Pravo na djelotovorni pravni lijek za kršenje ljudskih prava

1. Pravo na djelotvoran pravni lijek za kršenje ljudskih prava

 

 

1.1.  Redovni i vanredni pravni lijekovi

 

U članu II/6 Ustava BiH utvrđeno je:

„Bosna i Hercegovina, i svi sudovi, ustanove, organi vlasti, te organi kojima posredno rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta podvrgnuti su, odnosno primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2.“[1]

Bosna i Hercegovina je u pogledu navodnih kršenja ljudskih prava u potpunosti prihvatila i praktično primijenila principe koje primjenjuje Evropski sud za ljudska prava i to, prije svega, kroz djelovanje Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Tako je i pitanje primjene redovnih i vanrednih pravnih lijekova u potpunosti odgovornost redovnih sudova koji primjenom relevantnih zakonskih odredaba omogućavaju poštivanje prava na pravično suđenje. S druge strane, ustavna odredba koja utvrđuje obavezu svim sudovima, ustanovama i organima vlasti da primjenjuju ljudska prava i slobode iz člana II, Ustava BiH, predstavlja dodatnu obavezu redovnih sudova da, pored relevantnih zakona, direktno primjenjuju prava iz člana II Ustava BiH, što podrazumijeva i primjenu Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Pitanje klasifikacije redovnih i vanrednih pravnih lijekova moguće je posmatrati sa aspekta domaćeg prava i sa aspekta prakse Evropskog suda za ljudska prava.

Domaće pravo, kao i većina drugih pravnih sistema, poznaje podjelu pravnih lijekova na redovne i vanredne pravne lijekove s tim da, ako se ovo pitanje posmatra sa aspekta poštivanja ljudskih prava, ovakva podjela postaje irelevantna jer, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, opredjeljujući stav o tome da li su iscrpljeni efektivni pravni lijekovi nije da li su iscrpljeni redovni ili vanredni pravni lijekovi, već suština pravnog lijeka, odnosno efekat koji iscrpljivanje konkretnog pravnog lijeka ima za samu stranku koja tvrdi da su joj povrijeđena ljudska prava. U skladu sa takvim stavom je i sudska praksa Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u pogledu  jednog od preduvjeta da bi apelacija Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine bila dopuštena, tj. da su iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi, da se npr., zahtjev za reviziju, onda kada je dopušten, a svrstan je u vanredne pravne lijekove, mora iscrpiti kako bi apelacija bila dopuštena, što je u potpunosti u skladu sa relevantnom jurisprudencijom Evropskog suda za ljudska prava.

 

1.2. Ustavni sud Bosne i Hercegovine

 1.2.1.     Sistem zaštite ljudskih prava
   

Ustavni sud Bosne i Hercegovine postoji još od vremena dok je Bosna i Hercegovina egzistirala kao jedna od republika bivše Socijalističke federativne republike Jugoslavije (SFRJ). Formiran je po prvi put 15. februara 1964. godine u skladu Ustavom SFRJ iz 1963. godine, a kasnije je nastavio da postoji na osnovu Ustava SFRJ iz 1974. godine. Nadležnosti prvobitno uspostavljenog Ustavnog suda BiH bile su prvenstveno usmjerene na apstraktnu normativnu kontrolu, kao što je ocjena usklađenosti republičkih zakona sa Ustavom i ocjena ustavnosti i zakonitosti drugih općih akata, samoupravnih akata, kao i rješavanje sporova između Republike i drugih društveno političkih zajednica, kao i sukoba nadležnosti između sudova i organa društveno političke zajednice.

Definirajući preduvjete za daljnji razvoj demokratskog političkog sistema i tržišne ekonomije i modificirajući internu strukturu države, Ustav BiH iz 1995. godine (Aneks 4) je, također, uspostavio institucionalni okvir Ustavnog suda BiH na potpuno novim i drugačijim političkim i pravnim temeljima u odnosu na prethodni period. Učinjenim izmjenama, ustavna pozicija i nadležnosti Ustavnog suda BiH učinile su ga kompatibilnim sa standardima ustavnog sudstva – i kao nezavisnog „čuvara ustava“ i kao institucionalnog arbitra zaštite ljudskih prava i sloboda.

1.2.2.     Nadležnost

 

Općenito govoreći, nadležnosti Ustavnog suda su definirane u članovima VI/3 i IV/3 Ustava BiH. U okviru osnovne zadaće – podržavanja Ustava BiH, po ovim ustavnim odredbama radi se o pet vidova nadležnosti, što u krajnjem slučaju znači i diferencirane postupke, kao i specificirane odluke zavisno od vrste nadležnosti i prirode sporova.

U osnovi, diferenciranje ovih nadležnosti zasniva se na činjenici u kojoj mjeri Ustavni sud, pored klasičnog zadatka koji se odnosi na zaštitu ustavnosti, ostvaruje u pojedinim vrstama sporova i neposredniju vezu sa sudskom, odnosno zakonodavnom vlašću.

 

1.2.3.     Sporovi sukoba nadležnosti i apstraktna kontrola ustavnosti[2]

 

Ustavni sud BiH ima isključivu nadležnost odlučivanja o svim sporovima koji proisteknu iz Ustava između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog, ili oba entiteta, ili između institucija Bosne i Hercegovine. U suštini, Ustavni sud ovdje odlučuje o pozitivnim ili negativnim sukobima nadležnosti, kao i o bilo kojim drugim sporovima koji se mogu pojaviti u odnosima između državnih i entitetskih struktura vlasti odnosno institucija Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud BiH ima nadležnost da odluči da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa Ustavom BiH. Iako Ustav BiH eksplicitno govori samo o “odredbama zakona entiteta”[3], sljedeći generalni zadatak Ustavnog suda jeste da podržava Ustav BiH, čime se od ocjene ustavnosti ne isključuju i zakoni Bosne i Hercegovine.

Kao specijalni slučaj podržavanja Ustava BiH, Ustavni sud je, također, nadležan da ispita da li je odluka entiteta da uspostavi specijalni paralelni odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.

U oba iznesena slučaja, prema Ustavu BiH, sporove može pokrenuti samo određen krug ovlaštenih pokretača: član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta.

