Ekonomska, socijalna i kulturna prava (08)

16. Ekonomska, socijalna i kulturna prava
 

Kategorija ekonomska, socijalna i kulturna prava bila je najzastupljenija u medijima tokom analize za 2008. godinu sa ukupno 2.535 članaka ili 21 posto od ukupnog broja selektiranih i analiziranih novinskih tekstova. To samo ide u prilog tvrdnjama o lošoj ekonomskoj situaciji, odustvu strategija i planiranja u oblasti zapošljavanja, socijalnog zbrinjavanja, nemara prema kulturi.

Kada su podkategorije u pitanju, najviše se tekstova odnosilo na socijalno ugrožene grupe (909). Među tim grupama mediji su najviše pisali o populaciji boraca i njihovim porodicama (379 natpisa, uključujući demobilisane borce i ratne vojne invalide), zatim dosta je pisano o invalidima, osobama ometenim u razvoju (191 tekst), o penzionerima (69) i decertificiranim policajcima (24). Sindikalno djelovanje i štrajkovi nalaze se, sa 549 tekstova na drugom mjestu, a kategorije koje su, prema pisanju medija, najviše štrajkovale bili su radnici (248), policija (granična i decertificirani policajci) sa 89 članaka, prosvjetari (39), državni službenici (28), zdravstveni radnici (22), rudari (11) i vatrogasci (8). Slijede podkategorije koje su se odnosile na uslove rada (300 tekstova), zatim izdvajanja za kulturu (198), nezaposlenost (173), zdravstvena zaštita (143) i rad na crno (36). Čak 227 tekstova svrstano je i analizirano u podkategoriji „opće“.
 

16.1. Opća razmatranja

 

Na konferenciji o socijalnom dijalogu u FBiH, u Sarajevu, predstavnik Saveza samostalnih sindikata, Edhem Biber, istakao je kako „nema dovoljno socijalne pravde“, ali, isto tako, ima pomaka, poput onog koji je donio potpisan opći kolektivni ugovor, čime su zaposlenima omogućena osnovna prava.[1]

Nezavisne novine objavile su tekst u kojem otkrivaju kolike su plate sindikalnih vođa. Edhem Biber, predsjednik Saveza samostalnih sindikata BiH, prima mjesečno 1.200 konvertibilnih maraka sa kašnjenjem od dva mjeseca i 160 konvertibilnih maraka za topli obrok. Dženana Tanović-Hadžić, predsjednica Sindikata srednjeg i visokog obrazovanja, odgoja nauke i kulture BiH, ima platu od 1.350 konvertibilnih maraka i topli obrok od 160 konvertibilnih maraka, dok primanja Ranke Mišić, predsjednice Saveza sindikata Republike Srpske, sa svim doprinosima, iznose 1.500 konvertibilnih maraka. Kada su u pitanju lideri nevladinih organizacija u BiH, Fadil Šero iz Centra za promociju civilnog društva, u zavisnosti od projekata, zarađuje od 1.700 do 2.200 konvertibilnih maraka, predsjednica Udruženja za zaštitu deviznih štediša, Amila Omersoftić, radi volonterski, dok Pantelija Ćurguz iz Boračke organizacije dobija 830 konvertibilnih maraka.[2]

Nakon provedenog monitoringa poštivanja međunarodno priznatih ekonomskih i socijalnih prava, Agencija za lokalne razvojne inicijative (ALDI) prezentirala je jasne dokaze da uzroci kršenja ekonomskih i socijalnih prava nisu posljedica nedostatka javnih resursa, već nepoštivanje međunarodnog i domaćeg zakonodavstva od strane bh. vlasti na svim nivoima.[3]

U skladu sa Ustavom BiH, oblast radnog i socijalnog prava u Bosni i Hercegovini je u isključivoj nadležnosti entiteta, tako da ne postoji jedinstven zakon o radu na nivou države, koji bi regulirao osnovne principe iz oblasti radnih odnosa. Bosna i Hercegovina se suočava za izuzetno teškim problemima koji onemogućavaju značajnije uživanje međunarodno priznatih ekonomskih prava. Prema stopama ekonomske aktivnosti, stope zaposlenosti i nezaposlenosti, Bosna i Hercegovina se nalazi na dnu evropske i svjetske ljestvice. Prema podacima za 2006. godinu, od 3,3 miliona stanovnika, ekonomski je aktivno tek 1,1 milion, što je za 13 procenata manja stopa u odnosu na evropski prosjek. Žene u Bosni i Hercegovini su još manje ekonomski aktivne, svega jedna četvrtina populacije žena je ekonomski aktivna, što je za 16 procenata manja stopa u odnosu na evropski prosjek.

Prema različitim domaćim istraživanjima, ključni trenutni problemi kod poštivanja radnih prava jesu nejasnost, nedorečenost i neadekvatnost zakonodavstva, neusklađenost domaćeg zakonodavstva sa međunarodnim konvencijama, nepoštivanje i neprimjenjivanje međunarodnih konvencija, različiti radno pravni zakonodavni okviri u entitetima, zloupotreba u oblasti radnog prava od strane poslodavaca, te neobezbjeđenost adekvatne i efikasne zaštite prava zaposlenika u domaćem zakonodavstvu. Prema informacijama Agencije za rad i zapošljavanje Bosne i Hercegovine, trenutno stanje sa zaposlenošću, a posebno nezaposlenošću, uzrok je i posljedica cjelokupnog društveno-ekonomskog stanja u Bosni i Hercegovini.[4]

Zanimljiv je slučaj penzionera Duška Karanovića koji je dobio spor pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu. On je penzionisan 1987. godine, pravo na penziju stekao je na teritoriji današnje Federacije BiH, koju je napustio 1992. godine i penzija mu nije isplaćivana godinama. Tvrdeći da je diskriminisan po etničkim osnovama, spor je prebacio u Strazbur i tamošnji sud je presudio u njegovu korist i Federaciji BiH naloženo je da se Karanoviću prizna pravo na isplatu penzija iz Zavoda penzijsko-invalidskog osiguranja FBiH. Nedugo nakon presude, početkom marta, Zavod penzijsko-invalidskog osiguranja FBiH počeo je provoditi sudsku presudu i isplaćivati penziju Dušku Karanoviću, nakon sedam godina. U Federaciji BiH se širi strah da će na bazi presude u korist Duška Karanovića i 38.000 korisnika penzija iz Republike Srpske preći u Federaciju.[5]

Bosna i Hercegovina kasni u izvršavanju generalnih mjera koje proizilaze iz prve presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu donešene protiv BiH, u slučaju „Ruža Jeličić protiv BiH“, upozorila je Monika Mijić, agentica Bosne i Hercegovine pred Evropskim sudom za ljudska prava. Iako je presuda, da se Ruži Jeličić isplati materijalna i nematerijalna odšteta u ukupnom iznosu od 167.460 eura, donesena prije dvije godine, ona još nije sprovedena. Kako je rekla Mijić, ova presuda neće biti izvršena sve dok se u BiH ne riješe svi slučajevi štediša koji su u istoj poziciji kao i Jeličić.[6]

