilaca u Bosni i Hercegovini reguliran je Zakonom o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine[5] (u daljem tekstu: Zakon o VSTV BiH). Prema ovom Zakonu, Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH (u daljem tekstu: Vijeće) samostalan je organ Bosne i Hercegovine na koji se ne primjenjuju odredbe zakona koji reguliraju rad izvršnih organa u Bosni i Hercegovini (član 1, stavovi 2 i 3 Zakona o VSTV BiH) i čiji je zadatak da kao nezavisan i nepristrasan organ osigura nezavisno, nepristrasno i profesionalno pravosuđe u Bosni i Hercegovini (član 3, stav 1 Zakona o VSTV BiH). Nezavisnost Vijeća kao organa koji je nadležan za izbor sudija i tužilaca u odnosu na zakonodavnu i izvršnu vlast ogleda se i u sastavu članstva Vijeća. Od 15 članova Vijeća, 11 je istaknutih sudija i tužilaca koje biraju sudije i tužioci sudova i tužilaštva sa državnog i entitetskih nivoa, te nivoa Brčko distrikta. Od preostala četiri člana Vijeća, dva su predstavnici entitetskih advokatskih komora, te po jedan predstavnik izvršne i zakonodavne vlasti na nivou Bosne i Hercegovine. Međutim, bez obzira sa kojeg nivoa, ili iz koje grane vlasti, dolaze, svi članovi Vijeća su nezavisni i nepristrasni u obavljanju svoje dužnosti (član 4, stav 2 Zakona o VSTV BiH) i za vrijeme trajanja članstva u Vijeću ne smiju obavljati bilo kakvu dužnost u političkim strankama, kao ni u udruženjima ili fondacijama povezanim sa političkim strankama[6] (član 10, stav 1 Zakona o VSTV BiH). Nadležnost Vijeća (član 17 Zakona o VSTV BiH) postavljena je vrlo široko i obuhvata sve potrebne uslove da se ostvari zadatak zbog koga je Vijeće i osnovano tj., da pravosuđe u Bosni i Hercegovini bude nezavisno, nepristrasno i profesionalno. Osnovna nadležost Vijeća je da vrši izbor sudija i tužilaca u sve redovne sudove i tužilaštva u Bosni i Hercegovini, kao i novouspostavljene privredne sudove u Republici Srpskoj[7]. Također, Vijeće je nadležno da daje prijedloge nadležnim organima vezane za izbor sudija Ustavnog suda Republike Srpske i imenovanje sudija na Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine. U nadležnosti Vijeća nije izbor sudija, niti davanje prijedloga za izbor sudija Ustavnog suda BiH s obzirom da je Ustav BiH propisao svu proceduru oko izbora sudija na Ustavni sud BiH. Imajući u vidu nadležnost Ustavnog suda BiH iz člana IV 3b Ustava BiH, koji propisuje da Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini, kao i vrlo čestu primjenu ovog člana Ustava u praksi u predstojećoj reformi Ustava, ovo je sasvim sigurno jedno od pitanja kojem bi trebalo posvetiti pažnju. Naime, Ustavni sud BiH, prema navedenoj nadležnosti, može ukinuti i vrlo često ukida presudu bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Tako dolazimo u situaciju da Ustavni sud BiH, kao sud čiju većinu sudija biraju zakonodavni organi entiteta, ukida presude sudova čije sudije bira Vijeće, koje je u svom radu nezavisno u odnosu na zakonodavnu vlast bilo kojeg administrativnog nivoa u Bosni i Hercegovini. Stoga bi bilo poželjno da se Vijeću u predstojećoj ustavnoj reformi, a u pogledu biranja sudija Ustavnog suda BiH, dodijeli nadležnost slična onoj koja se odnosi na biranje i imenovanje sudija u ustavne sudove entiteta.
Zakon o VSTV BiH je propisao da su sudije i tužioci osobe koje se odlikuju profesionalnom nepristrasnošću, visokim moralnim kvalitetima i dokazanim stručnim sposobnostima, te imaju odgovarajuću obuku i stručnu spremu (član 22 Zakona o VSTV BiH). Da bi neko bio izabran za sudiju mora ispuniti propisane opće i posebne uvjete propisane Zakonom o VSTV BiH. Opći uvjeti[8] su isti za sudije bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini dok su posebni uvjeti postavljeni u zavisnosti od nivoa suda na koji se sudija imenuje.
4.6.2.2. Stalnost sudijske funkcije. – Prema Zakonu o VSTV BiH sudije Suda BiH se imenuju doživotno[9], dok se sudije svih ostalih sudova u BiH imenuju na mandat neograničenog trajanja[10], s tim što svim sudijama mandat može prestati samo na način propisan tim Zakonom. Zakon nije propisao razloge zbog kojih se jedne sudije imenuju doživotno, a druge na mandat neograničenog trajanja. Također, Zakon je propisao i mogućnost imenovanja dodatnih sudija[11] koji moraju ispunjavati profesionalne uvjete propisane za sudije onog suda u koji se imenuju. Međutim, Zakon nije uredio dužinu trajanja mandata dodatnih sudija niti mogućnost i način produženja istog mandata. Prema Poslovniku Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH[12] (u daljem tekstu: Poslovnik VSTV BiH), dodatne sudije se imenuju na prijedlog predsjednika suda koji taj prijedlog obrazlaže i predlaže period na koji je dodatni sudija potreban.[13] Ukoliko Vijeće prihvati prijedlog predsjednika suda, donosi odluku u kojoj se, između ostalog, navodi trajanje mandata dodatnog sudije.[14] Međutim, ovakvo rješenje ostavlja dodatne sudije u neizvjesnosti, naročito zbog toga što Poslovnik VSTV BiH predviđa da Vijeće može na zahtjev predsjednika suda, ili na vlastitu inicijativu, izmijeniti trajanje mandata dodatnog sudije, pri tome ne navodeći razloge zbog kojih se mandat može izmijeniti, niti navodeći u kojem smislu se mandat može izmjeniti tj., da li produžiti ili prekinuti, odnosno smanjiti dužinu trajanja mandata. Zbog same sigurnosti pravosudnog sistema bilo bi dobro donijeti izmjene i dopune Zakona o VSTV BiH kojima bi postupak izbora i trajanje mandata dodatnih sudija bilo detaljnije razrađeno, jer bi se time pružile dodatne garancije za nezavisnost sudija koje još uvijek nisu izabrane za stalno. Isto se odnosi i na izbor stručnih saradnika u općinske i osnovne sudove koji mogu postupati i odlučivati u vanparničnim i izvršnim stvarima i u sporovima male vrijednosti, kada je to predviđeno zakonom, u predmetima koje im dodijeli predsjednik suda.[15]
4.6.2.3. Prestanak sudijske funkcije. – Zakon o VSTV BiH propisuje da sudiji i tužiocu funkcija prestaje kada navrše 70 godina života[16], u slučaju predsjednika sudova i glavnih tužilaca i njihovih zamjenika, po isteku perioda na koji su imenovani[17], zatim u slučaju podnošenja ostavke, u slučaju razrješenja od strane Vijeća, kao rezultat disciplinskog postupka, te u slučaju ako se na osnovu medicinske dokumentacije dokaže da je trajno izgubio radnu sposobnost za vršenje dužnosti sudije ili tužioca (član 88, stav 1).
4.6.2.4. Princip nepremjestivosti. – Zakon o VSTV BiH garantuje tzv. princip nepremjestivosti sudije (član 50 i 51 Zakona o VSTV BiH). Sudija može biti upućen u drugi sud čak i na neodređeno vrijeme u slučaju da je sa tim saglasan, dok se bez saglasnosti može uputiti na drugi sud na period od najduže tri mjeseca. Odluku o upućivanju sudije na drugi sud donosi isključivo Vijeće (član 17, tačka 12 i član 52 Zakona o VSTV BiH).
4.6.2.5. Izuzeće. – Kao garancija nepristrasnosti suda, u procesnim zakonima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini predviđeno je više razloga zbog kojih se sudija mora i može izuzeti iz postupka. Procesni krivični zakoni[18] na identičan način predviđaju razloge za izuzeće i to ako je sudija oštećen krivičnim djelom, ako mu je osumnjičeni, odnosno optuženi, njegov branitelj, tužitelj, oštećeni, njegov zakonski zastupnik ili opunomoćenik, bračni, odnosno vanbračni drug ili srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stepena, u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, a po tazbini do drugog stepena, zatim ako je s osumnjičenim, odnosno optuženim, njegovim braniteljem, tužiteljem ili oštećenim u odnosu staratelja, staranika, usvojitelja, usvojenika, hranitelja ili hranjenika, ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao tužitelj, branitelj, zakonski zastupnik, odnosno opunomoćenik oštećenog, ili je saslušan kao svjedok, odnosno kao vještak, ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom i ukoliko postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost.
Kao što se vidi, razlozi za izuzeće uglavnom se odnose na sukob interesa. Izuzeće može tražiti sam sudija, a mogu ga tražiti i stranke i branitelj. O zahtjevu za izuzeće sudije ili predsjednika Suda Bosne i Hercegovine i entitetskih sudova odlučuje opća sjednica suda[19], dok o izuzeću sudije Osnovnog suda Brčko distrikta odlučuje predsjednik Osnovnog suda, a o izuzeću predsjednika Osnovnog suda i sudije Apelacionog suda Brčko distrikta odlučuje predsjednik Apelacionog suda Brčko distrikta. O izuzeću predsjednika Apelacionog suda Brčko distrikta odlučuje opća sjednica tog suda. Ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji je pravomoćnom odlukom izuzet od suđenja, ili koji se morao izuzeti, to bi predstavljalo bitnu povredu odredaba krivičnog postupka i osnov za žalbu protiv presude u čijem je donošenju učestvovao takav sudija.[20]
Vidljivo je da su odredbe o izuzeću sudija vrlo detaljno razrađene u krivičnim procesnim zakonima i pružaju garanciju nepristrasnosti suda. Međutim, bilo bi dobro razmotriti mogućnost da se u odredbe o izuzeću uvrsti i slučaj kada sudija postupa u krivičnom vijeću sastavljenom od trojice sudija[21], ali samo u slučaju produženja pritvora u toku istrage.[22] Naime, za određivanje pritvora Zakon o krivičnom postupku BiH (ZKP BiH) propisuje opće i posebne uvjete. Opći uvjet je postojanje osnovane sumnje da je osumnjičeni počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Odlučujući kao članovi vijeća trojice koji na osnovu odredbi ZKP BiH, ZKP RS i ZKP FBiH odlučuju o produženju pritvora u toku istrage[23], sudije moraju utvrditi postojanje osnovane sumnje da je osumnjičeni počinio krivično djelo. U slučaju da poslije u istom predmetu, sudija koji je odlučivao po zahtjevu za produženje pritvora[24], bude određen kao sudija za prethodno saslušanje kojemu je optužnica podnesena na potvrđivanje ne preostaje mu ništa drugo već da potvrdi navedenu optužnicu. Naime, prilikom odlučivanja o optužnici koju tužitelj podnese na potvrđivanje, sudija za prethodno saslušanje dužan je da utvrdi postojanje osnovane sumnje da je osumnjičeni počinio krivično djelo[25]. Iz samog teksta zakona o krivičnom postupku vidljivo je da se isti stepen sumnje – „osnovana sumnja“ traži i za određivanje i produženje pritvora osumnjičenom u toku istrage i za potvrđivanje optužnice. Neminovno je da u ovom slučaju sudija za prethodno saslušanje ima prethodna saznanja o dokaznom materijalu u konkretnom predmetu čime se može dovesti u sumnju njegova nepristrasnost prilikom postupanja po podnesenoj optužnici. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku BiH[26] usvojene su brojne izmjene i dopune kojima se ZKP BiH unapređuje i usaglašava sa standardima postavljenim u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i drugim međunarodnim propisima, ali izmjene i dopune u ovom pogledu nisu obuhvaćene.