U okviru cjelokupne nadležnosti podržavanja Ustava BiH, Ustavni sud nije ograničen da se po vlastitoj inicijativi upusti u ocjenu ustavnosti svakog zakona. Međutim, u Pravilima Ustavnog suda primijenjen je princip samoograničavanja, tako da nije regulirano djelovanje Ustavnog suda po vlastitoj inicijativi kod ocjene ustavnosti zakona. Drugim riječima, Ustavni sud ne može pokrenuti postupak za ocjenu ustavnosti po vlastitoj inicijativi, već povod za djelovanje, odnosno za vođenje postupka pred Ustavnim sudom, mora biti pokrenut od strane ovlaštenih subjekata navedenih u članu VI/3a) Ustava BiH.

  

 1.2.4.     Apelaciona jurisdikcija[4]

 

Apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda ustanovljena je ustavnom odredbom po kojoj Ustavni sud “ima apelacionu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na osnovu presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini”[5].

Ovo znači da Ustavni sud BiH predstavlja najvišu pravnu instancu u odnosu na sudove u Bosni i Hercegovini, čime se potvrđuje njegova uloga u smislu posebnog institucionalnog garanta zaštite prava i sloboda ustanovljenih Ustavom BiH. Važno je napomenuti da postoje dva temeljna, formalna uvjeta da bi predmet podnesen Ustavnom sudu bio dopustiv – iscrpljivanje efektivnih pravnih lijekova što znači da osoba koja želi podnijeti apelaciju Ustavnom sudu mora prethodno iscrpiti sve efektivne pravne lijekove pred redovnim sudovima i tek onda podnijeti apelaciju Ustavnom sudu u roku od 60 dana od dana prijema posljednje odluke koja je meritorno rješavala u predmetu.

Pravilima Ustavnog suda BiH navedena je ustavna odredba operacionalizirana tako da Ustavni sud, ukoliko ustanovi da je apelacija osnovana, može dvojako postupiti: Ustavni sud može djelovati kao sud pune jurisdikcije, odnosno odlučiti slučaj u meritumu, ili ukinuti presudu i slučaj vratiti sudu koji je donio tu presudu na ponovni postupak. Sud čija je presuda ukinuta, dužan je po hitnom postupku donijeti drugu presudu, pri čemu je vezan pravnim shvatanjem Ustavnog suda o povredi prava i osnovnih sloboda podnosioca apelacije, koja su garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine.

1.2.5.     Proslijeđivanje pitanja od drugih sudova[6]

 

Član VI/3c Ustava BiH[7], kojim se utvrđuje jedna od nadležnosti Ustavnog suda, glasi:

„Ustavni sud je nadležan u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini u pogledu toga da li je zakon, o čijem važenju njegova odluka ovisi, kompatibilan sa ovim Ustavom, sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njenim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine; ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog općeg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda.“

Navedena odredba se sastoji iz dva dijela – prvi se odnosi na klasični pojam ocjene ustavnosti zakona i samo u ovoj odredbi se daje mogućnost ocjene zakonitosti od strane Ustavnog suda. Drugi dio odredbe, razmatranje Ustavnog suda ne veže se za konkretnu zakonsku odredbu, odnosno zakon kao cjelinu, nego uvodi nadležnost da Ustavni sud ispita postojanje ili domašaj nekog općeg pravila međunarodnog prava koje je bitno za odluku suda, ne vezujući odluku Ustavnog suda za konkretni zakon ili pojedinu njegovu odredbu. Primjenom jezičkog tumačenja, to bi značilo da bilo koja odredba koja je na snazi u pravnom poretku Bosne i Hercegovine (uključujući i ustavne odredbe kao dio cjeline pravnog poretka jedne države), može biti podvrgnut procjeni o usklađenosti sa temeljnim principima međunarodnog prava.

Ustavni sud, po općem pravilu, može podržati zakon relevantan za odluku nižeg suda ili ga proglasiti nevažećim. Pomenuti niži sud je potom obavezan postupiti u skladu sa odlukom Ustavnog suda.

Na žalost, iako je svrha ove nadležnosti Ustavnog suda da kroz aktivan pristup redovnih sudova dođe do diferencijacije nadležnosti Ustavnog od redovnih sudova, te da kroz djelovanje Ustavnog suda, dođe do umanjenja broja predmeta u kojima se utvrđuje povreda prava pojedinaca koja svoje izvorište imaju u zakonodavstvu, ova nadležnost je najmanje zastupljena u radu Ustavnog suda – donesene su tek četiri odluke Ustavnog suda po zahtjevima redovnih sudova. Uzrok ovako malog broja zahtjeva po ovoj nadležnosti Ustavnog suda može biti i činjenica da ustavni sudovi entiteta imaju sličnu nadležnost i da je značajno veći broj ove vrste predmeta pred entitetskim ustavnim sudovima, posebno pred Ustavnim sudom FBiH, ali ti predmeti se, uglavnom, odnose na kantonalne propise za koje Ustavni sud Bosne i Hercegovine nije ni nadležan.

 

1.2.6.     Deblokada Parlamentarne skupštine BiH[8]

 

Nadležnost Ustavnog suda BiH u slučaju “blokade” Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH po pitanju vitalnog interesa predstavlja po mnogo čemu atipičan vid aktiviteta ustavnosudske instance, jer se, praktično, na ovaj način uspostavlja “bliski kontakt” između “ustavnosudske” i “zakonodavne” vlasti.

Ovdje Ustavni sud BiH rješava spor u kojem je predložena odluka Parlamentarne skupštine BiH, po mišljenju većine delegata jednog od konstitutivnih naroda, destruktivna po vitalni nacionalni interes, a pri tome su u Domu naroda iscrpljena sva “parlamentarna sredstva” za rješavanja ovog pitanja.