      16.2. Nezaposlenost
 

Kada je u pitanju stanje u oblasti zaposlenosti, u Bosni i Hercegovini je u 2006. godini bilo ukupno zaposleno 811 hiljada radnika, a stopa zaposlenosti je iznosila minimalnih 35 procenata što je za skoro 30 procenata manja stopa u odnosu na prosjek Evropske unije. Stopa zaposlenosti mladih u dobi od 15 do 24 godine je na izuzetno niskom nivou i iznosi 12,6 procenata, što je trostruko manja stopa u odnosu na prosjek Evropske unije. Ukupna nezaposlenost iznosi 11,1 procenata, što je skoro tri procenta veća stopa u odnosu na Evropsku uniju. Stopa nezaposlenosti žena je još veća i iznosi 31,1 procenat. Stopa nezaposlenosti mlađih od 25 godina je izuzetno visoka i iznosi 62,3 procenta, dok je dugoročna nezaposlenost izuzetno visoka, jer pet od šest nezaposlenih nezaposleno je duže od godinu dana. [7]

U Zavodu za zapošljavanje Republike Srpske, u prvoj polovini 2008. godine, evidentirano je 135.000 nezaposlenih lica, a među njima je 2.800 lica sa visokom stručnom spremom i 20 magistara. U ovoj godini Zavod planira da zaposli 30.000 radnika, a pripremili su i dva programa za zapošljavanje koja su predložili Vladi Republike Srpske.[8]

Uprkos činjenici da je najbogatiji i najmoćniji u Federaciji BiH, Sarajevski kanton neuspješno rješava problem nezaposlenosti, jer nema ni strategiju ni viziju kojom bi uredio ovu oblast. Ovu je ocjenu dao Centar za promociju civilnog društva u saradnji sa Centrom za politička istraživanja, u analizi kojom je ocijenjena javna politika Kantona Sarajevo u sferi zapošljavanja. Krajem marta, prema evidenciji JU Služba za zapošljavanje, u Sarajevskom kantonu bilo je 64.430 nezaposlenih, a poslodavci su iskazali potrebu da zaposle svega 170 ljudi. Prostom računicom dolazi se do katastrofalnog zaključka da je na jedno radno mjesto konkurisalo 379 nezaposlenih.[9]

Povodom Međunarodnog dana mladih, 12. avgusta, u BiH su saopšteni zabrinjavajući rezultati – prema anketi o radnoj snazi, 2007. godine nezaposlenost mladih u BiH iznosila je 58 posto i ta je stopa jedna od najviših u regiji.[10]

Nezaposlenost osoba između 16 i 30 godina u BiH veća je četiri puta nego u zemljama Evropske unije, a bez posla je 58,5 odsto mladih. U većini slučajeva mladi u BiH se zapošljavaju kao konobari, trgovci, prosvjetni radnici ili zanatlije. Ove podatke objavila je Komisija za koordinaciju pitanja mladih Savjeta ministara BiH, nakon što je sprovela istraživanje „Analiza položaja mladih i omladinskog sektora u BiH“. Istraživanje je pokazalo da svaka četvrta mlada osoba radi posao koji se u potpunosti razlikuje od onog za koji se školovala, a svaka peta zaposlena mlada osoba nema ugovor sa poslodavcem. Oni su, također, istakli da obično protekne gotovo godinu dana od završetka škole ili studija do prvog zaposlenja. Devedeset pet odsto mladih se izjasnilo da u BiH pri zapošljavanju postoji praksa podmićivanja, a svaka druga djevojka smatra da se prema ženama vrši diskriminacija na tržištu rada.[11]

 

16.3. Sindikalno djelovanje i štrajkovi

 

Bez obzira što je stopa zaposlenosti na izuzetno niskom nivou, te činjenice da veliki broj stanovnika Bosne i Hercegovine nije u stanju da iskoristi svoja ekonomska prava, položaj zaposlenih radnika nije ni malo ohrabrujući. Naime, iako ne postoje precizni statistički podaci, položaj velikog broja zaposlenih radnika je samo neznatno povoljniji od položaja armije nezaposlenih s obzirom da veliki broj radnika prima minimalne, ili manje od minimalnih plata. Minimalna plata, koja je utvrđena u iznosu od 308 KM, nedovoljna je za osiguravanje minimalnog standarda života za članove radničkih porodica u Federaciji BiH, ali i u Republici Srpskoj, gdje je garantovana minimalna plata još niža i iznosi 205 konvertibilnih maraka. To je uzrok velikog broja štrajkova radnika.[12]

Radnici firme Zrak vratili su se na posao, jer očekuju da uskoro bude postignut Sporazum o poslovima koji se ne mogu prekidati kako bi bili stvoreni svi preduslovi za generalni štrajk. Radilo se o štrajku upozorenja radnika firme Zrak koji od 2003. godine nisu dobili plate. Radnici firme Zrak zabranili su ulazak direktora u krug preduzeća zbog neisplaćenih plata. Premijer FBiH, Nedžad Branković, posjetio nezadovoljne radnike Zraka i obećao rješenje za nekoliko dana. Prekinuti su protesti radnika Zraka, a za 60 dana se očekuje rasprava o eventualnoj odgovornosti uprave i nadzornog odbora. Sindikat firme Zrak uputio je zahtjev nadzornom odboru u kojem traže smjenu direktora i izmirenje obaveza.[13]

Radnici Fabrike mašina Unis iz Novog Goražda stupili u štrajk zbog katastrofalnih uslova rada – ponekad su morali da rade i na – 10 stepeni Celzijusa. Vlasnik fabrike Unis najavio je da će, umjesto onih koji štrajkuju, zaposliti nove radnike. Nakon dramatičnih dešavanja, radnici su najavili prekid štrajka, jer je vlasnik obećao plate i bolje grijanje.[14]

Sindikati Granične policije BiH i SIPA-e upozoravali su u nekoliko navrata da će stupiti u „bijeli štrajk“ ukoliko se u Prijedlogu zakona o plaćama uvedu platni razredi, jer smatraju da bi ih to dovelo u katastrofalan materijalni položaj.[15]

Radnici goraždanskog Azota najavili su štrajk glađu zbog teške ekonomske situacije u kojoj se nalaze. Oni se u štrajku nalaze već pet godina, ali su se sada opredijelili za radikalnije mjere štrajka. Dvoje radnika bivše Hemijske industrije Azot, koji su učestvovali u štrajku, zatražilo je ljekarsku pomoć, jer im je pozlilo.[16]

Zaposleni u visokoškolskim ustanovama Republike Srpske najavili su, sredinom marta 2008. godine, da će stupiti u generalni štrajk ako se u roku od mjesec dana uđe u proceduru izmjene i dopune Pravilnika i Zakona o platama, uz zahtjev da se koeficijenti zaposlenih u visokoškolskim ustanovama izjednače sa ostalim budžetskim korisnicima.[17]