4.6.2.6. Kontrola i zaštita. – Za savjesnost svog rada sudija može odgovarati pred Vijećem. Zakon o VSTV BiH je za kontrolu savjesnosti rada sudija propisao postojanje Ureda disciplinskog tužioca. Disciplinski tužilac postupa po pritužbama ili na vlastitu inicijativu i odgovoran je za procjenu pravne valjanosti pritužbi, istraživanje navoda protiv sudija ili tužilaca o povredi dužnosti, te za pokretanje disciplinskog postupka i zastupanje predmeta disciplinskih prekršaja pred disciplinskim komisijama Vijeća.[27] Pritužbu može podnijeti bilo ko i u bilo kojoj formi, a u obzir se uzimaju i anonimne pritužbe, kao i informacije koje se dobiju na drugi način, kao što su one objavljene u novinskim člancima.[28] Ukoliko tročlane disciplinske komisije Vijeća[29] utvrde da je sudija počinio diciplinski prekršaj[30]mogu izreći jednu ili više sljedećih disciplinskih mjera: pismenu opomenu koja se javno ne objavljuje, javnu opomenu, smanjenje plaće za iznos do 50 posto na period do jedne godine, privremeno ili trajno upućivanje u drugi sud ili tužilaštvo, premještanje s mjesta predsjednika suda na mjesto sudije, ili s mjesta glavnog tužioca, ili zamjenika glavnog tužioca, na mjesto tužioca i razrješenje od dužnosti. Protiv odluke prvostepene disciplinske komisije sudija može podnijeti žalbu drugostepenoj disciplinskoj komisiji, a protiv odluke drugostepene disciplinske komisije o izricanju disciplinske mjere može podnijeti žalbu Vijeću kao cjelini. Sudija ili tužilac koji je razriješen dužnosti odlukom Vijeća može uložiti žalbu Sudu Bosne i Hercegovine.[31] Za vrijeme trajanja disciplinskog postupka, krivičnog postupka, ili postupka razrješenja, sudija može biti privremeno udaljen sa dužnosti sudije.[32] Odluka drugostepene disciplinske komisije može se pobijati podnošenjem tužbe Sudu Bosne i Hercegovine. Zabrinjavajući je podatak da je broj osnovanih pritužbi na rad sudija i tužilaca, a samim tim i pokrenutih disciplinskih postupaka i izrečenih disciplinskih mjera u porastu za period od 2004. do 2007. godine. Međutim, u isto vrijeme, ohrabrujući je podatak da je broj zaprimljenih pritužbi na rad sudija i tužilaca u 2007. godini u opadanju u odnosu na prethodne godine i da je proces rješavanja pritužbi ubrzan.[33]
4.6.2.7. Nespojivost. – Kao i članovi Vijeća, ni sudije sudova u Bosni i Hercegovini ne smiju biti članovi niti obavljati bilo kakvu dužnost u organima političkih stranaka, odnosno udruženjima ili fondacijama povezanim s političkim strankama i dužni su uzdržavati se od učešća u aktivnostima političkih stranaka koje imaju javni karakter. Također, sudijama je zabranjeno i obavljanje bilo kakvih drugih nespojivih dužnosti. Ne smiju biti ni notari, advokati, niti članovi upravnog ili nadzornog odbora javnih ili privatnih preduzeća, ili drugih pravnih osoba. Izuzetno, sudije, a isto se odnosi i na tužioce, mogu biti uključeni u akademske, nastavne ili slične aktivnosti u cilju educiranja javnosti i mogu biti za njih nagrađeni. Također, sudije mogu od Vijeća tražiti mišljenje da li su njihove aktivnosti spojive sa njihovom dužnosti i odredbama Zakona o VSTV BiH.[34] Odredbe o nespojivosti su u Zakonu o VSTV BiH vrlo strogo postavljene čime se dodatno dobija na nepristrasnosti sudija, a samim tim i sudova u BiH.
4.6.2.8. Pravo na slučajnu dodjelu predmeta. – Zakoni o sudovima u Bosni i Hercegovini ne reguliraju ovo pravo već se to, prije svega, reguliraju pravilnicima o radu sudova i pravilnicima Vijeća. Poslovnik o radu Suda Bosne i Hercegovine[35] propisao je da se dodjela predmeta vijećima uređuje na osnovu kompjuterizovanog sistema uspostavljenog od strane Odjela za sudsku upravu Ureda registrara za Odjel I i Odjel II, dok se za Odjel III Suda BiH način dodjele predmeta vijećima i sudijama obavljaju u okviru Zajedničkog sekretarijata Suda u skladu sa internim pravilima koje odobri predsjednik suda. Na nivou entiteskih sudova, ogroman napor u uvođenju i razvijanju sistema automatskog upravljanja predmetima (u daljem tekstu: CMS) učinilo je Vijeće. Vijeće je usvojilo i Pravilnik o upravljanju CMS predmetima[36] koji propisuje da se na sudovima gdje se primjenjuje CMS predmeti dodjeljuju sudijama automatizovanim sistemom raspoređivanja. Do kraja 2007. godine CMS je u potpunosti ili djelimično implementiran u 19 sudova, a Vijeće je, također, preporučilo da se CMS do kraja 2008. godine implementira na svim sudovima u BiH.[37]
4.6.3. Pravičnost postupka
Ustav Bosne i Hercegovine u članu II/3e) propisuje pravo na pravično suđenje, odnosno pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivični postupak. Što se tiče same pravičnosti sudskog postupka, ona uključuje više procesnih garancija od kojih se mogu istaći pravo na pristup sudu, usmenost i kontradiktornost rasprave i donošenje odluke u razumnom roku. Pravo na pristup sudu nije izričito predviđeno Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, ali je ono ugrađeno u odredbe koje garantuju pravo na pravično suđenje.[38]Međutim, nije dovoljno da se pravo na pristup sudu samo proklamuje. Tako, ako je pomoć advokata neophodna kako bi se pristup sudu zaista i omogućio, država je dužna da je obezbijedi.[39] Još jedan problem predstavlja imunitet pojedinih lica, koji ponekad može dovesti do kršenja prava na pristup sudu.[40]
Poštivanje prava na pristup sudu se mora obezbijediti i u toku parničnog postupka ograničavanjem arbitrarnosti sudova i sudija u pogledu prekida postupka. Prema Zakonu o parničnom postupku pred Sudom BiH[41] i entitetskim zakonima o parničnim postupcima[42], sud će, između ostalog, prekinuti postupak i u slučajevima kada odluči da sam ne rješava o prethodnom pitanju, a može odrediti prekid postupka i ako se odluka o tužbenom zahtjevu ne može donijeti prije nego što bude donesena odluka u postupku povodom privrednog prestupa ili u krivičnom postupku.[43] U Zakonu o parničnom postupku Brčko distrikta[44], između ostalih razloga za prekid postupka i razloga zbog kojih će sud prekinuti postupak kada odluči da sam ne rješava o prethodnom pitanju, propisano je da sud može odrediti prekid postupka ako odluka o tužbenom zahtjevu ovisi o tome je li učinjeno krivično djelo, ko je počinilac i je li on odgovoran, a osobito kad se pojavi sumnja da je svjedok, ili vještak, dao lažan iskaz ili da je isprava upotrijebljena kao dokaz lažna.[45] Međutim, zakoni propisuju i način nastavljanja prekinutog postupka[46], ali treba imati u vidu da u slučaju da prekid postupka traje nerazumno dugo, prema stavu Ustavnog suda BiH može doći do povrede prava iz člana 6, stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.[47] Ustavni sud BiH je, također, zauzeo stav da povreda prava na pravično suđenje, odnosno prava na pristup sudu, postoji i u slučaju kada sud u parničnom postupku prekine postupak zbog podnošenja vanrednog pravnog lijeka u krivičnom postupku – zahtjeva za ponavljanje postupka – koji je pravosnažno okončan.[48]
Jedan od najvažnijih elemenata koje zahtjeva garancija pravičnosti suđenja je kontradiktornost postupka (audiatur et altera pars). Prema zakonima o krivičnom postupku, osumnjičenom, odnosno optuženom, mora se omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.[49] Ovo načelo je razrađeno u nizu odredbi. Sudija za prethodno saslušanje dostavit će optužnicu optuženom koji je na slobodi bez odgađanja, a ako se nalazi u pritvoru u roku od 24 sata po potvrđivanju optužnice.[50] Također i prilikom podnošenja žalbe protiv odluke suda žalba se mora dostaviti sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud, protivnu stranku i branitelja radi davanja odgovora.[51] Nakon što sud zaprimi žalbu, primjerak iste dostavlja protivnoj stranci i branitelju koji u roku od osam dana od prijema žalbe mogu podnijeti sudu odgovor na žalbu.[52] Nepoštivanje ovih odredbi, odnosno nedostavljanje žalbe optuženom i njegovom branitelju radi davanja odgovora, vodilo bi do bitne povrede odredaba krivičnog postupka, jer bi bilo povrijeđeno pravo na odbranu. Princip kontradiktornosti predviđen je i u entitetskim zakonima o prekršajima i zakonu o prekršajima Brčko distrikta.[53] I u zakonima o parničnim postupcima koji se primjenjuju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini predviđen je princip kontradiktornosti. Ti zakoni propisuju da svaka stranka ima pravo da se izjasni o prijedlozima i zahtjevima protivne stranke. Također je propisano i da je sud ovlašten odlučiti o zahtjevu o kojem protivnoj stranci nije bila data mogućnost izjašnjavanja, ali samo kada je to zakonima o parničnim postupcima određeno, a to je u entitetskim zakonima slučaj prilikom određivanja privremenih mjera osiguranja i to samo u slučaju kada predlagač mjere osiguranja učini vjerovatnim da je mjera osiguranja osnovana i hitna i da bi se drugačijim postupanjem izgubila svrha mjere osiguranja, a u zakonu Brčko distrikta prilikom određivanja privremenih mjera radi otklanjanja hitne opasnosti protivpravnog oštećenja, sprečavanja nasilja, ili otklanjanja nenadoknadive štete. U ZPP, pred Sudom BiH, to je slučaj prilikom osiguranja dokaza, odnosno ako postoji opasnost za osiguravanje dokaza.[54] Vidljivo je da se prilikom određivanja privremenih mjera osiguranja i osiguranja dokaza princip hitnosti stavlja iznad principa kontradiktornosti, što je i razumljivo, jer bi se drugačijim postupanjem izgubila svrha takvih mjera koje su kao što i zakon propisuje privremenog karaktera, te ne utječu na ishod postupka u meritumu stvari.