 

1.2.7.     Neizvršavanje odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

 

Neizvršavanje odluka Ustavnog suda BiH sankcionirano je članom 239 Krivičnog zakona BiH[9]. Službena osoba u instituciji BiH, entiteta ili Distrikta Brčko, koja odbije da izvrši konačnu i izvršnu odluku Ustavnog suda BiH, ili sprečava njezino izvršenje, odnosno na neki drugi način onemogućava njeno izvršenje, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina. Prema dostupnim podacima, nešto preko 20 posto odluka Ustavnog suda BiH, u kojima je utvrđena povreda ustavnih prava, odnosno ljudskih prava, nije izvršeno, što predstavlja ogroman procenat. Veliki broj od ovih 20 procenata se odnosi na tzv. „sistemske propuste“ vlasti i na pitanje nestalih osoba, stare devizne štednje, izmirenje dosuđene ratne štete i slično, koji predstavljaju realno teško rješive probleme za vlasti Bosne i Hercegovine, bilo da se radi o državnom, ili entitetskom nivou. U svakom slučaju, ovi problemi će u narednom periodu morati biti riješeni na odgovarajući način, a neki koraci poduzeti su u pozitivnom pravcu u pogledu rješavanja problema stare devizne štednje i isplate dosuđenih ratnih šteta. Ipak, činjenica da državno tužilaštvo nije pokretalo krivične postupke protiv lica odgovornih za nepoduzimanje odgovarajućih mjera, predstavlja poseban problem koji zadire u samu bit principa vladavine prava, jer ako se na odgovarajući način ne sankcionira neprovođenje odluke Ustavnog suda BiH, onda se u potpunosti narušava autoritet te institucije i njen položaj u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine.

1.2.8.     Rad Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u 2008. godini

 

Obzirom na činjenicu da se izvještaj o radu Ustavnog suda BiH usvaja najčešće u januaru ili martu naredne godine, na osnovu pokazatelja iz prethodnih godina pokazat će se koje su tendencije u pogledu povećanja priliva i efikasnosti u rješavanju predmeta.

 

UPOREDNI  POKAZATELJ BROJA PRIMLJENIH I RIJEŠENIH PREDMETA ZA PERIOD 2003. – 2007. GODINE
Godina	Primljeni predmeti	Procenat povećanja broja predmeta u odnosu na prethodnu godinu	Ukupno riješeno predmeta bez obzira na godinu prijema	Procenat riješenih predmeta
2003	832	182 %	339	41 %
2004	1169	41 %	1255	107 %
2005	2703	131 %	1717	64 %
2006	3458	29 %	2365	61 %
2007	3666	6 %	2051	55 %

Ono što se odmah uočava ukoliko se pogleda ova tabela jesu dva uporedna procesa – povećanje priliva novih predmeta i stagnacija u broju riješenih predmeta na osnovu čega se može izvući zaključak da raste povjerenje građana u Ustavni sud BiH, kao posljednje utočište za traženje pravde, ali i o nemogućnosti Ustavnog suda BiH da pravovremeno odgovori na povećane zahtjeve građana. Nemogućnost da pravovremeno odgovori na zahtjeve građana, svakako je objektivne prirode, jer način odlučivanja na Ustavnom sudu BiH ne dopušta neko posebno ubrzanje postupka – o predmetima iz okvira apstraktne nadležnosti[10] odlučuje isključivo sud u plenarnom sazivu, dok predmete iz apelacione nadležnosti može rješavati i vijeće od pet sudija, ali i sud u plenarnom sazivu. Drugim riječima, ustavna odredba člana VI/2a, koja utvrđuje da većina od ukupnog broja sudija (devet), predstavlja kvorum za odlučivanje,  „vezao“ je ruke Ustavnom sudu BiH da može formirati veći broj vijeća koja bi mogla odlučivati o predmetima iz apelacione nadležnosti koji predstavljaju oko 99 posto svih predmeta koji stignu na Ustavni sud BiH.

 

2.2.9. Prednosti i prepreke – Ustavni sud Bosne i Hercegovine

 

2.2.9.1. Način odlučivanja. – Najveći problem u funkcioniranju Ustavnog suda jeste povećani priliv predmeta koji se iz godine u godinu sve više uvećava, pri čemu kapacitet Ustavnog suda da „apsorbuje“ taj povećani priliv[11], ostaje isti. Zbog toga, Ustavni sud treba hitno reformirati. Potrebno je promijeniti broj sudija sa devet na najmanje 13 ili 15 članova. Razlog za ovakvo radikalno povećanje broja sudija leži isključivo u potrebi efikasnijeg rada Ustavnog suda.

Rješenja iz Aneksa 4, konkretno iz člana VI koji regulira rad i nadležnosti Ustavnog suda, pored toga, su predvidjela nedjelotvoran sistem odlučivanja tako što je utvrđeno da kvorum čini polovina članova ukupnog broja sudija što znači da svaku odluku, pa i odluke kojima se odbacuje apelacija, ili zahtjev, mora donijeti najmanje pet sudija. Kada se tome doda i tumačenje samog Ustavnog suda da to podrazumijeva da svaka odluka mora biti donesena sa najmanje pet glasova za ili protiv predloženog rješenja, onda se dobija jedna dosta nedjelotvorna institucija što se pokazuje i u broju neriješenih predmeta tokom 2008. godine (oko 5000 neriješenih predmeta). To praktično znači da, prema sadašnjim rješenjima, Ustavni sud odluke može donositi isključivo na plenarnoj sjednici ili na sjednici vijeća od najmanje pet sudija i da ne postoji mogućnost formiranja drugih vijeća, npr. Vijeća od troje sudija koji bi mogli rješavati predmete iz apelacione nadležnosti. Do sada je Ustavni sud BiH uspijevao da, i sa postojećim sistemom odlučivanja, efikasno rješava veliki priliv predmeta i to prvenstveno zahvaljujući izuzetno dobro organizovanom i vrlo profesionalnom Sekretarijatu Ustavnog suda. Međutim, povećanim prilivom predmeta usljed jačanja povjerenja građana u njegov rad i obaveze da prije eventualnog obraćanja Evropskom sudu za ljudska prava građani moraju iscrpiti i postupak pred Ustavnim sudom, rad Ustavnog suda je došao do tačke kada problem nije u broju izvršilaca u Sekretarijatu, nego broj sudija i njihova mogućnost da savladaju ogroman priliv predmeta na kvalitetan način (u posljednjih nekoliko godina Ustavni sud BiH riješi oko 2300 predmeta godišnje, a priliv je negdje oko 3800 predmeta godišnje). Zbog toga je neophodno da se Ustavnom sudu omogući povećavanje broja sudija na 13 ili 15 kako bi mogao fomirati vijeća od po troje sudija koji bi rješavali predmete iz apelacione nadležnosti koji čine oko 99 posto ukupnog broja predmeta. Na taj način bi sudije bile podjednako opterećene, a glavni teret bi bio na mogućnostima Sekretarijata da povećanjem broja izvršilaca poveća i produktivnost Ustavnog suda, pri čemu ne bi bile potrebne promjene Ustava BiH, već isključivo akata koji reguliraju organizaciju Sekretarijata Ustavnog suda BiH.