U prvoj polovini juna 2008. godine, ispred zgrade Ureda visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu (OHR) u Sarajevu, glađu je štrajkovala grupa decertificiranih policajaca iz Republike Srpske, te Sarajevskog, Zeničko-dobojskog, Tuzlanskog i Srednjobosanskog kantona u znak protesta zbog nerješavanja njihovog višegodišnjeg problema, a to je povratak na posao. Predstavnik decertificiranih policijaca navedenih kantona, Kemal Kobilica, rekao je novinarima da su se policajci okupili zbog toga što OHR ne dozvoljava da se u potpunosti implementira predsjednička izjava Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija od 30. aprila 2007. godine, prema kojoj bi ovoj grupi ljudi trebalo omogućiti da se vrate na posao. Konačno, 21. juna 2008. godine, nakon deset dana štrajka glađu i brojnih zdravstvenih problema, policajci su prekinuli sa štrajkom nakon što ih je posjetio Mirsad Kebo, dopredsjednik Federacije BiH i prenio da postoji politička podrška za donošenje Vladine uredbe sa zakonskom snagom kojom će se otvoriti mogućnost za odlazak u penziju 38 decertificiraih policajaca.[18]

Dževad Balta iz Breze već 35 godina radi u rudniku, a njegova plata iznosi 450 konvertibilnih maraka. Sa tim novcem nemoguće je preživjeti i samo on zna kako je u takvim uslovima teško školovati djecu. On je bio jedan od 8.000 radnika koji su se krajem juna okupili u znak protesta ispred zgrade Vlade Federacije BiH, u organizaciji Saveza samostalnih sindikata u BiH. Prema nepotpunim informacijama ove organizacije, u BiH je oko 20.000 ljudi ostalo bez uvezanog radnog staža. Kako je za Novi reporter izjavio predsjednik Saveza samostalnih sindikata u BiH, Edhem Biber, u vrijeme dok je federalni premijer bio Ahmet Hadžipašić, Vlada je donijela program zbrinjavanja radnika koji su u toku procesa privatizacije ostali bez posla. Program je ukinut onog momenta kada su sredstva namijenjena radnicima preusmjerena na podmirivanje obaveza prema demobilisanim borcima.[19]

 

16.4. Rad na crno i crno tržište

 

Akcija suzbijanja rada na crno u Federaciji BiH, sprovedena od 2. do 31. jula i od 5. novembra do 1. decembra 2007. godine, bila je uspješna. Poreski inspektori su, tokom prvog dijela akcije, utvrdili neplaćene obaveze na osnovu poreza na plate i doprinose za zdravstveno i penzijsko-invalidsko osiguranje u iznosu od 27 miliona konvertibilnih maraka, kao i milion i po konvertibilnih maraka ostalih neplaćenih poreza. U drugoj polovini godine zabilježeno je da je na crno radilo više od 25 hiljada ljudi.[20]

Na području Herceg-bosanskog kantona nelegalno je zaposleno između 1.700 i 2.000 radnika, javio je mostarski Dnevni list.[21]

Inspektori rada i zaštite na radu uvtrdili su da od 13.417 radnika u Republici Srpskoj, koje su kontrolisali u prva tri mjeseca 2008. godine, nije bilo prijavljeno 207. Mira Bošnjak, republička inspektorka rada i zaštite na radu, istakla je kako su među neprijavljenima najčešće mladi ljudi koji rade u ugostiteljstvu i koji ne žele da budu prijavljeni, jer smatraju da će kod privatnika raditi privremeno. Kada pronađu neprijavljenog radnika, inspektori poslodavca kažnjavaju minimalnom kaznom od 2.000 konvertibilnih maraka, a ta kazna može da iznosi i do 15.000 konvertibilnih maraka.[22]

Prema nezvaničnim podacima Saveza sindikata u Republici Srpskoj, krajem  godine, je bilo oko 38.000 neregistrovanih radnika. Kako je rekla Radmila Puzić, glavna inspektorka za rad u Inspektoratu Republike Srpske, u protekle tri godine prekontrolisano je 156.514 radnika, od čega je neprijavljeno bilo 8.913, a naknadno je prijavljeno 6.318 radnika. Za prvih osam mjeseci 2008. godine, prekontrolisano je 29.685 radnika, od čega je neprijavljeno bilo 800, a naknadno je prijavljeno 575 radnika.[23]

  16.5. Uvjeti rada

Loši uvjeti rada koji uzrokuju ozbiljne, a ponekad i smrtne povrede radnika/ radnica, posebno onih angažiranih na građevinama i sličnim radnim mjestima, bili su prisutni u medijskom izvještavanju i obično su predstavljeni kroz pojedinačne slučajeve stradanja ili pogibije radnika/radnice. Tako je u Slobodnoj Bosni, u broju od 31. januara 2008. godine, pisalo o porodici Emsada Husića, radnika poginulog u pogonu kompanije Arcelor Mittal Zenica u oktobru prošle godine, kojoj je menadžment firme ponudio 40.000 konvertibilnih maraka kako bi odustali od eventualne tužbe, koju bi mogli pokrenuti s obzirom na okolnosti nesreće. Za Emsadovo dvoje malodobne djece ponuđeno je po 20.000 konvertibilnih maraka, a dvojici braće i sestri po 7.000 konvertibilnih maraka.[24]

U prostorima Arcelor Mittala u Zenici, Ekrem Šahinović (46), VKV električar, pronađen je mrtav. Ljekari su utvrdili da je smrt nastupila prirodnim putem, ali su najavili i dalju istragu oko pravih uzroka. Iz kompanije su izjavili kako je Šahinović najvjerovatnije zaspao i da je smrt nastupila tokom sna i da ne postoji sumnja da je smrt ovog radnika na bilo koji način povezana sa njegovim radnim aktivnostima.[25]

Miodrag Jokanović iz Prijedora sedamnaesti put dočekao je Novu godinu na poslu, radeći kao portir u zgradi Općine Prijedor.[26]

Generalni direktor mostarske kompanije Aluminij, Mijo Brajković, najavio je da su, zbog problema sa dostavom struje, mogući otkazi radnika i gašenje dijela proizvodnje.[27]

Direktor kompanije Metalno uručio je Zeničaninu Emiru Sokoloviću otkaz, jer nije htio primati platu. Suštinski povod bila je prijava Kantonalnoj inspekciji rada, jer Metalno ne dostavlja platne liste koje su, prema članu 70 Zakona o radu, obavezne. [28]

U Sarajevu su sve učestaliji napadi građana na uposlenike Gradskog saobraćajnog preduzećam (Gras). Samo u januaru i u prvoj polovici februara 2008. godine zabilježeno je već 18 napada na vozače i revizore gradskog prevoza u Sarajevu. Počinioci su najčešće putnici, mlađa lica, koja ne žele platiti kartu, ali incidente izazivaju i narkomani koristeći noževe, palice, kamenje.[29]