4.6.4. Suđenje u razumnom roku
Donošenje odluke u razumnom roku jedan je od ključnih elemenata prava na pravično suđenje. Prilikom procjene da li je postupak okončan u razumnom roku u obzir se uzimaju složenost slučaja, ponašanje optuženog, odnosno strane u postupku (da li je sama prouzrokovala kašnjenje), kao i interes podnosioca da se postupak što prije okonča. Brzina u postupanju se posebno očekuje u krivičnim postupcima, kao i u parnicama koje se tiču starateljstva nad djecom, radnih sporova, sporova vezanih za fizičke povrede i uopće u slučajevima kada je brzina od suštinskog značaja, kao što je to, na primjer, u slučajevima kada lice zaraženo HIV-om putem transfuzije krvi povede postupak za naknadu štete.[55] Jedan od principa na kojem počivaju zakoni o krivičnom postupku, koji se primjenjuju u postupcima pred sudovima u BiH, jeste i da osumnjičeni, odnosno optuženi, ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu se sudi bez odlaganja. Ovi zakoni propisuju i obavezu suda postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju osobama koje učestvuju u postupku.[56]Ovo načelo razrađeno je u nizu odredbi zakona o krivičnom postupku. I zakoni o parničnom postupku propisuju da je sud dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.[57] Važeći zakoni o parničnom postupku omogućuju sudovima da sa svim tužbama, odnosno postavljenim tužbenim zahtjevima, postupaju efikasno i pravovremeno s obzirom da se, npr., prvostepeni postupak u pravilu sastoji od dva ročišta i to jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu, da su precizirani rokovi za dostavu tužbe tuženom na odgovor, kao i za davanje odgovora na tužbu i zakazivanje pripremnog ročišta, te da su stranke već na pripremno ročište dužne donijeti sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz. Također su zakoni propisali i mogoćnost da sud strankama najkasnije na pripremnom ročištu, a ukoliko smatra da je to svrsishodno s obzirom na prirodu spora i druge okolnosti, predloži da spor riješe u postupku medijacije. Za nepoštivanje procesne discipline, zakoni o parničnom postupku predviđaju visoke novčane kazne i to za stranke, zakonske zastupnike, opunomoćenike, umješače, svjedoke, tumače i vještake, ali i za treće osobe koje ometaju preduzimanje parničnih radnji, kako u toku trajanja ročišta, recimo slušatelji, tako i van ročišta, npr., osobe koje svjesno onemogućavaju, ili otežavaju, primjenu odredbi zakona o parničnom postupku o dostavi.[58] Također, zakoni o parničnom postupku propisuju obavezu hitnog postupanja suda u postupcima u parnicama koje se tiču radnih odnosa i ometanja posjeda. Porodični zakon FBiH[59] i Porodični zakon Brčko distrikta[60], također, predviđaju da će sud, posebno pri određivanju rokova i ročišta uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja sporova vezanih za odnose roditelja i djece, ili bračne odnose, radi zaštite interesa djeteta.[61] Iako Porodični zakon Republike Srpske[62] ne propisuje striktno navedenu obavezu hitnog postupanja, taj zakon propisuje da Republika Srpska obezbjeđuje posebnu zaštitu porodici, majci i djetetu u skladu sa međunarodno priznatim ljudskim pravima i osnovim slobodama što u svakom slučaju podrazumijeva i obavezu hitnog postupanja u sporovima takve vrste prema praksi Evropskog suda za ljudska prava.[63] I već pomenuti postupak medijacije će pomoći u rješavanju problema vezanih za suđenje u razumnom roku. Navedeni postupak se sprovodi u skladu sa odredbama Zakona o postupku medijacije BiH[64] i u njemu učestvuju stranke i medijator iz Udruženja medijatora u Bosni i Hercegovini. U cilju omogućavanja provođenja medijacije donesen je Zakon o prenosu poslova medijacije na udruženje medijatora.[65] Ovim Zakonom uređuje se postupak prenosa poslova medijacije i određivanje udruženja građana koja će obavljati poslove medijacije u Bosni i Hercegovini, u skladu sa Zakonom o postupku medijacije, te prenos poslova na udruženje medijatora. Jedan od ciljeva medijacije jeste omogućavanje brzog i efikasnog rješavanja sporova, kao i pomoć sudovima u rješavanju zaostalih predmeta, te, dugoročno gledano, smanjenje priliva novih predmeta što će samo po sebi smanjiti i dužinu suđenja pred sudovima u BiH.[66]
4.6.5. Javnost glavnog pretresa i rasprave, te javnost presude
Svi zakoni o krivičnom postupku koji se primjenjuju u BiH propisuju da je glavni pretres javan i da mu mogu prisustvovati samo punoljetne osobe.[67] Ovo je u skladu sa stavom Ustavnog suda BiH, jer javnost doprinosi društvenoj kontroli suđenja, služi općem interesu, te djeluje u pravcu suzbijanja kriminaliteta, razvijanju morala i društvene discipline građana.[68] Isti zakoni propisuju da sud u svako doba od otvaranja zasjedanja, pa do završetka glavnog pretresa može, po službenoj dužnosti, ili po prijedlogu stranaka (tužitelja i optuženog) i branitelja, ali uvijek po njihovom saslušanju, isključiti javnost za cijeli glavni pretres, ili jedan njegov dio, ako je to u interesu državne sigurnosti, ili ako je to potrebno radi čuvanja državne, vojne, službene, odnosno važne poslovne tajne, čuvanja javnog reda, zaštite morala u demokratskom društvu, osobnog i intimnog života optuženog, odnosno oštećenog, ili zaštite interesa maloljetnika ili svjedoka. Također, rješenje o isključenju javnosti mora biti obrazloženo i javno objavljeno i može se pobijati samo u žalbi na presudu. U slučaju da je javnost sa glavnog pretresa isključena protivno odredbama zakona o krivičnom postupku, postojala bi bitna povreda odredaba krivičnog postupka što čini osnov za žalbu protiv donesene presude.[69] Isti princip propisan je i odredbama zakona o parničnom postupku koji se primjenjuju u BiH. Sud će u prisutnosti stranaka i branitelja, njihovih zakonskih zastupnika i opunomoćenika, javno pročitati izreku i ukratko saopštiti razloge presude. Ako je javnost na glavnom pretresu bila isključena, izreka presude će se uvijek pročitati na javnom zasjedanju, a Vijeće će odlučiti hoće li i u kojoj mjeri isključiti javnost prilikom objavljivanja razloga presude.[70] Kako se vidi, zakon je propisao sljedeće: “Vijeće će odlučiti hoće li i koliko isključiti javnost prilikom objavljivanja razloga presude”. Zakoni o krivičnom postupku propisali su da za počinjena krivična djela u prvom stepenu sudi vijeće krivičnog odjeljenja suda sastavljeno od trojice sudija, ali da za krivična djela s propisanom kaznom zatvora do pet godina[71], ili novčanom kaznom kao glavnom kaznom, sudi sudija pojedinac.[72] U konkretnoj situaciji postavlja se pitanje šta će učiniti sudija pojedinac prilikom objavljivanja presude u predmetima za koje je nadležan, a u kojima je javnost na glavnom pretresu bila isključena, jer odredbama zakona nije predviđeno njegovo postupanje. Međutim, s obzirom da zakoni o krivičnom postupku propisuju da se javnost može isključiti u svim predmetima, bez obzira na težinu počinjenog krivičnog djela i zaprijećenu sankciju, što je u skladu sa zahtjevom člana 6, stav 1, Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, vidljivo je da se radi o propustu zakonopisca.[73]
4.6.6. Garancije optuženima za krivična dela
Evropski sud za ljudska prava uspostavio je kriterije na osnovu kojih se može utvrditi da li neka optužba spada u „krivične“.[74] Prije svega, ako je u nacionalnom zakonodavstvu optužba klasifikovana kao krivična, član 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda automatski se primjenjuje. Međutim, to ne znači da država može da izbjegne obaveze koje proističu iz člana 6, tako što će jednostavno odlučiti da se pojedina djela prema domaćem pravu neće smatrati krivičnim.[75] Isti stav je zauzet i od strane Ustavnog suda BiH. „Krivična optužba“ je autonomni koncept, to jest neko djelo koje je u domaćem zakonu klasificirano kao prekršaj može, ipak, pokrenuti pitanje krivične optužbe u smislu člana 6, stav 1, Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, iako je suštinski karakter legislativne sheme, prema svojoj prirodi, prije krivičan nego građanski – da bi se omogućilo da država ne može izbjeći obavezu osiguravanja pravičnog postupka jednostavnim klasificiranjem nekog djela prekršajnim u svom zakonodavstvu.[76] Pored klasifikacije prema domaćem pravu, priroda djela i oštrina kazne utiču na određivanje optužbe kao krivične.