Pri razmatranju ovih problema Ustavni sud uvijek mora imati u vidu jedan od temeljnih zahtjeva – da odgovori zahtjevu efikasnog postupka pred Ustavnim sudom što bi za posljedicu imalo izbjegavanje utvrđivanja odgovornosti za kršenje prava na suđenje u razumnom roku od strane Evropskog suda za ljudska prava, a što može predstavljati znatne izdatke za državu. Konačno, i sam kvalitet odluka Ustavnog suda bi sasvim sigurno dostigao još veći nivo.

Imenovanje sudija Ustavnog suda BiH treba vršiti Parlamentarna skupština BiH (dosadašnje rješenje je da četiri člana bira Parlament Federacije BiH, dva člana Narodna skupština Republike Srpske i tri strana člana predsjednik Evropskog suda za ljudska prava uz konsultacije sa članovima Predsjedništva BiH). Ovo je vrlo bitno radi poštivanja principa nezavisnosti i nepristrasnosti sudija Ustavnog suda, što se direktno iskazuje kroz način njihovog izbora. Za razliku od dosadašnjeg načina izbora sudija Ustavnog suda BiH koje biraju entitetski parlamenti bez ikakve prethodne stručne provjere kandidata, što kao posljedicu ima politički prepoznatljive kadrove kao sudije Ustavnog suda BiH, buduća rješenja trebaju pomiriti potrebu da kandidati moraju proći prethodnu stručnu profesionalnu provjeru i tzv. sistem negativne selekcije kroz djelovanje, npr., Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (VSTV BiH) i tek onda, eventualno, pružiti priliku donosiocima odluka u sferi politike da izaberu od tako filtriranih kandidata politički najprihvatljivijeg (slično kao kod entitetskih ustavnih sudova). Na ovaj način pomirili bi se i oni koji zagovaraju imenovanje koje bi bilo u direktnoj zavisnosti od  struktura vlasti i zagovornici potrebe da se očuva profesionalna struktura sudija Ustavnog suda BiH i neophodan kvalitet u odlukama koje bi bile lišene nepotrebnog političkog uticaja. Kao preduvjet i kao garant potpune profesionalnosti u radu i odabiru kandidata od strane VSTV BiH neophodno je promijeniti sastav VSTV BiH tako što bi u njemu ravnopravno participirale sudije ustavnih sudova entiteta i Ustavnog suda BiH. Samo na taj način bi se obezbijedila stručna procjena prijavljenih kandidata.

2.3. Uredi Ombudsmana u Bosni i Hercegovini

 

Od 3. januara 2001. godine Zakon o ombudsmanu za ljudska prava Bosne i Hercegovine (Službeni glasnik BiH, br. 32/00) zamijenio je Aneks 6 Dejtonskog mirovnog sporazuma i postao pravna osnova za rad ove institucije. Međutim, suština navedenog Zakona nalazi se u odredbama Aneksa 6 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, pa je stoga nepohodno spomenuti da je on predvidio, u članu 2 drugog poglavlja, osnivanje Komisije za ljudska prava.

  

2.3.1. Pregled

 

Institucije ombudsmana koje trenutno funkcioniraju u Bosni i Hercegovini, odnosno Ombudsman za ljudska prava Bosne i Hercegovine, ombudsmani Federacije BiH i Republike Srpske, osnovane su na osnovu mirovnog sporazuma (izuzev Ombudsmana Republike Srpske). Dejtonski sporazum, koji je stupio na snagu 14. decembra 1995. godine, uspostavio je Bosnu i Hercegovinu kao nastavak Republike Bosne i Hercegovine, koja se sastoji od dva entiteta, Federacije BiH i Republike Srpske.

Pred dugo očekivano ujedinjenje ureda ombudsmana BiH i entitetskih ureda ombudsmana u jedinstvenu instituciju Ombudsmana za ljudska prava BiH, koja je trebalo da počne s radom 1. januara 2007. godine, nužno je tematizirati neka od značajnih strukturalnih pitanja, kao što su njen sastav, izbor i procedure rada. Osnovni utisak koji se stiče sagledavanjem te nove, reformirane strukture u svjetlu međunarodnih standarda i komparativnih iskustava jeste da je u Bosni i Hercegovini riječ samo o formalnom, administrativnom ujedinjenju, a da se, zapravo, potvrđuje dominacija etničkog pristupa zaštiti ljudskih prava, te zadržava primjena principa pariteta, konsenzusa i internog balansiranja odluka između tri predstavnika konstitutivnih naroda u toj instituciji. Na taj način, umjesto da služi kao korektiv konsocijaciji, koja je više nego problematična s aspekta ljudskih prava, te da inherentnim fokusom na prava pojedinaca ponudi protutežu dominantnoj etničkoj paradigmi u BiH, reformirani ombudsman samo preslikava suštinske elemente konsocijacije, čineći na taj način sistem ljudskih prava u BiH još ranjivijim.

Imajući u vidu da je riječ o strukturnim problemima, svi su izgledi da će se ovi nedostaci ispoljiti i u novoj, ujedinjenoj instituciji ombudsmana BiH. Jedinu istinsku promjenu i nadu u uspijeh ove institucije u izmjeni razumijevanja i konteksta implementacije ljudskih prava može donijeti izbor osoba od autoriteta i ugleda koji će u narednom periodu vršiti ovu važnu funkciju. Samo ombudsmani, koji će dosljedno insistirati na jeziku prava nasuprot etnicizaciji i politizaciji implementacije ljudskih prava u našoj zemlji, mogu usvojiti takve interne procedure koje će ovu instituciju učiniti snažnim i efikasnim zaštitnikom građana.