Kineski trgovci uspostavili su monopol na trgovinu jeftinom robom u BiH. Međutim, cijena koju za to plaćaju je visoka i često su meta fizičkog i psihičkog maltretiranja kriminalaca i čestih posjeta poreznika.[30]

U Rudniku mrkog uglja Kakanj, uslijed eksplozije plina, smrtno je stradao rudar Mugdin Spahić.[31]

U Rudniku mrkog uglja Đurđevik kod Živinica desila se eksplozija na dubini od 300 metara, a ugljen-monoksidom otrovano je osam rudara. Direktor rudnika kod Živinica, Adnan Šabić, negirao je da su rudari otrovani ugljen-monoksidom. Šabić tvrdi da su oni povrijeđeni uslijed vazdušnog udara do kojeg je došlo nakon obrušavanja.[32]

U Prijedoru je obespravljeno 230 radnika zaposleno u kompaniji Borac. Oni primaju plate u iznosu od 180 do 260 konvertibilnih maraka, nemaju ni zdravstveno, ni penzijsko osiguranje, te rade u nehumanim uslovima.[33]

Najniža cijena rada za zaposlene u resorima trgovine, turizma i ugostiteljstva uvećana je sa 100 na 120 konvertibilnih maraka, saopštili su iz Sindikata poslodavaca i Udruženja poslodavaca.[34]

U istraživanju koje je sproveo sarajevski Mediacentar, na temu kršenja prava radnika novinara u BiH, najčešća kršenja su zabilježena vezano za sa isplate plata (niske naplate, neredovne plate, itd.), uslove rada, kao i nepovoljan položaj novinara-saradnika.[35]

Vozač firme Sarajevo-taksi, Mirza Š. (1957), teže je povrijeđen i hospitaliziran nakon tuče sa kolegom S. B. (1953), koji ga je ubo nožem u stomak.[36]

„Mladići iz Tetova rade posao na granici smrti: Amir dnevno zaradi pet, deset, a nekad i 20 konvertibilnih maraka. Njegov posao je da sačeka kamione koji izlaze iz kruga kompanije Arcelor Mittal Zenica, u vožnji uskoči u njih, iskopa nekoliko komada berne, to jest željeza zalutalog u šljaku i pepeo nastalu topljenjem u peći. Za njim ide njegov poznanik, prikuplja te komade, a potom ih prodaju lokalnim otpadima za desetak feninga po kilogramu.“[37]

Novi vlasnici privatizovanih firmi u BiH, u nemogućnosti da zbog zakonskih ograničenja otpuste radnike, koriste psihičko zlostavljanje radnika kao vid pritiska kako bi oni sami napustili posao. Na ovu pojavu, tzv. mobing, upozorili su predstavnici sindikalnih organizacija iz BiH.[38]

Centar za humanu politiku iz Doboja pozvao je na proteste građane Republike Srpske zbog Dodikove plate od 5.000 konvertibilnih maraka, što je „27 zajamčenih plata, 37 najnižih penzija, i 134 naknade za socijalno ugrožene u RS“.[39]

Četrdeset radnika sa prostora bivše Jugoslavije, od toga njih deset iz Kozarske Dubice, sprema tužbu protiv Markusa Feringera iz njemačkog grada Obertojringen, jer tvrde da ih je od 25. maja do 7. juna 2008. godine psihički zlostavljao i izrabljivao na njegovoj plantaži jagoda. Ova grupa radnika, uputila se krajem maja u Njemačku na sezonski rad koji je podrazumijevao berbu jagoda na plantaži površine od 15 hektara. Prema njihovim riječima, oglas za odlazak u Njemačku su pronašli u oglasima, a posrednik i kontakt osoba koja ih je tamo uputila bio je, kako kažu, Vojislav Damjanović iz Gradiške. “U oglasima je pisalo da se radniku nudi posao na plantaži jagoda, te da je sat radnog vremena plaćen 5,35 evra. Osim toga, pisalo je da će u jednoj sobi koja nudi pristojne uslove za boravak spavati četiri do pet osoba, što podrazumijeva odvojene muške i ženske sobe. Međutim, mi smo izvarani i ništa nije bilo tako”, kažu radnici. Oni naglašavaju da su na plantaži pretrpjeli psihičko zlostavljanje i izrabljivanje koje podsjeća na vrijeme robovlasništva i da ni danas ne mogu mirno spavati zbog pretrpljenog straha.[40]

Za radnike koji cijeli dan provode na suncu, kao što su građevinci, radnici na asflatiranju puteva i pijacama, ne postoji nikakva zakonska mjera zaštite, koja bi ih sačuvala od izloženosti visokim temperaturama koje su tokom juna i jula 2008. godine dostizale i 40 stepeni Celzijusa. Kako su izjavili u Ministarstvu rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske „ne postoji neka granica visoke temperature koja bi dovela do vanredne zaštite“, a „poslodavcima se preporučuje da povedu računa o svojim radnicima, da preraspodjele radno vrijeme ili na neki drugi način zaštite radnike“.[41]

U Fabrici sode Lukavac radnici su bili izloženi opasnosti, jer tri vreće bojnog otrova cloracetofenon, zakopane pod zemljom u krugu fabrike, nije niko želio da ukloni. Ovaj otrov, koji predstavlja opasnost po zdravlje radnika, vjeruje se, pripada zaostaloj namjenskoj proizvodnji od prije petnaestak godina. Iako je Kantonalna uprava za inspekcijske poslove, Tuzla, izdala nalog za uklanjanje ovog otrova, menadžment fabrike, na čelu sa stečajnim upravnikom, Fehimom Ugljaninom, to je odbila, uz obrazloženje da o tom otpadu ne postoji nikakva dokumentacija, te da se on sada nalazi na zemljištu koje je kupio Šišedžam soda Lukavac.[42]

Republička inspekcija rada u Banja Luci imala je osam prijava radnika/radnica koji su se žalili zbog mobinga, odnosno zlostavljanja i šikaniranja na radnom mjestu. Ovi predmeti upućeni su na rješavanje nadležnim sudovima.[43]

Radnica gradske biblioteke u Bosanskom Šamcu, Ankica Dervenić, teško je povrijeđena kada je propala kroz truli pod u zgradi gdje radi. Dok je obavljala nuždu u toaletu biblioteke koja se nalazi na spratu Vatrogasnog doma, obrušio se pod kroz koji je propala u donji dio zgrade. Prilikom pada sa četiri metra visine, ostala je bez svijesti i zadobila je teže povrede glave, kičme i drugih dijelova tijela.[44]

Za tri spremačice, koje su po dolasku na posao u Zavod za transfuzijsku medicinu FBiH odbile potpisati ugovor za prelazak u firmu Commodore Express, vrata Zavoda ostala su zatvorena. Alija Fazlija, Kristina Stanković i Sandra Azinović bile su šokirane kada im je direktorica Zavoda, Hasija Hadžić, zaprijetila otkazom, jer ne žele da potpišu ugovor o prelasku u firmu o kojoj ništa ne znaju.[45]

Kako piše mostarski Dnevni list, domaći prodavači u Međugorju žale se kako im kineska roba odvlači kupce. Naveli su da suveniri koje prodaju Kinezi „prave se od nekog čudnog materijala koji doslovno smrdi i puno su jeftiniji nego domaći“. Turiste ne zanima mnogo kvalitet suvenira i gledaju da prođu što jeftinije, objašnjavaju prodavači.[46]

Često su se medijski tekstovi odnosili i na stradavanja od mina, objavljujući kako pojedinačne slučajeve, tako i izvještaje sa statističkim podacima.