U pravu Bosne i Hercegovine postoje dvije vrste kažnjivih djela. To su krivična dela i prekršaji. Do reforme prekršajnih sudova u Bosni i Hercegovini[77] i donošenja novih zakonskih propisa iz oblasti prekršajnog prava u pravu BiH postojali su i privredni prestupi sa izuzetkom Republike Srpske, koja je još 1996. godine propisala da se privredni prestupi trebaju smatrati prekršajima[78], i Brčko distrikta, koji je to propisao 2000. godine.[79] Stupanjem na snagu Zakona o prekršajima BiH, i Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine[80] privredni prestupi ne postoje u pravu Bosne i Hercegovine. Dok za krivična djela nije sporno da predstavljaju krivične optužbe u smislu međunarodnih standarda, do reforme prekršajnog sistema sa prekršajima to nije bio slučaj. Naime, s obzirom da prekršaji predstavljaju posebnu ustanovu dijelom kaznene, a dijelom administrativne prirode, za rješavanje prekršaja bili su nadležni sudovi za prekršaje koji nisu bili dio redovnog sudskog sistema Bosne i Hercegovine, već su smatrani vrstom administrativnog tijela, odnosno dijelom upravne vlasti. Pored sudova za prekršaje u prvom stepenu u poreskim i carinskim predmetima, kao i predmetima iz deviznog poslovanja, bile su nadležne i brojne komisije za prekršaje pri različitim ministarstvima u Federaciji BiH[81] i Republici Srpskoj.[82] Na drugom stepenu Federalno prekršajno vijeće je rješavalo žalbe prekršajnih komisija u Federaciji BiH, dok su u Republici Srpskoj okružni sudovi odlučivali o žalbama Poreske uprave Republike Srpske, a drugostepene komisije, odnosno Republička carinska uprava Republike Srpske i Republički inspektorat Republike Srpske za devizno poslovanje, odlučivale su po žalbama u carinskim i predmetima iz deviznog poslovanja. Privredne prestupe su rješavali sudovi za prekršaje u Republici Srpskoj u postupku propisanom zakonom o privrednim prekršajima Republike Srpske.[83] U Federaciji BiH, ove predmete su rješavali općinski sudovi koji su bili smješteni u sjedištima kantonalnih sudova.[84] Privredni prestupi su predstavljali relativno manje prekršaje u privredi i finansijama, te su obuhvatali, npr., slučajeve kada firma ne poduzima određene obaveze, kao što su registracija i plaćanje naknada. Međutim, s obzirom na vrste predmeta na sudovima za prekršaje i niz kazni koje su izricane – uključujući kaznu zatvora za određene prekršaje – bilo je jasno da ovi sudovi obavljaju pravosudnu funkciju. Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda jasno zahtijeva da osobe optužene za ove vrste prekršaja moraju imati pristup prvostepenom, odnosno žalbenom sudu. Član 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda obavezuje sudove koji obavljaju pravosudnu funkciju da budu “samostalni i nezavisni sudovi”, što je dovelo do toga da ova tijela moraju biti uključena u organizaciju sudova u Bosni u Hercegovini. Reorganizovani sistem odlučivanja u prekršajnim predmetima podrazumijevao je zatvaranje 122 prvostepena i drugostepena suda za prekršaje, kao i sve komisije za prekršaje u Federaciji BiH i Republici Srpskoj, te osnivanje prekršajnih odjeljenja pri općinskim i osnovnim sudovima, kao i prenos i zadržavanje drugostepene nadležnosti na kantonalne i okružne sudove. Zakon o prekršajima BiH propisuje da su za postupanje po prekršajima propisanim zakonima i drugim propisima Bosne i Hercegovine stvarno nadležni sudovi u Federaciji Bosne i Hercegovine, Republici Srpskoj i Brčko distriktu. Novi zakoni o prekršajima predviđaju primjenu velikog broja odredbi zakona o krivičnom postupku.[85] Ovako organizovan sistem pravosuđa u oblasti prekršaja obezbjeđuje procesuiranje prekršajnih predmeta na mnogo efikasniji način, korištenjem potpuno nove procedure u skladu sa svim zahtjevima Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava. Distrikt Brčko je priključio svoja tri suda za prekršaje Osnovnom sudu u Brčkom još tokom 2001. godine.[86]
4.6.6.1. Pretpostavka nevinosti. – Zakoni o krivičnom postupku, kao temeljni prinicip, postavlja princip pretpostavke nevinosti i princip sumnje u korist optuženog.[87] Posljedica ovih principa jeste da je optuženi oslobođen tereta dokazivanja da nije kriv. Teret dokazivanja krivnje optuženog pada u cjelosti na tužitelja, a sud se obavezuje da, ako nije s izvjesnošću utvrdio krivicu, postupi onako kako je povoljnije za optuženog. Zbog primjene principa in dubio pro reo, činjenice koje idu na teret optuženog moraju biti sa sigurnošću utvrđene, za razliku od činjenica koje idu u korist optuženog, a koje se uzimaju kao utvrđene, čak i onda kada su samo vjerovatne, tj. kada postoji sumnja u njihovo postojanje.[88] Važeći zakoni o krivičnom postupku su u skladu s međunarodnim standardima, jer predviđaju da se svako smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja. Međutim, da bi se izbjegla bilo kakva mogućnost prigovora bilo bi poželjno precizirati princip pretpostavke nevinosti na način da nisu samo sud i tužitelj dužni poštivati pretpostavku nevinosti, već da i svi državni organi, sredstva javnog informiranja, udruženja građana, javne ličnosti i druga lica imaju obavezu da svojim javnim izjavama ne vrijeđaju prava osumnjičenog, odnosno optuženog, te predvidjeti sankciju za kršenje ovog principa.
4.6.6.2. Obavještenje o optužbi, bez odlaganja, na jeziku koji optuženi razumije. – Osoba lišena slobode mora se na maternjem jeziku, ili jeziku koji razumije, odmah obavijestiti o razlozima lišavanja slobode dok se osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora obavijestiti o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega.[89] Iako zakoni propisuju da se osoba lišena slobode mora odmah obavijestiti o razlozima lišavanja slobode, Ustavni sud BiH je zauzeo stav da nema povrede člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ako takva obavijest nije data odmah, tj. da takva obavijest ne mora biti izričito navedena u nalogu za lišavanje slobode, već se osoba mora obavijestiti u najkraćem roku nakon lišavanja slobode.[90] Kada tužilac donese naredbu o sprovođenju istrage, u toj naredbi će, između ostalog, navesti i opis djela iz kojeg proizilaze zakonska obilježja krivičnog djela, zakonski naziv krivičnog djela, okolnosti koje potvrđuju osnove sumnje za sprovođenje istrage i postojeće dokaze.[91] Optužnica se dostavlja „optuženom koji je na slobodi bez odlaganja, a ako se nalazi u pritvoru u roku od 24 sata po potvrđivanju optužnice.” [92] Optužnica mora da sadrži, između ostalog, opis djela iz kojeg proizilaze zakonska obilježja krivičnog djela, vrijeme i mjesto počinjenja krivičnog djela, predmet na kome je, i sredstvo kojim je, izvršeno krivično djelo, kao i ostale okolnosti potrebne da se krivično djelo što preciznije odredi, zakonski naziv krivičnog djela s navođenjem odredbe krivičnog zakona, prijedlog o dokazima koje treba izvesti, uz naznačenje imena svjedoka i vještaka, kao ispisa koje treba pročitati i predmeta koji služe kao dokaz.[93]
4.6.6.3. Dovoljno vremena i mogućnosti za pripremu odbrane. – Jedno od osnovnih načela zakona o krivičnom postupku jeste i obaveza da se osumnjičenom, odnosno optuženom, mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje odbrane[94]. Zakoni ne propisuju koliko vremena je osumnjičenom, odnosno optuženom, dovoljno za pripremu odbrane, već se ostavlja sudu da po zahtjevu odbrane odluči u svakom konkretnom predmetu, što je u potpunosti u skladu sa standardima i praksom Evropske komisije za ljudska prava i Ustavnog suda BiH.[95] Ako tužitelj na glavnom pretresu izmijeni optužnicu, bilo pismeno ili usmeno, glavni pretres se može odgoditi radi pripremanja odbrane.[96] U slučaju da optuženi i njegov branitelj izjave da im nije potrebno dodatno vrijeme za pripremanje odbrane, nema povrede prava iz člana 6.3/b Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.[97] U slučaju da sud ne ostavi dovoljno vremena za pripremu odbrane, to može predstavljati bitnu povredu odredaba krivičnog postupka[98] s obzirom da je pravo na odbranu jedno od temeljnih prava osumnjičenog, odnosno optuženog, što samo po sebi dovodi do ukidanja prvostepene presude. Kada je riječ o drugostepenom postupku, zakoni o krivičnom postupku propisali su da se odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku primjenjuju i na pretres pred drugostepenim sudom.[99] Također, predviđeno je da je sud dužan primjerak žalbe dostaviti protivnoj stranci i branitelju koji mogu podnijeti odgovor na žalbu u roku od osam dana od dana prijema žalbe, čime se uvijek dobija dodatno vrijeme za pripremu odbrane.[100]