Kao potvrda da taj proces neće ići u potrebnom pravcu, dokazuje procedura izbora nova tri ombudsmana BiH, koja je otpočela pretprošle godine. Objavljeni konkurs je poništen od strane Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine zbog nemogućnosti dobijanja dovoljnog broja glasova zastupnika za predložene kandidate, iako su predloženi kandidati bili politički prepoznatljivi, ali i podjele u okviru većinske koalicije u Parlamentarnoj skupštini BiH i u tom slučaju su se pokazale kao  nepremostiva prepreka. Iako ne izgleda kao političko pitanje, ovaj izbor je bio opterećen upravo slabim funkcioniranjem vladajuće koalicije koja nije mogla da se složi oko zajedničke liste kandidata za ove tri pozicije, s obzirom da je jedan od tri ombudsmana Bošnjak, drugi Srbin, a treći Hrvat. Ko god da bude izabran za ombudsmane na nivou Bosne i Hercegovine, njihov rad je, zbog ovakvog razvoja stvari, osuđen na neuspijeh, jer je postalo više nego očito (a bilo je i do sada sa prethodnim imenovanjem koje je, također, praćeno dubokom involviranošću politike) da politika želi podobne ombudsmane koji neće biti nezavisni i nepristrasni. Ovim vlast želi da izbjegne moguće kritike na svoj rad. To je u prošlosti i uspjela, jer je i postojeća tri ombudsmana imenovalo Predsjedništvo Bosne i Hercegovine na netransparentan način sa direktnim involviranjem politike u ovaj proces. S druge strane, zakonska je obaveza da se objedine tri institucije ombudsmana, međutim i ovaj proces je zaustavljen do izbora novih bosanskohercegovačkih ombudsmana gotovo dvije godine.

Početkom decembra 2008. godine izabrani su novi ombudsmani BiH. Time je okončan proces izbora novih ombudsmana, ali ne i ispunjena zakonska obaveza stvaranja jedinstvene institucije na nivou države. Iako su novoizabrani državni ombudsmani službeno preuzeli funkciju 14. decembra 2008. godine, naišli su na određene prepreke u ispunjavanju zakonske obaveze objedinjavanja institucija ombudsmana.

Narodna skupština Republike Srpske još uvijek nije usvojila prijedlog zakona o ukidanju institucije entitetskog ombudsmana. S druge strane, FBiH je Zakon o načinu prestanka funkcioniranja Institucije ombudsmana Federacije BiH u prelaznom periodu i prenosu njenih nadležnosti na Instituciju ombudsmena za ljudska prava BiH[12] donijela još 2007. godine, no federalna institucija ombudsmana i dalje nastavlja sa svojim radom pozivajući se na član 3 pomenutog zakona  u kojem je propisana obaveza “konačnog istovremenog objedinjavanja institucija ombudsmana”. Do zaključenja ovog izvještaja, u Bosni i Hercegovini i dalje postoje i djeluju tri institucije ombudsmana: ombudsman Federacije BiH, ombudsman Republike Srpske, te ombudsman BiH.

 

2.3.2. Jedinstvena struktura: konsolidacija ili redukcija

 

Dejtonskim sporazumom u našoj zemlji su uspostavljeni kompleksni ustavno-politički aranžmani, kao i kompleksan sistem zaštite ljudskih prava, od kojeg se očekivalo da odgovori na izazove postkonfliktne tranzicije, ali i da bude svojevrsni korektiv takvoj strukturi države. Namjena tog sistema jeste zaštita pojedinca od povreda njegovih prava u zamršenim labirintima mnogostrukih nivoa vlasti u BiH.[13]

Ustavom Bosne i Hercegovine, te Aneksom VI Dejtonskog mirovnog sporazuma uspostavljena je dosta neobična državna institucija za zaštitu ljudskih prava – Komisija za ljudska prava, sastavljena od Ombudsmana za ljudska prava i Doma za ljudska prava. Osnovna razlika između ove dvije institucije je u sljedećem: dok je Dom formiran kao sudsko tijelo koje donosi konačne i obavezujuće odluke u slučajevima kršenja ljudskih prava građana BiH, Ombudsman je institucija čije odluke imaju karakter autoritativnih, ali pravno neobavezujućih preporuka za tijela vlasti na nivou BiH. Pored Ombudsmana za ljudska prava BiH, od 1995. godine, odnosno 2000. godine, takva institucija postoji i na nivou Federacije BiH, odnosno Republike Srpske. Prestankom mandata Doma za ljudska prava 31. decembra 2003. godine, Ombudsman BiH je ostao jedina državna institucija za zaštitu ljudskih prava na nivou BiH, dok su Ombudsman FBiH i Ombudsman Republike Srpske nastavili da djeluju na rješavanju slučajeva neodgovarajućeg rada javne uprave i kršenja ljudskih prava građana na nivou entiteta.

Ombudsman za ljudska prava Bosne i Hercegovine počeo je sa radom 1996. godine, kada je tu funkciju vršila jedna osoba, strani državljanin. Početkom 2004. godine, instituciju preuzimaju državljani BiH, ali se, kako je to već uobičajeno u našoj zemlji, broj ombudsmana povećava na tri. U aprilu 2006. godine usvojene su izmjene i dopune Zakona o Ombudsmanu za ljudska prava BiH, na osnovu kojih se uspostavlja jedinstvena struktura ombudsmana u našoj zemlji, koja podrazumijeva i prestanak s radom takvih institucija na nivou entiteta.

Brojni su razlozi za ujedinjenje institucije ombudsmana u BiH i ukidanje njenih ekvivalenata na nivou entiteta. Ti su argumenti možda ponajbolje sumirani u Godišnjem izvještaju Ombudsmana za ljudska prava BiH iz 2003. godine, u kojem se navodi da će ujedinjenje institucije i smanjenje broja ombudsmana sa devet na tri donijeti „bolju uslugu uz manje troška“, te eliminirati „zbunjenost javnosti, kontradikcije, dupliranje, probleme koordinacije i dvostruke administracije“.