“Mine, postavljene tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu“, piše u Dnevnom avazu od 23. marta 2008. godine, „odnijele su još tri života“. Kako se navodi u tekstu, crna statistika skoro da svakodnevno ubire novi danak u krvi. Dan uoči objavljivanja teksta, u minskom polju su nastradala dvojica policajaca i jedan radnik Civilne zaštite. „Time se broj žrtava od ovog opakog oružja od 1996. godine naovamo popeo na 500. Sva zvona na uzbunu trebala su već odavno zvoniti najjačim zvukom! Naša zemlja najkontaminiranija je minama u Evropi”, piše u ovom tekstu.[47]

16.6. Izdvajanja za kulturu
 

Kultura je zapostavljena oblast u Bosni i Hercegovini, a tome su uzrok još uvijek neriješene ustavne reforme, nepostojanje adekvatnog ministarstva na nivou BiH, kao i nepostojanje jasne strategije kulturne politike države. Rezultat takvog stanja su brojni problemi na terenu.

Tome svjedoči i činjenica da je Vijeće ministara BiH izdvojilo za kulturu, u 2008. godini, svega tri miliona konvertibilnih maraka.[48] Republika Srpska planira da iz budžeta izdvoji 12 miliona konvertibilnih maraka za kulturu u 2008. godini, no to je još uvijek veoma daleko od evropskog postotka. [49] Jedan od kulturnih prioriteta je filmski festival u Banja Luci, za koji je iz budžeta izdvojeno milion konvertibilnih maraka.[50] U Kantonu Sarajevo, Ministarstvo kulture je studentima dodjelilo 60.000 besplatnih karata za razne kulturne sadržaje.[51]

Od Nove godine i zvanično je zatvorena sarajevska caffe-knjižara „Karabit“, što je rezultat nebrige države prema kulturi, kako tvrdi književnik i jedan od vlasnika, Goran Samardžić.[52]

Narodnom pozorištu u Mostaru izostala je finansijska podrška iz gradskog i kantonalnog budžeta u 2008. godini i prijeti mu zatvaranje poslije 60 godina.[53] Mostar je jedan od rijetkih gradova u BiH koji nema kino dvoranu. Dva prijeratna kina, „Partizan“ i „Zvijezda“, uništena su, a prema riječima gradonačelnika Ljube Bešlića, iako to do sada nije bio prioritet, planovi su se promijenili i Mostar bi uskoro trebalo da dobije tri kino dvorane. Mostarski književnik, Veselin Gatalo, izrazio je skepticizam, izjavivši kako su Mostarci „umjesto multiplkes kina, dobili multipleks sklerozu“.[54]

Kulturno blago Bosne i Hercegovine propada zbog nebrige, izvještavaju banjalučke Nezavisne novine, a razlozi za nebrigu su različiti, kako je nabrojala u razgovoru za ovaj list Ljiljana Ševo, potpredsjednica Komisije za očuvanje kulturnog naslijeđa BiH – „ratna razaranja, nedovoljna briga za spomenike ranijeg sistema, sadašnji nedostatak finansijskih sredstava, nezakonita izgradnja, i vrijeme koje je učinilo svoje“.[55]

Zbog loše opreme i slabe posjećenosti bioskop „Mrakovica“ u Prijedoru do daljnjeg je obustavio prikazivanje filmova.[56]

Bosna i Hercegovina nema nijednu profesionalnu kameru, a svi značajni filmovi, uključujući i pobjednike najvećih svjetskih festivala filma, snimani su iznajmljenim kamerama. Ministar za kulturu i sport Federacije BiH, Gavrilo Grahovac, kaže da razlog tome što 35-milimetarska kamera nije nabavljena jeste izostanak podrške Udruženja filmskih radnika Bosne i Hercegovine i Akademije scenskih umjetnosti Sarajeva, te jednog dijela bh. filmaša.[57]

Pred Vijećem ministara BiH našao se, kako je ocijenio novinar BH Dana, „katastrofalan“ Prijedlog zakona o kulturnim dobrima BiH, koji krši Dejtonski sporazum, ali i brojne evropske konvencije koje je BiH potpisala, jer de facto podrazumijeva nestanak Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika na državnom nivou i prenosi nadležnosti na jednonacionalne entitetske i kantonalne zavode.[58]

Istaknuti kulturni radnik i pozorišni režiser, Dino Mustafić, pokrenuo je sa grupom građana peticiju za spas hercegovačkog dragulja, grada Počitelja. Mustafić je istaknuo kako je Počitelj višeznačan, u neposrednom, simboličnom, duhovnom smislu. Prema njemu svako od umjetnika ima svoj odnos, on je inspiracija, za putopisce senzacija, za istoričare dragulj, a za turiste je intrigantan. Jednom riječju, Počitelj ima svoju estetičku vrijednost koja tvori jedan poseban kosmos.[59]

 

16.7. Zdravstvena zaštita

 

 Ustav Bosne i Hercegovine direktno ne garantuje prava na zdravstvenu zaštitu. Ulogu da osiguraju poštivanje međunarodno priznatih prava na zdravstvenu zaštitu, preuzeli su entiteti. U Federaciji BiH nadležnost za osiguravanje zdravstvene zaštite podijeljena je između entiteta i kantona na način da entitet vodi zdravstvenu politiku i nastoji da podstiče i razvija zdrave životne navike stanovništva, te da provodi aktivnosti na prevenciji i suzbijanju zaraznih bolesti, dok kantoni siguravaju ostvarivanje prava iz oblasti zdravstvenog osiguranja u skladu sa Zakonom o zdravstvenom osiguranju i osiguravanju sredstava za osnivanje, izgradnju i opremanje ustanova primarne, sekundardne i tercijalne zaštite. Pravo na zdravstvenu zaštitu u cijeloj BiH imaju sve osigurane osobe zajedno sa članovima svoje porodice, te specifične kategorije stanovništva, koje su propisane posebnim zakonima.