4.6.6.4. Zabrana suđenja u odsustvu i pravo na odbranu. – Zakoni o krivičnom postupku izričito propisuju da se optuženom ne može suditi u odsustvu.[101] Kao jedan od temeljnih principa zakona o krivičnom postupku, osumnjičenom, odnosno optuženom, garantuje se pravo na odbranu,[102] koje predviđa da se ima pravo braniti sam, ili uz stručnu pomoć branitelja koga sam izabere. Cilj zakonom zajamčenog prava na odbranu jeste da se osumnjičenom/optuženom obezbijedi mogućnost da dobije odgovarajuću pravnu pomoć tokom čitavog postupka. Osumnjičeni, odnosno optuženi, može se odreći „odgovarajuće pravne pomoći“ u toku postupka[103], ali njegovo pravo da se sam brani nije apsolutno pravo i može biti ograničeno.[104] Zakoni o krivičnom postupku propisuju da osumnjičeni, odnosno optuženi, mora imati branitelja već prilikom prvog ispitivanja, ako je nijem ili gluh, ili ako je osumnjičen za krivično djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora, zatim odmah nakon što mu je određen pritvor, za vrijeme dok pritvor traje, kao i nakon podizanja optužnice za krivično djelo za koje se može izreći deset godina zatvora ili teža kazna, te u vrijeme dostavljanja optužnice.[105] Zakonom o krivičnom postupku BiH propisano je da će osumnjičeni, odnosno optuženi, morati imati branitelja već “prilikom izjašnjenja o prijedlogu za određivanje pritvora” što samo dodatno pojačava pricip prava na odbranu. U ovim slučajevima radi se o obaveznoj odbrani i osumnjičeni, odnosno optuženi, ne može se odreći “odgovarajuće pravne pomoći”. Ukoliko sam ne angažuje branitelja, ili branitelja ne angažuju njegov zakonski zastupnik, bračni odnosno vanbračni drug, krvni srodnik u pravoj liniji do bilo kojeg stepena, usvojitelj, usvojenik, brat, sestra ili hranitelj, branitelja će uvijek postaviti sud. Sud će osumnjičenom, odnosno optuženom, postaviti branitelja po službenoj dužnosti i u slučaju da utvrdi da je to zbog složenosti predmeta, ili mentalnog stanja, osumnjičenog, odnosno optuženog, u interesu pravde. U slučajevima obavezne odbrane sud osumnjičenog, odnosno optuženog, najprije poziva da sam izabere branitelja sa predočene liste. Ukoliko osumnjičeni, odnosno optuženi, sam ne izabere branitelja sa predočene liste, branitelja će postaviti sud. Sud je dužan osumnjičenom, odnosno optuženom, postaviti branitelja i u slučaju kada se on koristi tzv. siromaškim pravom. Zakoni o krivičnom postupku propisuju da će sud i u slučaju kada ne postoje uvjeti za obaveznu odbranu, a postupak se vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine, ili teža kazna, ili kada to zahtijevaju interesi pravičnosti bez obzira na propisanu kaznu, osumnjičenom, odnosno optuženom, na njegov zahtjev, postaviti branitelja, ako osumnjičeni, odnosno optuženi, prema svom imovnom stanju ne može snositi troškove odbrane.[106] Umjesto branioca postavljenog po službenoj dužnosti, osumnjičeni, odnosno optuženi, može uzeti drugog branitelja i u tom slučaju razriješit će se postavljeni branitelj. Također, u zavisnosti od faze krivičnog postupka, sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno vijeće, može, na zahtjev osumnjičenog, odnosno optuženog, ili uz njegovu saglasnost, razriješiti postavljenog branitelja koji neodgovorno vrši svoju dužnost. U ovom slučaju, sud će umjesto razriješenog branitelja postaviti drugog branitelja, a o razrješenju će odmah obavijestiti advokatsku komoru čiji je razriješeni branitelj član.[107] U toku istrage, branitelj ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se branitelju može uskratiti, ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Međutim, kada se osumnjičeni, odnosno optuženi, nalazi u pritvoru, tužitelj će dostaviti sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje, dokaze radi obavještavanja branitelja. Nakon podizanja optužnice, branitelj osumnjičenog, odnosno optuženog, ima pravo uvida u sve spise i dokaze. Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno vijeće, kao i tužitelj dužni su, kada dođu u posjed novog dokaza, ili bilo koje informacije, ili činjenice, koja može poslužiti kao dokaz na suđenju, staviti ih na uvid branitelju.[108] Ovakva rješenja zakona o krivičnom postupku imaju niz nejasnoća. Naime, iz zakonskog teksta proizilazi da osumnjičeni, odnosno optuženi, nema nikakvo pravo uvida u spise i dokaze čime se nesumnjivo ograničava njegovo pravo na odbranu. Također, dio odredbi zakona koje se odnose na dužnost sudije za prethodni postupak i tužitelja, u dijelu koji se odnosi na trajanje istrage i njihovu dužnost stavljanja na uvid branitelju novog dokaza, informacije ili činjenice koje mogu poslužiti kao dokaz na suđenju, u suprotnosti su sa odredbom da branitelj ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo branitelju se može uskratiti, ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Posljednjim usvojenim izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku BiH ove nejasnoće se rješavaju. Naime, predviđeno je da i osumnjičeni, odnosno optuženi, nakon podizanja optužnice ima pravo uvida u sve spise i dokaze, kao i da su sud i tužitelj, kada dođu u posjed novog dokaza ili bilo koje informacije i činjenice koja može poslužiti kao dokaz na suđenju, dužni staviti dokaze na uvid branitelju, osumnjičenom, odnosno optuženom, pri čemu iz izmjena proizilazi da se ta dužnost odnosi na dokaze koji se pribave tek u toku suđenja.[109] Nejasnoće i dalje ostaju prisutne u entitetskim zakonima i Zakonu o krivičnom postupku Brčko distrikta. Što se tiče komunikacije osumnjičenog, odnosno optuženog, sa braniteljem, Zakon o krivičnom postupku propisuje da osumnjičeni, odnosno optuženi, koji se nalazi u pritvoru, ima pravo odmah komunicirati s braniteljem, usmeno ili pismeno. Tokom razgovora osumnjičeni, odnosno optuženi, i branitelj mogu biti promatrani, ali se ne smije slušati njihov razgovor. Ovako propisan način komuniciranja osumnjičenog, odnosno optuženog, sa braniteljem ne predstavlja povredu Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.[110]
4.6.6.5. Pravo na pozivanje i ispitivanje svjedoka. – Zakoni o krivičnom postupku propisuju da optuženi i njegov branitelj imaju pravo pozivati svjedoke i izvoditi dokaze.[111] Također, optuženom i njegovom branitelju je dopušteno da ispituju svjedoke, bilo da se radi o svjedocima koje su oni sami pozvali (direktno ispitivanje), ili o svjedocima koje je pozvao tužilac (unakrsno ispitivanje), ili čak sud.[112] Prilikom iznošenja svoje odbrane, optuženi mora imati mogućnost da pozove i ispita svjedoke za koje smatra da su relevantni za njegovu odbranu. Međutim, prema trenutnim odredbama zakona o krivičnom postpuku, pitanje pozivanja i ispitivanja svjedoka od strane optuženog i njegovog branitelja u toku istrage nisu regulirana što može dovesti do otvaranja pitanja prava na odbranu i jednakost u postupanju. Pravilo je da svjedoci svoje iskaze daju neposredno pred sudom, ali zakoni o krivičnom postupku propisuju i slučajeve kada je moguće na glavnom pretresu samo pročitati zapisnike o saslušanju svjedoka iz istrage i to samo u slučajevima ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ne se mogu pronaći, njihov dolazak pred sud je nemoguć, ili je znatno otežan zbog važnih razloga.[113] Pravo da se pozivaju i ispituju svjedoci nije apsolutno pravo. Međunarodni standardi dopuštaju da se ovo pravo ograniči tako što će se određenim licima, npr. članovima porodice, dozvoliti da odbiju da svjedoče. Ovakvi izuzeci predviđeni su i u zakonima o krivičnom postupku koji poznaju dvije vrste izuzetaka u smislu da postoje osobe koje ne mogu biti saslušane kao svjedoci i osobe koje mogu odbiti svjedočenje. U prvu grupu osoba[114] spadaju osobe koje bi svojim iskazom povrijedile dužnost čuvanja državne, vojne ili službene tajne dok je nadležni organ ne oslobodi te dužnosti, branilac osumnjičenog, odnosno optuženog, u pogledu činjenica koje su mu postale poznate u svojstvu branitelja, zatim osoba koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja profesionalne tajne (vjerski službenik, odnosno ispovjednik, novinar u svrhu zaštite izvora informacija, advokat, bilježnik, liječnik, babica i dr.), osim ako je oslobođena te dužnosti posebnim propisom ili izjavom osobe u čiju je korist ustanovljeno čuvanje tajne, te maloljetna osoba koja, s obzirom na uzrast i duševnu razvijenost, nije sposobna shvatiti značaj prava da ne mora svjedočiti. Zakon o krivičnom postupku BiH sadrži izričitu odredbu da se u slučaju saslušanja osoba koje ne mogu biti saslušane kao svjedoci, sudska odluka ne može zasnivati na takvom iskazu. U drugu grupu osoba, tj. osoba koje mogu odbiti svjedočenje,[115] spadaju bračni, odnosno vanbračni drug, osumnjičenog odnosno optuženog, roditelj ili dijete, usvojitelj, ili usvojenik, osumnjičenog, odnosno optuženog, a u Zakonu o krivičnom postupku Brčko distrikta krug ovih osoba je znatno širi. Također, zakoni o krivičnom postupku predviđaju i mogućnost da svjedok ima pravo da ne odgovara na pojedina pitanja ako bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju. U ovakvom slučaju, svjedok može dati odgovor i na takvo pitanje ukoliko mu tužitelj dâ imunitet od krivičnog gonjenja. Prilikom davanja svog iskaza, svjedok će se prethodno opomenuti da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti, a zatim će se upozoriti da davanje lažnog iskaza predstavlja krivično djelo[116] propisano krivičnim zakonom.[117]
Zakoni o krivičnom postupku ne predviđaju mjere zaštite za svjedoke, već propisuju da se na položaj zaštićenog svjedoka u postupku pred sudom primjenjuju odredbe posebnog zakona[118]. Poseban zakon na koji se pozivaju zakoni o krivičnom postupku BiH i Federacije BiH jeste Zakon o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka, a zakon o krivičnom postupku Repuplike Srpske jeste Zakon o zaštiti svjedoka u krivičnom postupku.[119] Ovi zakoni propisuju da se mjere zaštite mogu odrediti samo uz saglasnost svjedoka i predviđa tri kategorije svjedoka kojima se mogu odrediti mjere zaštite i to: svjedok pod prijetnjom, ugroženi svjedok i zaštićeni svjedok. Svjedok pod prijetnjom je onaj svjedok čija je lična sigurnost, ili sigurnost njegove porodice, dovedena u opasnost zbog njegovog učešća u postupku, kao rezultat prijetnji, zastrašivanja, ili sličnih radnji, koje su vezane za njegovo svjedočenje, a prema zakonu koji se primjenjuje u postupku pred Sudom BiH i svjedok koji smatra da postoji razumna osnova za bojazan da bi takva opasnost vjerovatno proistekla kao posljedica njegovog svjedočenja. Ugroženi svjedok je onaj svjedok koji je ozbiljno fizički ili psihički traumatizovan okolnostima pod kojima je izvršeno krivično djelo ili koji pati od ozbiljnih psihičkih poremećaja koji ga čine izuzetno osjetljivim, odnosno dijete i maloljetnik. Za ugrožene svjedoke i svjedoke pod prijetnjom, zakon je propisao da se mogu primjeniti mjere zaštite u vidu zaštite osobnih podataka dodjeljivanjem pseudonima svjedoku, ili svjedočenjem iz posebne prostorije, odnosno iza paravana, ili korištenjem elektronskih uređaja za promjenu glasa i slike svjedoka, ili i slike i glasa koristeći se tehničkim uređajima za prijenos slike i zvuka. Zaštićeni svjedok je svjedok koji je na prijedlog stranaka ili branitelja, a u izuzetnim okolnostima, kada postoji očigledna opasnost za ličnu sigurnost svjedoka ili njegove porodice i opasnost je tako ozbiljna da postoje opravdani razlozi za vjerovanje da nije moguće da se ta opasnost umanji nakon što je svjedok dao iskaz, ili je vjerovatno da će se opasnost povećati zbog davanja iskaza, saslušan od strane vijeća trojice nadležnog suda. Iskaz tako saslušanog zaštićenog svjedoka se čita u sudnici u toku glavnog pretresa i svjedok se uopće ne pojavljuje u sudnici pred strankama i braniteljem u toku glavnog pretresa. Ova mjera je najveći stepen zaštite svjedoka, jer se identitet, ili dovoljno detalja o identitetu i iskazu, svjedoka pod prijetnjom i ugroženog svjedoka mora otkriti odbrani, odnosno optuženom i njegovom branitelju najkasnije u vrijeme kada svjedok daje iskaz na glavnom pretresu kako bi se odbrana pripremila za ispitivanje svjedoka. Da bi se otklonila, ili bar umanjila opasnost, da se utiče na pravo na obranu optuženog, zakon je propisao da se zaštićeni svjedok može dodatno saslušati i to na prijedlog stranaka i branitelja, ili čak i po službenoj dužnosti. U ovom pogledu važno je naglasiti da je zakonom koji se primjenjuje pred Sudom BiH propisano da sud ne može zasnivati osuđujuću presudu isključivo, ili u odlučujućoj mjeri, na iskazu zaštićenog svjedoka, već da su neophodni i drugi dokazi za donošenje takve presude. Ovakva odredba zakona je u skladu sa Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i sa praksom Ustavnog suda BiH.