Ujedinjenje ovih institucija je i jedna od postprijemnih obaveza Bosne i Hercegovine prema Vijeću Evrope. Pored toga, i tijela Ujedinjenih nacija, zadužena za implementaciju konvencija o ljudskim pravima, u svojim su dokumentima posvećenim BiH, gotovo neizostavno navodili problematičnu troetničku strukturu ombudsmana kao jedno od značajnih područja zabrinutosti. Tako i Zaključne napomene Komiteta za eliminaciju rasne diskriminacije Ujedinjenih nacija iz aprila 2006. godine, navode da tripartitna struktura ove institucije ugrožava njenu efikasnost, pa bi predstojeće ujedinjenje ombudsmana u BiH trebalo poduzeti s ciljem „osiguravanja jedinstvenog, a ne etnički podijeljenog pristupa zaštiti ljudskih prava“.

Treba, međutim, naglasiti i da rezerve koje su na kraju svojih mandata izrazili i ombudsmani Federacije BiH i Republike Srpske, a koje se svode na bojazan da će reformirana, jedinstvena institucija voditi reduciranju ukupne strukture zaštite ljudskih prava u našoj zemlji, nikako nisu bez osnova. O tome govori i činjenica da je već najavljeno značajno smanjenje godišnjeg budžeta ove institucije, te ukidanje pojedinih regionalnih ureda, što otežava realizaciju veoma bitnog principa dostupnosti ureda ombudsmana građanima. Takve najave izazivaju opravdanu zabrinutost, naročito imajući u vidu raspoložive statističke podatke o porastu broja prijava kršenja ljudskih prava građana posljednjih godina. Kao ilustracija može se navesti podatak da je do avgusta 2003. godine Ombudsman Federacije BiH zabilježio oko 570.000 kontakata sa građanima dok je, prema informacijama iz ove institucije, u periodu od 2003. do 2006. godine zabilježeno gotovo 700.000 dodatnih žalbi. Takav porast prijava se dijelom može objasniti i povećanom sviješću građana o radu i kapacitetima ove institucije, ali svakako ukazuje na kontinuirani problem kršenja ljudskih prava građana u poslijeratnom periodu. I statistika Ombudsmana Republike Srpske, prema kojoj je tokom 2006. godine zabilježeno 40 procenata više žalbi građana u odnosu na prethodnu godinu, svakako potvrđuje da će se ujedinjena institucija Ombudsmana za ljudska prava BiH suočiti sa brojnim izazovima u realizaciji aktivnosti iz svoje nadležnosti.

Prema tome, može se reći da opisana erozija institucija za zaštitu ljudskih prava u BiH nije praćena odgovarajućim smanjenjem aktualnosti razloga koji su doveli do inicijalnog uspostavljanja te složene strukture. Međutim, teško je u ovoj fazi, u kojoj ujedinjeni Ombudsman za ljudska prava BiH još nije ni počeo sa radom, objektivno procjenjivati potencijal institucije i njenu efikasnost, ali dva elementa čine fokus zabrinutosti (kao i kod Ustavnog suda BiH) – sastav institucije i način izbora ombudsmana, konceptualne su, a ne empirijske naravi, pa se već sada mogu analizirati u skladu sa međunarodnim standardima i iskustvima drugih zemalja u ovoj oblasti.

 

2.3.3. Reprezentativnost i sastav Ombudsmana za ljudska prava BiH

 

Budući da je donesen nakon višedecenijskog razvoja relevantnih međunarodnih standarda, te nakon jednako dugog perioda djelovanja ove institucije u mnogim državama svijeta, najveći dio Zakona o Ombudsmanu za ljudska prava BiH iz 2001. godine predstavlja najviši izraz dostignuća i standarda vezanih za rad ove institucije. Zamijenivši relevantne odredbe Aneksa VI Dejtonskog sporazuma, Zakon je ovoj instituciji dao veoma široke nadležnosti, koje uključuju nadzor rada svih tijela državne vlasti, uključujući i sudstvo. To je, svakako, u skladu sa najvišim zahtjevima izraženim u Pariškim principima Ujedinjenih nacija iz 1993. godine, koji predstavljaju primarni izvor međunarodnih standarda za uspostavljanje i djelovanje državnih institucija za zaštitu ljudskih prava. Pored tipične nadležnosti vezane za prijem individualnih žalbi građana u slučajevima nezakonitog ili, šire posmatrano, neodgovarajućeg rada javne uprave, Ombudsman za ljudska prava BiH može i samostalno poduzimati opće istrage o kršenjima ljudskih prava, te preporučivati opće i pojedinačne mjere.

Također, treba naglasiti i da je sama činjenica da je pozicija ove institucije utvrđena Ustavom BiH i Zakonom veoma značajna jer, kako se to veoma često ističe, što je veća pravna snaga akta koji regulira djelovanje državne institucije za zaštitu ljudskih prava, to su veće garancije njene nezavisnosti.

Međutim, pored odgovarajućeg pravnog statusa i nadležnosti, sastav institucije za zaštitu ljudskih prava i procedura izbora kandidata za najviše funkcije u tom tijelu, svakako, su bitan element njenog ukupnog uspjeha. Od autoriteta i ugleda članova ove institucije zavisi mnogo toga, od zadržavanja pozicije suštinske nezavisnosti, kako od struktura vlasti tako i od neprincipijelnog uticaja organizacija civilnog društva, preko upošljavanja i zadržavanja kvalitetnih kadrova koji svoju karijeru vide u okviru takve institucije, pa do njene efikasnosti i legitimiteta, naročito u duboko podijeljenom društvu kakvo je bosanskohercegovačko.