U poslijeratnom periodu konstantno se pogoršava zdravstveno stanje stanovništva Bosne i Hercegovine, a glavni razlozi su: socio-ekonomska situacija, nezaposlenost, migracije, veliki broj raseljenih lica, nedovoljna pokrivenost zdravstvenim osiguranjem, nezdrav način života itd. Zbog zdravstvenih poteškoća, 22 posto stanovništva iznad 17 godina starosti, u BiH, navodi povremena ograničenja aktivnosti u svakodnevnom životu, 24 procenta ima hronične, a 4 procenta ima ozbiljne smetnje. Uz to, značajno pogoršanje zdravstvenog stanja stanovništva nastalo je kao posljedica dejstva dugotrajnog stresa tj. posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP). Bosna i Hercegovina je u 2006. godini na zdravstvenu zaštitu izdvajala 6,2 procenata bruto domaćeg proizvoda (BDP), ne uključujući privatne izdatke na zdravstvo osiguranih i neosiguranih lica. Iako su izdvajanja za zdravstvo približna evropskom prosjeku, svaki deseti stanovnik Bosne i Hercegovine nema zdravstveno osiguranje, pa samim tim niti pravo na korištenje osnovnih zdravstvenih prava, što je jedan od najvećih zdravstvenih problema u Bosni i Hercegovini.[60]

Bolnički i klinički centri u Republici Srpskoj do 31. marta 2008. godine moraju da nabave sve što je neophodno njihovim pacijentima, od papuča i pidžama do lijekova i ortopedskih pomagala, što ranije nije bio slučaj.[61]

Bolnicama i kliničkim centrima u BiH, iako su zadnjih godina značajno obnovili medicinsku opremu i dalje nedostaje važnih aparata, a dio opreme kojom raspolažu je stara i više od 30 godina, kao što je slučaj sa Općom bolnicom “Abdulah Nakaš” u Sarajevu.[62]

Magazin BH Dani je u dva nastavka novinske reportaže donio pregled zdravstvenih usluga i uvjeta u zdravstvenim ustanovama u Kantonu Sarajevo, istakavši u svom naslovu osnovno pitanje, odnosno problem koji se istraživao:

Mogu li liječnici do podne liječiti u bolnici a poslijepodne u svoojj privatnoj ordinaciji. [63]

U ambulanti u Brezničanima kod Prijedora, medicinska sestra, Gina Desnica, pronašla je među zdravstvenim kartonima zmiju. Ova institucija nalazi se na spisku za renoviranje. [64]

U intervjuu za Nezavisne novine, ministar zdravstva u Vladi Federacije BiH, Safet Omerović, ističe kako su, zbog segmentacije Federacije BiH na kantone, stanje i uvjeti vezani za zdravstvenu zaštitu neujednačeni u različitim kantonima i neki kantoni imaju bolnice koje ne ispunjavaju ni osnovne uvjete.[65]

S druge strane, u Doboju, zbog velikog priliva pacijenata na Odsjek akutne i hronične psihijatrije Opće bolnice „Sveti apostol“, dolazi do situacije da i po dva bolesnika spavaju na jednom krevetu, ili se spoje dva kreveta na kojima mogu da leže po tri pacijenta. „Na uštrb kvaliteta rada pokušavamo da zadovoljimo potrebe koje se nameću. Umjesto liječenja koje bi trebalo da traje 21 dan, skratimo ga na 15 dana, nekad i na 10 dana“, objašnjava Siniša Đuričić, uposleni ljekar u toj zdravstvenoj ustanovi.[66]

Bosna i Hercegovina još uvijek nema zakon o pravima pacijenata koji bi regulirao ne samo prava korisnika zdravstvenih usluga, već i obaveze ljekara. U međuvremenu, dok se ne donese ovakav zakon, građani zbog neznanja i nezainteresovanosti ne koriste prava koja im pripadaju prema postojećim zakonima u oblasti zdravstva. Prema sadašnjim zakonima koji reguliraju oblast zdravstvene zaštite, pacijent ima pravo na naknadu štete koja mu je nanesena pružanjem neodgovarajuće zdravstvene zaštite u slučaju dokazane stručne greške, zatim građani imaju pravo na slobodan izbor porodičnog liječnika, doktora medicine i doktora stomatologije, pravo na hitnu neodložnu medicinsku pomoć u trenutku kada mu je potrebna, pravo na tačno obavještavanje ili poduku o svim pitanjima koja se tiču njegovog zdravlja, kao i pravo na odbijanje da bude predmet naučnog istraživanja, ili bilo kog drugog pregleda, odnosno medicinskog tretmana bez svoje saglasnosti.[67]

Narodna skupština Republike Srpske usvojila je početkom novembra Zakon o zdravstvenoj zaštiti, koji definira obaveze entiteta, lokalnih jedinica i poslodavaca u obezbjeđivanju zdravstvene zaštite, te ulogu čovjeka u očuvanju i unapređenju sopstvenog zdravlja.[68]

 

16.8. Socijalno ugrožene grupe

 

 Mediji su u toku 2008. godine, pokazala je analiza, najviše izvještavali o demobilisanim borcima i ratnim vojnim invalidima,  379 tekstova je bilo posvećeno ovoj populaciji. Slijede tekstovi o osobama sa onesposobljenjima, fizičke ili mentalne prirode, koje su se u medijima u najvećem broju slučajeva nazivale „invalidi“ (191 tekst). Penzioneri sa 69 i decertificirani policajci sa 24 teksta, bili su, također, među zastupljenim ugroženim kategorijama.

Demobilisani borci – Iako zakoni u Bosni i Hercegovini po raznim osnovama štite sljedeće kategorije: demobilisane borce/branitelje, borce – branitelje i članove njihovih porodica, prava članova porodica šehida, poginulih, umrlih i nestalih boraca, ratnih vojnih invalida, kao i nosilaca najviših odlikovanja i priznanja, u praksi se veoma malo radi na njihovoj implementaciji, te nabrojane kategorije su ujedno i najugroženije u BiH. Tokom 2008. godine, ovakvo stanje rezultiralo je njihovim nezadovoljstvom i čestim protestima, štrajkovima usmjerenim protiv vlasti, uglavnom federalnih.

Jedan od problema za implementaciju zakona i zbrinjavanje pripadnika navedenih kategorija, uz male budžete, jeste i neprovjerena i nekompletna evidencija svih onih koji su zaista u stanju socijalne potrebe, a pripadaju nekoj od zakonom definiranih kategorija. Prema riječima predsjednika Udruženja demobilisanih pripadnika Hrvatskog vijeća odbrane FBiH (HVO FBiH), Ivana Jurčevića, inspektori u Federaciji su tokom 2008. godine otkrili čak 25.000 lažnih korisnika novčanih naknada, koje se u visini od 150 konvertibilnih maraka isplaćuju nezaposlenim demobilisanim pripadnicima nekadašnje Armije BiH i HVO-a. On je naglasio da su zbog ovog problema mjesecima ispaštali demobilisani pripadnici Armije BiH i HVO-a, koji su pravo na novčanu naknadu stekli prema federalnom Zakonu o pravima demobilisanih boraca i članova njihovih porodica.