[120] Međutim, evidentno je da zakoni o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka sadrže više kategorija svjedoka kojim se mogu odrediti jedna, ili više, mjera zaštite, te da bi i odredbe Zakona o krivičnom postupku u tom pogledu trebale sadržavati ne samo termin “zaštićeni svjedok”, već i termine „ugroženi svjedok“ i „svjedok pod prijetnjom“ što bi omogućilo shvatanje obima mjera zaštite građanima koji se u toku krivičnog postupka saslušavaju, odnosno ispituju kao svjedoci. Također, posebnu zabrinutost treba iskazati prema praksi entitetskih sudova koji se zbog neposjedovanja materijalno-tehničkih mogućnosti, najčešće, odlučuju za primjenu najveće mjere zaštite prema svjedocima, odnosno za saslušanje u svojstvu zaštićenog svjedoka. Čini se da zbog ovakve prakse zakoni o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka na entitetskom nivou i nisu pretrpjeli izmjene i dopune kao što je to slučaj sa zakonom koji se primjenjuje pred Sudom BiH. Zbog navedenog, kao i materijalno-tehničke opremljenosti, Sud BiH je u mogućnosti osigurati svjedocima sve mjere zaštite predviđene za ugrožene i svjedoke pod prijetnjom, tako da u postupcima pred Sudom BiH u posljednjih nekoliko godina nije evidentiran slučaj korištenja najvećeg stepena zaštite svjedoka – zaštićenog svjedoka, čiji iskaz bi se čitao u toku glavnog pretresa. Pored zaštite predviđene u Zakonom o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka, određene mjere zaštite svjedoka u postupcima pred Sudom BiH predviđene su, pod određenim uvjetima, i Zakonom o programu zaštite svjedoka u Bosni i Hercegovini.[121] Prilikom pokušaja praktične primjene odredaba Zakona o programu zaštite svjedoka u Bosni i Hercegovini uočilo se niz nedostataka i nejasnoća koji predstavljaju ograničavajući faktor u primjeni samog zakona, u parlamentarnu proceduru upućen je sasvim novi Prijedlog zakona o programu zaštite svjedoka u Bosni i Hercegovini[122] kojim je predviđeno da se mjere zaštite primjenjuju u postupcima pred svim sudovima u Bosni i Hercegovini, a ne samo pred Sudom BiH, kao što je to slučaj sa trenutno važećim zakonom.
4.6.6.6. Pravo na prevodioca. – Jedan od principa na kojima počivaju zakoni o krivičnom postupku jeste i princip jezika i pisma.[123] Ovaj princip propisuje da se stranke, svjedoci i ostali učesnici u postupku imaju pravo služiti svojim jezikom. Ako osoba ne razumije jedan službeni jezik, osigurat će se prevođenje onoga što ona, odnosno drugi, iznose, kao i isprava, te drugog pisanog dokaznog materijala. Dužnost tužitelja i suda je da pouči osumnjičenog/optuženog i svjedoke o pravu na prevođenje, ali se osumnjičeni, kao i svjedoci, mogu odreći tog prava ako znaju jezik na kome se vodi postupak. U slučaju potrebe za prevođenjem, prevođenje obavlja sudski tumač. Također i ako je svjedok gluh ili nijem, njegovo saslušanje vrši se preko tumača. Ako je svjedok gluh, postavit će mu se pitanja pismeno, a ako je nijem, pozvat će se da pismeno odgovara. Ako se saslušanje ne može obaviti na ovaj način, pozvat će se kao tumač osoba koja se može sporazumijevati sa svjedokom. Ako tumač to nije ranije učinio, položit će zakletvu da će vjerno prenijeti pitanja koja se svjedoku upućuju i izjave koje on bude davao.[124]Ako je optuženom, branitelju ili oštećenom, protivno njegovom zahtjevu, uskraćeno da na glavnom pretresu upotrebljava svoj jezik i da na svom jeziku prati tok glavnog pretresa, postoji bitna povreda krivičnog postupka.[125]
4.6.6.7. Zabrana samooptuživanja. – Osumnjičenom, odnosno optuženom, izričito je priznato pravo da se brani ćutanjem, jer zakoni o krivičnom postupku propisuju da se osoba koja je lišena slobode mora prije prvog ispitivanja poučiti da nije dužna dati iskaz, kao i da se već na prvom ispitivanju mora upozoriti da nije dužna iznijeti svoju odbranu, niti odgovarati na postavljena pitanja.[126] Zakoni o krivičnom postupku zabranjuju upotrebu sile, prijetnje, prevare, upotrebu narkotika ili drugih sredstava koja mogu utjecati na slobodu odlučivanja i izražavanja volje prilikom davanja izjave ili priznanja. Na iskazu osumnjičenog, koji je dobiven kršeći ove zabrane, ne može se zasnivati sudska odluka.[127] Također, osumnjičenom, odnosno optuženom, se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist. U sudskoj praksi u BiH, prije svega praksi Suda BiH, pojavljuje se formulacija “saslušanje optuženog u svojstvu svjedoka”. Važno je napomenuti da je Ustavni sud BiH zauzeo stav da Zakon o krivičnom postupku FBiH ne predviđa mogućnost saslušanja optuženog kao svjedoka u vlastitoj krivičnoj stvari i da ne sadrže eksplicitne odredbe o načinu kako bi takav dokaz trebalo izvesti. Stoga se iskaz optuženog koji je, bez ikakve prisile, odlučio dati na glavnom pretresu, po uputama njegovog branitelja, ima smatrati odustajanjem od prava na odbranu šutnjom i njegovom odbranom u smislu važećih procesnih zakona. Optuženi se ne smije upozoriti da mora govoriti istinu, da može biti krivično gonjen za davanje lažnog iskaza, te se od optuženog ne može tražiti da položi zakletvu, jer bi to u suštini bilo protivno pravu optuženog protiv samooptuživanja.[128] Ni Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske, ni Zakon o krivičnom postupku Brčko distrikta ne predviđaju mogućnost saslušanja optuženog u svojstvu svjedoka. Zakon o krivičnom postupku BiH do posljednje izmjene i dopune nije sadržavao ovakve odredbe. Posljednje izmjene i dopune Zakona o krivičnom postupku BiH propisale su da će sudija, odnosno predsjednik vijeća, poučiti optuženog da može dati iskaz u toku dokaznog postupka u svojstvu svjedoka i ako odluči da ponudi takav iskaz, da će biti podvrgnut direktnom i unakrsnom ispitivanju, odnosno opomenut i upozoren u smislu člana 86 Zakona o krivičnom postupku BiH, da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti, te kako je davanje lažnog iskaza krivično djelo. Također je propisano da u tom slučaju optuženi kao svjedok ne polaže zakletvu, odnosno ne daje izjavu i da će sud omogućiti da se o tom svom pravu optuženi prethodno konsultira sa braniocem, a ukoliko nema branioca, sud će pažljivo ispitati da li mu je branilac neophodan.
4.6.6.8. Pravo na žalbu. – Drugostepenost je pravilo bez izuzetka – žalba protiv presude prvostepenog suda nikad nije isključena. Prema Zakonu o krivičnom postupku Brčko distrikta, Republike Srpske i Federacije BiH, pod određenim uvjetima, dopuštena je i trostepenost odlučivanja. To je moguće u slučaju ako je sud koji rješava u drugom stepenu, preinačio prvostepenu presudu kojom je optuženi oslobođen od optužbe i izrekao presudu kojom se optuženi oglašava krivim.[129] Zakon o krivičnom postupku BiH nije predviđao mogućnost trostepenosti sve do posljednje izmjene i dopune kojom je predviđena trostepenost u odlučivanju.[130] Međutim, iako Zakon o krivičnom postupku BiH nije predviđao takvu mogućnost, Ustavni sud BiH je zauzeo stav da nema povrede člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za krivična djela iz nadležnosti KZ BiH.[131] Pored žalbe na presudu, kao redovnog pravnog lijeka, osuđenom licu je na raspolaganju i jedan vanredni pravni lijek i to: ponavljanje postupka[132], a prijedlogom izmjena i dopuna zakona o krivičnom postupku BiH, iz februara 2008. godine, bilo je predviđeno da se ponovo vrati i mogućnost zahtjeva za zaštitu zakonitosti kao drugog vanrednog pravnog lijeka, ali ta izmjena i dopuna nije prihvaćena.[133]
4.6.6.9. Pravo na odštetu. – Zakoni o krivičnom postupku utvrđuju slučajeve i postupak za ostvarivanje ovih prava.[134] Tako, pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude ima osoba kojoj je bila pravomoćno izrečena krivičnopravna sankcija, ili koja je oglašena krivom, a oslobođena je od kazne, te je kasnije povodom vanrednog pravnog lijeka ponovljeni postupak pravomoćno obustavljen, pravomoćnom presudom je oslobođena od optužbe, ili je optužba odbijena, osim u slučaju ako je do obustave postupka, ili presude kojom se optužba odbija, došlo zbog toga što je u ponovljenom postupku tužitelj odustao od krivičnog gonjenja, a do odustajanja je došlo na osnovu sporazuma sa osumnjičenim, odnosno optuženim, i u slučaju ako je u ponovljenom postupku presudom optužba odbijena zbog nenadležnosti suda, a ovlašteni tužitelj je preduzeo krivično gonjenje pred nadležnim sudom. Također, osuđeni nema pravo na naknadu štete ako je svojim lažnim priznanjem, ili na drugi način, namjerno prouzročio svoju osudu, osim ako je na to bio prinuđen.