Pariški principi utvrđuju, inter alia, da je jedan od bitnih elemenata nezavisnosti ove institucije i njen pluralizam. Kako se to ističe u brojnim analizama (vidjeti, na primjer, Assessing the Effectiveness of National Human Rights Institutions, str. 8), reprezentativnost institucije za zaštitu ljudskih prava i njen sastav koji prati socijalnu, etničku, jezičku, ali i spolnu strukturu konkretne društvene zajednice, značajno doprinose njenoj efikasnosti. Prema Zakonu o Ombudsmanu za ljudska prava BiH, funkciju „zaštitnika ljudskih prava“ vrše tri ombudsmana. Premda se ova institucija u principu veže za jednu osobu, što onemogućava ispunjavanje navedenog zahtjeva reprezentativnosti, BiH nije jedini izuzetak od ovog pravila. Tako, na primjer, u Švedskoj djeluju četiri parlamentarna ombudsmana, u Austriji je riječ o kolektivnom organu kojeg čine tri ombudsmana, dok u Belgiji funkciju Federalnog ombudsmana vrše dvije osobe, od kojih jedna pripada francuskoj, a druga holandskoj jezičkoj zajednici.

Iako prvobitna verzija zakona iz 2001. godine ne sadrži odredbu o etničkoj pripadnosti ombudsmana, navodeći da pravo kandidiranja na ovu funkciju ima svaki punoljetni građanin BiH, njihov broj ukazuje na to da je implicitna namjera zakonodavca, prije svega, bila postizanje balansa predstavnika konstitutivnih naroda. Veoma dobro rješenje ponudio je inicijalni prijedlog zakona o jedinstvenoj strukturi ove institucije kojeg su sačinili predstavnici ombudsmana BiH tokom 2003. godine[14]. Prijedlog je predviđao da instituciju čine jedan ombudsman i tri zamjenika, a takvo zakonsko rješenje bilo je vođeno i principom da nije potrebno navoditi odredbu o etničkoj pripadnosti osoba koje će vršiti te funkcije, niti o njihovoj eventualnoj rotaciji na poziciji ombudsmana, jer će se odgovarajuća zastupljenost konstitutivnih naroda i ostalih u tom tijelu osigurati kroz praksu Predsjedništva i Parlamentarne Skupštine BiH, koji su, prema tom prijedlogu, trebali da vrše imenovanje. Aktuelni zakon, međutim, u skladu sa usvojenim izmjenama i dopunama iz 2006. godine, na gotovo karikaturalan način utvrđuje da se ombudsmani „imenuju iz tri konstitutivna naroda … što ne isključuje mogućnost imenovanja i iz reda ostalih.“ Ovakva formulacija je uistinu apsurdna, budući da se dva elementa ove odredbe međusobno isključuju: ako se ombudsmani uistinu imenuju iz reda konstitutivnih naroda, na koji način će tročlana struktura omogućiti i prisustvo četvrtog, kompozitnog etnokulturnog entiteta u BiH – „Ostalih“? S druge strane, ukoliko pripadnici „Ostalih“ zaista imaju pravo da budu imenovani na ovu funkciju, prvi dio odredbe, koji uređuje zastupljenost konstitutivnih naroda, postaje sasvim suvišan.

Na ovaj način, prethodni saziv Parlamentarne skupštine BiH, koji je donio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Ombudsmanu za ljudska prava, potpuno je ignorirao i mišljenje Venecijanske komisije o nacrtu tog pravnog akta iz 2004. godine, u kojem je naglašeno i to da je, iako će tri ombudsmana najvjerovatnije zaista biti predstavnici tri konstitutivna naroda, u samom Zakonu potrebno u potpunosti napustiti etničke kriterije za izbor na tu funkciju i usvojiti formulaciju prema kojoj će ombudsmani biti građani BiH.

Takav pristup zaštiti ljudskih prava i rezerviranje čak i institucije ombudsmana za pripadnike tri konstitutivna naroda – na što su nas, čini se, već navikli Predsjedništvo BiH i Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH – apsolutno je neprihvatljivo. Umjesto da posluži kao dobra prilika da država pokaže spremnost da se poboljša pozicija „ostalih“ u političkom i javnom životu BiH, izmijenjeni Zakon o Ombudsmanu za ljudska prava BiH predstavlja sasvim nepotrebnu i neprimjerenu potvrdu dominantne etničke matrice.

Prema tome, stiče se dojam da je svrha postojanja tri ombudsmana na čelu institucije samo u tome da se omogući puko prisustvo isključivo predstavnika konstitutivnih naroda, čime se konsocijacija i podjela vlasti između etničkih grupa u BiH preslikala i na oblast institucionalne zaštite ljudskih prava, u kojoj je nikako ne bi smjelo biti. Ako bismo i pokušali opravdati takav pristup upotrebom principa predstavljanja potencijalnih žrtava kršenja ljudskih prava u ovoj instituciji u korist konstitutivnih naroda tvrdnjom da će, imajući u vidu dubinu etničkih podjela u BiH, upravo pripadnici tih etničkih grupa biti i najvjerovatnije žrtve kršenja ljudskih prava, čini se da ni takva postavka nema ozbiljnu osnovu. Kao ilustracija svakako može poslužiti statistika Ombudsmana FBiH iz avgusta 2003. godine, prema kojoj su u etničkoj strukturi podnosilaca žalbi, zapravo, dominirali pripadnici „ostalih“ (Christopoulos i Hormovitis, 2003: 32).

Konačno, za uspješan rad ove institucije veoma je važno da se ne ponovi iskustvo iz 2003. godine, kada je, prema izvještaju Helsinškog komiteta BiH, Predsjedništvo BiH, koje je prema ranijem zakonskom rješenju utvrđivalo kandidate za funkciju Ombudsmana BiH, za tu poziciju predložilo „ljud[e] blisk[e] nacionalističkim političkim strankama i bez ikakvih referenci u domenu ljudskih prava“. Zbog toga vrijedi podsjetiti na zakonsku odredbu koja utvrđuje da „[z]a ombudsmana mogu biti imenovani državljani Bosne i Hercegovine… koji imaju dokazano iskustvo u području zaštite ljudskih prava i građanskih sloboda, te visok moralni ugled.“ Međutim, nedavna iskustva u (još uvijek neokončanom) procesu imenovanja tri Ombudsmana od strane Parlamentarne skupštine BiH, ukazuju da nikakav progres neće biti napravljen već upravo suprotno – da će se u (sada već) transparentnom procesu[15] odabira kandidata izabrati oni sa sredine ili dna ljestvice stručnosti, a ne kandidati koji su najbolje ocijenjeni od strane nadležne komisije. Uostalom, to je scenarij koji je gotovo u cijelosti viđen prilikom posljednja tri imenovanja sudija na Ustavnom sudu BiH[16] s tim da taj proces čak nije ni transparentan u mjeri u kojoj je proces imenovanja ombudsmana.