Mnoge javne ličnosti primaju invalidninu – na spisku se nalazi i ime Vlade Čuljka, šefa Ureda premijera Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona, koji mjesečno prima 234,88 konvertibilnih maraka kao pripadnik pete kategorije invaliditeta. Najočitiji primjer zloupotrebe prava ratnih vojnih invalida, kakvih ima u svim dijelovima BiH, je slučaj Ante Pranjića, nekadašnjeg zamjenika ministra unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona. Služba za boračko-invalidsku zaštitu Tuzlanskog kantona tri puta je donosila rješenje kojim se Anti Pranjiću priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida od 80 posto uslijed povreda zadobivenih u saobraćajnoj nesreći tokom rata.[69]

Federalni ministar za pitanje boraca i invalida, Zahid Crnkić, najavio je veliku reviziju u sektoru korisnika različitih prava u FBiH, odnosno reviziju izdate dokumentacije na osnovu koje se prava ostvaruju. On je rekao da će biti neophodno, putem Instituta za medicinsko vještačenje FBiH, uraditi reviziju oko 27.000 ratnih vojnih invalida koji su stekli pravo na invalidnine desetak godina nakon rata.[70] Nekoliko mjeseci kasnije, Crnkić je izjavio kako je broj demobilisanih boraca, koji ostvaruju pravo na julsku naknadu, smanjen sa 87.085 na 62.579, a razlog smanjenju tog broja jeste u tome što su neki pravo na naknadu ostvarili samo na period od jedne godine.[71]

Organizacija porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Istočnog Sarajeva smatra da je „nedopustivo da nijedan visoki predstavnik do sada nije primio predstavnike organizacija porodica stradalih Srba, ali su redovno razgovarali sa istim bošnjačkim udruženjima“, izjavila je predsjednica te organizacije, Mirjana Simanić.[72]

Udruženje ratnih zarobljenika Vijenca i Vozuće ponovo će uputiti zvaničan zahtjev Tužilaštvu BiH i Sudu BiH da se pokrene postupak protiv civilnih i vojnih vlasti FBiH zbog izmještanja grobnica i prikrivanja zločina. U pitanju je 11 grobnica na teritoriji oko Vozuće u kojima je bilo 137 tijela ubijenih Srba.[73]

Osobe sa onesposobljenjima – Kao i kod zdravstvene zaštite i na polju zaštite prava osoba sa onesposobljenjem definiran je različit zakonski okvir u zavisnosti od entiteta i djelimično u zavisnosti od kantona u Federaciji BiH. U Bosni i Hercegovini su na snazi različiti zakoni koji štite ekonomska prava osoba sa onesposobljenjima, koja se primjenjuju različito u zavisnosti od uzroka nastanka onesposobljenja (ratni vojni invalidi, civilne žrtve rata i neratni invalidi).

Prema entitetskim zakonima o socijalnoj zaštiti, prava osoba sa onesposobljenjem su osigurana kroz socijalnu zaštitu jedne ili više kategorija stanovništva koje su prepoznate u ovim zakonima. To su sljedeće kategorije:

• Djeca bez roditeljskog staranja;
• Odgojno zanemarena djeca i odgojno zapuštena djeca;
• Djeca čiji je razvoj ometen porodičnim prilikama;
• Lica sa invaliditetom i lica ometena u fizičkom i psihičkom razvoju;
• Materijalno neosigurana i za rad nesposobna lica;
• Starija lica bez porodičnog staranja;
• Lica sa društveno negativnim ponašanjem;
• Lica i porodice u stanju socijalne potrebe, kojima je uslijed posebnih okolnosti potrebna socijalna zaštita.

Sistem socijalne zaštite u oba entiteta je u velikim problemima, jer se suočava s povećanim potrebama za raznim vidovima socijalne pomoći, koje i dalje rastu. Funkcioniranje sistema otežano je neadekvatnim zakonima, koji propisuju mnogo širi opseg socijalne zaštite nego što su mogućnosti budžeta. Problem dodatno komplikuje razdvojenost nadležnosti između nivoa vlasti, posebno u FBiH, gdje entitet propisuje nivo socijalne zaštite, a niži nivoi vlasti su obavezni da osiguraju sredstva za njenu realizaciju. Teškoću predstavlja i nepostojanje ažurnih i potpunih baza podataka o korisnicima socijalne zaštite. Prema Izvještaju o napretku BiH u poštivanju i razvoju ekonomskih i socijalnih prava u 2007. godini, Agencije za lokalne razvojne inicijative:

…socijalnu zaštitu u oba entiteta karakterizira materijalna ugroženost većine stanovništva i stalno pogoršanje socijalnih uvjeta, što proizvodi stalni rast broja ljudi koji traže socijalnu pomoć (izbjeglice, civilne žrtve rata, povratnici, demobilisani borci i dr.), neostvarivanje zakonom utvrđenih socijalnih prava, kao i slaba uvezanost nosioca socijalne zaštite na općinskom i entitetskom nivou u RS, finansiranje oblika socijalne i dječije zaštite na nivou kantona u FBiH praćeno je ozbiljnim poteškoćama, zbog nedovoljnih sredstava u budžetima kantona. [74]

Bosna i Hercegovina još uvijek nije potpisala Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom Ujedinjenih nacija i jedina je zemlja u regionu koja to nije učinila zbog, navodno, potrebe da se prevede na tri jezika. Zbog toga su invalidi i u Banja Luci i Sarajevu izlazili na ulice i putem protesta tražili svoja prava i bolji položaj u društvu.[75]

U Sarajevu je održana međunarodna konferencija „Od uzroka do posljedica – novi pristup invalidnosti“, na kojoj su vlasti i društvo pozvani da preispitaju svoj odnos prema ovoj grupi ljudi i da im osiguraju jednaka društvena prava.[76]

Pojedini mediji su poprilično kritični prema neaktivnosti i nemaru vlasti prema rješavanju problema socijalno ugroženih kategorija. Sarajevska vlast umanjila je prava osoba sa oštećenjem sluha: „Sebi kupanje u Rivieri, invalidima korišteni aparati“.[77]

U ulici Mustafe Kamerića, u sarajevskom naselju Dobrinja, žutom je trakom obilježen prijelaz za invalide, ali su na tim mjestima najčešće parkirana vozila pa se osobe u kolicima teško mogu kretati.[78]

Više od 15.000 građana u Federaciji BiH neće dobiti invalidsku penziju dok Zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje FBiH ne isplati dug od oko 6 miliona konvertibilnih maraka Institutu za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja u Federaciji BiH.[79]