4.6.6.10. Ne bis in idem. – Međunarodni standardi predviđaju da se „nikome … ne može ponovo suditi niti se može ponovo kazniti … za djelo za koje je već bio pravnosnažno oslobođen ili osuđen“. Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda dopušta odstupanje od ovog načela – ne sprečava se obnova postupka u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom date države, ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama, ili ako je u ranijem postupku došlo do bitne povrede koja je mogla da utiče na njegov ishod. Načelo ne bis in idem jedno je od osnovnih načela zakona o krivičnom postupku koji se primjenjuju u BiH i propisano je da niko ne može biti ponovno suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravomoćna sudska odluka.[135]
[1] U Bosni i Hercegovini su kao sudovi posebne nadležnosti postojali prekršajni sudovi čiju funkciju su od 01.09.2006. godine u Republici Srpskoj, a od 01.12.2006. godine u Federaciji Bosne i Hercegovine preuzela novouspostavljena prekršajna odjeljenja u osnovnim i općinskim sudovima. Kao drugostepeni sudovi u Federaciji Bosne i Hercegovine određeni su kantonalni sudovi, dok su u Republici Srpskoj za postupanje u drugom stepenu nadležni okružni sudovi.
[2] Sl. glasnik RS, broj: 119/08
[3] Vidi Rezoluciju Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope broj: 1626 od 30.09.2008. godine.
[4] Član VI Ustava propisuje način izbora samo sudija Ustavnog suda BiH.
[5] Sl. glasnik BiH, broj 25/04, 93/05 i 15/08
[6] Ova zabrana je proširena i na članove komisija Vijeća i, čak, i na osoblje Vijeća čime se dodatno potvrđuje nezavisnost i nepristrasnost cjelokupnog Vijeća.
[7] Vijeće je nadležno za izbor sudija na Sudu Bosne i Hercegovine, vrhovne sudove entiteta, Viši privredni sud RS, okružne sudove u RS, okružne privredne sudove u RS i kantonalne sudove u FBiH, osnovne sudove u RS i općinske sudove u FBiH, te Apelacioni sud i Osnovni sud Brčko distrikta, kao i tužilaca u Tužilaštvo/Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine, Republičko tužilaštvo Republike Srpske, Federalno Tužilaštvo Federacije Bosne i Hercegovine, te okružna i kantonalna tužilaštva i Tužilaštvo Brčko distrikta.
[8] Član 21 Zakona o VSTV BiH.
[9] Član 23 Zakona o VSTV BiH.
[10] Članovi 25, 26, 27 i 28 Zakona o VSTV BiH.
[11] Član 33 Zakona o VSTV BiH.
[12] Sl. glasnik BiH, broj 59/04 i 29/06
[13] Član 33 stav 1 Poslovnika VSTV BiH.
[14] Član 33 stav 2 Poslovnika VSTV BiH.
[15] Član 43 Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine (Sl. novine FBiH, broj 38/052), Član 50 Zakona o sudovima Republike Srpske (Sl. glasnik RS, broj 111/05, 109/05 i 37/06), član 50 Zakona o sudovima Brčko distrikta (Sl. glasnik BD, broj 19/07 i 20/07)
[16] Izuzetno, mandat dodatnih sudija može trajati do navršene starosne dobi od 72 godine života (član 33, stav 2 Zakona o VSTV BiH). Također, i mandat sudija porotnika traje do iste starosne dobi (član 34, stav 3 istog Zakona).
[17] I nakon isteka vremenskog perioda na koji su imenovani predsjednici sudova, i glavni tužioci i njihovi zamjenici nastavljaju obavljati dužnost sudija i tužilaca na sudovima i tužilaštvima na kojima su postavljeni (Stav 3 člana 88 Zakona o VSTV BiH).
[18] Član 29-34 ZKP BiH, član 37-42 ZKP RS, član 39-44 ZKP FBiH, član 29-34 ZKP BD BiH.
[19] Prema ZKP FBiH opća sjednica ili kolegij suda.
[20] Član 297 tačke a i b ZKP BiH i ZKP BD BiH, član 303 tačke a i b ZKP RS, član 312 tačke a i b ZKP FBiH.
[21] Član 24, stav 6 ZKP BiH, član 24, stav 5 ZKP RS, član 25, stav 6 ZKP FBiH.
[22] Član 135 ZKP BD BiH razriješio je ovu situaciju na način da se pritvor produžava odlukom sudije za prethodni postupak tako da je njegovo postupanje već uključeno u odredbe o izuzeću.
[23] Član 135 ZKP BiH, član 192, stav 2 ZKP RS, član 149, stav 2 ZKP FBiH.
[24] Posebno u slučaju da je pritvor osumnjičenom u istrazi produžen i da je sudija glasao za produženje pritvora.
[25] Član 228, stav 2 ZKP BiH, član 235, stav 2 ZKP RS, član 243, stav 2 ZKP FBiH.
[26] Sl. glasnik BiH, broj 58/08
[27] Član 64, stav 2 Zakona o VSTV BiH.
[28] Član 41 Poslovnika VSTV BiH.
[29] Postoji prvostepena i drugostepena disciplinska komisija.
[30] Član 56 Zakona o VSTV BiH.
[31] Član 60 Zakona o VSTV BiH.
[32] Poglavlje VII Zakona o VSTV BiH.
[33] Godišnji izvještaj o radu VSTV BiH za 2007. godinu se može naći na internet stranici Vijeća: http://www.hjpc.ba/intro/gizvjestaj/pdf/VSTVBiHGodisnjiIzvjestaj2007web.pdf
[34] Poglavlje VIII Zakona o VSTV BiH.
[35] Sl. glasnik BiH, broj 82/05
[36] Pravilnik se može naći na internet stranici Vijeća: http://www.hjpc.ba/docs/vstvdocs/?cid=3717,2,1
[37] Godišnji izvještaj o radu VSTV BiH za 2007. godinu se može naći na internet stranici Vijeća: http://www.hjpc.ba/intro/gizvjestaj/pdf/VSTVBiHGodisnjiIzvjestaj2007web.pdf
[38] Vidi Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, ECHR, App. No. 4451/70 (1975.).
[39] Vidi Airey protiv Irske, ECHR, App. No. 6289/73 (1979.), stav 26.
[40] Vidi Osman protiv Ujedinjenog Kraljevstva, ECHR, App. No. 23452/94 (1998.) i Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, ECHR, App. No. 8225/78 (1985.).
[41] Sl. glasnik BiH, broj 36/04 i 84/07
[42] Zakon o parničnom postupku RS objavljen u Sl. glasniku RS, broj 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07 i Zakon o parničnom postupku FBiH objavljen u Sl. novinama FBiH, broj 53/03, 73/05 i 19/06.
[43] Član 315 ZPP pred Sudom Bosne i Hercegovine, član 154 ZPP BD BiH, član 379 ZPP RS i ZPP FBiH,
[44] Sl. glasnik Brčko distrikta, broj 5/00, 1/01, 6/02, i 11/05
[45] Član 154, ZPP Brčko distrikta.
[46] Član 318, stav 2 ZPP pred Sudom BiH, član 156, stav 2 ZPP Brčko distrikta, član 381, stav 2 ZPP RS i FBiH.
[47] Vidi Odluka Ustavnog suda BiH broj U-32/02 od 24. oktobra 2003. godine (Sl. glasnik BiH, broj 6/ 04) i Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda BiH broj AP-1831/05 od 16. januara 2007. godine, (Sl. glasnik BiH broj, 34/07).
[48] Vidi Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda BiH broj AP-70/05 od 22. aprila 2005. godine, paragrafi 22 do 27 (Sl. glasnik BiH, broj 36/05)
[49] Član 6, stav 2 ZKP BiH, ZKP Brčko distrikta, ZKP RS, i ZKP FBiH.
[50] Član 228, stav 5 ZKP BiH, član 228, stav 4 ZKP Brčko distrikta, član 235, stav 5 ZKP RS, i član 243, stav 4 ZKP FBiH.
[51] Član 301 ZKP BiH i ZKP Brčko distrikta, član 307. ZKP RS, i član 316. ZKP FbiH. Također, vidi član 149 ZKP BiH i ZKP BD, član 60 ZKP RS i član 163 ZKP FBiH.
[52] Član 302 ZKP BiH i ZKP BD, član 308 ZKP RS i član 317 ZKP FBiH.
[53] Član 64 zakona o prekršajima RS i FBiH, kao i član 93, stav 2 Zakona o prekršajima Brčko distrikta.
[54] Članovi 10 i 139 ZPP pred Sudom BiH, članovi 5 i 278 ZPP RS i ZPP FBiH, te član 368 ZPP Brčko distrikta.
[55] Vidi X protiv Francuske, ECHR, App. No. 18020/91 (1992.), stavovi 47–49.
[56] Član 13, stav 1 i 2 ZKP BiH, ZKP Brčko distrikta, ZKP RS, i član 14 stav 1 i 2 ZKP FBiH. ZKP FBiH precizira i vremenski period koji se povezuje sa momentom potvrđivanja optužnice i u relevantnom dijelu glasi: „Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odlaganja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana potvrđivanja optužnice“.
[57] Član 15 ZPP pred Sudom BiH, član 10 Brčko distrikta, ZPP RS i ZPP FBiH.
[58] Članovi 343-348 ZPP pred Sudom BiH, članovi 406-411 ZPP RS i FBiH, članovi 58, 183, 190, 198, te 247-249 ZPP BD, ZPP BD ne propisuje mogućnost kažnjavanja osoba koje svjesno onemogućavaju ili otežavaju primjenu odredbi zakona o praničnom postupku o dostavi.
[59] Sl, novine FBiH, broj 35/05 i 41/05
[60] Sl. glasnik BD, broj 66/07
[61] Član 245 Porodičnog zakona BD i član 268 Porodičnog zakona FBiH.
[62] Sl. glasnik RS, broj 54/02 i 41/08
[63] Član 3 Porodičnog zakona RS.
[64] Sl. glasnik BiH, broj 37/04
[65] Sl. glasnik BiH, broj 52/05
[66] Sud i medijacija, pristupljeno na web stranici: http://www.umbih.co.ba/bih/publikacije/Sud_i_medijacija_a.jpg
[67] Član 234 ZKP BiH, član 242 ZKP RS, član 249 ZKP FBiH i član 234 ZKP BD.
[68] Odluka o dopustivosti i meritumu AP-74/04 od 23. marta 2005. godine, stav 25, (Sl. glasnik BiH, broj 27/05). Iako je Ustavni sud zauzeo ovakav stav u predmetu u kojem su primjenjene odredbe ZKP koje su važile prije 2003. godine, isti stav se može primjeniti i na predmete koji se sude prema ZKP-u donesenom 2003. godine, jer se relevantne odredbe nisu izmijenile u negativnom smislu.