U tranzicijskom kontekstu BiH, institucija Ombudsmana ima specifičnu ulogu. Za razliku od razvijenih demokratija, u kojima ova institucija predstavlja važan faktor u očuvanju i osiguravanju poštivanja principa i procedura demokratske vlasti, u našoj zemlji se očekuje i značajna uloga ovog tijela u izgradnji i konsolidaciji tih principa. Također, ne treba zanemariti ni činjenicu da su ovlaštenja ove institucije neobično široka, čak i u komparativnoj perspektivi, pa je njen potencijal da pozitivno utiče na procese konsolidacije demokratskih institucija i izgradnje standarda dobre uprave u BiH veoma visok.

Stoga je od suštinske važnosti osigurati da ovu važnu funkciju vrše osobe koje će usvojiti takve interne procedure koje će im konačno omogućiti da djeluju barem kao jedan ombudsman, ako je već, zbog specifičnosti problema s kojima će se suočavati, ali i konteksta u kojem će djelovati, nerealno očekivati da budu tri puta efikasniji.
 

2.4. Entitetski ustavni sudovi

 

S obzirom da je Bosna i Hercegovina podijeljena na dva entiteta, u svakom od entiteta egzistiraju ustavni sudovi koji imaju klasičnu nadležnost, kao i većina evropskih ustavnih sudova, a to je ocjena ustavnosti zakona, odnosno njihova usklađenost sa ustavima entiteta. Uspostavljanje tzv. regionalnih ustavnih sudova i nije neobično rješenje, s obzirom da u nekim zemljama „zapadne demokratije“ (npr. u Njemačkoj) postoje ustavni sudovi na regionalnom nivou, odnosno na nivou teritorijalne organizacije države i pored činjenice postojanja državnog ili saveznog Ustavnog suda. Ono što ih unekoliko razlikuje od drugih ustavnih sudova jeste nepostojanje mogućnosti ocjene zakonitosti i njihova osnovna uloga – deblokiranje rada entitetskih zakonodavnih tijela kada se pojavi pitanje koje se, prema mišljenju poslanika u Domu naroda Federalnog parlamenta, odnosno u Vijeću naroda Narodne skupštine Republike Srpske, smatra pitanjem od vitalnog nacionalnog interesa za neki od konstitutivnih naroda. Osim ovoga, niti jedan entitetski ustavni sud nema apelacionu nadležnost, odnosno ustavni tekst ne pruža mogućnost da se pojedinac može obratiti bilo kojem od ovih sudova sa zahtjevom za zaštitu ljudskih prava na presudu redovnih sudova, kao što je to slučaj sa Ustavnim sudom BiH. Takva ustavna rješenja, iako nisu neuobičajena za ustavne sudove, ove sudove ne čine efektivnim zaštitnicima ljudskih prava u punom smislu te riječi, ukoliko se izuzme njihova uloga u zaštiti ljudskih prava kroz vršenje apstraktne nadležnosti, odnosno ocjene ustavnosti ili zaštite kolektivnih prava. Međutim, ukoliko se uporede podaci o broju predmeta iz apelacione nadležnosti Ustavnog suda BiH sa relativno malim brojem predmeta koji se vode pred entitetskim ustavnim sudovima, dolazi se do zaključka da utvrđene nadležnosti dva entitetska i jednog državnog ustavnog suda nisu podijeljene na odgovarajući način i da bi u budućnosti trebalo doći do redistribucije nadležnosti ustavnih sudova kako bi svaki ispunjavao svoju ulogu zaštitnika ljudskih i ustavnih prava građana.

---

[1] Bosnia and Herzegovina, Essential texts (2nd revised and updated edition), OHR.

[2] Član VI/3.a, Ustava BiH

[3] Član VI/3.a, Ustava BiH

[4] Član VI/3.b, Ustava BiH

[5] Primjena apelacione nadležnosti Ustavnog suda BiH u praksi je sadržajno vrlo slična odlukama Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, obzirom da Ustavni sud BiH direktno primjenjuje Evropsku konvenciju. I organizacijski, Ustavni sud BiH je „kopirao“ rješenja Evropskog suda za ljudska prava i uveo funkciju registrara i dodatno ojačao funkcije savjetnika u Sekretarijatu, odnosno u Uredu registrara, vrlo slično načinu na koji taj sistem funkcionira u Evropskom sudu za ljudska prava.

[6] Član VI/3.c, Ustava BiH

[7] Bosnia and Herzegovina, Essential texts (2nd revised and updated edition), OHR.

[8] Član IV/3f, Ustava BiH

[9] Službeni glasnik BiH, broj 3/03

[10] Ocjene ustavnosti, proslijeđena pitanja, rješavanje sporova, deblokada parlamentarne procedure i sl.

[11] U toku 2004. godine Ustavni sud je primio 1169 predmeta; 2005. godine – 2075 predmeta, 2006. godine – 3480 predmeta; 2007. godine – 3666 predmeta.

[12] Službene novine Federacije BiH, br. 53/07

[13] Edin Hodžić: „Zaštitnik građana i talac konsocijacije – Ombudsman za ljudska prava BiH“, članak objavljen 26. februara 2007. i dostupan na: http://www.pulsdemokratije.net/index.php?a=detail&l=bs&id=199.

[14] Izvještaj Ombudsmana za ljudska prava BiH za 2003. godinu

[15] Proces obavljanja razgovora i bodovanja jeste javan uz prisustvo predstavnika nevladinih organizacija i OHR-a.

[16] Posljednja tri imenovanja sudija u Ustavni sud BiH su okončana tako da su tri člana Predsjedništva vladajućih stranaka postali sudije Ustavnog suda BiH, što dovodi do ozbiljnih sumnji u „nepristrasnost“ Ustavnog suda BiH kao garanta poštivanja Ustava BiH i temeljnih principa demokratije i vladavine prava kao osnove za razmatranje predmeta koji se tiču ljudskih prava.