---

[1] Dnevni list, 23. januar 2008, strana 8

[2] Nezavisne novine, 4. februar 2008., strana 6

[3] Oslobođenje, 4. april 2008., strana 4

[4] Izvještaj o napretku Bosne i Hercegovine u poštivanju i razvoju ekonomskih i socijalnih prava u 2007. godini u okviru procesa evropskih integracija sa preporukama, Agencija za lokalne razvojne inicijative (ALDI), 2008., strane 109 – 113

[5] Izvori: Glas Srpske, 11. januar 2008., naslovna strana; i 12. – 13. januar 2008., strana 3; Dnevni avaz, 11. januar 2008., strana 10; i Nezavisne novine, 2. mart 2008., strana 5

[6] Dnevni avaz, 27. oktobar 2008., strana 3

[7] Izvještaj o napretku Bosne i Hercegovine u poštivanju i razvoju ekonomskih i socijalnih prava u 2007. godini u okviru procesa evropskih integracija sa preporukama, Agencija za lokalne razvojne inicijative (ALDI), 2008., strana 109

[8] Glas Srpske, 11. mart 2008., strana 5

[9] Oslobođenje, 19. juni 2008., strana 7

[10] Glas Srpske, 12. avgust 2008., strana 6

[11] Nezavisne novine, 9. jun 2008., strana 4

[12] Izvještaj o napretku Bosne i Hercegovine u poštivanju i razvoju ekonomskih i socijalnih prava u 2007. godini u okviru procesa evropskih integracija sa preporukama, Agencija za lokalne razvojne inicijative (ALDI), 2008., strane 110 – 111

[13] Izvori: Nezavisne novine, 9. januar 2008., strana 9; Dnevni avaz, 8. januar 2008., strana 9; 12. januar 2008., strana 11; Oslobođenje, 13. januar 2008., strana 4; 19. januar 2008., strana 3; Nezavisne novine, 28. januar 2008., strana 16.

[14] Nezavisne novine, 11. januar 2008., strana 8; 12. januar 2008., strana 7; i 22. januar 2008., strana 8

[15] Dnevni list, 17. januar 2008., strana 8

[16] Izvori: Dnevni avaz, 9. februar 2008., strana 17; 13. februar 2008., strana 11

[17] Glas Srpske, 22. – 23. mart 2008., strana 6

[18] Oslobođenje, u periodu od 9. do 21. juna 2008.

[19] Novi reporter, 2. jul 2008., strane 20 i 21

[20] Oslobođenje, 3. januar 2008., strana 6

[21] Dnevni list, 24. januar 2008., strana 7

[22] Glas Srpske, 29. april 2008., strana 6

[23] Nezavisne novine, 10. novembar 2008., strana 7

[24] Slobodna Bosna, 31.01.2008.

[25] Nezavisne novine, 14. maj 2008., strana 5

[26] Nezavisne novine, 3. januar 2008., strana 6

[27] Dnevni avaz, 5. januar 2008., strana 9

[28] Dnevni avaz, 18. januar 2008., strana 10

[29] Izvori: Oslobođenje, 18. januar 2008., strana 14; i Dnevni avaz, 19. februar 2008., strana 15

[30] Dnevni list, 19. januar 2008., strane 24. i 25 – dodatak Danas

[31] Oslobođenje, 27. januara 2008., strana 2

[32] Izvori: Nezavisne novine, 1. februar 2008., strana 5; i 2. februar 2008., strana 7; Dnevni list, 1. februar 2008., strana 3

[33] Nezavnisne novine, 16. februar 2008., strana 7

[34] Glas Srpske, 26. – 27. januar 2008., naslovna strana

[35] Start BiH, 22. januar 2008., strana 7

[36] Oslobođenje, 9. mart 2008., strana 10

[37] Dnevni avaz, 24. mart 2008., strana 10

[38] Nezavisne novine, 6. april 2008., strana 22

[39] Dnevni list, 27. januar 2008., strana 6

[40] Nezavisne novine, 24. juna 2008., strana 3

[41] Nezavisne novine, 26. juna 2008., strana 6

[42] Nezavisne novine, 26. juna 2008., strana 5

[43] Glas Srpske, 16. jun 2008., strana 6

[44] Glas Srpske, 20. jun 2008., strana 15

[45] Dnevni avaz, 2. septembar 2008., strana 8

[46] Dnevni list, 30. jul 2008., strana 11

[47] Dnevni avaz, 23.03.2008.

[48] Glas Srpske, 11. april 2008., strana 3

[49] Glas Srpske, 24. januar 2008., strana 18

[50] Nezavisne novine, 5. feburar 2008., strane 24 i 25

[51] Dnevni avaz, 20. februar 2008., strana 15

[52] Dnevni avaz, 8. januar 2008., strana 28

[53] Nezavisne novine, 11. januar 2008., strana 24

[54] Izvori: Dnevni avaz, 25. februar 2008., strana 26; Oslobođenje, 11. april 2008., strana 10

[55] Nezavisne novine, 3. februar 2008., strana 12

[56] Nezavisne novine, 27. februar 2008., strana 24

[57] Nezavisne novine, 10. mart 2008., strana 24

[58] BH Dani, 14. mart 2008., strane 60 – 62

[59] Oslobođenje, 17. novembar 2008., strana 5

[60] Izvještaj o napretku Bosne i Hercegovine u poštivanju i razvoju ekonomskih i socijalnih prava u 2007. godini u okviru procesa evropskih integracija sa preporukama, Agencija za lokalne razvojne inicijative (ALDI), 2008., strane 125 – 126

[61] Nezavisne novine, 12. mart 2008., strana 5

[62] Nezavisne novine, 31. mart 2008., strane 4 i 5

[63] BH Dani, 2. maj 2008., strane 37 – 44

[64] Glas Srpske, 8. april 2008., naslovna strana

[65] Nezavisne novine, 13. jun 2008., strana 9

[66] Nezavisne novine, 3. jun 2008., strana 7

[67] Nezavisne novine; 24. avgust 2008., strane 10 i 11

[68] Nezavisne novine, 11. novembar 2008., strana 4

[69] Dnevni avaz, 12. april 2008., strana 7, i 13. april 2008., strana 2

[70] Dnevni avaz, 26. jun 2008., strana 2

[71] Dnevni avaz, 3. septembar 2008., strana 8

[72] Glas Srpske, 13. februar 2008., strana 4

[73] Glas Srpske, 14. april 2008., strana 3

[74] Izvještaj o napretku Bosne i Hercegovine u poštivanju i razvoju ekonomskih i socijalnih prava u 2007. godini u okviru procesa evropskih integracija sa preporukama, Agencija za lokalne razvojne inicijative (ALDI), 2008., strane 96 – 98

[75] Izvori: Oslobođenje, 27. mart 2008., strana 3; Glas Srpske, 3. april 2008., strana 7

[76] Dnevni list, 5. februar 2008., strana 5

[77] Oslobođenje, 29. februar 2008., strana 10

[78] Dnevni avaz, 3. februar 2008., strana 13

[79] Nezavisne novine, 12. septembar 2008., strana 5