[69] Član 297, tačka e ZKP BiH i ZKP BD, Član 303 tačka d) ZKP RS, Član 312. tačka e) ZKP FBiH.
[70] Član 286, tačke 2 i 4 ZKP BiH i ZKP BD, član 292, tačke 2 i 4 ZKP RS, član 301, tačke 2 i 4 ZKP FBiH.
[71] U ZKP BD do 10 godina, a Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o krivičnom postupku BiH objavljenim u Službenom glasniku BiH, br. 58/08 je, također, predviđeno da sudija pojedinac sudi za krivična djela sa propisanom kaznom zatvora do 10 godina.
[72] Član 24 ZKP BiH, član 23 ZKP BD, Član 24 ZKP RS, član 25 ZKP FbiH.
[73] Iako je usvojen Zakon o izmjenama i dopunama zakona o krivičnom postupku BiH (Sl. glasnik BiH, broj 58/08) kojim su i predviđene određene izmjene člana 286 ZKP BiH, izmjene u ovom pogledu nisu obuhvaćene.
[74] Ovi kriterijumi prvi put su uspostavljeni u predmetu Engel i ostali protiv Holandije, ECHR, App. No. 5100/71, 5101/71, 5102/71, 5354/72 i 5370/72 (1974), a kasnije u praksi.
[75] Ibid., stav 81.
[76] Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2078/05 od 12. aprila 2006. godine, stav 25 (Sl. glasnik BiH, br. 7/07)
[77] Vidi Projekat reorganizacije prekršajnih sudova u BiH – Konačni izvještaj VSTV BiH – juni 2007. godine.
[78] Član 20 Zakona o izmjenama i dopunama zakona o prekršajima RS koji je objavljen u Sl. glasniku RS, broj 21/96 i prestala važiti stupanjem na snagu novog Zakona o prekršajima RS koji je objavljen u Sl. glasniku RS, broj 34/06.
[79] Član 155 Zakona o prekršajima BD. (Sl. glasnik BD, br. 8/00, 1/01, 6/02 i 37/05).
[80] Sl. glasnik BiH broj 41/07 i Sl. novine FBiH, broj 31/06
[81] Prvostepene komisije u FBiH nalazile su se u brojnim ministarstvima i institucijama, kao što su poreska uprava, ministarstvo trgovine, ministarstvo saobraćaja i komunikacija i dr.
[82] Prvostepene komisije u Republici Srpskoj nalazile su se u Poreskoj upravi RS, Republičkoj carinskoj upravi RS, i Republičkom inspektoratu za devizno poslovanje.
[83] Sl. glasnik RS, broj 12/94
[84] Sl. novine FBiH, br. 6/95, Zakon o privrednim prestupima FBiH prestao se primjenivati 1.12.2006. godine, kada se počeo primjenjivati Zakon o prekršajima Federacije BiH.
[85] Član 16 Zakona o prekršajima BiH, član 8 Zakona o prekršajima Republike Srpske i član 9 Zakona o prekršajima FBiH.
[86] Vidi Zakon o prekršajima Brčko distrikta.
[87] Član 3 ZKP BiH, ZKP RS, ZKP FBIH i ZKP BD.
[88] Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda BiH, broj AP 1603/05 od 21. decembra 2006. godine, stav 41 (Sl. glasnik BiH, broj 34/07).
[89] Član 5 i 6 ZKP BiH, ZKP BD, ZKP RS i ZKP FBiH.
[90] Odluka o meritumu Ustavnog suda BiH, broj AP-86/05 od 13. oktobra 2005. godine, str. 11, stav 29 (Sl. glasnik BiH, broj 17/06).
[91] Član 216, stav 2 ZKP BiH, ZKP BD, ZKP RS i član 231, stav 2 ZKP FBiH.
[92] Član 228, stav 4 ZKP BIH, ZKP BD, član 235, stav 4 ZKP RS i član 243, stav 4 ZKP FBiH.
[93] Član 227 ZKP BIH, ZKP BD, član 234 ZKP RS i član 242 ZKP FBiH.
[94] Član 7, stav 3 ZKP BiH, ZKP BD, ZKP RS i ZKP FBiH.
[95] Vidi Odluku Evropske komisije za ljudska prava X i U protiv Austrije, predstavka broj 7909/77, Odluke i izvještaji (OI) 15, str. 162 (1979.).
[96] Član 275 ZKP BiH, ZKP BD, član 282 ZKP RS i član 290 ZKP FBiH.
[97] Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda BiH, broj AP-639/03 od 14. oktobra 2004. godine, stav 30 (Sl. glasnik BiH, broj 8/05)
[98] Član 297, stav 1, tačka d ZKP BiH, ZKP BD, član 303, stav 1, tačka g ZKP RS i član 312, stav 1, tačka d ZKP FBiH.
[99] Član 317, stav 1 ZKP BiH, ZKP BD, član 323, stav 1 ZKP RS i član 332, stav 1 ZKP FBiH.
[100] Član 302 ZKP BiH, ZKP BD, član 308 ZKP RS i član 317 ZKP FBiH.
[101] Član 247 ZKP BiH i ZKP BD, član 254 ZKP RS i član 262 ZKP FBiH.
[102] Član 7 ZKP BiH, RS, FBiH i BD.
[103] Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda BiH, broj AP-502/04 od 30. novembra 2004. godine, stav 21 (Sl. glasnik BiH, broj 19/05).
[104] Vidi Croissant protiv Nemačke, ECHR, App. No. 13611/88 (1992.).
[105] Član 45 ZKP BiH i BD, član 53 ZKP RS, član 59 ZKP FBiH.
[106] Član 46 ZKP BiH i BD, član 54 ZKP RS i član 60 ZKP FBiH.
[107] Ovo je u skladu s praksom Evropskog suda za ljudska prava, kojom je utvrđeno da se od vlasti zahtijeva, ne samo da obezbijede odbranu, već i da ta odbrana bude djelotvorna, a u slučaju da postavljeni branitelj ne pruža djelotvorno zastupanje, od vlasti se zahtijeva da interveniraju. Vidi Kamasinski protiv Austrije, ECHR, App. No. 9783/82 (1989.) i Artico protiv Italije, ECHR, App. No. 6694/74 (1980.).
[108] Član 47 ZKP BiH i BD, član 55 ZKP RS i član 61 ZKP FBiH.
[109] Sl. glasnik BiH, broj 58/08
[110] Odluka Ustavnog suda BiH, broj U-2/02 od 27. juna 2003. godine, stav 29 (Sl. glasnik BiH, broj 41/03). Iako je Ustavni sud zauzeo ovakav stav u predmetu u kojem su primijenjene odredbe Zakona o krivičnom postupku koje su važile prije 2003. godine, isti stav se može primijeniti i na predmete čiji sudski postupak se vodi prema Zakonu o krivičnom postupku, donesenim 2003. godine, jer se relevantne odredbe zakona nisu izmjenile u negativnom smislu.
[111] Član 261 ZKP BiH i ZKP BD, član 268 ZKP RS i član 276 ZKP FBiH.
[112] Član 262 ZKP BiH i ZKP BD, član 269 ZKP RS i član 277 ZKP FBiH.
[113] Član 273 ZKP BiH i ZKP BD, član 280 ZKP RS i član 288 ZKP FBiH.
[114] Član 82 ZKP BiH i ZKP BD, član 146 ZKP RS i član 96 ZKP FBiH.
[115] Član 83 ZKP BiH i ZKP BD, član 147 ZKP RS i član 97 ZKP FBiH.
[116] Član 86 ZKP BiH i ZKP BD, član 150 ZKP RS i član 100 ZKP FBiH.
[117] Član 235 KZ BiH, član 342 KZ BD, član 365 KZ RS i član 348 KZ FBiH.
[118] Član 91 ZKP BiH i ZKP BD, član 155 ZKP RS i član 105 ZKP FBiH.
[119] Sl. glasnik, BiH broj 3/03, 21/03, 61/04 i 55/05; Sl. novine FBiH, broj 36/03 i Sl. glasnik RS, broj 48/03 i 102/04
[120] Odluka o meritumu Ustavnog suda BiH, broj AP-506/04 od 23. septembra 2005. godine, stav 30 (Sl. glasnik BiH, broj 80/05).
[121] Sl. glasnik BiH, br. 29/04
[122] Prijedlog zakona se može pogledati na web stranici Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine: www.parlament.ba
[123] Član 8 ZKP BiH, ZKP RS, i ZKP BD i članovi 8 i 9 ZKP FBiH.
[124] Član 87 ZKP BiH i BD, član 151 ZKP RS i član 101 ZKP FBiH.
[125] Član 297, stav 1, tačka c ZKP BiH i BD, član 303, stav 1, tačka v ZKP RS i član 312, stav 1, tačka c ZKP FBiH.
[126] Član 5 i 6 ZKP BiH, ZKP BD, ZKP RS, i ZKP FBiH. Formulaciju „prije prvog ispitivanja“ sadrže ZKP RS i ZKP FBiH, dok ZKP BiH i ZKP BD ne sadrže takvu formulaciju, ali je vidljivo da je smisao odredbe isti.
[127] Član 77 ZKP BiH, ZKP BD, član 141 ZKP RS i član 91 ZKP FBiH.
[128] Odluka o prihvatljivosti i meritumu Ustavnog suda BiH, broj: AP-2632/05 od 20.09.2006. godine, stav 25 (Sl. glasnik BiH, broj 9/07)
[129] Član 317 ZKP BD, član 324 ZKP RS i član 333 ZKP FBiH.
[130] Sl. glasniku BiH, broj 58/08
[131] Odluka o prihvatljivosti i meritumu Ustavnog suda BiH, broj AP-2281/05 od 06.07.2007. godine, stav 42 i 43 (Sl. glasnik. BiH, broj 79/07)
[132] Glava XXIV ZKP BiH, ZKP BD, ZKP RS i ZKP FBiH.
[133] Prijedlog zakona se može pogledati na web stranici Parlamentarne skupštine BiH: http://www.parlament.ba/files/docs/zakoni_u_parl_proceduri/Prijedlog_zakona_o_izmjenama_i_dopunama_ZKP__-H_februar_2008.pdf
[134] Glava XXXII ZKP BiH, ZKP RS, i ZKP FBiH i glava XXXI ZKP BD.
[135] Član 4 ZKP BiH, ZKP BD, ZKP RS i ZKP FBiH.
Donatori i prijatelji projekta
opservatorij ljudskih prava :: bosna i hercegovina 
